Brexit i rast populizma

Zasigurno najveći politički pobjednik referenduma u Velikoj Britaniji je populizam u svim svojim oblicima. Populizam je sada već čvrsto ukorijenjen u Velikoj Britaniji, Europi i SAD-u. Zbog toga je važno razumjeti što on predstavlja i znači. U Europi nakon drugog svjetskog rata, dva su glavna politička pokreta koja su upravljala kako nacionalnom politikom tako i područjem međunarodne suradnje: socijaldemokracija i kršćanska demokracija (demokršćanstvo). Ova dva politička pokreta podržavaju liberalni internacionalizam i europske integracije. Međutim, oba pokreta su u padu a možda su im odbrojani i posljednji dani. Socijaldemokracija opstaje u nekim skandinavskim zemljama, dok se ostaci kršćanske demokracije mogu pronaći u Njemačkoj, Nizozemskoj i donekle u Italiji. Da bi se održala, socijaldemokracija treba jak sindikalni pokret i kejnzijanske makroekonomske politike, ali ove institucije i koncepti su u stanju raspada. Stoga je svaki projekt oživljavanja socijaldemokracije unaprijed osuđen na propast jer ne može biti spašen niti u današnjim okolnostima ni u doglednoj budućnosti. Sve progresivne snage, uključujući ljevicu, moraju razumjeti tu činjenicu. Ilustracije radi, jedan tužan aspekt današnje britanske političke scene je to da se dosadašnje tradicionalno ljevičarske sredine (dijelovi Škotske, velške doline i postindustrijski centri na sjeveru Engleske) i dalje smatraju takvima i predviđa se da bi tu moglo doći do preporoda socijaldemokracije. Ali, uvjeti za takvo što su nestali. Ove sredine danas su čvrsto u šakama raznih nacionalističkih projekata ili UKIP-a (stranke koja je nastala s ciljem da Britaniju izvede iz EU). Ovi gradovi i sredine neće se vratiti socijaldemokraciji – u britanskome slučaju, Laburističkoj stranci.

A vendor flies the confederate flag prior to a Republican U.S. presidential candidate Donald Trump rally in Pittsburgh

Što je onda zamjena za paradigme socijaldemokracije i demokršćanstva? Populistički nacionalizam raste diljem Europe i postoji opasnost da će ih u potpunosti nadmašiti. Treba naglasiti da ovi populistički pokreti dolaze i s ljevice i s desnice. Ako pogledamo naslijeđe ljevičarskog populizma u Latinskoj Americi vidjet ćemo da je rezultat ekonomski nered i demokratski deficit – što je loš znak za budućnost ovih pokreta u južnoj Europi. Odnedavno imamo i klasični primjer prelaska političkoga populizma u referendumski nacionalizam, kao što smo svjedočili u Velikoj Britaniji. Što više rastu populistički nacionalizmi, rastu šanse da će biti mnogo više poziva na referendum, kao npr. u slučaju Škotske. Ovakve pojave često su praćene bombastičnim obećanjima a populističke vođe se udvornički veličaju kao spasitelji.

I desničarski (npr. UKIP u Velikoj Britaniji, FN u Francuskoj) i lijevičarski populizam (npr. Podemos u Španjolskoj i SYRIZA u Grčkoj) naglašavaju nepovjerenje u ‘elite’. Elite su neprijatelj. Većina naroda smo jedno homogeno “mi”, a protiv smo jednako homegenih ali korumpiranih elita – “njih”. S tim da su “oni” ponekad i stranci ili imigrati. Međutim, tako jasne granice naprosto ne postoje među ljudima, elitama ili imigranatima. Nedavni događaji u Velikoj Britaniji pokazali su da je elita podijeljena. Poslovni sektor bio je podijeljen oko pitanja referenduma, jednako kao i politička klasa, mediji i financijski sektor. Također su postojale velike razlike u stavovima među tzv. običnim glasačima. To međutim ne ometa populizam u svome uobičajenom inzistiranju na jednom “fundamentalnom” jedinstvu.

Lijevi populizam naglašava solidarnost s drugim skupinama i narodima, dok je onaj desničarski nacionalno isključiv, ako ne i ksenofobičan. I naravno, postoje razlike u nacionalnim konfiguracije populizma: rani populizan u SAD-u bio je usmjeren protiv trustova i monopola. (čak i Donald Trump govori protiv njih). S druge strane, kontinentalni europski populizam je korporativnog i fašističkog porijekla i osjećaja.

brexit populism 2

Namjera mi je skrenuti pozornost na sličnosti raznolikih populizama i naglasiti da populizmi dijele temeljno ideološko jedinstvo, unatoč razlikama u podrijetlu i razlikama između suvremene lijeve i desne verzije. Sugeriram da je ovo temeljno jedinstvo opasno, da ga treba prepoznati onakvim kakvo i jeste i da se treba botiti protiv iluzija o vrlinama lijevoga populizma koje postoje među progresivnim, intelektualnim liberalima. Ali kako?

Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. Međutim, taj odgovar mora sadržati odlučnu privrženost pluralizmu. Da živimo u pluralnome društvu izvan svake je sumnje – ne postoji jedinstvo kako među “neoliberalnim financijsko-političkim elitama” tako ni među “širokim narodnim masama”. Razlike među tim skupinama mogu se iskoristiti u progresivne svrhe. Mogu se stvoriti savezništva koja bi premostila tradicionalne podjele. Mogu se izgraditi nove građanske institucije – i od dna prema gore i odozgo prema dolje (ekskluzivnost bilo koje od ovih ruta samo će usporiti i oslabiti zadatak). Politički pluralizam nije isto što i “individualistički liberalizam” ‘ili’ “kolektivistički socijalizam” u svim svojim različitim oblicima, iako se koncept preklapa s njima. Politički pluralizam treba pozivati na novu predanost ‘asocijativnoj demokraciji’ koju su utemeljili rani britanski pluralisti 1920ih, a u novije vrijeme ga je zagovarao pokojni Paul Hirst. Svako skretanje u potpuni populizam bio bi katastrofa za cijelu Europu i šire. Svaki pokušaj oživljavanja socijaldemokracije ili demokršćanstva samo će dovesti do nostalgičnoe čežnje za prošlošću koju je nemoguće vratiti.

Grahame Thompson, Open Democracy

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s