Podrška kulturi je podrška Europi!

Važna inicijativa organizacije Culture Action Europe, „mreže kulturnih organizacija i pojedinaca posvećenih promicanju kulture kao nužnog uvjeta za održivi razvoj na lokalnoj i europskoj razini“. Cilj njihove kampanje je osigurati da se u budućem proračunu Europske unije 1% odvaja za kulturu kao jedan od temelja europskog identiteta. Peticiju možete potpisati ovdje. Njihov ‘kulturni manifest’ prenosimo u nastavku: Nastavi čitati “Podrška kulturi je podrška Europi!”

Oglasi

Novi referendum o Brexitu je logičan i prijeko potreban

Piše: Dražen Šimić

Moglo bi se reći s priličnom dozom sigurnosti da Velika Britanija nikada nije u potpunosti bila privržena europskom projektu. Uvijek je postojala jedna utjecajna struja u društvu, obično starija i konzervativna, koja je Britance vidjela kao drugačije ili bolje od Francuza, Nijemaca i ostalih kontinentalnih Europljana. Također, još od ulaska Britanije u EU 1973. postoje problemi koji se tiču percepiranog gubitka samostalnosti,  viđenja vlastitog identiteta i povijesti te, naravno, nacionalizma. Stoga je referendum o članstvu u EU uvijek bio riskantan.

Ipak, jedno od najvećih iznenađenja u povijesti EU dogodilo se 23.6.2016. Oko 52% Britanaca opredjelilo se za izlazak iz bloka. Većina političkog i poslovnog establishmenta bila je za ostanak, ali prevagnuli su moćni mediji koji su uglavnom bili za to da Britanija “opet postane suverena zemlja”. Osim njih, neki utjecajni političari vješto su i cinično iskoristili žalbe običnog svijeta o previše stranaca u zemlji, ‘svemoćnom Briselu’ itd. Nakon referenduma počinju politička natezanja i pregovori s EU, tijekom kojih se ispostavilo da britanska vlada zapravo nema jasnu strategiju niti viziju onoga što želi, dok je britansko društvo i dalje podijeljeno oko članstva u EU.

Nedavno ispitivanje javnoga mnijenja koje je sproveo The Guardian otkrilo je da većina britanskih građana želi novi referendum o Brexitu, ovaj put o uvjetima konačnog sporazuma o budućim odnosima s EU. Ovo je dobrodošao razvoj događaja i nešto što se treba dogoditi iz više razloga i unatoč nekim poteškoćama.

Prvi razlog je da je Brexit naprosto previše važan, kako za Britaniju tako i za ostatak Europe. Nužno je pažljivo razmisliti o tome što on predstavlja. Podaci o efektima izlaska iz EU su neumoljivi: Britanija će po svakom mogućem scenariju biti u lošijem položaju nego kao članica bloka. To nije, barem ne tako eksplicitno, rečeno građanima tijekom referendumske kampanje i to uopće nije ono za što su glasali. O utjecaju Britanije u Europi i ostatku svijeta ne treba ni govoriti – prosto je nemoguće da ova zemlja zadrži dosadašnje pozicije.

Dodatni razlog je taj što su tijekom referendumske kampanje iznošene tvrdnje o ogromnim svotama novca koji će se uštedjeti neplaćanjem članstva u EU i koji će se onda moći utrošiti u druge svrhe. Najpoznatija je bila tvrdnja o dodatnih 350 milijuna funti tjedno za sustav zdravstvenog osiguranja, NHS, koji je jedna od svetih krava britanske politike. Međutim, ovo i slična obećanja pokazali su se ili nedovoljno istraženim ili najobičnijim lažima. Moguće je i da sve posljedice Brexita nisu bile u potpunosti shvaćene u to vrijeme. Bez obzira o čemu se radi, ako informacije koje su date građanima nisu bile točne, i ako se svi slažu o važnosti Brexita za budućnost zemlje, zašto onda ne imati odgovarajuću raspravu o NHS-u i drugim ključnim pitanjima u jednoj novoj kampanji, ovaj put baziranoj na provjerenim činjenicama?

Pregovori o Brexitu do sada su bili kaotični. Neizvjesnost za britansku ekonomiju skoro je pa zajamčena na kraće staze, a potrajat će vjerojatno i mnogo duže zbog složenosti razgovora o odnosima s EU i budućih pregovora o slobodnoj trgovini koji znaju trajati godinama.

Popis razloga za drugi referendum je dugačak, ali treba biti svjestan i problema. Pojedini stručnjaci govorili su o poteškoćama koje se tiču nepoštivanja rezultata prvog referenduma, obesmišljavanju referenduma kao demokratskog procesa, političkoj i pravnoj neizvjesnosti koja bi nastala ako Brexit bude odbačen itd. Također, postoji mogućnost da dužnosnici EU-a, znajući da će se održati novi referendum i ne podržavajući izlazak Britanije, namjerno ponude jako loše uvjete. Međutim, osim što bi time pali na vrlo niske grane, takav potez bio bi i kontraproduktivan. Naime, kada bi se otkrio bilo kakav nagovještaj te vrste pritiska na Britaniju (a niz utjecajnih medija koji jesu za Brexit nesumnjivo će pažljivo pratiti pregovore) britanski birači vjerojatno bi ponovno glasali za Brexit, ovaj put u većem postotku.

Brexit je daleko najveći izazov s kojim se Britanija suočava barem od Sueske krize. Bilo bi nepromišljeno donijeti tako važnu odluku bez da se dobro razmisli i pripremi, a to se očigledno nije dogodilo. Novi referendum mogao bi potvrditi Brexit ili zaustaviti ga, ali bilo bi nerazumno napustiti EU na temelju sumnjive, emocijama nabijene referendumske kampanje od prije dvije godine. Bez obzira na neke negativne stereotipe o ovoj zemlji širom svijeta pa tako i na Balkanu, Britanija i britanski narod zaslužuju bolje.


Naše članke možete primati i putem elektronske pošte. Potrebno je samo unijeti vašu adresu na dnu stranice. 

Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati

Je li populistička plima u Europi dosegla svoj vrhunac? Prije šest mjeseci mnogi europski čelnici brinuli su se da bi val popularnog nezadovoljstva koji je prouzročio Brexit u Velikoj Britaniji i doveo Donalda Trumpa u Bijelu kuću mogao osnažiti nacionalističke, anti-imigrantske i anti-europske stranke širom Europe i uzdrmati same osnove Unije. Nastavi čitati “Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati”

Povodom knjige “Zašto Europa mora postati Republika. Politička utopija”

Piše: Mile Lasić

„Es kommt darauf an, das Hoffen zu lernen.“

Ernst Bloch, Das Prinzip Hoffnung

Thomas More je prije 500 godina objavio spis „Utopija“, priču o srednjoengleskom gradu u kojemu su vladali mir i socijalna pravičnost – glasi  prva rečenica uvodnih napomena Ulrike Beate Guérot u njezinoj „političkoj utopiji“, kako glasi i podnaslov knjige „Zašto Europa mora postati Republika“ (Warum Europa eine Republik werden muss! Eine politische Utopie, Dietz Verlag, Bonn, 2017., str. 304.). Čuvena „Utopija“ Thomasa Morea je u međuvremenu postala uistinu zaštitnim znakom fiktivnog društvenog poretka, ali i poticaj osmišljavanju socijalnih odnosa u poželjnoj budućnosti, veli autorica impresivnog životopisa, iz kojeg je vidljivo da je cijeli život posvetila kritičkom promišljanju Europske unije. Usput kazano, autori poput nje su iznimno rijetki i u EU, a da se o bijednoj situaciji kod nas i ne govori, ma koliko bilo mnoštvo onih koji u pravilu govore o EU „izvan sebe“ i „izvan pameti“, pro et contra, po potrebi, a da se nisu nikada potrudili razumjeti projekt mira u njegovoj kompleksnosti, odnosno snove plemenitih Europljana od Dantea Alighierija do Roberta Schumana o ujedinjenju Europe i „Europi mira“. No, ako bi se EU i dovela u pitanje, morala bi se iznova sanjati i misliti temeljem „princip nade“ (Das Prinzip Hoffnung), pri čemu  se, kako veli Ernst Bloch, i nada mora učiti ( „Es kommt darauf an, das Hoffen zu lernen.“). Nastavi čitati “Povodom knjige “Zašto Europa mora postati Republika. Politička utopija””

Hoće li svijet napokon progovoriti o dešavanjima u Turskoj?

Istina i pravda postali su stranci u Turskoj. Šest aktivista za zaštitu ljudskih prava uhapšeni su ovoga tjedna na osnovu apsurdne optužbe za podršku terorističkoj organizaciji. Sada čekaju suđenje, što bi vrijeme koje će provesti u pritvoru moglo produžiti za nekoliko mjeseci. Četvorica aktivista puštena su na slobodu ali ostaju pod istragom. Njihovi kretanje je ograničeno a tri puta tjedno moraju se javiti policiji.

Među zatvorenicima je i Idil Eser, direktorica Amnesty Internationala u Turskoj. “Nisam učinila ništa loše” napisala mi je iz pritvora prošlog tjedna. Niti je bilo tko od ostalih kriv. Od pokušaja državnog udara u srpnju prošle godine turska vlada iskoristila je i najmanji znak neslaganja kao izgovor za represiju protiv političkih protivnika. U ovakvoj političkoj klimi, čak i zalaganje za ljudska prava tretira se kao zločin.

Unatoč vanjskoj politici koja se navodno zalaže za pružanje podrške aktivistima za ljudskih prava na globalnoj razini, javna reakcija EU-a na dosadašnju represiju turskog režima bila je tiha ili nikakva. Međutim, samo nekoliko dana nakon najnovijih hapšenja Europska komisija se pridružila vladama i svjetskim čelnicima, uključujući Angelu Merkel, koji zahtijevaju trenutačno i bezuvjetno puštanje na slobodu uhapšenih aktivista. S izuzetnom brzinom i neuobičajenim jedinstvom vlade Njemačke, Nizozemske, SAD-a, Francuske, Belgije, Irske i Austrije zatražile su njihovo trenutačno puštanje na slobodu.

Na sastanku s ministrom vanjskih poslova Turske koji će se održati u Briselu 25.7. šefica Europske unije za vanjsku politiku Federica Mogherini imat će priliku za iskupljenje. Umjesto da se skriva iza praznih riječi i meke diplomacije, ona mora izričito tražiti oslobađanje Eserove i drugih aktivista za ljudska prava koji su nepravedno uhapšeni.

Prošle godine građani Turske s užasom i nevjericom gledali su dok su novinari odvođeni za vrijeme emitiranja uživo. Djeca su se budila iz sna dok su zrakoplovi grmili iznad, a pucnjevi odzvanjali diljem Ankare. Tijekom dvanaest sati krvoprolića 250 ljudi je poginulo a tisuće ih je ozlijeđeno. Mnogi građani osjetili su olakšanje sljedećeg dana kada su se proširile vijesti da je pokušaj puča propao.

Međutim, taj je osjećaj bio je kratkotrajan. Pet dana kasnije, vlada je uvela izvanredno stanje. Ono se produžava svaka tri mjeseca i stvari postupno postaju sve lošije. Otvorene su kaznene istrage protiv 150000 ljudi optuženih da su dio “Fethullahove terorističke organizacije” (Fetullah Gülen je Erdoganov protivnik koji živi u SAD-u) za koju vlada tvrdi da je osmislila srpanjski pokušaj državnog udara. Također svakodnevno raste broj ljudi koji su pod istragom.

Kao rezultat ove represije u zatvoru se nalazi oko 50000 ljudi. Među njima je najmanje 130 novinara, što je najveći broj bilo gdje u svijetu. Više od 100000 državnih službenika, uključujući i četvrtinu pravosuđa proizvoljno su otpušteni. Samo prošloga tjedna izdato je više od 140 naloga za uhićenje radnika u informacijskom sektoru, a stotine akademika otjerano je s posla.

Prošlog mjeseca ova čistka stigla je i na vrata Amnesty Internationala. Taner Kilic, direktor Amnestya  za Tursku prebačen je u pritvor zbog fiktivne tvrdnje da je član „Fethullahove terorističke organizacije“. Vlasti ga optužuju da je u posjedu mobilne aplikacije za šifriranu razmjenu poruka koju favorizira i koristi Gülenov pokret. Taner, koji je profesionalac za ljudska prava ali tehnološka neznalica nikada nije niti čuo za tu aplikaciju a kamoli da ju je koristio.

Turski predsjednik Recep Tayyep Erdogan ovaj tjedan upozorio je da izvanredno stanje može potrajati “nekoliko godina”. “Prvo ćemo te izdajnike skratiti za glavu”, rekao je u svojoj prijetećoj tiradi. “Kada se pojave na sudu, neka budu u narančastim odijelima poput zatvorenika u zaljevu Guantanamo.”

Vladajući izvršnim dekretima, izbjegavajući kontrolu od strane parlamenta i sve preplašenijih sudova, turska vlada paralizirala je državne institucije i civilno društvo s žestinom koja je ravna onoj koju je primjenjivala vojna hunta 1980-ih.

Osobe koje su odgovorne za nasilje koje je dovelo do ubistava i ranjavanja građana u prošlogodišnjem pokušaju puča zasigurno moraju biti izvedene pred lice pravde. Međutim, ti zločini ne mogu poslužiti kao opravdanje za val represije koji ne pokazuje znakove popuštanja. Gospodin Erdogan došao je na vlast obećavši da će napraviti otklon od ružne prošlosti svoje zemlje. Međutim, što je moćniji Erdogan sve više oponaša represivnu praksu svojih prethodnika.

Uz neke iznimke, međunarodna zajednica je dosada rigorozno šutjela o onome što se događa u Turskoj. Za mnoge države Ankara je suviše važna politička saveznica da bi ljudska prava mogla to savezništvo dovesti u pitanje. Ove zemlje Tursku trebaju da zaustavi valove izbjeglica, da bude saveznik u Siriji i da zaustavi širenje tzv. Islamske države. Gospodin Erdogan to zna i koristi u svoju korist. Zna da će strani čelnici biti slijepi na kršenja ljudskih prava koja se očigledno događaju.

Članovi moga osoblja su na terenu u Turskoj. Neki od njih čekali su ispred suda do ranih jutarnjih sati do izricanja presuda. Kada sam razgovarao s njima bili su jako emotivni. Tužni su ne samo zbog svojih prijatelja već i zbog svoje zemlje. Što će biti potrebno da svijet prekine svoju šutnju? Dok strani čelnici bez riječi promatraju situaciju, ljudi koji se bore za temeljna ljudska prava u Turskoj se hapse i zatvaraju jedan po jedan. Uskoro nitko neće ostati.

John Dalhuisen

Autor je direktor Amnesty Internationala za Europu.

Izvor: Open Democracy

Foto: Umit Bektas/Reuters


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Postaje li Njemačka nova globalna supersila?

Utjecaj Njemačke na ostatak svijeta nesumnjivo je u porastu, kako zbog ekonomskih tako i zbog geostrateških razloga.

Njemačka je najveća europska i četvrta najveća svjetska ekonomija. Ekonomski utjecaj Njemačke u ovim krajevima ne treba posebno objašnjavati, uz opasku da je on možda i prevelik – već je pisano o ovisnosti hrvatske ekonomije o Njemačkoj.

Globalnom geostrateškom situacijom dominira svojevrsno povlačenje (privremeno?) SAD-a kao lidera. Administracija Donalda Trumpa napravila je niz poteza (samo u zadnjih par tjedana, povlačenje iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama i ograničenje suradnje s Kubom) koji čine da ova država ubrzano gubi primat i ugled u svijetu.

Kako piše The Conversation, povlačenje SAD-a predstavlja priliku za druge zemlje da zaigraju aktivniju ulogu, a Njemačka je svakako jedna od tih zemalja. Ta država je npr. jedna od vodećih sila u oblasti globalne razvojne politike. Osim toga, ono što dodatno ide u prilog Njemačkoj je sada već tradicionalna, povijesno uvjetovana spremnost na multilateralne projekte, od kojih su Europska unija i NATO najvažniji. Koliko god bila jaka, Njemačka treba supranacionalno okružje.

U tome smislu Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) ide na ruku Njemačkoj, kao i cijeloj EU koja bi trebala, a što ipak nije sigurno, postati mnogo složnija i jača u svojim odlukama.

Još jedan projekt koji bi mogao imati dalekosežne posljedice je njemačko uvezivanje postrojbi drugih država u svoje redove. Radi se o projektu pod pokroviteljstvom NATO saveza a neki su ga već nazvali potihim pravljenjem europske vojske. Cilj ovoga projekta je dvostruk: da uveća europske vojne kapacitete unutar NATO saveza i da stvori europske obrambene postrojbe koje bi jednoga dana bile samostalne.

Dakle, Njemačka će svoj utjecaj promovirati kroz europske i NATO projekte, i to je za nju optimalan pristup. Važno je i da Njemačka nastavi biti regionalno integrirajući faktor (vidjet ćemo npr. koliko će ta država nastaviti podupirati Srbiju na putu u EU). Ako stvari budu išle istim tokom, EU i Njemačka nastavit će globalno uvećavati svoj utjecaj, što bi za svijet moralo biti bolje od dominacije SAD-a, Kine i Rusije.


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Mađarski napad na akademske slobode predstavlja prijetnju europskim načelima

Deseci tisuća ljudi nedavno su prosvjedovali u Budimpešti protiv pokušaja njihove vlade da zatvori tamošnje Srednjoeuropsko sveučilište (CEU). Ovo je bio drugi veliki prosvjed u dva tjedna. Prosvjednici su masovnim odzivom pokušali osporiti izmjene i dopune novog mađarskog zakona o visokom obrazovanju koje su usvojene u parlamentu.

Srednjoeuropsko sveučilište ima svojevrsni dvojni identitet – njegove diplome akreditirane su i u SAD-u i Mađarskoj. Međutim, najnovijim izmjenama i dopunama zakona bio bi praktično onemogućen dalji rad ovog sveučilišta u Mađarskoj. Razlog je taj što novi zakon traži da sveušilište funkcionira u skladu s obvezujućim međunarodnim sporazumom i da mora ponuditi programe visokog obrazovanja u svojoj zemlji porijekla, SAD-u, u vrlo kratkom vremenskom roku.

U vrijeme pisanja ovaj prijedlog zakona nalazi se na stolu mađarskog predsjednika. On će ga potpisati ili proslijediti Ustavnom sudu. Potpisivanje zakona značilo bi stupanje na snagu zakonskih promjena, što bi iziskivalo da se obvezujući međunarodni sporazum sklopi u roku od šest mjeseci od dana objave zakona. Upućivanje na Ustavni sud, što traži većina prosvjednika u Budimpešti, značilo bi preispitivanje ovog prijedloga zakona u smislu zakonitosti i ustavnosti.

Srednjoeuropsko sveučilište financira se privatno. Ima više od 1400 studenata iz više od stotinu zemalja, i kao što smo rekli nudi diplome akreditirane u SAD-u i Mađarskoj. Rangirano je među prvih 200 sveučilišta u svijetu u osam disciplina, a posebno se ističe u političkim znanostima i međunarodnim studijima. Sveučilište je već više od 25 godina smješteno u Budimpešti i u potpunosti se uklopilo u život grada. Činjenica da je osnovano nakon pada komunizma, s ciljem promicanja demokracije, čini trenutačne poteze protiv njega još gorima.

Sveučilište uspješno vodi rektor Michael Ignatieff, bivši kanadski političar i međunarodno priznati akademik koji je pokrenuo impresivnu kampanju za podršku ovoj instituciji. Odgovor je bio ogroman. Vodeće akademske institucije u Mađarskoj i širom svijeta, vlade, političari i pojedinci osudili su poteze mađarske vlade. Hashtag #IStandWithCEU popularan je na Twitteru.

Ovakva snažna podrška naglašava važnost ustanova koje promiču obrazovanje i kritičko razmišljanje. Akademska sloboda je cijenjena europska vrijednost, a europske zemlje s pravom su ponosne na kvalitetu svojih sveučilišta i podržavaju njihov razvoj.

Sloboda sveučilišta da podučavaju, istražuju i objavljuju od temeljne je važnosti za slobodno i otvoreno društvo.  Članak 13. Povelje o temeljnim pravima Europske unije propisuje da „umjetnost i znanstvena istraživanja moraju biti bez ograničenja. Akademska sloboda mora se poštovati“. Potreba za takvim eksplicitnom zaštitom akademskih sloboda je jasna. Sveučilišta i znanstvenici već dugo su na meti autokrata zbog prijetnje koju slobodno i kritičko mišljenje predstavlja za njihovo daljnje postojanje.

To što se napad ove vrste desio u EU trebao bi biti razlog za zabrinutost u cijeloj Europi. Razlog je taj što se radi o presedanu koji akademske slobode dovodi u opasnost. Ovo je također i podsjetnik na potrebu za stalnom budnošću u očuvanju europske demokracije.

Iako će Srednjoeuropsko sveučilište poduzeti sve pravne korake koji su mu dostupni da eventualno ospori ovaj mađarski zakon, ipak se ne radi samo o pravnoj borbi. Mađarska inicijativa kojoj je cilj zatvaranje jednog neovisnog sveučilišta postavlja temeljno pitanje o tome u kojoj mjeri europske vrijednosti mogu biti zanemarene od strane države članice EU-a. Vladavina prava trebla bi biti središnji princip rada zemalja članica. Udar na slobodu izražavanja putem zatvaranja akademskih ustanova izravno je u suprotnosti s ovim principom.

Treba dodati da ovo nije jedini recentni potez mađarske vlade koji je u suprotnosti s vladavinom prava. Važna novina ”Népszabadság” zatvorena je u listopadu – kao razlog naveli su pritisak vlade. Vlada se također nedavno okomila na civilno društvo. Predložila je uvođenje restriktivnog zakona koji je obrazložen brigom za nacionalnu sigurnost i potrebom za dodatnom transparentnošću.

Čini se da u Mađarskoj nema puno razumijevanja za proteste i ogorčenje koje izaziva ovaj prijedlog zakona. Prije samo nekoliko dana, odgovarajući na prosvjede i pisma podrške Sveučilištu, glasnogovornik mađarske vlade izjavio je da je situacija dio „političkog cirkusa”.

Europska komisija priopćila je kako će se raspravljati o situaciji u Mađarskoj, što je važna prilika za jačanje temeljnih načela EU. Pojedinci, institucije i vlade u Velikoj Britaniji i diljem Europe trebaju ozbiljno razmotriti ono što se događa u Mađarskoj i poduzeti akcije kako bi zatvaranje Srednjoeuropskog sveučilišta postalo crvena linija preko koje se ne smije prijeći.

Kirsten Roberts Lyer, The Conversation

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Sarajevo dvadeset i pet godina poslije: paradigma za budućnost

Dvadeset i pet godina od rata u Bosni i Hercegovini krajnje je vrijeme da se završi tmurno poslijeratno razdoblje. Unatoč određenim rezultatima, ukupna situacija u zemlji je depresivna. To nije ništa novo, ali u međuvremenu se regionalni i međunarodni kontekst znatno promijenio. Stoga situacija u Bosni i Hercegovini iziskuje reviziju.

Na regionalnoj razini, članstvo Hrvatske u Europskoj uniji niti je doprinijelo stabilnosti niti integracijskim procesima u BiH. Nema pravih rezultata nakon desetljeća međunarodnog upliva i anemičnih strategija koje su za cilj imale poboljšati regionalnu suradnju, a teritorijalni integritet nekih balkanskih zemalja (Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo) i dalje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Dok Rusija i Turska povećavaju svoj utjecaj u regiji, čini se da se je drastično pao utjecaj zapadne ‘meke sile’ (soft power, sposobnost da se utječe na nečije preference putem vlastitih koncepata i filozofije). Ono što zabrinjava još više je činjenica da je ugrožena sveukupna sigurnosna situacija u srednjoj i istočnoj Europi. U našem dvadeset i prvom stoljeću vidimo neke zastrašujuće paralele sa stanjem tridesetih godina prošloga stoljeća. Osim toga, stručnjaci i politički lideri na svim stranama čine se dezorijentiranim i bespomoćnim. Okolnosti uopće nisu povoljne za rješavanje bosanskohercegovačkih problema.

Na summitu Europske unije u Solunu 2003. dato je obećanje da će balkanske zemlje jednom biti primljene u Europsku uniju, ali EU nije bila u stanju održati riječ. Jedina strategija EU za Balkan sastojala se u održavanju statusa quo, i pokazala se katastrofalnom. Što se tiče Bosne i Hercegovine, EU ipak ima određenu obvezujuću odgovornost. Dva su ključna pitanja u vezi ove države.

Prvo, Daytonski sporazum, bez obzira na to kakav je smisao imao sada već davne 1995. godine, sada u potpunosti ometa napredak zemlje. Lokalni, regionalni i međunarodni čimbenici odgovorni su za provođenje neophodnih političkih promjena. Doista je neizbježno otvoriti pandorinu kutiju kako bi našli ono što se nalazi na njenome dnu – nadu.  Treba završiti s bajkom o dva entiteta i nitko se ne treba bojati Daytona II.

Drugo, kroz stoljeća pokazalo se da je integritet Bosne i Hercegovine stabilan samo ako je ona dio većih političkih entiteta: Osmanskog carstva, Austro-Ugarske  i dvije Jugoslavije. Danas samo EU može pružiti takav okvir. Stoga je proces integracije Bosne i Hercegovine u EU imperativ, s tim da je partnerstvo između EU i BiH prioritet kao kratkoročni prvi korak. Međutim, ključno je da se politički proces vodi iznutra.

U svome Pismu sarajevskim prijateljima iz 1992. Bogdan Bogdanović je istaknuo da je braniti grad jedina moralna paradigma za budućnost. Često spominjani ‘sarajevski duh’ sastoji se od nečega jakog, nečega što se teško može razoriti: ‘suština grada’. Bogdanović je još dodao da “Svi mi, još uvek, u sebi nosimo svoje besmrtne gradove, ako ništa drugo zato što ne znamo drugačije strukturirati svet oko nas.” Ni Bogdanović niti mi koji ovo pišemo nikada nismo pomislili da će se ta suština spustiti s nebesa – da novi grad moramo oblikovati po uzoru na stari.

Dinamična i ponekad dramatična međuigra između suštine i sudbine grada ključ je za zdrav proces mirne reintegracije. Sarajevo kao i drugi bosanskohercegovački gradovi poput Mostara, Tuzle, Banjaluke, Brčkog i Bihaća mogu postati jezgro jednog novog regionalnog okvira (a što često ističu lokalni intelektualci) koji bi bio znatno više u skladu s prošlošću Bosne i Hercegovine, te prilagođen sadašnjim i predstojećim izazovima.

Nove generacije ne smiju napustiti ovo bojište. Kao i prošle generacije, ova borba mora se voditi u BiH i za BiH. ‘Bosansko proljeće’ iz 2014 je prošlost, ali ostalao je sjeme nade. Ova nada, jača i od straha i od razočaranja, sada mora procvjetati. Izvanredna bosanskohercegovačka umjetnička scena ovdje ima značajnu ulogu. Umjetnost koja nas dovodi bliže istini trebala bi postati vodilja u ovim teškim vremenima.

Wolfgang Petritsch i Christophe Solioz, Open Democracy

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

#EU60: Europska unija mora sačuvati zajedništvo i boriti se za svoju budućnost

Na svoj šezdeseti rođendan Europska unija suočava se s velikim brojem izazova. Neki od njih poznati su otprije a neki su bez presedana. Globalna ekonomska kriza, masovni priliv izbjeglica, pojava ekstremnih populista diljem Europe i svijeta, sve agresivnija Rusija, brexit i Donald Trump u Bijeloj kući problemi su s kojima se mora suočiti. Ova teška vremena očigledno traže jedinstvo i viziju, ali to je lakše reći nego učiniti.

Krenimo redom. Europsko gospodarstvo zapravo je u nešto boljem stanju nego što se misli. To su dobre vijesti, ali statistika sama po sebi nije dovoljna i relativno dobri gospodarski pokazatelji moraju se pretvoriti u konkretan boljitak za obične ljude, poput novih radnih mjesta i boljih plaća. Međutim, čak i kada bi gospodarstvo u EU bilo sasvim stabilno, države članice i sama Unija trebali bi otpočeti ciklus investicija koje bi barem djelomično riješile očigledne društvene probleme i opipljivo nezadovoljstvo sadašnjim stanjem. Osim dobre vladavine, europski lideri valjda uviđaju da ako se ne pokrenu, nezadovoljstvo građana može se pretvoriti – i pretvara se – u glasove za raznorazne populiste koji su više nego voljni i spremni iskoristiti nesreću  drugih za svoje mračne ciljeve.

Kao što smo vidjeli, europska ekstremna desnica se konsolidira i surađuje. Desni populisti očito su ohrabreni uspjehom Donalda Trumpa i njegove nacionalističke retorike i nastoje ga oponašati, pa i nadmašiti u Europi. Nisu uspjeli u Austriji i Nizozemskoj, a vidjet ćemo što će biti u Francuskoj gdje je Marine Le Pen ozbiljna kandidatkinja za predsjednicu Francuske. U boljim vremenima radikalni populisti i njihove politike imale bi minimalnu prođu kod većine građana, ali ovo su neobična i teška vremena i bila bi velika greška zanemariti tzv. obične ljude i njihove probleme, čak i ako se ne slažemo s njima.

Pitanje izbjeglica politički je osjetljivo i moralno depresivno. Europska unija u cjelini nije se iskazala. Većina zemalja članica ne želi ispuniti svoje međunarodne obveze spram izbjeglica. Putem medija bili smo svjedoci sramotnih prizora izbjegličkih prihvatnih centara i tamošnjih uvjeta, hladnoće i sveopće mizerije. Angela Merkel učinila je časnu stvar kada je odlučila prihvatiti milijun ljudi u Njemačku, ali mogla bi platiti visoku političku cijenu na sljedećim općim izborima u rujnu. Kako je već spomenuto, druge zemlje članice pokazale su manjak spremnosti i senzibiliteta da pomognu ljudima koji bježe iz, čak i za nas, nezamislive tragedije u Siriji. To je prilično sramotno, ali isto tako i nije posve neočekivano, s obzirom na prijetnju maloga broja potencijalnih terorista infiltriranih među izbjeglicama.

Najnoviji podaci ukazuju da iako je broj izbjeglica koji dolaze pao, ljudi umiru u većem broju na Mediteranu. Ova tragedija vjerojatno će se nastaviti sve dok ne dođe do trajnijeg rješenja i mira u Siriji. To se, nažalost, čini dalekim. Rješenje sirijskog sukoba očito ovisi o raznim međunarodnim igračima, ali EU i njezine države članice moraju biti uporne u naporima da ne budu potpuno marginalizirane od strane Rusije, Turske i SAD-a.

Rusija kao da je postala permanentna glavobolja za EU. To je velika šteta, jer da je više volje mogli bi blisko i prijateljski surađivati, što bi bilo i prirodno i obostrano poželjno. Međutim, stvarnost je takva da neke zemlje članice EU iz istočne Europe Rusiju vide kao izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Osim toga, Rusija je postala sve agresivnija u cyber ratovanju i pokušajima miješanja u europsku politiku i izbore, u toj mjeri da su Europljani odlučili djelovati kako bi se spriječila još gora šteta.

Osim ako se ne dogodi istinska promjena paradigme, što je malo vjerojatno ali ne i sasvim nemoguće, čini se da se trenutno malo toga može učiniti na poboljšanju odnosa između EU-a i Rusije. Ova država se sudjelovanjem u ratu u Siriji i Ukrajini na neki način potvrdila kao  globalna vojna sila, ali je platila visoku cijenu. Rusija je pod sankcijama Zapada, njeno gospodarstvo je oslabljeno. Rusija pokušava pomoći europske političare i stranke koji su za Putina, ali malo je izvjesno da će ova strategija biti uspješna, osim ako neki od njegovih pulena ne osvoje vlast u državi članici, posebno negdje poput Francuske ili Italije.

Brexit je još jedan veliki izazov. Britanska vlada napokon je otkrila plan, ili barem popis želja o tome kako oni vide budućnost odnosa s EU-om. Plan je doživljen kao pogrešan i nerealan, kako u Velikoj Britaniji tako i u ostatku Europe. Malo je vjerojatno da će Britanija osigurati sve što želi od EU-a, što zači da će i Britanija i EU trpjeti posljedice. Međutim,  nakon brexita Britanija bi mogla izgubiti mnogo više nego EU, posebno u smislu gospodarskog razvoja, utjecaja u svijetu i reputacije kao slobodnog, otvorenog i tolerantnog društva.

Donald Trump predstavlja opasnost za EU ne samo kao predsjednik SAD-a najmanje četiri godine, nego i zbog retorike kojom se služio tijekom predizborne kampanje. Trumpova politika mogla bi nadživjeti njegov mandat u Bijeloj kući. Ali, kao i svi drugi, i gospodin Trump će u konačnici biti ocijenjen na osnovu djela, a ne onoga što govori. Postoji mogućnost da će svijet, barem privremeno, biti manje opasan ako dođe do poboljšanja odnosa s Rusijom. U svakom slučaju, novi predsjednik SAD-a je nacionalist koji pokazuje malo interesa za liberalni međunarodni poredak. Gospodin Trump također otvoreno pokazuje prezir prema EU i teško da će biti velikih promjena.

Što bi onda EU i države članice trebale činiti suočene s tolikim problemima? Za početak, ohrabrujuće je da su europski liderli snažno osudili stavove gospodina Trumpa. Europa u osnovi i nema izbora nego da se drži zajedno i pronađe svoj put u ovim teškim vremenima. Bila bi ludost učiniti bilo što drugo, što bi Britanija već mogla uskoro saznati.

Što znači držati se zajedno? EU bi se trebala suprotstaviti Trumpu kad god je to potrebno, ali uvijek biti svjesna dugoročnog značaja odnosa sa SAD-om. Osim toga, EU treba nastaviti komunicirati i gdje je moguće surađivati s Rusijom, ali zadržati sankcije dok ne dođe do značajne promjene u ruskoj vanjskoj politici. Politički pritisak koji proizilazi iz izbjegličke krize može se ublažiti ako europski lideri jasno stave do znanja da je ova situacija privremena i da će većina izbjeglica, kao i nekada u slučaju bivše Jugoslavije, vremenom biti vraćena u matične države. Što se tiče brexita EU treba pričekati i vidjeti što Britanija zapravo želi, što još nije jasno, i razviti svoju strategiju. Istovremeno, EU bi trebala nastaviti bitan rad na poboljšanju svoga gospodarstva. Treba nastaviti s reformama kojima bi Unija postala modernija, s manje birokracije i mnogo više kontakta sa običnim građanima.

Svi izazovi s kojima se EU suočava su teški, neki su čak zastrašujući, ali sve što je ovdje spomenuto može biti učinjeno. Nadajmo se da će se to i dogoditi.

Dražen Šimić


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Europska unija smatra da Rusija destabilizira Balkan

Čini se da se zapadni Balkan vratio u središte pozornosti međunarodne zajednice. Pri tome se misli prije svega na BiH, Srbiju, Kosovo, Makedoniju i Crnu Goru. Hrvatska i prije toga Slovenija odmaknule su se u geostrateškom smislu od Balkana članstvom u Europskoj uniji i NATO savezu. Razlog za ovaj obnovljeni interes je Rusija i njeno pojačano prisusustvo u regiji.

Utjecajni mediji poput The Guardiana, Independenta i briselskog portala EU Observer pišu o samitu EU 9.3. na kojem su čelnici “razmotrili niz gorućih pitanja, među ostalim iz područja gospodarstva, sigurnosti, migracija te stanja na zapadnome Balkanu”. Ističe se da je unija alarmirana ruskim uplitanjem u ovome dijelu svijeta. Smatraju da je sigurnosna situacija u regiji krhka i da su tome doprinijeli kako vanjski utjecaji (Rusija) tako i unutarnji u smislu osnaženog nacionalizma i međuetničkih tenzija.

Zapadni Balkan bio je centralna tema samita EU. Britanska premijerka Theresa May osvrnula se na nedavni pokušaj državnog udara u Crnoj Gori i navodni ruski upliv rekavši da će “tražiti da se učini više kako bi se suprostavilo ruskoj kampanji plasiranja lažnih informacija i podigla razina vidljivosti zapadne predanosti ovoj regiji”. Donald Tusk, novi-stari predsjednik Vijeća Europske unije izjavio je da je regija zapadnog Balkana “od vitalnog značaja za Europu”, dodavši da su se “napetosti i podjele izmakle kontroli, djelomično zbog nezdravih vanjskih utjecaja koji destabiliziraju nekoliko zemalja već neko vrijeme”. Vodeći njemački europarlamentarac David McAllister smatra da se “geopolitika vratila na Balkan” i da EU treba biti konkretnija u nastojanju da se suprostavi ruskim pokušajima destabiliziranja regije. Osim Rusije, čelnike EU brinu i države poput Turske i zemalja arapskog zaljeva koje također imaju pretenzije na Balkanu, ali smatra se da je Rusija veći problem. EU čelnike brine i to što neki državljani balkanskih zemalja (Kosova, Albanije te Bosne i Hercegovine) ratuju za tzv. Islamsku državu u Iraku i Siriji.

Nije teško zaključiti da svaki puta kada su se interesi velikih sila prelamali preko Balkana to nije dobro završilo, prije svega po same Balkance. U ovome slučaju možda ipak postoji par razloga za optimizam. Državni udar u Crnoj Gori nije uspio i Rusija teško da će moći imati većeg upliva u toj zemlji u budućnosti. Dodatna prepreka ruskome utjecaju je proeuropski orijentirani premijer Srbije (i kandidat za novoga predsjednika ove države) Aleksandar Vučić.  Osim toga, sama Rusija ako želi može promijeniti svoju politiku, surađivati sa Zapadom i doprinijeti stabilnosti ove regije.

U svakom slučaju, stabilnost zapadnog Balkana je osjetljivo pitanje. Velike sile moraju imati na umu lekcije iz relativno nedavne povijesti o tome kako je kada se stvari otmu kontroli u ovoj regiji. S druge strane, lideri zemalja regije trebaju prije svega misliti na dobrobit svojih građana i pažljivo odabrati koga žele za velikog brata, ako baš moraju.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Kakva je budućnost nove hrvatske vlade

Politički i društveni život u Hrvatskoj pratila su negativna obilježja u posljednjih pet godina. Vrlo grubo međusobno natjecanje desnih i lijevih političkih subjekata nametnuo je HDZ Tomislava Karamarka. Uz pomoć Katoličke crkve u Hrvatskoj i njoj bliskih udruga i ratnih veterana, HDZ-ova agresivna politika nametala je ekstremni hrvatski nacionalizam kao temelj i najveću vrijednost hrvatskog društva i države. Zbog toga je hrvatsko društvo duboko podijeljeno u približnom omjeru 50%:50%. U takvoj situaciji i uz otvorenu pomoć Crkve HDZ je u jesen 2015 bio relativni pobjednik izbora, te je sa Mostom  formirao neobičnu vladu na čudnim programskim osnovama. Za samo šest mjeseci ta vlada je pala, a na izvanrednim prijevremenim izborima održanim 11.09.2016 rezultat je bio približno isti kao i na predhodnim redovnim izborima. Nakon izbora 11. septembra  vladu su ponovo formirali HDZ i Most na čelu sa Andrejem Plenkovićem i na novim programskim osnovama.

Plenković je moderan političar demokratskih usmjerenja, obrazovan i tolerantan. Za sebe kaže da kao političar pripada desnom političkom centru. Djeluje smirujuće i optimistično i najavljuje da će u fokusu HDZ-ove politike i vlade biti ekonomija, a ne ideologija. I već zbog svega toga, prema provedenim anketama, ima solidnu podršku hrvatskih građana, a podržavaju ga i mediji, sindikati, poslodavci.

Prilikom predlaganja kandidata za ministre Plenković je učinio i neke hrabre poteze. Među predloženim imenima nije bilo nekih koja su sigurno očekivana. Na primjer, nije bilo ikona desne struje HDZ-a Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Taj izostavljeni dvojac ima snažnu podršku svih konzervativno desnih grupacija. Izostavljen je i vrlo važan dužnosnik i izborni strateg HDZ-a Milijan Brkić, te još neki. To je jasna Plenkovićeva poruka da nacionalizam i ekstremno desničarenje neće biti dio njegove politike. Zbog toga ga sa društvenih mreža udaraju talasi mržnje i optužbi za izdaju nacionalnih interesa. Znajući za sve to, kao i za otpore i opoziciju unutar HDZ-a, Plenković je prilikom komponiranja Vlade morao praviti i stanovite kompromise, pa su ministri postali i neke problematične ličnosti. Za novog ministra obrazovanja i znanosti imenovan je Pavo Barišić. U javnosti su se već pojavili dokazi da je Barišić plagirao dijelove svog doktorskog rada, da je u svome dosadašnjem radu optuživan za finansijske zloupotrebe. Opće je mišljenje da je imenovanjem Barišića Plenković pokušao umiriti konzervativne krugove na Zagrebačkom univerzitetu  (rektor Damir Boras i dr.) i dijelove akademske zajednice. Slične okolnosti utjecale su i na imenovanje novog ministra zdravstva Milana Kujundžića i ministra bez portfelja Gorana Marića, ali to su manje drastični slučajevi nego slučaj Pavo Barišić.

Nezadovoljna konzervativna desnica u njegovoj stranci pravit će probleme Plenkoviću i u Saboru. Već se najavljuje da će zastupnici Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i možda još neki drugi formirati svoj zastupnički klub koji će kritizirati Vladu s pozicija nezadovoljnog dijela HDZ-ovih zastupnika.

Nova Plenkovićeva vlada imat će velikih teškoća. Ipak, treba očekivati da će početne probleme i nesporazume Plenković uspješno savladati i da će u konačnici njegov mandat biti uspješan. Važno je što Plenković ima podršku u institucijama Europske Unije. Za hrvatsku politiku, za Plenkovića i njegovu vladu, važno je i što podršku dobiva od susjeda iz Bosne i Hercegovine i Srbije.

Neven Šimić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Je li tradicionalni europski politički poredak suviše važan da bi propao?

U posljednjih pet desetljeća europsku politiku oblikuje jednostavna paradigma: na vlasti se izmjenjuju dva velika politička bloka. To obično uključuje kršćansko-demokratski desni centar i socijaldemokratski lijevi centar, uz znatno manje liberalne stranke koje međutim često igraju odlučujući ulogu u prevazi između dva bloka.

Dominacija europske politike od strane ove dvije političke obitelji bila je tolika da je sredinom 2000-ih bilo teško i zamisliti da bi politička stranka mogla doći na vlast ako ne pripada (i ne uživa podršku) jednoj od dviju glavnih europskih političkih obitelji. To su Europska pučka stranka (kršćanski demokrati) i Stranka europskih socijalista (koja je unatoč imenu u biti socijaldemokratska, barem od sredine 1980-ih, a neke stranke članice odbacile su marksizam već 1950-ih i 1960-ih).

Konvencionalna mudrost uvijek je pretpostavljala da su ova dva bloka, koja dominiraju europskom politikom još od razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, prevelika da bi ikada propali. Međutim, od početka svjetske ekonomske krize 2008. nezadovoljstvo birača i društveni problemi širom kontinenta najavili su atomizaciju političkog života na štetu klasičnih, krovnih stranaka, kako desnog tako i lijevog centra. Nedavni izborni rezultati u Španjolskoj su savršena ilustracija ovoga trenda.

Od prvih demokratskih izbora 1977. godine, španjolskom političkom scenom dominirali su veliki blokovi desnog i lijevog centra. Takvo stanje počelo se raspadati 2015. godine s pojavom dvaju snažnih novih stranaka: Podemosa na ljevici i Ciudadanosa na desnom centru. Ovdje, kao i drugdje, novi igrači predstavljaju izazov staroj paradigmi političkih odnosa, koja je čak i u svojim najkonkurentnijim razdobljima u suštini bila jedan vrlo konsenzualni odnos između lijevog i desnog centra. Kako širom Europe opada utjecaj kulturnih i gospodarskih institucija koje im pružaju ideološke i institucionalne infrastrukture – crkve za desni centar i sindikalnog pokreta za socijaldemokrate – pitanje identifikacije postaje manje jasno na obje strane.

Čini se da u budućnosti više nećemo imati sustav u kojem samo dva poltička bloka imaju glavnu riječ u debati o “socijalnom tržišnom gospodarstvu”. Umjesto toga, sustavom bi mogla dominirati s jedne strane politička jezgra u rasponu od klasičnih do socijalnih liberala, a s druge pokreti u nastajanju koji se bore protiv establishmenta i staroga poretka.

‘Izazivači’ svakako nisu homogeni u svojim ideološkim pogledima – jedino što ih spaja je mržnja spram sadašnjeg liberalnog sustava. Lako je vidjeti da vrlo malo stvari povezuje npr. španjolski Podemos, koji je za azilante, regionalizaciju i ekonomski neo-marksizam; nizozemsku Stranku za slobodu, koja se u velikoj mjeri protivi imigraciji, protiv je islama i zalaže se za nacionalni suverenitet; te stalno mijenjajuću Alternativu za Njemačku.

iglesias tsipras
Alexis Tsipras i Pablo Iglesias

Međutim,‭ ‬ako zagrebemo ispod površine nije tako teško pronaći zajedničko tlo između ovih skupina:‭ ‬većina se protivi Washingtonskom konsenzusu o slobodnoj trgovini i liberalnoj ekonomiji.‭ ‬Također,‭ ‬žele više državne intervencije u ekonomskoj sferi,‭ ‬bilo izravno ili neizravno.‭ ‬Osim toga,‭ ‬nastoje svoje programske ciljeve prikazati kao neku vrstu povratka u blagostanje,‭ ‬koje se povijesno obično nalazi negdje između‭ ‬1960-ih i‭ ‬1980-ih godina u zapadnoj Europi,‭ ‬ili‭ ‬1920-ih godina‭ ‬u srednjoj Europi,‭ ‬prije nego što je grijeh globalizacije navodno uništio‭ ‬nade u bolju budućnost,‭ ‬bilo da o budućnosti misle kao o suverenitetu ili‭ ‬kao o‭ ‬socijalističkome internacionalizmu.‭ ‬Za kraj,‭ ‬gotovo sve spomenute stranake i skupine traže procjenu i promjenu vanjske politike svojih zemalja,‭ ‬obično želeći odmak od bliskog saveza sa Sjedinjenim državama i okretanje prema Istoku‭ ‬-‭ ‬zbog balansa u odnosu snaga između Washingtona i Moskve ili zbog saveza s‭ “‬istočnim‭” ‬silama koje se smatraju ispravnim modelom za razvoj.

Izgleda da se nameće jedno važno pitanje:‭ ‬da li smo svjedoci fundamentalne prijetnje modernim liberalno-demokratskim institucijama‭ (‬što je u nekim slučajevima svakako istina‭)‬,‭ ‬ili se radi o ne baš tako štetnome zaokretu u shvaćanju pojmova poput‭ ‘‬lijevo‭’ ‬i‭ ‘‬desno‭’‬,‭ ‬uz ponovnu politizaciju pitanja oko kojih je do sada postojao relativni konsenzus među elitama:‭ ‬pitanja poput imigracije,‭ ‬Europske unije i uloge države‭ ‬u gospodarstvu.‭ ‬U oba slučaja,‭ ‬koncepti poput‭ ‘‬lijevog‭’ ‬i‭ ‘‬desnog‭’ ‬na način kako su definirani socijaldemokracijom ili kršćanskom demokracijom uvelike su oslabljeni.

Veliki dio uspjeha buduće evolucije širom kontinenta ovisit će o sposobnosti europskih sustava da odgovore na izazove koje su postavili populisti,‭ ‬što u nekim slučajevima znači kooptirati manje ekstremne elemente‭ ‘‬izazivača‭’ ‬s ciljem da se ojača sustav.

Kada je riječ o odgovoru na izazove,‭ ‬tradicionalne stranke suočene su s činjenicom da se moraju iz temelja transformirati da bi opstale:‭ ‬ideološki,‭ ‬putem redefiniranja i repolitizacije onoga što su do sada bila tehnička pitanja,‭ ‬te institucionalno,‭ ‬na način da pojednostave svoj rad i da si daju veću sposobnost manevriranja.‭ ‬U nekim drugim slučajevima opstanak će također ovisiti o sposobnosti postojećih struktura da apsorbiraju‭ ‬‘izazivače‭’ ‬tako što bi im dali udio u sustavu.‭ ‬Ova strategija nije bez svojih izazova i zahtjeva posebne liderske sposobnosti,‭ ‬jer postoji inherentni rizik da bi jednom kada budu uključeni u vlast populisti mogli iskoristiti situaciju da nadjačaju svoje liberalne suparnike i unište postojeći poredak.

No,‭ ‬to samo‭ ‬potvrđuje ideju da tradicionalne stranke sada trebaju razmišljati izvan postojećih okvira ako žele opstati,‭ ‬jer stara debata‭ ‬-‭ ‬socijaldemokracija ili kršćanska demokracija‭ ‬-‭ ‬više nije relevantna u današnjoj Europi.‭ ‬Uvažavanje promjena i prilagodba na novu stvarnost‭ (‬sa ili bez rebrandinga‭) ‬bit će jedini način na koji tradicionalne europske stranke mogu preživjeti trenutni val populizma koja prijeti da ih preplavi.

Jan Surotchak i Thibault Muzergues, Open Democracy

Dokle Sejdić-Finci?

Zaslužuje li Bosna i Hercegovina biti članicom EU ako diskriminira svoje građane? Slučaj Sejdić i Finci.

Bosna i Hercegovina diskriminira dio svojih građana. Da stvar bude još puno gora, Bosna i Hercegovina diskriminira svoje Rome i Židove, a i druge koje politika imenuje ostalima. Biti europska država nakon Drugog svjetskoga rata i diskriminirati ova dva naroda tužno je i porazno. Svi oni kojima je važna dugoročna dobrobit BiH moraju biti zabrinuti sporošću i nemarom vlasti i javnosti u ovome slučaju.

Treba reći da ova diskriminacija nije namjerna. Ona je posljedica Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je doslovno sklepan od strane administracije SAD-a da bi se završio tragični rat u zemlji. Trebalo je tražiti kakvo-takvo rješenje, jer milijuni građana bivše Jugoslavije preplavili su Europu, Sjedinjene američke države i Kanadu, a dešavao se i snažan pritisak javnosti na politike Zapada.Taj mirovni sporazum i novi ustav napravljeni su s namjerom da se na neki način udovolji trima konstitutivnim narodima (Bošnjaci, Hrvati, Srbi), njihovim nacionalnim vođama i prioritetima. Tek poslije su se sjetili da postoji još netko osim njih.

U Bosni i Hercegovini, ako niste pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda ne možete biti birani u Predsjedništvo BiH i Dom naroda BiH. Ova očita diskriminacija dovela je do tužbe koju su predstavnici BiH Roma i Židova, Dervo Sejdić i Jakob Finci, pokrenuli pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Sud je naravno presudio u njihovu korist, odlučivši da se pripadnicima manjina u BiH mora omogućiti kandidiranje za Predsjedništvo i Dom naroda BiH. Odluka Suda donesena je 22.12.2009., ali otada se ustavno-pravni položaj bh Roma, Židova, ali i svih ostalih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda ni u kojoj mjeri nije promijenio.

Bosna i Hercegovina je zvanično aplicirala za članstvo u EU 15.2.2016. godine.  Pristupni proces će, blago rečeno, biti dug i kompliciran. Komesar za evropsku politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn poručio je bh zvaničnicima da nastave s reformama. Da je dobre volje i spremnosti za dogovore unutar BiH te bi reforme mogle biti samo administrativno-birokratski postupak. Nažalost nije tako, jer u BiH je sve politika.

Međutim, čini se upravo nevjerovatnim da će EU Bosnu i Hercegovinu primiti u svoje članstvo bez promjene ovih diskriminirajućih ustavnih odredbi. Već imamo neka nezvanične komentare koji jasno ukazuju da je to tako.  Josip Juratović, zastupnik Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) u Bundestagu i član vanjskopolitičkoga odbora Bundestaga (inače podrijetlom iz Hrvatske) izjavio je da “Bosna i Hercegovina bez implementacije sudske odluke Sejdić-Finci, bez uspostave građanskih prava, neće ući u Europsku uniju”.

Na koncu, da li bi bilo pravedno da ovakva Bosna i Hercegovina postane članica kluba koji je, sa svim svojim opterećenjima i manjkavostima, ipak primjer i predvodnik u globalnim demokratskim procesima i ostvarivanju ljudskih prava? To bi bila svojevrsna nagrada nacionalistima koji će i dalje upotrebljavati vlast kao i sve godine do sada.

Važno je dodati da su svi građani Bosne i Hercegovine žrtve trome i neodgovorne vlasti kojoj je glavni cilj opstnak i ispunjavanje samo minimuma neophodnog za održavanje na vlasti. Međutim, građani su birali i biraju te i takve političare na skoro svim izborima od uspostave demokracije u BiH, što je velika tema sama po sebi. Interesantna je činjenica da je javnost u BiH vrlo skeptično reagirala na predaju aplikacije za članstvo u EU, pitajući se čime je ovako nespremna BiH to uopće zaslužila.

Ipak je dobro da se krenulo u proces priključivanja EU, ali treba znati da će promjena Ustava u slučaju Sejdić-Finci biti apsolutni uvjet za članstvo, što je jedino moguće i ispravno rješenje.

DD

Foto: Aljazeera Balkans

Kako biti Europljanin iz britanske perspektive

Suština Europe je u pluralizmu, koji je većim dijelom prošloga stoljeća bio napušten, a zatim ponovno otkriven.

Pitam se da li sam jedini koji misli da se Brexit (politički proces koji će kulminirati referendumom o članstvu u EU, op. prev.) zapravo ne bavi prednostima i nedostacima članstva u Europskoj uniji. O tome raspravljam s Brexitersima (pristašama izlaska iz EU, op. prev.) i čini mi se da se kod njih radi o nečem drugom: oni radije ne bi bili Europljani.

Mislim da znam što to znači biti Europljanin. Moji roditelji su se upoznali dok je otac bio časnik u britanskoj vojsci 1944., a majka mlada udovica s dvoje male djece u jednom selu u Normandiji. Kada smo tijekom 1950-ih živjeli u Londonu moje su polusestre išle u francusku školu.

Sjećam se koliko je Britanija tih 50-ih godina bila izolirana, zatvorena u sebe i ne-europska. Magla je doista skrivala drugu stranu Kanala (La Manche), osim ako niste putovali trajektom od dosadnog Dovera do ružne Boulogne. Jedna određena vrsta nezrelosti i sporosti bila je uočljiva u  zemlji koja je nedavno dobila svoj najveći rat.

Određeni stupanj odvojenosti nikada nije nestao iz engleske kulture. On se najbolje vidi kroz naviku samomitologiziranja (tu moramo isključiti Škote, Velšane i Irce u Engleskoj). Prije samo godinu dana rekao bih da ovaj svijet više ne postoji. Sada znam da je preživio: tvrdoglav i otrovan. Mi možda i želimo biti Europljani, mnogi od nas to žele, ali nam je teško. U međuvremenu, imamo samo loše argumente da se suprotstavimo euromrziteljima.

Što se tiče euroskeptika, najviše cijenim fundamentaliste koji vjeruju da niti jedan aspekt britanske demokracije ne smije biti iskvaren bilo kakvim uplivom sa strane. Oni su u krivu, jer svijet više nije takav, no barem su dosljedni. Njih stvarno ne brine to što bi mogli završiti kao siromašna i nesretna zemlja. Divim se ovoj vrsti perverznosti, ali vidim da mi Britanci mjesečarimo prema izolaciji.  Nedavno sam ponovno čitao Tony Judta, Belgijanca po rođenju, Židova i najostvarenijeg pisca o Europi na engleskom. Judt je smatrao da se trebamo suprostaviti Europi i prestati trošiti svačije vrijeme. Ono što me najviše dojmilo je koliko nije volio EU. Slagao se s onima koji su tvrdili da EU nije demokratska i smatrao je da će na koncu spriječiti Europljane da nadiđu odanost nacionalnim državama. Najbolje što je imao reći o EU bilo je da to nije i da ne može postati superdržava, ali da ponekad ipak omogući Europljanima da urade neke dobre stvari zajedno.

Bio sam u Parizu 1971., radeći svoj prvi posao i dobivajući plaću u gotovini kako bih zaobišao problem radne dozvole. Tih dana postalo je jasno da će se Britanija napokon pridružiti tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici. Sa zanimanjem sam čitao The Times u jednom kafiću i shvatio da ću ipak moći raditi po cijeloj Europi bez dozvole. Osjetio sam se slobodnim i kao da već živim u jednom većem svijetu. Međutim, znao sam da mnogi ne dijele moja uvjerenja. Mnogi britanski eurofili su štreberi koji se nisu pokazali učinkovitima u širenju svoje poruke. U srednjoj školi djeca biraju da proučavaju britanski ili američki ustav. Nitko neće priznati da je pročitao Ugovor iz Nice, kao što sam ja jednom učinio.

Ono što me, naivno, iznenadilo kod europskih birokrata je potpuni nedostatak strasti. Doimaju se kao da je rasprava o tome kakva Europa treba biti završena. Osobno, meni je dosadan zastarjeli birokratski novogovor koji se čuje u Briselu: ili je previše složen za mene, ili je kao što ja mislim proizvod navike i samozadovoljstva. Europa se možda može opisati kao ‘utopija s kojom završava povijest’, ali mogao sam vidjeti da je ta utopija neuspjela.

Tony Judt je umro na Manhattanu 2010. U jednom od svojih posljednjih javnih istupa istaknuo je da je “socijalna demokracija” veliki europski doprinos svjetskoj civilizaciji. Sugerirao je da bi tu ideju trebalo braniti. Također je mislio da da bi ova ideja mogla biti putokaz za ‘Europsko stoljeće’. Ne trebamo se bojati izraziti naš strah. Strah od nesigurnosti je legitiman, to je ono što je natjeralo ljude da se drže zajedno. Ovo vrijedi upamtiti dok nas pristaše izlaska iz EU bomardiraju stavom da nas samo strah sprječava da se osamostalimo.

Još uvijek možemo sanjati o Europskom stoljeću. Vjera u Europu dolazi, prije svega, iz uvjerenja da se možemo vratiti retorici tolerancije, odnosno onome što Britanci zovu liberalizam. Suština Europe je u pluralizmu, koji je većim dijelom prošloga stoljeća bio napušten a zatim ponovno otkriven. Pluralizam može preživjeti bilo koju europsku krizu sve dokle mi to želimo.

Svijet se dijeli na one koji vjeruju u ono što zovemo liberalnom demokracijom i na one koji ne vjeruju. Mi Britanci trebamo biti u savezu s ostalim europskim pristašama slobode. I naravno, iako se mora uvijek iznova reći, to najbolje možemo učiniti kao Europljani.

Moje najveće žaljenje glede Europe je način na koji se riječ ‘skeptik’ zloupotrebljava u Velikoj Britaniji. Montaigne, ultimativni Europljanin, misli da bi svatko trebao probati skepticizam. Svi bismo trebali biti skeptični Europljani. Na koncu mi Britanci možda odlučimo da smo Europljani ovog ljeta (na referendumu 23.6 op. prev), ali ja sam daleko od toga da sam siguran u to.

Nick Fraser, Open Democracy

Autor je urednik dokumentarnog serijala Storyville na BBC-u. Napisao je dvije knjige o suvremenoj Europi.

Tekst je prilagođen. 

Šta referendum o Evropskoj uniji u Ujedinjenom Kraljevstvu znači za Bosnu i Hercegovinu?

Datum je određen. Britanska javnost će 23. juna glasati o tome da li Ujedinjeno Kraljevstvo treba ostati u EU ili je napustiti. Britanska vlada nije neutralna po ovom pitanju. Nakon što je osiguran poseban status Ujedinjenog Kraljevstva, Vlada je jasno rekla da vjeruje da će Ujedinjeno Kraljevstvo biti jače i sigurnije i da će biti u boljoj poziciji u reformisanoj EU.

Već sam primjetio neke komentare o tome kako su pregovori Ujedinjenog Kraljevstva pokazali slabost EU kao institucije i da će u budućnosti UK biti u poziciji da bira do koje će mjere implementirati odluke iz Brisela. Nijedno nije tačno. Pa, šta se onda zaista desilo? I šta to znači za Bosnu i Hercegovinu?

Pregovori Ujedinjenog Kraljevstva vođeni su oko četiri prioriteta koji odražavaju pitanja koja najviše brinu britanski narod: ekonomsko upravljanje, konkurentnost, suverenitet i socijalna davanja/sloboda kretanja. Ali, uvijek smo jasno davali do znanja da želimo rezultat koji će biti dobar i za Britaniju i za EU. I mislimo da je to upravo ono što smo dobili.

  • Na polju ekonomskog upravljanja, dogovorili smo pravno-obavezujuću odluku da zemlje članice ne smiju trpiti diskriminaciju ako su van Eurozone. Ovo je važno za trgovanje u sklopu jedinstvenog tržišta. I iako vjerujemo da veće političke i ekonomske integracije imaju smisla za zemlje koje koriste Euro, važno je da sve zemlje članice zadrže pravo glasa u pitanjima koja se tiču Unije u cjelini. Ova vrsta fleksibilnosti – priznanje da jedna veličina ne odgovara svima – je ključna za EU u njenom rastu i razvoju.
  • Po pitanju konkurentnosti, dogovorili smo ambicioznu reformsku agendu koja će pomoći da se zaokruži jedinstveno tržište u važnim poljima kao što su usluge, energija i digitalna tehnologija, kako bi se radilo na sporazumima o slobodnoj trgovini sa najdinamičnijim ekonomijama u svijetu i kako bi se smanjilo regulativno opterećenje kompanijama. Vjerujemo da će ovaj dogovor pružiti osnovu da EU, kao najveće svjetsko jedinstveno tržište koje predstavlja 500 miliona ljudi i četvrtinu svjetskog BDP-a, nastavi rasti i da preživi u globalnoj ekonomiji sa rastućom konkurencijom.
  • Po pitanju suvereniteta, osim što UK više nije obavezana na “što bližu uniju”, mi smo osigurali veću moć za nacionalne parlamente, koje ćemo moći kombinirati kako bi blokirali neželjene zakonodavne prijedloge EU. Uspostaviće se i novi mehanizam koji će osigurati da se odluke donose na državnom nivou kada je to moguće, a na nivou EU samo kada je to neophodno, a biće potrebno samo minimalno djelovanje da bi se postigli regulatorni ciljevi. Ovdje nije riječ o državnom vetu za UK, nego o potvrdi da je demokratija najjača na kućnom pragu.
  • I na kraju, po pitanju socijalnih davanja i slobode kretanja, došli smo do prepoznavanja jedinstvenih izazova sa kojima se UK suočava zbog unutrašnje migracije velikog broja radnika unutar EU, uz nova ovlaštenja da se ograniči zloupotreba slobode kretanja i da se smanji privlačnost našeg sistema socijalnih davanja novo-pridošlim.

Iako su ove mjere zaštite izuzetno važne za UK, većina ovih promjena nije samo povoljna za UK. Naprotiv, one su korak ka ispunjenju našeg viđenja EU koja je vodeća u svijetu po konkurentnosti, magnet za start-upe, vodilja u otvaranju radnih mjesta i rasta. Evropske unije koja je dovoljno fleksibilna da odgovori na potrebe svojih različitih članica – velikih ili malih, sa istoka ili zapada, onih koji koriste euro ili koji ga ne koriste. Evropske unije koja poštuje suverenitet državnih parlamenata i, kada je to moguće, vraća ovlaštenja zemljama članicama.

Mi vjerujemo da su ovo dobre vijesti za UK. Dobre su vijesti i za druge postojeće članice Evropske unije. A dobre su vijesti i za potencijalne buduće članice EU, jer će se pridruživati međunarodnoj organizaciji koja je spremnija da odgovori na zahtjeve 21. vijeka.

Ovo nije kraj priče. Da bi se išlo u korak sa globalnom ekonomijom, moramo nastaviti sa reformama. Koliko god da ostanemo u Evropskoj uniji, Britanija će voditi jedinstveno tržište naprijed, raditi na smanjenju regulativa, biti prvak u slobodnoj trgovini i raditi na tome da Evropa ostane otvorena prema ostatku svijeta i snažna nasuprot prijetnji i izazova.

Britanska vlada vjeruje da ćemo biti jači u reformisanoj Evropi jer možemo imati ulogu u jednoj od najvećih i najuticajnijih svjetskih organizacija, pomagati pri donošenju velikih odluka o trgovini i sigurnosti koje određuju našu budućnost.

Vjeruje da ćemo ostankom u reformisanoj Evropi biti sigurniji jer možemo raditi sa našim evropskim partnerima u borbi protiv prekograničnog kriminala i terorizma, što će nam dati brojčanu prednost u sve opasnijem svijetu.

I vjeruje da će za nas biti bolje ako ostanemo u reformisanoj Evropi jer će britanske kompanije imati puni pristup slobodnoj trgovini na jedinstvenom tržištu od 500 miliona ljudi koje donosi nova radna mjesta, investicije i niže cijene.

Edward Ferguson, FCO Blogs

Autor je ambasador Velike Britanije u BiH

U obranu Europske Unije

Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.

Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.

Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući  ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?

Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.

Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.

Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.

Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.

Europa i izbjeglice – nedostatak suosjećanja zvanične politike?

Potezom koji je prizvao jezive povijesne usporedbe, vlade Danske i Švicarske nedavno su donijele  zakon koji dopušta oduzimanje osobnih dragocijenosti izbjeglicama. Osim Njemačke, Austrije, Francuske i Mađarske, i Švedska je zatvorila svoje granice i ograničila slobodu kretanja između svoje države i Danske. U Velikoj Britaniji, azilanti moraju nositi posebne narukvice inače riskiraju da izgube pravo na prehranu. Također moraju živjeti u posebnome smještaju, s crvenim vratima i gdje ih se može jasno identificirati, što je već dovelo do nasilja i rasističkih ispada. Istovremeno, vlada Velike Britanije odbija ispuniti obvezu da izbjeglice u Calaisu (grad na sjeveru Francuske gdje se nalazi veliki broj izbjeglica koje žele doći u Britaniju) spoji s članovima obitelji koji su već u zemlji. Osim toga, suprotno stručnim savjetima, britanska vlada je nedavno proglasila Eritreju kao sigurnu državu u koju se može vratiti, čime si olakšava odbacivanje zahtjeva za azil državljanima te zemlje. Britanski Home Office (ministartstvo unutarnjih poslova), kao i parlamentarni komitet o izbjeglicama izvijestili su o bezobzirnim i neprihvatljivim uvjetima u izbjegličkim prihvatilištima. U isto vrijeme, francuska si vlada dopušta da izbjeglice u Calaisu i Dunkirku borave u mjestima koja nemaju ni osnovnu sanitarnu infrastrukturu i ne pružaju nikakvu zaštitu od vremenskih uvjeta.

Sjećanje na Holokaust

Dvadeset i sedmi siječanj u svijetu se obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na Holokaust. Taj dan su odredili Ujedinjeni narodi 2005., a svrha je sjećanje na žrtve Holokausta. To je, moglo bi se reći, i podsjetnik na globalnu predanost ljudskim pravima. Ako znate što je bio Kindertransports – prihvat deset tisuća židovske djece iz Njemačke u Veliku Britaniju između studenog 1938. i rujna 1939. godine – mogli bi pretpostaviti da je Europa bila utočište za židovske izbjeglice iz nacističke Njemačke, te da su tek noviji ratovi i krize doveli do oštrije politika spram azila i imigracije, sve u ime sigurnosti. Međutim, animozitet prema židovskim izbjeglicama koje su bježali iz nacističke Njemačke bio je široko rasprostranjen. Pišući o tome 2002. Anne Karpf je u The Guardianu navela da „umjesto da olakša uvjete za ulazak austrijskih Židova nakon Anschlussa (njemačke aneksije Austrije u ožujku 1938.) britanska vlada ih je otežala uvođenjem novih, strogo kontroliranih viza upravo zato da bi se ograničio broj izbjeglica”.

Lokalno stanovništvo

Međutim, za razliku od službene politike, organizacije civilnog društva su inicirale široki dijapazon odgovora na situaciju, s namjerom da se izbjeglicama pomogne i da im se pruži dobrodošlica. O ovoj akciji treba govoriti jer nudi neke alternativne političke puteve. Lokalni napori doveli su do isporuke značajnih financijskih, obrazovnih i materijalnih resursa izbjeglicama u Calaisu. Lokalni stanovnici i nevladine organizacije u Calaisu i Dunkirku su se oduprli politici francuske vlade koja zanemaruje izbjeglice koje borave u tim gradovima. Volonteri na Lezbosu, Samosu i drugim grčkim otocima su ključni akteri dobrodošlice i pomoći izbjeglicama koje pristižu na grčku obalu – u tim sredinama institucionalni mehanizmi ili nisu uspjeli ili ih nije ni bilo.

Pretpostavljam da je ovakav odgovor bio priznanje o složenosti problema, o tome da su izbjeglice ljudi, a ne potencijalni teroristi, tragači za socijalnom pomoći i prijetnja moralnom tkivu našega društva. Suosjećanje (za razliku od sažaljenja) i solidarnost s izbjeglicama su potrebni da bismo se oduprli politikama koje nastoje dehumanizirati i od sebe odgurnuti izbjeglice i izbjegličke zajednice.

Naomi Head (prilagođeno), Open Democracy

Foto: Ilias Bartolini, Flickr

Biti ili ne biti: Europa pod opsadom

2015. je bila teška godina za Europu. Grčka, masovne migracije i terorizam su neki od brojnih problema koji su suštinski opteretili kontinent i Uniju. U trenutku kada EU srlja iz jedne krize u drugu, pitanja poput ‘što EU predstavlja’ i’ što je zapravo EU’ postaju sve značajnija. Iako je ovaj tekst samo jedan reflektivni pogled na prošlu godinu, ne može se oteti zaključku da postoji nešto duboko kumulativno u svim ovim pritiscima na EU.

Carstva padaju, zemlje propadaju i režimi se slamaju kada su izloženi višestrukim pritiscima koji gomilaju probleme i koji postaju sve složeniji. Kada  problemi nadmaše sposobnost upravljanja takvih organizacija, one se obično raspadaju i ustupaju mjesto novim povijesnim oblicima. Da li je Europska unija danas u takvome položaju? Nastavi čitati “Biti ili ne biti: Europa pod opsadom”