Piše: Mile Lasić
„Es kommt darauf an, das Hoffen zu lernen.“
Ernst Bloch, Das Prinzip Hoffnung
Thomas More je prije 500 godina objavio spis „Utopija“, priču o srednjoengleskom gradu u kojemu su vladali mir i socijalna pravičnost – glasi prva rečenica uvodnih napomena Ulrike Beate Guérot u njezinoj „političkoj utopiji“, kako glasi i podnaslov knjige „Zašto Europa mora postati Republika“ (Warum Europa eine Republik werden muss! Eine politische Utopie, Dietz Verlag, Bonn, 2017., str. 304.). Čuvena „Utopija“ Thomasa Morea je u međuvremenu postala uistinu zaštitnim znakom fiktivnog društvenog poretka, ali i poticaj osmišljavanju socijalnih odnosa u poželjnoj budućnosti, veli autorica impresivnog životopisa, iz kojeg je vidljivo da je cijeli život posvetila kritičkom promišljanju Europske unije. Usput kazano, autori poput nje su iznimno rijetki i u EU, a da se o bijednoj situaciji kod nas i ne govori, ma koliko bilo mnoštvo onih koji u pravilu govore o EU „izvan sebe“ i „izvan pameti“, pro et contra, po potrebi, a da se nisu nikada potrudili razumjeti projekt mira u njegovoj kompleksnosti, odnosno snove plemenitih Europljana od Dantea Alighierija do Roberta Schumana o ujedinjenju Europe i „Europi mira“. No, ako bi se EU i dovela u pitanje, morala bi se iznova sanjati i misliti temeljem „princip nade“ (Das Prinzip Hoffnung), pri čemu se, kako veli Ernst Bloch, i nada mora učiti ( „Es kommt darauf an, das Hoffen zu lernen.“).
Takvo što se ne smije, nažalost, više isključiti, jer u porastu su nezadovoljstva i u „jezgri“ i na „periferiji“ sui generis polit-ekonomske tvorevine kakva je EU. O tomu govori i novije veoma zabrinjavajuće ispitivanje javnog mišljenja njemačke Zaklade Bertelsmann (Bertelsmann-Stiftung), iz kojeg prozilazi da čak 59% Nijemaca ne vjeruje da njihova zemlja ide u pravom smjeru, dok negativno mišljenje o EU dijeli 66% ispitanika a njih 72%, ne podržava smjer kojim ide Europska unija. K tomu, ovo istraživanje navodi da su Talijani još kritičniji od Nijemaca, pa čak 83% Talijana smatra da EU ide u krivom smjeru. U Francuskoj je omjer „euroskeptika“ u odnosu na „euro-optimiste“ 2:1, što znači da samo 36% Francuza vjeruje da se njihova zemlja i EU razvijaju u pravom smjeru. Iz svih ovih i mnoštva drugih razloga i slijedi osvrt na „političku utopiju“ ugledne eurologinje Ulrike Beate Guérot.
Tko je naš moderni Thomas More?
Ulrike Beate Guérot je rođena 1964. u Grevenbroichu u Nordrhein-Westfalen, a studirala je u Münsteru (Westfälischer Wilhelms-Universität), na kojemu je i doktorirala 1995. godine politološkom disertacijom „Parti socialiste“ (o francuskoj socijalističkoj stranci), objavivši je i u formi knjige („Die PS und Europa. Eine Untersuchung der europapolitischen Pragmatik der französischen Sozialisten 1971–1995.“, Brockmeyer, Bochum, 1996.). Inače je prva eurološka iskustva stekla u CDU/CSU frakciji u Bundestagu, radeći u Uredu vanjsko-političkog eksperta ove frakcije Karla Lamersa, čak je prati glas da je dala doprinos i čuvenom Schäuble-Lamers-papiru o nužnosti produbljivanja Europske unije (onom iz 1994.) u kojemu se prvi progovorilo o tzv. jezgri Europi. Potom je od 1995. do 1998. imala sreću raditi, kao što je već rečeno, kod Jacquesa Delorsa, pa se potom od 1998. do 2000. bavila tzv. europskim studijima i kao docentica na Paul H. Nitze School for Advanced International Studies (John Hopkins University, Washington, D.C., USA). Od 2000. do 2003. je bila i voditeljica jednog programa za Europu u Njemačkom društvu za vanjsku politiku (DGAP) u Berlinu, a od 2004. do 2007. znanstvena suradnica German Marshall Fund-a. Vrhunac njezine karijere kao eurologinje je uslijedio od 2007. do 2013. kada se našla u ulozi voditeljice Berlinskog ureda Europskog vijeća za vanjsku politiku (ECFR), kada se produbljenije pozabavila i europskom vanjskom politikom i europskim integracijama, kao i njemačko-francuskim i njemačko-američkim odnosima. Bila je tijekom 2012. i gostujuća profesorica u „Njemačkoj kući“ na New York University da bi u 2014. godini imala i gostujući boravak u Znanstvenom centru u Berlinu (Wissenschaftszentrum Berlin).
Iste godine je osnovala zajedno s Victoriom Kupsch „European Democracy Lab“ pri European School of Governance u Berlinu, pa je unutar ovog think-tanka i osmišljena Europa kao „Res Publica Europaea“, u slobodnom prijevodu kao europska ideja općeg dobra, što je bila suština i „Manifesta za osnivanje Europske republike“ u koprodukciji Ulrike Guérot i Roberta Menassea, kojeg ponovno spominjemo jer se pojavio i kao trojezična knjiga (dt., frz., engl.) pod naslovom „Kritika europskog uma“ (Kritik der Europäischen Vernunft, Bernstein-Verlag 2017.), da bi sve to još temeljitije autorica obrazložila i u knjizi „Zašto Europa mora postati Republika“, o kojoj se ovih dana govori u superlativima u eurološkim krugovima i u uglednim medijima, zbog čega sam se i odlučio za ovaj površni prikaz studije (Ugledni dnevni list „SZ“ govori, primjerice, o „originalnom, pametnom i radikalnom doprinosu“ promišljanju ćorsokaka u koje se zaplela EU.). Nedavno joj se, inače, pojavila i knjiga „Novi građanski rat. Otvorena Europa i njezini neprijatelji“ (Der neue Bürgerkrieg. Das offene Europa und seine Feinde), Propyläen Verlag, Berlin 2017.), koja se već u naslovu ciljno poigrava s knjigom Karla Poppera „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“. Uostalom, i sam se „igram“ tom vrstom poigravanja s kultnim knjigama, primjerice „Zarobljenim umom“ Czeslava Milosza, kako bih progovorio o užasu u BiH (vidjeti u rubrici „Knjige“ na http://www.milelasic.com otvorenu knjigu “U zemlji zarobljenog uma“). I ova knjiga Ulrike Guérot je ocjenjena izvrsnim ocjenama u FAZ-u, dok ju je NDR izabrao za „stručnu knjigu mjeseca“. Ulrike Beate Guérot je, inače, i profesorica europskih politika na Donau-Universität Krems i Europa-Universität Viadrina u Frankfurtu na Odri i Bucerius Law School u Hamburgu.
Ulrike Beate Guérot je vrsni znalac političkih neprilika u Europskoj uniji i u svijetu, pa je već u uvodu njezine studije o kojem ovdje govorimo precizirala kakvu utopiju Europa potrebuje upravo danas: decentraliziranu, regionalnu, post-nacionalnu, parlamentarnu, demokratsku, održivu i socijalnu. Ni manje ni više, nego europsko društvo pravičnosti po uzoru na snove Thomasa Morea, samo ne više o uljuđenom prostoru jednog engleskog gradića nego o uljuđenoj Europi u parlamentarnom duhu kao Republika. U tom obzorju sanja ugledna autorica o europskoj cjelini sastavljenoj od europskih gradova i regija, s jednim krovom i klasičnom podjelom vlasti, u čijem središtu bi bila duhovnost, vrline i zdravlje. Dakako, ova njezina utopija dodiruje uvijek i ono što EU danas jeste, ali projektira nešto posve drugo od današnje EU i njezina sui generis političkog sustava. Europska republika je u krajnjoj instanci kontrapunkt modelu Ujedinjenih država Europe, veli autorica, koja u ovom slučaju svjesno previđa da je EU već danas u mnogome daleko više od toga, jer je postala okvirom nesavršenih transnacionalnih pulsacija i socijalizacija. O tomu svjedoči čak sedam pozajedničenih politika o kojima se odlučuje u europskim institucijama, pa i onih šest koje dijeli sa zemljama-članicama EU, jer je samo sedam važnijih politika ostalo u isključivoj nadležnosti članica EU.
Ova se moderna bajka Ulrike Beate Guérot obraća, međutim, onima koji sanjaju „Europsku republiku“ kao alternativu postojećoj EU, ili drugačiju i bolju Europu: prvo, i prije svega, europskim građanima u današnjim europskim regijama i gradovima, koji i u ovoj utopiji predstavljaju društvenu bazu europskog građanstva i civilnog društva (prisjetiti se kako je i pokojni profesor Ulrich Beck zagovarao saveze kozmopolitiziranih europskih gradova); drugo, Guérot računa i rezonancu kod svih koji razmišljaju o novoj održivoj ekonomiji, o društvima poslije dosegnutih granica rasta, onima koji razmišljaju o novim formama općenitosti i zajedništva; treće, mladima, kako bi se za njih stvorilo pripadajuće im mjesto u Europi: četvrto, ženama od danas i sutra; peto, pravnicima i profesorima ustavnog prava kojima bi knjiga trebala pomoći da u drugome obzoru promišljaju pitanja post-nacionalnu suverenost i državnost u vremenima političke post-Moderne.
Most Advanced, Yet Acceptable!
Autorica je napisala ovu njezinu knjigu prije 60. rođendana EU u Rimu, okrunjenog usvajanjem „Rimske deklaracije“ kompromisnog karaktera, u kojoj se kazalo da sve članice EU moraju poštovati vlastitu pravnu stečevinu (acquis), što sam u mojim komentarima pozdravio kao izniman rezultat minimalističke naravi, dok one članice koje to žele mogu razvijati i koncept „jezgre Europe“, po uzoru na već postojeće podsustave u EU koji nisu obligacija za sve (Eurozona, Schengen…). Utoliko pregrubo zvuči njezina polazna premisa „ako je EU kakvu znamo na kraju puta, nije i ne smije biti Europa, što znači da u postojećoj krizi leži i šansa za drugačiju Europu“. Kriza jeste, doduše, grčka riječ koja podrazumijeva i šansu za novo i bolje, argumentira i autorica, jer „ma što se dogodilo sljedećih godina na europskom kontinentu, mi niti hoćemo niti možemo napustiti ovaj kontinent, niti ga možemo ograditi“. Hoću reći da je upitna samo njezina pretvrda tvrdnja da je EU na samom kraju a da su zebnje koje izazivaju suspenzije acquisa, ili odvratne žičane tzv. žilet ograde kojima se EU ograđuje, posve opravdane. U potpunosti dijelim i tvrdnju da „zidovi i granice nisu rješenja“, te da se radi o potrebi promišljanja novog koncepta za Europu, jer je ono što se pred našim očima odigrava u biti je raspuštanje „Europe očeva-osnivača“, odnosno kraj nacionalno-državnog koncepta „Ujedinjenih država Europe“! Da, samo je isuviše olako reći, kako nam poručuje Ulrike Beate Guérot, ono što danas trebamo je „postmoderni remake“ odnosno „lijepu novu društvenu utopiju“, jer možda imamo danas u Europi i bogatstvo i sredstva kojih ranije nije bilo, pa se radi o potrebi „fundamentalno na nov način misliti Europu, i to prema futurološkom tzv. MAYA-principu (Most Advanced, Yet Acceptable)“! Problem je, dakako, upravo u tomu da se s „prljavom vodom ne izbaci i dijete iz lavora“, jer je EU uistinu poput novorođenčeta, gledajući je u obzorju nove paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja!
Vrijeme je Europu iznova promišljati, u obzorju „res publica“, to jest općeg dobra, što današnjoj EU ponajviše nedostaje, riječi su i Roberta Menassea, otisnute na poleđini njemačkog izdanja knjige. Spomenuti Menasse je, inače, s Ulrike Beate Guérot koautor „Manifesta za osnivanje Europske republike“, temeljem kojega je potom i osmišljena moderna europska bajka „Zašto Europa mora postati Republika“. Ovdje ga spominjemo, jer je i Menasse vrlo rigidan u zahtjevu za napuštanjem tzv. briselske trilogije, sastavljene od Vijeća (pri čemu upućeni znaju da je nužno razlikovati Europsko vijeće i Vijeće EU u svim njegovim konstelacijama), Europske komisije i Europskog parlamenta, dakle apsolutno najvažnijih radnih tijela EU danas. U njegovom razumijevanju, nacionalne države prosto pervertiraju europske ideje i instrumentaliziraju građane EU jedne protiv drugih, otkuda je i potrebno uključiti utopiju za budućnost Europe, što je više-manje sve točno, ali je presmiona poruka da takva konstelacija podrazumijeva da svi europski građani imaju jednaka politička prava. Zvuči demokratski opravdano, ali me u datoj situaciji ovaj autoričin zaključak podsjetio i na Kierkergardovo objašnjenje potrebe za „religioznošću iz očaja“! No, ostavimo se slavnog danskog filozofa, u europskoj utopiji Ulrike Beate Guérot se prosto podrazumijeva i umreženje europskih regija i stvaranje jednog republikanskog krova, a što znači i posve novi europski parlamentarizam i klasično načelo podjele vlasti. Za neupućene se mora navesti kako Europski parlament nije klasični parlament sa zakonodavnim i kontrolnim funkcijama izvršne vlasti, te da se unutar europske integracije zvane EU uopće ne radi o podjeli vlasti na legislativu, egzekutivu i judikativu kao u klasičnim parlamentarnim demokracijama, nego o sui generis podjeli ovlasti između zemalja članica i europskih razina, pa potom i između pojedinih radnih tijela i institucija EU, pri čemu Europska komisija nije „europska vlada“, nego je „Vlada“ i ujedno najvažnije i izvršno i zakonodavno radno tijelo gremij zvan Vijeće EU u njegovih desetak konstelacija. Otuda se i govori o sui generis političkom sustavu i višerazinskom upravljanju EU.
Unatoč ovim primjedbama, knjiga Ulrike Guérot je „izvanredno uzbudljiva“ i potencijalno historijski djelotvorna, kako je ustvrdio i Robert Menasse, pa bi mogla postati u Blochovom razumijevanju utopijskog mišljenja i „knjigom naše i sljedećih generacija“! Dakako, i kao politolog i eurolog sam čvrsto uvjeren da EU danas žurnije nego utopije trebaju operativne vizije i projekcije kojim bi se nadvladalo i unutarnju birokratiziranost i tehnokratsku otuđenost u EU, pa i korumpiranost, o kojoj se sve više govori ne samo u kontekstu pregovora s Amerikancima o TTIP-u. Europski građani, naime, sve više doživljavaju EU glomazne aparate u Bruxellesu, Strasbourgu i Luksemburgu kao prijetnju samoj ideji europskih integracija. Pri tomu se u slučaju opstrukcija koje dolaze iz zemalja članica EU i članica Višegradske skupine ne radi samo o fenomenu tzv. neiživljenog suvereniteta, nego i o opasnim geopolitikama s druge strane Atlantika, de facto usmjerenim protiv nove geopolitike osjećajnosti i geopolitike nenasilja u EU. U ovom kontekstu vrijedi primijetiti da bi Hrvatskoj bilo žurno potrebno da se okane „geopolitike triju mora“, te žurno okrene geopolitikama koje dolaze iz Berlina i Bruxellesa.
Zašto „Utopija“ Ulrike Guérot zaslužuje respekt?
Cjelinom analiza i poruka knjige „Zašto Europa mora postati Republika“ autorica nas uvjerava da je koncept Europske unije kao saveza nacionalnih država pogrešan, jer stoji na putu „transnacionalnoj europskoj demokraciji“. Kao vrsna poznavateljica europskih neprilika, te temeljem privilegija da je imala priliku surađivati i s važnim akterima profiliranja EU poslije usvajanja Ugovora o EU iz Maastrichta (stupio na snagu 1. studenog 1993.), veliku težinu imaju njezine eksplicitne tvrdnje da se ubrzo poslije Maastrichta odustalo od izgradnje EU i kao „političke unije“, iako među eurolozima to i nije nikakva novost, dapače, opće je mjesto. Pa ipak, vrijedi čuti i autoričinu logiku: koncentriravši se na pripremu i funkcioniranje Europske monetarne unije (EMU) s valutom „euro“ i Europskom središnjom bankom u središtu, zaboravilo se na brojna načela koja se nisu smjela zaboraviti, posebice na načela harmonizacije u EU i solidarnosti sa slabije razvijenim članicama EU. Iz tog zaboravljanja solidarnosti neminovno su se izrodile i potonje krize, koje će eksplodirati baš u južnim zemljama EU, što je i došlo do izražaja već nakon izbijanja svjetske financijske i gospodarske krize 2008. godine, pa potom i definitivno u kontekstu migrantske krize, ma kako do nje došlo i tko sve za nju bio krivac. U ovom kontekstu autorica s pravom pokazuje da za eksploziju populizma i ksenofobije u EU krivicu snose i demokratski deficiti, te je razumjeti i njezina strahovanja da postojeći politički sustav EU uskoro neće moći uopće funkcionirati.
U prvom osvrtu na političku utopiju „Zašto Europa mora postati Republika“ vrijedi izdvojiti i autoričinu radikalnu formulaciju da Europa može opstati samo ako EU odustane od postojećeg sustava, te ako nužni novi poredak europskog kontinenta bude uređen na novim političkim i demokratskim temeljima. Uostalom, sumnjam da je Europa u ovom momentu uopće u stanju razumjeti i, pogotovu, prihvatiti da mora biti uređena na načelima političke jednakosti svih europskih građana i na načelu klasične podjele vlasti, kako rezolutno poručuje autorica. U njezinom razumijevanju se zbog toga i ne radi o potrebi daljnjih reformskih koraka u pravcu više integracije u EU, nego o europskoj demokraciji koja slijedi fundamentalne demokratske principe i u čijem središtu je političko i institucionalno novooblikovanje kontinenta kao zajedničkog bića. Zbog toga se i mora odustati od Europe nacionalnih država i pristupiti koncipiranju Europe kao „Republike“, pri čemu ovaj pojam podrazumijeva – u njezinoj interpretaciji – tri fundamentalna principa: prvo, građansku jednakost, dakle jednakost pred zakonom; drugo, političku jednakost, dakle jednakost glede izbornog prava, povezanog s predstavničkom demokracijom; te, treće, oslonac na „zajedničko dobro (res publica). „Republika“ povezuje dvije temeljne vrijednosti – slobodu i jednakost – i one vrijedi za sve građane „Republike“ podjednako, jer se radi o tomu da je „jednakost s onu strana klasa“ nasljeđe Francuske građanske revolucije, iz 1789., dok se u europskim revolucijama 21. stoljeća mora ovo načelo proširiti i na „jednakost s onu stranu nacija“!
I u jednoj od mojih posljednjih knjiga i u ovoj knjizi Ulrike Beate Guérot radi se o transnacionalnim socijalizacijama, politikama i institucijama EU, s tim da su njezini zaključci i preporuke daleko radikalniji glede budućnosti EU. A autorica je, da ne zaboravimo, bila i znanstvena suradnica Jacquesa Deloresa, najboljeg predsjednika Europske komisije u povijesti EU, pa je moramo tretirati ozbiljno kako i ona i Delores zaslužuju.
Knjiga Ulrike Beate Guérot „Zašto Europa mora postati Republika“ je strukturirana iz tri međusobno isprepletena dijela s 12 poglavlja, pri čemu svaki dio započinje nekom formom sažetka. Tako se u uvodnom dijelu „O gubitku političke estetike“ govori kroz sažetak i pet poglavlja i kritički i znalački o krizama u EU, o dosezima i ograničenjima „europske post-demokracije“, o „vajmariziranju Europe i problemima političke sredine“, kako bi se poručilo da cijeli sustav EU treba radikalno drugačije utemeljiti. Za nedovoljno upućene, upozorenje o opasnostima „vajmarizacije“ cijele EU i nije drugo do upozorenje na fašizaciju Europe. Tek u drugom dijelu pod nazivom „Utopija“ se u sažetku i četiri poglavlja nude obrisi „Europske republike“. Prvo se obrazlaže potreba gradnje „novog poretka Europske republike“ i „prve post-nacionalne demokracije“, da bi se u finišu progovorilo i o teritorijalnim i gospodarskom ustroju novog poretka. U tri poglavlja završnog dijela knjige se razrađuju, pak, pitanja tzv. europskih emancipacija žena i mladih, da bi se pozabavilo i pitanjem „svjetskog građanstva“, što nije originalna ideja Ulrike Beate Guérot, nego reaktualizacija snova umnih prosvjetitelja i političkih filozofa, počevši od Immanuela Kanta do Ulricha Becka i Jürgena Habermasa.
Učiti iznova sanjati Europu!
U razradbenim poglavljima studije naziru se, dakle, radikalno nove konture „Europske republike“ i u političkom i u teritorijalnom i gospodarskom pogledu. „Novi europski poredak“ činili bi tzv. mega trendovi: regionalizam, građanska emancipacija, održivost, postkapitalizam, društvo poslije dostignutih „granica rasta“, opće dobro, decentralizacija, spolna (i rodna) jednakost, et cetera. Radi se u konačnici o postnacionalnoj i transnacionalnoj europskoj demokraciji, o tzv. novom kućištu za Europu, o novo poredanom gospodarskom poretku, približno nalik onom DIEM-ovom nacrtu, u svakom slučaju drugačijem od sadašnje filozofije i prakse unutarnjeg tržišta u granicama EU. Europa se de facto promišlja na novi način kao ujedinjeni prostor sastavljen od regionalnih jedinica i kozmopolitiziranih metropola, kao definitivno nadvladavanje granica nacionalnih država, u konačnici kao europsko zajedničko biće u formi plošnih, horizontalnih i decentraliziranih umreženja regija i gradova pod zajedničkim europskim krovom: „Republikom“. Autorica nam time implicite i sugerira učiti iznova sanjati Europu, jer se i Europa i EU nalaze u rasulu, zbog čega je mudro prisjetiti se i poruke Jürgena Habermasa: “Europa je za mnoge naraštaje uvijek bila budućnost”!
Vratio sam se još jednim osvrtom na knjigu Ulrike Guérot „Zašto Europa mora postati Republika“, jer se sve intenzivnije pitam: neće li vrlo skoro eksplodirati prijepori unutar EU po pitanju migranata i daljnjih reformi, pa bi nam svima neka vrst utopije mogla zatrebati kao orijentir. Nemam iluziju pri tomu da bi utopije mogle lako postati politički projekti, ali ako bi, ili kad god bi Europa krenula ponovno u potragu za izlazom iz ćorsokaka zvanog „zatvoreno društvo“ i „nacionalna država“, rješenja bi se morala tražiti u transnacionalnim umreženjima i u već proživljenom laboratoriju zvanom EU. Otuda i potreba već danas pažljivijeg pretresanja ove europske „političke utopije“ i podsjećanja na vrijednosti unutar EU na koje se ne bi smjelo zaboraviti. Jer, ovo i nije baš obična kriza i nije samo financijske i gospodarske naravi, nego je i kriza smisla, te očigledno ubrzano proklizavanje u barbarstvo, kako su nas lucidno upozorili Miljenko Jergović i Svetislav Basara u njihovoj poticajnoj prvoj knjizi mail-korespondencije „Tmušta i tma“ (Laguna, Beograd, 2014.). Uostalom, ova se pitanja tiču više i politologa i eurologa, nego književnika, ukoliko je politologija znanost koja traga za ravnotežom između globalnog „kozmopolitizma“ (Urich Beck) i globalnog „komunitarizma“, između „agende otvaranja“ (kozmopolitizam) i „agende zatvaranja“ (komunitarizam), što nam neizravno poručuje i Ulrike Guérot. Zpravo politolozi moraju pažljivije od drugih pratiti kako će se Europa pozicionirati u dolazećim vremenima post-nacionalne demokracije, kako bi se o demokraciji uopće moglo više govoriti, a umreženu Europu sanjati!
„Stvorili smo monstruma“
Moram posve iskreno priznati da sam se u mojim ranijim knjigama i esejima, ukoliko bi se uopće i pitao o budućnosti EU, u pravilu oslanjao na one teorije i autore, ugledne filozofe, sociologe i politologe koji su u kombinacijama intergovernmentalnih (međuvladinih, među državnih) i nadnacionalnih metoda odlučivanja vidjeli ključ razrješenja demokratskih nedostataka u EU, pa i tajnu njezinih uspjeha. Hoću reći kako mi je najmanje već četvrt stoljeća jasno da se aporije neupitnih demokratskih nedostataka u EU ne mogu razriješiti putem modela „nacija država“, pa ni putem „saveza nacionalnih država“, nego samo putem modela „nešto između“, koji podrazumijeva sui generis pravni i politički sustav, koji se nažalost u vremenu gubitka smisla, dovođenja u pitanje vrijednosti i vrlo mogućeg posrnuća u barbarstvo i veliki sunovrat dovodi u pitanje. Utoliko je dragocjenija ova iznimno radikalna paneuropska politička utopija Ulrike Beate Guérot.
Neupitno je, naime, da Europska unija definitivno gubi smisao ukoliko se dovodi u pitanje njezin acquis i sve ono što se dostiglo u njezinim pozajedničenim politikama EU, koje nisu nikad u potpunosti razvlastile nositelje izvornog suvereniteta, a to su sukladno postojećem međunarodnom pravu „nacije-države“, ali jesu izmjestile tzv. zlu ćud nacionalnih država u europske institucije, pa i po cijenu razvlašćivanja građana i nacija, ma što pod tim mislili, od neupitnog, tzv. izvornog suvereniteta. U svakom slučaju, procesi ugovornog prenošenja dijelova suvereniteta na europske razine odlučivanja i omogućavanja višerazinskog upravljanja su bili od neprocjenjive važnosti za nastanak sui generis tvorevine zvane EU, što se sada dovodi u pitanje. Usvajanjem „Rimske deklaracije“ 25. ožujka 2017. na tzv. rođendanskom summitu EU u Rimu, u kojoj se kazalo da je acquisi dalje važeći za sve članice EU, a da su dublje integracije moguće za one konji ih žele, nije odmaklo „Damoklov mač“ nad projektom zvanim EU. Utoliko je naložen oprez i ne istrčavanje pred rudo, ali i mudrost prisjećanja da je sve ono što se danas nerijetko olako dovodi u pitanje bilo ne tako davno san najumnijih i najčestitijih Europljana: njihova utopija!
Istina je, dakle, da je danas europska ideja solidarnosti i harmoniziranja odnosa između razvijenijih i manje razvijenih članica EU prosto dospjela u zapećak ponovnom glorifikacijom „nacionalne države“, pri čemu se zaboravlja – kako ukazuje s pravom i Ulrike Guérot – da se posvuda u EU gdje nije moglo biti artikulirano političko, počelo samopodrazumijevati ekonomsko, a uvijek kad se „prepriječi put u političko, ostaje povratak u šovinizam“. Dakako, u njezinom razumijevanju je ovo alarm za ponovno traženje izlaza iz kriza u EU u modelu „političke Unije“, komplementarne projektu „EMU“, kako je u Maastrichtu i bilo zamišljeno. Otuda je itekako smisleno porazmisliti o poglavlju u knjizi Ulrike Guérot „Dobrodošli u europsku post demokraciju“, koje započinje navođenjem slogana poznatog autora Thomasa Pikettyja: „Stvorili smo monstruma“. Ovom se tvrdnjom poslužila Ulrike Guérot kako bi poručila da je taj „politički monstrum“ upravo „politički sustav u kojemu su razdvojeni država i tržište putem Ugovora o EU iz Maastrichta“, s čime se nije teško složiti. U njezinoj interpretaciji radi se o diskrepanciji političkog i gospodarskog, o tomu da se „o moneti i gospodarstvu odlučuje na europskoj razini, a o poreskoj i socijalnoj politici na nacionalnoj“, pa je otuda i logično što su „bez političke nadgradnje morali unutarnje tržište i valuta euro silom prilika završiti u ekonomskoj diktaturi“!? I dalje, veli ona, ovakvim razvojem narušen je suodnos rada i kapitala, kojemu je izvučen tzv. nacionalni kontekst, pa je kapital u konačnici zadobio prednosti koje su oduzete „radu“ odnosno radništvu.
Rečenomu se jedva ima što prigovoriti, ali se mora itekako biti oprezno u vezi tvrdnje Ulrike Guérot da se najfundamentalnija povreda demokratskih zapovjedi u postojećoj organizaciji EU ogleda u tomu što europski građani u Europskom parlamentu (EP) nisu jednakopravno zastupljeni, što se od Finske do Portugala ne bira EP na isti način, što od Malte do Njemačke ne zastupa jedan zastupnik u EP-u jednak broj građana, što sve to u konačnici i priječi put ka istinskoj europskoj demokraciji. Autorica znade, naravno, da je unatoč ovim manjkavostima EP jedina institucija ili radno tijelo EU oboružana izvornim demokratskim legitimitetom, dok su svi drugi gremiji EU oboružani tek posredovanim legitimitetom, temeljem izbora za gremije u zemljama-članicama EU. K tomu, i ona kao i svi iole upućeni eurolozi znade da Europski parlament nije uopće klasični parlament, niti je najvažniji zakonodavno gremij u EU, jer je to „Vijeće EU“, koje je k tomu i najvažniji izvršni gremij u EU u njegovim brojnim konstelacijama. Biti jednakopravno zastupljen u EP-u iz malih i velikih članica nije, pak, uopće moguće, pa se uvijek išlo s rješenjima koja su i najmanjima pružala šansu za nazočnost i djelovanje u EP-u, nauštrb velikih zemalja-članica EU.
„Vajmarizacija Europe“
Već sam se u prvom osvrtu na „političku utopiju“ Ulrike Guérot doticao njezina upozorenja o mogućoj „vajmarizaciji Europe“ zbog nestanka „političke sredine“, jer je, doista, riječ o realnoj opasnosti u nizu zemalja EU od populizma i nacionalizma, o nezaustavljivom jurišu političkih i kulturoloških prostaka, tako nalik balkanskim nikogovićima, s tim da se u starijim zemljama EU s takvim pojavama izlazi nekako još uvijek na kraj, dok su u novim zemljama „nadirući prostaci“ na vlasti baš kao i u zemljama bivše SFRJ. Ne radi se, dakle, samo o ekstremnim desničarima u istočnoj ili zapadnoj Europi poput Marine Le Pen, Geerta Wildersa, ili vođama Pegida pokreta i AfD u Njemačkoj, nego da je cijela Europa izgubila „političku estetiku“ i dospjela u predrevolucionarno stanje, kako tvrdi i Ulrike Guérot. U njezinom razumijevanju, EU i njezini tzv. nacionalni političari nemaju više sposobnost ni opisati krizno stanje kako treba, to jest razumjeti dubinu krize u kojoj se nalazi EU, pa potom ni dubinu razočarenja i bijes europskih građana zbog svega toga, a kamo li razviti razumna rješenja za nadvladavanje kriza.
Jasno je da neka nova Europa mora započeti s propitivanjem postojećih pojmova i sintagmi, kazat će zbog toga i izrijekom u njezinoj „političkoj utopiji“ Ulrike Guérot, jer na početku bijaše riječ, pri čemu se autorica pozvala i na Evanđelje (Evangelium nach Joannes, 1,1). Problem je, pak, u tomu što su se mnogi ključni pojmovi iz „Glossara europskih integracija“, koji sam pionirski i sam nekoć prevodio, ispraznili od sadržaja, što su se „nacionalne elite oprostile od Europe i prije nego što su to građani primijetili“, tvrdi Ulrike Guérot. Ključni problem je u tomu, pak, što se maltene svaki pojam kojim se objašnjavaju procesi unutar EU transformirao maltene u psovku među građanima, pri čemu ima još političara koji bi „pravili Europu“, ali ne i po cijenu da odustanu od „nacionalnih država „ i od „suvereniteta“. Autorica zbog toga mjestimice, čak, brutalno ismijava važne eurološke pojmove, poput višerazinskog upravljanja (multi-level governance), jer se, po njoj, o mnogim europskim odlukama smije govoriti danas tek poslije njihova usvajanja, pri čemu nitko ne snosi odgovornost za njih. Uostalom, surovo je dovela u pitanje i sam pojam „sui generis“, tvrdeći da nitko ne razumije o čemu ju tu riječ i da li je uopće o nekakvom političkom sustavu EU više riječ. Ovdje ću samo reći da je ovim iskazala političku i kulturološku nadutost koja je grdi i koja joj ne treba. Difuzni pojmovi, međutim, u stvarnosti nemalo opterećuju javni diskurs o Europi, što za posljedicu ima, kako veli i naša autorica, da svi rado govore o solidarnosti, ali nitko ne čini koliko bi mogao i morao. „Mi svi znamo što bi se moralo činiti, ali mi ne možemo to učiniti“, navodi autorica i misao predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera, u poglavlju knjige „Pogrešna rješenja ili sustav u praznom hodu“, u kojemu se dekonstruiraju europske gospodarske politike, često nedorečene ili proturječne, o kojima se šuti ili govori uz uporabu izlizanih pojmova i sintagmi, ma koliko bilo poznato da tamo gdje „zakažu jezik i pojmovi ne može biti ni političke estetike, te ne može biti ni europskog ujedinjenja“!
„Utopija kao misaona projekcija“
U središnjem dijelu knjige „Utopija kao misaona projekcija“ razrađuje se misao da „nova Europa počinje novim mišljenjem“. S obzirom da nije uopće moguće ni politički ni pravno u zadanim uvjetima stvoriti „drugačiju Europu“, poručuje nam autorica, preostaje nam utopija, jer se Europa mora nanovo misliti kako bi se dovršilo ono što sada izgleda nemoguće. Pri tomu se pozvala i na misao Waltera Benjamina koji nije razumio utopiju kao „krajnje stanje“, u nekakvom linearnom kretanju povijesti, nego kao misao koja u datom trenutku pruža nadu u spašavanje onoga što je propalo. Za Ulrike Guérot nije upitno, dakle, da nas EU ne može izvesti iz stanja post-demokracije, te da će postojeće stanje voditi ka sve većem populizmu i nacionalizmu. U njezinom razumijevanju, mi smo sami putem vlastitog jezika razorili „političku estetiku Europe“ i izdali „politički projekt“, odnosno prepustili sudbinu Europe „europskim nacionalnim državama“, koje nam nude sve lošija rješenja. Dodatni problem je u tomu što mi kao građani nismo isporučeni kao na pladnju samo „europskoj postdemokraciji“, nego i „unutarnjem tržištu“, pa oba ova momenta razaraju i „naše nacionalne demokracije“. Tim se Ulrike Guérot približila i eksplicite argumentaciji „euroskeptika“, kako bi artikulirala potrebu građanskog angažmana za utopiju zvanu „Europska republika“. Otuda je, po njoj, i nužno rastati se od „nacionalne države kao jedine političke forme za demokraciju, a upravo to nudi pojam Europska republika“. Pod ovim pojmom Guérot misli historijski novi društveni model okupljanja europskih „suverenih građana“ u jednu formu „transnacionalne demokracije“, u „Republiku“ koja je „formula za europski ustavni patriotizam s druge strane nacionalnih država i onkraj svih političkih ideologija“. Utoliko, „Europska republika nije ni lijevo ni desno, nego je transnacionalni pravni okvir, čija odlučujuća točka je politička jednakost svih građana koji se u nju uključeni, jer tek to čini je istinskom političkom jedinicom – unijom europskih građana“.
Ulrike Guérot u njezinoj smjeloj i nerealnoj projekciji polazi od toga da je koncept „Ujedinjenih država Europe“ u formi „federacije nacionalnih država“ čisti „oksimoron“, nerješiva proturječnost u sebi, nemoguća misija. Otuda i jeste nužno izaći izvan obzorja „oksimorona“ te osloboditi „put za drugačiju Europu“. Iako je ugledna autorica posve svjesna da „europska realnost nije uopće republikanska“, ona de facto dovodi u pitanje cjelokupnu postojeću organizacijsku shemu EU tvrdnjama da „EU i nacionalne države ne mogu jednostavno biti obje suverene, a suvereni su i onako samo građani“, što u krajnjoj konzekvenci znači da „EU i nacionalne države ne idu jedno s drugima“, dok „Europa i Republika pašu jedna drugoj“!
U povijesti političkih ideja dugoj 2.000 godina, objašnjava potom Ulrike Guérot u poglavlju „Zašto Europska republika?“ pojavljuje se pojam „Republike“ u različitim formama, pri čemu se tu i tamo zaboravljalo na onu poznatu mudrost „Nomen est omen“, da je ime znak i da obvezuje, te da ovaj plemeniti pojam podrazumijeva ideju „res publica“ – opće, javne, zajedničke stvari, općeg dobra za sve građane. Za razliku od postojećeg razumijevanja EU, „Europska republika“ podrazumijevala bi „moderni republikanizam“ i „perfektnu formu političkog projekta Europa“: Europu koja nije egalitarna u socijalističkom smislu, ali ne isporučuje građane na pladnju tržištu, nego omogućuje transnacionalno ujedinjenje putem jednakog građanskog prava. Moderni republikanizam i liberalizam nisu misaoni antipodi, inače ne bi u „Republici“ bilo slobode, zaključuje Guérot.
Nomen est omen!
„Ako svoje snove želiš realizirati, moraš se prvo probuditi iz njih“, misao je Josephine Baker, s kojom Ulrike Guérot otvara sedmo poglavlje u knjizi „Politički novi poredak Europske Republike: mi gradimo prvu postnacionalnu demokraciju“. U njemu autorica izravno poručuje: „Mi se moramo probuditi iz sna o Europi kako bismo napravili Europu“, a prvi korak u tom pravcu je misliti Europu i sebe u njoj na nov način: europska pitanja kao vlastitu „res publica“, pa ako ne ide drugačije tad uz pomoć „utopije“, jer utopije i jesu tu da pomognu naslutiti u kojemu se pravcu nužno kretati. Pa da pobrojimo barem neke „ugaone točke novog europskog političkog projekta“ kako ih je osmislila Ulrike Guérot: a) izgradnja jednakog prava (ius aequum) za sve buduće europske građane (dakle, građanska jednakost, koja uključuje i poreznu jednakost); b) politička jednakost glede političkog predstavljanja, tj. izborna jednakost; c) socijalna jednakost (u smislu jednakog pristup socijalnim pravima: bolesničkom, mirovinskom i osiguranju u slučaju nezaposlenosti) …
Za takvo što bi bilo neophodno radikalno promijeniti postojeće političke sustave i EU i u nacionalnim državama, svjesna je toga i naša autorica, kako bi se omogućila: a) transnacionalna, reprezentativna demokracija u Europi kao „transmisioni remen za provedbu opće volje“; b) politički sustav podijeljene vlasti s jasnim funkcionalnim naputcima i za Legislativu i za Egzekutivu i Judicativu, kao i odgovarajući „checks and balances“, pri čemu Europska komisija ne bi mogla biti više „zaštitnica ugovora, nego bi postala Vlada, dok bi Europski sud postao zaštitnik ugovora a Europski parlament, a ne više Vijeće, bi postao zakonodavac za „co-decision“, za proces suodlučivanja; c) uvođenje klasičnog dvodomnog sustava, pri čemu bi se „Europski zastupnički dom“ birao kao predstavništvo građana putem načela „jedna osoba, jedan glas“, a imao bi i pravo inicijative i punu kompetenciju glede proračuna; d) dok bi „Europski senat“, taj zamišljeni drugi dom popunili po dvojica senatora – predstavnika europskih regija, odnosno autonomnih provincija (što bi značilo automatsko dokidanje i nacionalnih država i Vijeća EU), uz obrazloženje da bi se tako omogućilo funkcioniranje decentraliziranog europskog političkog sustava, odnosno male regionalne skupštine i regionalni parlamentarizam, te da ova umreženja funkcioniraju. d) Europski zastupnički dom i Europski senat bi, pak, činili Europski kongres u čijoj bi nadležnosti bio i proračun i sinkronizirana legislativa, dok bi treću najvažniju kariku vlasti u „Europskoj republici“ činio izravno birani od svih europskih građana tzv. europski predsjednik, s velikim izvršnim ovlastima; e) formirali bi se i tzv. transnacionalni izborni okruzi, striktno prema utvrđenom broju stanovnika: f) a oformile bi se i transnacionalne političke stranke …
I laicima je postalo jasno, nadati se, kako se u izloženoj projekciji novog europskog parlamentarizma unutar „Europske Republike“ radi o ambiciji izgradnje i novog sustava egzekutivnih vlasti i u zemljama članicama i na europskim razinama, a u svakom slučaju o dokidanju postojeće Europske komisije i dokidanju njezinog ogromnog birokratskog aparata. U ovoj točci biva, pak, i definitivno jasno da će prije nestati s političke karte Europe i svijeta tvorevina zvana EU nego će se razgraditi čvrsto umrežena i dobro uhljebljena tzv. briselska birokracija i tehnokracija. Dakako, autorka je posve svjesna svih ovih problema, pa se na njih konkretno i ne obazire, nego radije govori o potrebi „europeiziranja uprava“ u toj novoj i neizvjesnoj konstrukciji vlasti u „Europskoj republici“. Ništa u ovom pogledu ne pomažu ni sladunjavi međunaslovi poput „Europa, bliska građanima, koja pričinjava zadovoljstvo“.
Europa treba novo „Mi“, to jest citoyens europeéns, europske građane, kao i novu političku filozofiju i političku kulturu, primjerice ljubav prema provinciji i multikulturalnim i kozmopolitiziranim gradovima, poručuje nam Ulrike Guérot, autorka izložene dražesne „europske političke utopije“ u dijelovima knjige s podnaslovima „Provinz-Power: „Small is beautiful“, Gradovi: biseri europske kulture, i dr. Time i definitivno čitateljima postaje jasno kako je ambicija izložene političke utopije „de-homogenizacija nacionalnih političkih prostora“, i to do 2045. godine, dakako u funkciji priprema za „Europsku Republiku“. Vrijeme je, zaključuje Ulrike Guérot, „pripremiti emancipaciju Europe“, kako bismo ponovno mogli vidjeti kako je „Europa – Ljepotica“, s čime se mogu apsolutno složiti, kao i s ključnom porukom ove studije: neka živi „Europska republika“!
digitalnademokracija.com 