„To leave“ or „not to leave“ ?

Piše: Vlatko Bešlić

I. REFERENDUM O IZLASKU IZ EUROPSKE UNIJE

„To leave“ or „not to leave“, tom parafrazom Hamletove rečenice bi se najbolje mogla opisati zavrzlama koja traje oko izlaska Velike Britanije iz Europske unije, poznatijeg kao „Brexit“. Velika Britanija iako je jedna od prvih država koja se priključila Europskoj uniji  ima veoma komplicirane odnose sa Europskom unijom i oni ne traju od jučer. Nesuglasice su postojale već odavno, a Brexitom je sve samo kulminiralo. David Cameron, tadašnji britanski premijer bio je zadovoljan dogovorenim uvjetima o novim odnosima između Europske unije i Velike Britanije te je odlučio provesti referendum o članstvu u Europskoj uniji, no prije toga bilo je potrebno donijeti Zakon  o referendumu koji je na kraju i donesen 2015. god.  Zanimljivo je  da je taj Zakon o Referendumu zahtijevao održavanje referenduma o pitanju kontinuiranog članstva u Europskoj uniji  do kraja 2017. godine, ali nije sadržavao nikakav zahtjev da Vlada Velike Britanije provede rezultate referenduma. Umjesto toga, bio je osmišljen kako bi procijenio mišljenje birača o članstvu u Europskoj uniji. Na kraju se taj „bezazleni referendum“ pretvorio u ovu trakavicu kojoj svjedočimo. Glavni zagovarač izlaska bio je euroskeptični političar Nigel Farage, zastupnik u Europskom parlamentu koji je kasnije i sam priznao da je prevario birače kada je izjavio da će Velika Britanija izlaskom iz Europske unije tjedno uštediti 350 milijuna funti. Njega su podržali mnogi političari, uključujući i tadašnjeg gradonačelnika Londona, Borisa Johnsona. Referendum o članstvu u Europskoj uniji, poznat kao i referendum o Brexitu, održan je 23. lipnja 2016. u Velikoj Britaniji i Gibraltaru. Cilj referenduma bio je ocijeniti jesu li građani Velike Britanije zadovoljni s novim dogovorenim uvjetima o članstvu, odnosno žele li napustiti Europsku uniju. Kako je objavila Izborna komisija (2016.), referendum je rezultirao vrlo izjednačenim rezultatom – 51.9% stanovništva izjasnilo se za izlazak iz Europske unije, dok se 48.1% stanovništva izjasnilo za ostanak u Europskoj uniji.

II. RAZLOZI ZA IZLAZAK IZ EUROPSKE UNIJE

 Razloga za izlazak Velike Britanije iz Europske unije je mnogo. Jedan od glavnih, a po mojem mišljenju i presudnih razloga je neinformiranost ljudi o samom položaju Velike Britanije u Europskoj uniji kao i posljedicama koje će potencijalan izlazak iz Europske unije imati. Rezultati su pokazali da je starije stanovništvo (koje je često manje informirani) većinom glasovalo za izlazak, dok su mlađe dobne skupine bile za ostanak. Razlog treba tražiti i u posebnom osjećaju neovisnosti kod Britanaca kao i jak osjećaj nacionalne pripadnosti. Velika Britanija je kroz svoju povijest imala tradiciju velike imperijalne sile te je težila neulaženju u saveze sa drugim državama ili više njih, nego je imala podcjenjivački odnos prema svojim kolonijama i od njih crpila poljoprivredna i druga dobra. No, nakon II. Svjetskog rata Velike Britanija je počela stagnirati i ekonomski i politički, ali u pogledu inovacija tj. tehnologije, pa je to sve uspjelo natjerati britanske čelnike da pristupe Europskoj ekonomskoj zajednici (preteča Europske unije) kako bi uspjeli stabilizirati svoju ekonomiju, ali i političke prilike. Iako je Europska unija zamišljena kao mnogo više od samo ekonomske zajednice, Velika Britanija od samog početka nije iskazivala nikakvu želju i volju za dubljom integracijom. Po mojem mišljenju o sudbini mnogih Britanaca (onih koji nisu izašli na referendum, mlađih glasača koji su dvoljno informirani) odlučili su uglavnom neinformirani, stariji birači.

III. DOLAZAK THERESE MAY  NA ČELNO MJESTO KONZERVATIVACA I ČELNO MJESTO BRITANSKE VLADE

Nakon referenduma David Cameron podnosi ostavku na mjesto premijera i mjesto predsjednika Konzervativne stranke, a naslijedila ga je Theresa May koja se našla u velikim problemima. Bilo je potrebno dogovoriti uvjete o izlasku Velike Britanije iz Europske unije, te stvoriti nove odnose. Krajnji rok za izlazak Velike Britanije iz Europske unije je do kraja ožujka 2019. god. Theresa May nakon dolaska na čelnu poziciju Konzervativne stranke izjavila je da Brexit stvarno znači Brexit, te da se Velika Britanija neće vraćati u Europsku uniju, no posljednji rezultati glasovanja o sporazumu u Parlamentu ne idu joj u prilog jer ni iz tko zna kojeg pokušaja nisu prihvaćeni uvjeti o izlasku. Nedugo nakon dolaska Therese May na čelnu poziciju u Konzervativnoj stranci najavila je da će ići na prijevremene izbore. Na prijevremenim općim izborima Theresa May je najavila da želi učvrstiti svoju i poziciju svoje vlade u pregovorima s Europskom unijom. Izbori su se održali 8. lipnja 2017. godine, Konzervativna stranka odnijela pobjedu osvojivši 42.4% glasova te pri tome osiguravši 317 mjesta u Parlamentu, što je 13 mjesta manje u odnosu na prošle izbore. Stranka Laburista osvojila je 40% glasova osiguravši 262 mjesta u Parlamentu, što je povećanje od 33 mjesta u odnosu na prošle izbore. Takvi rezultati izbora Theresu May stavili su u nezavidan položaj te uzdrmali njeno mjesto iako je najavila da želi učrvrstiti svoj položaj, a postizanje većine postiglo se tek sa sklapanjem sporazuma s Demokratskom sindikalnom strankom. Tako se Theresa May našla „između dvije vatre“, trebala je „preživjeti“ pokušaj smjene, a s druge strane osigurati prihvaćanje sporazuma o izlasku iz Europske unije.

IV. POSLJEDICE BREXITA

Posljedice Brexita velike su, ne samo po Veliku Britaniju nego i za cijelu Europsku uniju, ali i svijet. Nakon referenduma britanska funta je počela oscilirati pa konačno i doživjela pad od 10% u odnosu na američki dolar, pa je Brexit već polako počeo utjecati na gospodarstvo Velike Britanije. Mnogi investitori su se počeli užurbano povlačiti zbog neizvjesnosti i nesigurnosti britanske ekonomije. Također, prema mojem viđenju Brexit bi u konačnici mogao imati i političke posljedice, moglo bi doći do svojevrsne političke krize, budući da je najveći zagovornik Brexita Nigel Farage priznao da je prevario birače, kao i ovo odugovlačenje sa sporazumom, nemogućnost dogovora oko konačnog izlaska, sve to kod ljudi bi moglo izazvati nepovjerenje u politiku zbog nesposobnosti da se odgovori na krizu. Svakako, najveća posljedica po samu budućnost Velike Britanije je, vjerojatno, nešto što najviše plaši britanske čelnike. Škotska koja je dio Velike Britanije je najavila da će održati ponovni referendum, a sve su glasnije i ideje o ujedinjenju Irske i Sjeverne Irske, pa postoji mogućnost nestanka Velike Britanije kao takve. Također, izlazak Velike Britanije iz Europske unije mogao bi još dodatno zakomplicirati odnose unutar same Europske unije budući da u Europskoj uniji postoje mnoge države koje ne žele dublju integraciju koju zagovara Njemačka, a Velika Britanija je bila svojevrsna protuteža Njemačkoj. Najviše zabrinjava podatak da se gotovo 80% svih financijskih transakcija Europske unije inicira u Velikoj Britaniji, pa je financijski sektor najviše ugrožen ovakvom odlukom. Najveći gubitnik zbog Brexita su Sjedinjenje Američke Države jer je Velika Britanija bila svojevrsna ulaznica Sjedinjenim Američkim Državam u Europu i u političkom i ekonomskom smislu.

V. MOGUĆA RJEŠENJA

Rješenja za ovu sagu oko Brexita nije ostalo još puno. Krajnji rok za sporazum je kraj mjeseca ožujka. Sve je izvjesnije da do dogovora neće doći, iako mnogi čelnici Europske unije zagovaraju produljenje roka za izlazak britanski parlament je nekoliko puta odbio takvu mogućnost, no prošlog tjedna su prihvatili takvu mogućnost, ali britanski parlament odbio je mogućnost za ponovni referendum, pa je pred premijerkom May veoma težak zadatak. Jedna od mogućnosti je i pad Vlade jer Laburisti smatraju da će nepostizanje sporazuma natjerati tvrde Konzervativce da okrenu leđa svojoj šefici, no postavlja se pitanje kakvu će korist Britanci imati od pada Vlade, Velikoj Britaniji sasvim sigurno u ovom trenutku ne trebaju novi izbori, a i ti novi izbori vjerojatno ne bi donijeli neku veću promjenu, pa je vrlo vjerojatno da bi pad Vlade uzrokovao nove, puno veće probleme. Jedno od rješenja je i izlazak Velike Britanije bez ikakvog sporazuma, no britanska poslovna zajednica smatra da je takvo što veoma iracionalno dok tvrdi konzervativci smatraju da je bolje izaći iz Europske unije bez dogovora nego ostati u njoj smatrajući da će štete izlaska bez dogovora biti kratkotrajne, a koristi dugotrajne.

VI. ZAKLJUČAK

Brexit, prema mojem viđenju neće donijeti ništa dobro ni Europskoj uniji, ali ni Britancima. Velika Britanija, iako jedna od prvih država koja je pristupila Europskoj uniji od samog početka pokazivala je da će biti svojevrsni „uteg“, ali s druge strane vremenom je postala jedan od važnijih trgovačkih „igrača“ u Europskoj uniji pa je vrlo jasno da Europska unija ne želi izgubiti takvu članicu što pokazuju i mnogi ustupci koje je Europska unija pravila glede Velike Britanije, ponajprije glede dublje integracije, ulaska u Eurozonu (Velika Britanija ostavlja funtu kao svoju valutu). Europska unija uz sve probleme sa kojim se suočava (jedan od većih je migrantska kriza) nalazi se pred teškim razdobljem i pred jednim od većih izazova, a to je Brexit. Ono što najviše može štetiti to je jačanje populističkih i euroskeptičnih snaga u nekim od država članica, pa je moguće da putem Velike Britanije krenu i neke druge članice, što bi svakako dovelo u pitanje o(p)stanak Europske unije, ako uzmemo u obzir da je svoje povlačenje najavila i najmoćnija žena Europske unije – Angela Merkel (njemačka kancelarka), pa se postavlja pitanje tko će ju naslijediti i hoće li ta osoba imati snage i mudrosti za prevladavanje prepreka kao što ih je imala Merkel u mnogim situacijama u posljednjih 15-ak godina. Ono što je sigurno, a to je da Velika Britanija polako tone u kaos, a moguće da sa sobom povuče i Europsku uniju.


Objavljeno i na Politika Online

Nove mogućnosti za Evropu

Piše: Jürgen Habermas

Pozvan sam da govorim o novim mogućim rešenjima za Evropu, mada ih zapravo ne vidim, a trampovska trulež u samom srcu Evrope navodi me da ozbiljno preispitam svoje stare ideje. Promene u svetu nose sa sobom rizike koji prodiru u svest javnosti i menjaju poglede na Evropu. Oni usmeravaju pažnju javnosti na globalni kontekst u kom su se dosad evropske zemlje manje-više osećale kao kod kuće. U javnom mnjenju svih nacija Evrope stvara se ideja da novi izazovi pogađaju svaku zemlju na isti način i da ih zato treba zajednički savladavati. To sigurno podstiče maglovitu želju za politički efikasnom Evropom.

Zbog toga liberalne političke elite danas tvrde, glasnije nego ikad, da treba unaprediti evropsku kooperaciju u tri ključne oblasti. U „evropskoj spoljnoj i bezbednosnoj politici“, kažu, treba pojačati evropsko vojno prisustvo i tako omogućiti Evropi da „iskorači iz senke SAD-a“. U sferi „zajedničke evropske azilantske politike“, zahtevaju strogu zaštitu spoljnjih granica Evrope i osnivanje prihvatnih centara u Severnoj Africi. Dok pod geslom „slobodne trgovine“ teže da u pregovorima o brexitu, kao i u pregovorima s Trumpom, uspostave zajedničku evropsku trgovinsku politiku. Ostaje da se vidi da li će Evropska komisija, koja vodi pregovore, imati uspeha. I da li će se, u slučaju neuspeha, urušiti zajednički temelj vlada Evropske unije. To je jedna, ohrabrujuća strana jednačine. Druga je da će stranputice Internacionale sve jačeg desničarskog populizma sačuvati, ako ne i ojačati uskogrudost nacionalnih država.

Nacionalistička kratkovidost

Dugotrajni pregovori oko zajedničke bezbednosne i azilantske politike koji se neprestano spotiču o pitanje raspodele migranata pokazuju da vlade daju priroritet svojim kratkoročnim nacionalnim interesima – utoliko više ukoliko je veća izloženost uticajima desničarskog populizma „kod kuće“. U nekim zemljama nema više ni tenzija između ispraznih proevropskih izjava s jedne strane i kratkovidog nekooperativnog ponašanja s druge. U Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj, odskora i u Italiji, a uskoro verovatno i u Austriji, ta tenzija prerasta u otvoreni evrofobični nacionalizam. Odatle proizlaze dva pitanja: zašto je u protekloj deceniji protivrečnost između proevropskog fraziranja i zastoja saradnje došla do kritične tačke? I zašto je evrozona ostala ujedinjena iako u svim zemljama raste desničarski populistički otpor Briselu i iako je u srcu Evrope, u jednoj od šest zemalja osnivača Evropske ekonomske zajednice, sklopljen savez desničarskog i levičarskog populizma utemeljen na zajedničkom antievropskom programu?

U Nemačkoj, od septembra 2015, pitanja imigracije i azilantske politike preovlađuju u medijima i zaokupljaju javno mnjenje nauštrb drugih pitanja. Zato se bez oklevanja imigracija navodi kao presudan uzrok porasta evroskepticizma; argumenti za to objašnjenje se svakako mogu naći u zemlji koja još pati od psiholoških i političkih podela neravnopravno ujedinjene nacije. No, ako Evropu gledamo kao celinu, a posebno ako pogledamo evrozonu u celini, porast imigracije ne može biti glavno objašnjenje za porast desničarskog populizma. U drugim zemljama promena u javnom mnjenju nastupila je mnogo ranije, posle kontroverzne politike za izlazak iz krize javnog duga koju je izazvala kriza u bankarskom sektoru. Kao što znamo, Alternativu za Nemačku (AfD) osnovala je grupa ekonomista i biznismena okupljenih oko profesora ekonomije Bernda Luckea: ti ljudi su strahovali da će se uspešni, veliki izvoznik naći u lancima „dužničke unije“ i zato su pokrenuli uspešnu polemičku kampanju protiv opasnosti spajanja dugova. Desetogodišnjica nesolventnosti Braće Lehmann podsetila nas je na argumente o uzrocima krize – da li su krivi poremećaji tržišta ili greške vlade? – i na strategiju unutrašnje devalvacije. Ova debata vođena je i u drugim zemljama evrozone, gde je imala veliki uticaj na javno mnjenje, dok su je ovde u Nemačkoj nipodaštavali i vlada i mediji.

Usamljena Nemačka

Kritički glasovi u međunarodnoj debati između ekonomista, odnosno glasovi anglosaksonskog mejnstrima protiv šojbleovskih/merkelovskih politika štednje, imali su slabašan odjek u ekonomskim rubrikama vodećih medija u Nemačkoj, dok je u političkim rubrikama društvena i ljudska cena ovih politika – i to ne samo u Grčkoj i Portugalu – manje-više ignorisana. U nekim evropskim regionima stopa nezaposlenosti i dalje je gotovo 20 odsto, dok je nezaposlenost mladih dvostruko veća. Ako danas brinemo za demokratsku stabilnost naše zemlje, trebalo bi da se prisetimo sudbine takozvanih „spasenih zemalja“: skandalozno je što smo u nedovršenoj kući Evropske unije vodili drakonsku politiku koja je teško oštetila društvenu sigurnosnu mrežu drugih nacija, a nije imala ni osnovnu legitimnost – bar po našim uobičajenim demokratskim standardima. Evropski narodi još osećaju posledice. Pošto se unutar EU javno mnjenje o politici formira isključivo unutar nacionalnih granica, i pošto različite javne sfere još nisu dostupne jedna drugoj, u protekloj deceniji su se u zemljama evrozone razvili protivrečni „krizni narativi“. Ti narativi su zatrovali političku klimu jer se svaki bavi isključivo sopstvenomnacionalnom sudbinom i onemogućuju razmenu perspektiva koja je nužan uslov za razumevanje drugog – a pogotovo onemogućuju da se razvije osećaj za zajedničke opasnosti koje se jednako tiču svih nas, te proaktivne politike koje bi se mogle uhvatiti u koštac sa zajedničkim problemima ako bi postojali kooperativno raspoloženje i mentalitet. U Nemačkoj je ova zaokupljenost sobom vidljiva u selektivnoj svesti o uzrocima manjka duha saradnje u Evropi. Zatečen sam arogancijom nemačke vlade koja veruje da može pridobiti partnere za politike koje su nam važne – izbeglice, bezbednost, međunarodna trgovina – a u isto vreme opstruira rešenje ključnog problema političkog dovršenja Ekonomske i monetarne unije (EMU).

U okviru EU, zemlje unutrašnjeg kruga EMU toliko su međusobno zavisne da formiraju čvrsto jezgro, iako iz isključivo ekonomskih razloga. Bilo bi, dakle, prirodno da zemlje evrozone preuzmu ulogu pregovarača u procesu integracija. S druge strane, ta ista grupa zemalja pati od problema koji može da ošteti celokupni evropski projekat: Mi, a posebno Mi u ekonomski prosperitetnoj Nemačkoj, zanemarujemo jednostavnu činjenicu da je evro uveden s očekivanjem i političkim obećanjem da će se životni standardi u svim zemljama članicama približavati jedni drugima – a dogodilo se obrnuto. Zanemarujemo pravi razlog nedostatka duha saradnje koja je danas potrebnija nego ikad – naime, činjenicu da nijedna monetarna unija ne može dugoročno opstati ako postoje sve veće razlike u učincima različitih nacionalnih ekonomija, što znači i u životnom standardu stanovništva različitih zemalja članica. Mimo toga što posle ubrzane kapitalističke modernizacije moramo da se izborimo s nemirom koji izazivaju duboke društvene promene, smatram da antievropski stavovi koje promovišu kako levi tako i desni populistički pokreti nisu samo odraz savremenog ksenofobičnog nacionalizma. Korene tih evroskeptičnih stavova treba tražiti u neuspehu samog evropskog procesa integracije; oni su nastali pre populističkog potpirivanja ksenofobičnih reakcija na imigraciju. U Italiji, na primer, evroskepticizam predstavlja jedinu sponu između levog i desnog populizma, odnosno između ideoloških tabora koji su duboko podeljeni oko pitanja „nacionalnog identiteta“. Ako zanemarimo pitanje migracije, evroskepticizam se može odnositi i na realističko stanovište da monetarna unija više nije dobitna kombinacija za sve članice. Jug protiv severa Evrope i obrnuto: „gubitnici“ smatraju da se prema njima postupa loše i nepravedno, dok „pobednici“ odbacuju nepoželjne zahteve suprotne strane.

Makronov plan

Pokazuje se da nametnuti rigorozni sistem propisa, bez razvijanja kompenzatornih kompetencija i prostora za fleksibilno i zajedničko vođenje poslova, odgovora ekonomski jačim članicama evrozone. Pravo pitanje ne proizlazi, dakle, iz nedefinisanog opredeljivanja „za“ ili „protiv“ Evrope. Iza grube polarizacije „pro“ ili „kontra“ koja se dalje ne precizira, među navodnim prijateljima Evrope ostaje neizgovoreno sledeće ključno pitanje: da li bi monetarna unija u neoptimalnim uslovima trebalo da se imunizuje na rizike špekulacija ili bi pak trebalo da se drži inače prekršenog obećanja o razvijanju ekonomske jednakosti u zoni evra, to jest da postane proaktivna i istinska evropska politička unija? Zbog tog obećanja je zapravo osnovan EMU. U predloženim reformama Emmanuela Macrona oba cilja imaju jednaku važnost: s jedne strane, zaštita evra pomoću osnivanja bankarske unije, odgovarajućeg režima nesolventnosti, zajedničkog garantnog depozita za ušteđevinu i uspostavljanja Evropskog monetarnog fonda koji se demokratski kontroliše na nivou EU. Uprkos raznim izjavama, poznato je da je nemačka vlada blokirala sve buduće korake u tom smeru i da se i danas tome protivi. No Macron, s druge strane, predlaže i osnivanje zajedničkog budžeta evrozone i stvaranje demokratski kontrolisane nadležnosti za političko delovanje na istom nivou („evropski ministar finansija“). Evropska unija može da stekne političku veštinu i delotvornost i da ponovo zadobije podršku širokih slojeva samo ako stvori kompetencije i budžet za sprovođenje programa s demokratskom legitimacijom protiv daljeg produbljivanja ekonomskih i socijalnih nejednakosti između članica.

Začudo, ova ključna alternativa – stabilizacija valute, s jedne strane, i dalekosežnije stvaranje politika koje bi obuzdale i smanjile ekonomske nejednakosti, s druge – još nije predmet šire političke rasprave. Nema proevropske levice koja se zalaže za stvaranje Unije evra koja bi delovala na globalnom nivou vodeći računa o dalekosežnim ciljevima kao što su suzbijanje izbegavanja poreza i strože regulisanje finansijskih tržišta. Na taj način bi se evropske socijaldemokrate mogle distancirati od zapetljanih liberalnih i neoliberalnih ciljeva neodređenog „centra“. Nedostatak programa je glavni razlog opadanja popularnosti socijaldemokratskih partija. Niko više ne zna zašto su uopšte potrebni socijaldemokrati. Naime, oni se više ne usuđuju da preuzmu odgovornost za sistematsko obuzdavanje kapitalizma upravo na onom nivou na kom deregulisana tržišta izmiču kontroli. To ne znači da sam posebno zabrinut za sudbinu jedne grupe partija – mada bi trebalo imati na umu da je sudbina demokratije u Nemačkoj u istorijskom smislu više vezana za SPD nego za ijednu drugu političku stranku. Predmet moje brige je to što, iz još nejasnih razloga, političke partije Evrope nemaju volju ili ne uspevaju da kreiraju platforme s kojih se mogu jasno diferencirati pozicije i opcije ključne za budućnost Evrope. U tom smislu, predstojeći evropski izbori se mogu shvatiti kao eksperimentalna platforma.

S jedne strane, Emmanuel Macron – čiji pokret zasad nema predstavnika u Evropskom parlamentu – pokušava da razbije postojeće partijske grupe da bi izgradio prepoznatljivu proevropsku frakciju. S druge strane, grupe koje trenutno imaju predstavnike u Parlamentu (osim, naravno, anti-EU frakcije krajnje desnice) nisu dovoljno podeljene da bi se moglo govoriti o diferencijaciji. Ne pribegavaju baš sve grupe krupnim kompromisima i balansiranju kao što to čini Evropska narodna partija (EPP) koja se još zalaže za Orbánovo članstvo. Mentalni sklop i ponašanje člana Hrišćansko-socijalne unije (CSU) Manfreda Webera, koji nastoji da postane predsednik, tipičan je primer neodlučnosti povezane sa dvosmislenim pristupom. Ali slične podele događaju se unutar liberalnih, socijalističkih i (u jednakoj meri) levih grupa. Jedino zelene stranke imaju manje-više definisanu poziciju s obzirom na makar mlaku podršku Evropi. Zato je evropski projekat izgubio jasne obrise čak i u samom parlamentu, gde bi većina trebalo da se zalaže za društvene interese koji nadilaze nacionalne granice.

U klopci

Za kraj, ako me pitate – ne kao građanina već kao akademskog posmatrača – koja je moja ocena današnjeg stanja, moraću da priznam da trenutno ne vidim nikakve ohrabrujuće trendove. Ekonomski interesi su i dalje kristalno jasni i, uprkos brexitu, vrlo moćni, što znači da je raspad evrozone malo verovatan. To nas dovodi do odgovora na moje drugo pitanje: Zašto se evrozona još nije raspala? Evo zašto: još se ne mogu tačno utvrditi posledice koje bi odvajanje od njenog juga imalo i na njenom severu. A kad je reč o primeru „izlaska“ neke države sa juga, videli smo kako je sadašnja italijanska vlada brzo ustuknula uprkos kočopernim najavama tokom izborne kampanje: naime, jedna od posledica izlaska bila bi nepodnošljiva zaduženost. S druge strane, ni ta procena nije naročito utešna. Budimo realni: ako zaista postoji veza između ekonomske nejednakosti država evrozone i jačanja desničarskog populizma, onda se nalazimo u klopci u kojoj su neophodni društveni i kulturni preduslovi za vitalnu i bezbednu demokratiju još ugroženiji. Naravno, nepovoljni scenario ne svodi se samo na to. No već nam zdravorazumsko iskustvo govori da je proces evropske integracije na ozbiljnoj silaznoj putanji. Tačka s koje nema povratka obično se vidi prekasno. Ostaje nam samo nada da odbacivanje Makronovog predloga nije poslednja propuštena prilika.

Tekst je skraćena verzija govora sa konferencije „Nove perspektive za Evropu“, održane 21.09.2018. u Školi za humanistiku Geteovog univerziteta u Frankfurtu. Tekst je na engleski preveo David Gow.


(Pescanik.net)

Prevela Lucy Stevens

Foto: Pixabay

Hoće li zemlje „Zapadnog Balkana“ ostati izvan Europske unije?

Piše: Mile Lasić

Jedan od uvodnih referata na okruglom stolu „GEOPOLITIČKE PROMJENE U SVIJETU I EUROPI I POLOŽAJ BiH“, održan u ANUBiH 08. 12. 2016.

S a ž e t a k

U ovom se momentu ne može govoriti o izvjesnoj budućnosti Europske unije, posebice ne u sastavu i na temeljima kakva se oformila u njezinom 60. godišnjem maršu u nepoznato, tijekom kojega je postala sui generis pravnim (i političkim) sustavom: ni federacija, ni konfederacija, nego „nešto između“ – originalna polit-ekonomska integracija i subjekt međunarodnog prava, koja ne isključuje nego uključuje i revitalizira države-članice,  uvodeći ih u novi sustav upravljanja – temeljem prenijetog ili dijeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanje – u prostore integracije „s onu stranu nacionalne države“, bliske i modelu „političke zajednice“ unutar zemalja članica. Svi ti procesi nebrojenih transnacionalnih pulsacija i socijalizacija polaze od postojećih identiteta i subjektiviteta, pa inkluzijom rade u korist njihove kozmopolitizacije, što za posljedicu ima tzv. europeizaciju i narativa i javnih politika. Zato bi se ovaj komplicirani sustav morao izučavati ne samo unutar euroloških, nego i politoloških komparativnih studija. U novonastalim post-Brexit okolnostima, pak, bilo bi važno ne odustati olako od EU, nego se prisjetiti da su EEZ / EZ / EU uvijek kad bi se suočavale s unutarnjim strukturnim krizama i geopolitičkim izvanjskim udarima posezale za novim temeljnim ugovorom koji bi značio i dublje integracije i efikasnije odlučivanje, pa i daljnje širenje EU. Doduše, i u ranijim krizama uvijek se javljala i ideja povratka EU ustroju tipa „saveza nacionalnih država“, ali se nitko nije usuđivao dovoditi u pitanje „EU kakva jeste“, dakle njezinu „pravnu stečevinu“ (acquis), što se sada čini. Bilo da se radi o staroj ideji njemačkih konzervativaca – modelu „jezgre Europe“ koja implicira „EU dviju brzina“ (postojanje „jezgre“ i „satelita“), ili o modelu „povratka prenijetog suvereniteta“ s europskih na institucije zemalja članica, takvo što više ne bi omogućavalo zajednička budućnost „dvadesetsedmorice“, ni daljnja proširenja zemljama koje se nalaze u procesu pridruživanja EU. Ove vrste raspleta bi se najporaznije odrazili na zemlje „Zapadnog Balkana“, imale status kandidata ili bile potencijalni kandidat kakav je slučaj s BiH i Kosovom. Otuda se i propituju sudbina regije „Zapadnog Balkana“ poslije Brexita s nadom da procesi privođenja u EU novih zemalja nisu stvar prošlosti.

Ključne riječi: EU poslije Brexita, model „jezgre Europe“ vs. model „savez suverenih država“, suzpenzija politike proširenja, upitna budućnost „Zapadnog Balkana“ u EU …

***

U radu se samo rudimentarno dotiču autohtone strukturne krize unutar Europske unije, primjerice dužnička kriza, kriza eura i Eurozone, pa s razlogom malo više i „Brexit“ i „izbjeglička kriza“, jer se ne smiju isključiti iz osnovanih sumnji da predstavljaju, između ostalog, i geopolitički udar protivu EU, protivu njezine pozicije „vodeće svjetske civilne sile“ i alternative geopolitikama nasilja putem “geopolitike vrijednosti” i „geopolitika osjećanja” (D. Plevnik), koja nadilazi uske okvire modela „nacije države“ i transformira se u model „političke zajednice“ jednakih šansi za njezine građane, bez obzira na podrijetlo. Ovim se želi reći, da su i autohtone i izvanjske krize proizvele „krizu povjerenja“ u EU, mada ove krize ne svjedoče o krizi „projekta mira“ kojeg oličava EU, nego o njegovoj potrebi u punom kapacitetu upravo u vrijeme kad se dovodi u pitanje. Utoliko je potrebno locirati sve  krize u pojedinim zemljama EU, pa i njihove izvanjske sponzore, kako bi se eventualno uvidjelo da se rješenja ne nalaze u olakom napuštanju postojeće modela europskih integracija, od kojeg se tendencijski ne odustaje samo u Velikoj Britaniji, nego i u zemljama „Višegradske skupine“.

Veliko je, k tomu, i pitanje jesu li valuta euro i Eurozona uistinu promašene ideje i projekti, pa kako takvo nešto tvrdi i ugledni intelektualac kakav je Joseph Stiglitz, ili je riječ o tomu što Europsku monetarnu uniju (EMU), odnosno pretvaranje ideje i prakse „zajedničkog tržišta“ u ideju i praksu „unutarnjeg tržišta“ nije pratila potrebna sinergija za nastajanje tzv. političke unije, o kojoj se zborilo u Maastrichtu. Ali, nju se nije uspjelo operacionalizirati u potonjim raspletima unutar EU, pa ni putem projekta „Europskog ustavnog ugovora“, čiji su elementi, doduše, dijelom spašeni u „Lisabonskom ugovoru“.

Ne pretendirajući na konačne odgovore, ovim se sugerira kritičko promišljanje kriza unutar pojedinih zemalja EU, jer nisu središnje zemlje EU u istoj situaciji kao njezine južne članice, te pogotovu nisu u situaciji zemalja istočne i jugoistočne Europe – zemljama neiživljenog suvereniteta, kojima se čini da je rješenje u povratku konceptu „nacije države“, ma koliko on podrazumijeva i zatvorene ekonomije i zatvorena društva, što sve nije stvar 21. nego je bila praksa 19. i prve polovice 20. stoljeća. Krize koje se pripisuju Europskoj uniji nisu uvijek, dakle, krize EU, pa ni krize njezinih članica, nisu ni autohtone ni najvećim dijelom samoskrivljene poput „dužničke krize“ tzv. južnih članica EU, nego su izvanjske i/ili posljedice globalnih gospodarskih i financijskih potresa poput onog iz 2008. godine. Bilo kako da su nastajale, te ma koliko bile različite i tko ih uzročio, krize su proizvele sinergijski učinak koji dovodi u pitanje i sami smisao europskih integracija i time  i projekte mira i europskog ujedinjenja koje simbolizira EU.

Iz mnoštva razloga je potrebno, pak, pozabaviti se odvojeno upravo „izbjegličkom krizom“, jer je opetovano uvezena kriza i posljedica grubih geopolitičkih igara na „Euroazijskoj ploči“, koja za posljedicu ima rast ksenofobije, krizu vrijednosti i krizu povjerenja, pa implicira čak i krizu temeljenih načela kakvo je načelo solidarnosti, ili pravo prvenstva „europskih zakona“ u odnosu na nacionalna u slučaju dogovora u oblastima pozajedničenih politika. Sve se to dovelo ili dovodi u pitanje pa se ogleda, između opstalog, i u nesprovodivosti „Dublinskih regula“ (I, II, III), koje podrazumijevaju uredne registracije izbjeglica i pravične azilantske postupke u zemljama EU prvog prijema,  pa potom međusobnu solidarnost svih članica EU, uključivo i solidarnost članica EU sa zemljama izvan EU koje ponajviše trpe posljedice enormnog vala izbjeglica iz ratovima zahvaćenih područja. [1]

Najgore je, dakako, što se u globalnim centrima moći s hegemonijalnim ambicijama uopće ne razmišlja o zaustavljanju hegemonijalnih ratova na prostorima Bliskog istoka i u pojasu od Magreba do Afganistana, pa i nisu za očekivati skorašnja cjelovitija rješenja „izbjegličke krize“. Moguća su zbog toga samo palijativna rješenja, te nejednak teret prihvata izbjeglica, što izaziva enormni porast ksenofobije u zemljama EU. A dok ratovi i „ksenos“ (strah od drugoga) caruju, miroljubiva i pravična rješenja za izbjeglice nisu na vidiku …

***

Povodom “Smjernica iz Bratislave za  obnovu povjerenja u Europsku uniju“, tehničkog dokumenta usvojenog na izvanrednom summitu čelnika zemalja EU u Bratislavi, 16. rujna 2016. godine, postalo je i posljednjem optimisti glede budućnosti EU jasno da ne postoji u ovom momentu ni minimum suglasnosti oko budućeg smjera razvoja EU. Utoliko se ne smije isključiti da se planirano obilježavanje 60. obljetnice Rimskih ugovora (Ugovora o osnivanju EEZ i Ugovora o EUROATOM-u, što se smatra „rodnim mjestom“ EU) pretvori u summit razdruživanja, ili komemorativni summit EU, umjesto summita revitalizacije EU.[2] 

Ti potrebni dogovori u Rimu bi morali biti, naravno, strategijske prirode o smjeru i o dubini europskih integracija,  poput “Berlinske deklaracije” (iz 2007.), poslije poznate i velike “ustavne i financijske krize” u EU nakon propasti referenduma o “Europskom ustavu” u Francuskoj i Nizozemsko, krajem svibnja i početkom lipnja 2005. godine. Podsjećanja radi, “Berlinska deklaracija” je dovela potom step by step do “Lisabonskog ugovora”, u kojemu je spašeno niz elemenata iz “Ustavnog ugovora za Europu”.[3]

Nažalost, u ovomu momentu je neizvjesno može li se na rođendanskom summitu EU u Rimu očekivati “Rimska deklaracija“ po uzoru na „Berlinsku deklaraciju“. Jedino je izvjesno  da su „dvadesetsedmorica“ (ili „dvadesetosmorica“, ipak) danas  pred većim izazovima nego što su bila „dvadesetpetorica“ prije 10 godina, jer su i vanjski i unutarnji protivnici produbljenih integracija glasniji nego što su bili ikada u povijesti EU.  Pri tomu nje riječ o protivljenju EU samo “Višegradske skupine”, koja navodno već ima svoj plan kojega je najavio mađarski premijer Viktor Orban. Kako se pretpostavlja, taj plan favorizira model “saveza nacionalnih država”, što podrazumijeva i povraćaj dijelova prenijetog suvereniteta s institucije EU u okrilje nacionalnih institucija, ali upravo to moglo automatski značiti i kraj EU kakva je danas, Dodatni problem je što se o tzv. spasonosnim vrijednostima „modela domovina“ pozitivno izjasnio i njemački predsjednik u odlasku  Joachim Gauck, mada se – sukladno njemačkom ustavu – i ne bi trebao pačati u ove rasprave, jer se i ne pita apsolutno ništa po vanjskopolitičkim pitanjima izuzev eventualno u velikim krizama.

Nažalost, u novonastalim okolnostima, skoro podjedanku prijetnju opstanku EU  predstavlja i model spašavanja EU putem „jezgre Europe“, modelu ponovno uvedenom u rasprave i po kojemu bi „jezgru EU“ one članice EU koje je ne žele ili je ne mogu slijediti nijemo promatrale s margine. Otuda je i smisleno ukazivanje na obranu vrijednosti postojećeg modela EU  upravo u uvjetima strahotnih kriza koje dovode EU u pitanje, pa utoliko i nije suvišno podsjetiti da je Europska unija vrlo složeni mehanizam, međunarodna integracija nepoznata u dosadašnjoj povijesti, kojoj kao da je sudbina biti u krizi, ali iz krize nekako izaći, barem je tako bilo sve do ove krize. Takva njezina sudbina ponukala je, inače, već prije 18 godina profesora politologije iz Münstera dr. sc. Richarda Woykea da u podnaslov svoje knjige «Europska unija» stavi  odrednicu «Uspješna krizna zajednica».[4]

Iz iskustava  nadvladavanja ranijih kriza iole upućenima je, također, jasno da niti jedna od tih tzv. čistih opcija ne pomaže u traganju za izlazom iz aktualne duboke krize, jer je EU zaseban sui generis pravni (i politički) sustav, kojega karakterizira hibridnost a ne čistota ugovornog ili ustavno-pravnog uređenja. Od svojevrsne mješavine nadnacionalnih i međudržavnih mehanizama i razina odlučivanja, EU ne može, pak, više odstupiti bez  ogromnih unutarnjih potresa, što znači da je neuporabljiva svaka priča o klasičnim integracionim modelima, koji su poznati iz iskustava (više)nacionalnih država staroga tipa. Pa ipak, nužno je progovoriti još par riječi o onima koji su revitalizirani ili barem uvedeni ponovno  u diskurs o opstanku EU.

«Model jezgre Europe», već je kazano, bila je ideja njemačkih konzervativaca iz 1994. godine i prvotno je podrazumijevala obrazovanje «jezgre» samo od onih zemalja koje su voljne dalje se integrirati, bez pozivanja na pravo veta po bilo kojem pitanju. Po njemu, zemlje koje bi pripadale «jezgri EU» morale bi sudjelovati u svim oblastima i procesima europskih integracija, bez zadrške, dok bi se u ovisnosti od stupnja voljnosti ka integracijama formirali koncentracijski krugovi oko ove «jezgre». Nešto od ovih ideja je, dakako, ugrađeno u model Eurozone, ili u koncept tzv. pozajedničenih politika u EU, sukladno Lisabonskom ugovoru. Već citirani profesor Richard Woyke je upozoravao smisleno i prije dva desetljeća: „Koncepcija jezgre Europe mogla bi voditi tomu da se pokrene proces raspuštanja ostatka EU, tako da bi tim putom izvan jezgre Europe nastala Europe a la carte’, ili pravni kaos unutar ostatka labave zajednice“. [5]

Ono, pak, što danas, bez ikakvog ustezanja zagovara ultra konzervativni mađarski premijer Viktor Orban, dakle „savez nacionalnih država“, u osnovi i nije drugo do „model domovina“, koji se učinio izlaskom iz ćorsokaka čak i odlazećem njemačkom predsjedniku, iako u biti znači samo klasičnu „međudržavnu suradnju“, jer podrazaumijeva da svaka članica EU ima po svakom pitanju prava veta. Time bi se, pak, poništilo mnogo od onoga što se postiglo unutar EU u proteklih šest desetljeća, de facto sve ono što se podrazumijeva pod supranacionalnim razvitkom EU i „europskim pravom“ (ili „komunitarnim pravom“), pa bi u konačnici značilo i suzpenziju „acquisa“, postojećeg pravnog nasljeđa ili pravne stečevine EU. Ovaj model i nije drugo, ocijenio je s pravom, već davno i  profesor Woyke, do fleksibilnija forma međudržavnog dogovaranja. Kod primijene ovog modela postojala bi stalna opasnost da se formira «privilegirani klub ili dominantna država», bez koje nikakvo rješenje problema ne bi bilo moguće, pa bi ovaj model označio i kraj dosadašnjih integracijskih procesa.[6]

***

Općepoznato je da je vodeći svjetski politički filozof i sociolog Jürgen Habermas „uvjereni Europljanin“ kantovskog senzibiliteta i federalističkog razumijevanja budućnosti Europe, koji u pravilu za krize EU “propisuje“ recept ozdravljenja u formi demokratskog produbljenja EU. Habermas se otuda založio posve očekivano i u iznimno sadržajnom ljetošnjem intervju za najvažniji njemački tjednik za kulturu i društvena pitanja “Die Zeit” iz Hamburga za  “jezgru Europe”, pa i explicite za “produbljivanja Eurozone” uz tihu podršku onih zemalja koje ne bi bile unutar te “jezgre”, ili bi iz nje privremeno bile isključene. Iznenađenje je, dakako, u tomu što ovaj koncept podrazumijeva osipanje EU i potvrđuje strahovanja profesora Woykea.[7]

Na ključno pitanje ljetošnjeg razgovora za „Die Zeit“ o budućnosti “Europe s dvije brzine”, dakle o “jezgri Europe” i „satelitima“, koju su već prije nekolicinu godina predlagali njemački konzervativni političari Wolfgang Schäuble i Karl Lammers, a danas ideju slično re-interpretira njihov mlađi stranački kolega Armin Laschet (sva trojica su  prvaci Kršćansko-demokratske unije – CDU), Habermas se založio za “sazivanje jednog konventa, koji bi morao voditi do izmjena ugovora”, priznajući da i takvo što dolazi na dnevni red tek kada EU njezine najžurnije probleme ozbiljno uzme u obzir i razmotri na uvjerljiv način. U njegovom razumijevanju, u najažurnije probleme unutar EU moraju se ubrajati neriješena “euro-kriza”, dugoročni problem s izbjeglicama i aktualna sigurnosna situacija. Ali, već za opisivanje situacije nije konzensualno sposobna kakofonična skupina od 27 članica EU, jer su kompromisi mogući samo među partnerima spremnim na njih, čega nema, pa je naložena skepsa. Ova se, tzv. najmanja mjera interesne konvergencije može u najboljem slučaju očekivati među članicama valutne zajednice – Eurozone, cijeni Habermas, zbog čega je Eurozona, u Habermasovom potpuno opozitnom razumijevanju od Stiglitzovog (po kojemu  su euro i Eurozona glavni uzročnici krize EU), “prirodna definicija zadatog obima i buduće jezgre Europe”. Kad bi ove zemlje imale političku volju, u ugovorima bi bilo predviđeno temeljno načelo “uže suradnje” koje bi dozvolilo i prvi korak izdifirenciranja jedne takve jezgre, kao i obrazovanje jednog već dugo vremena potrebitog pandana “Euro-skupini” (onoj unutar Vijeća EU) unutar Europskog parlamenta. Habermasu je, naravno, jasno, da će se protiv ovog prijedloga odmah formirati prigovor “podjele EU”, ali “ako se uopće želi europsko ujedinjenje, taj prigovor je neosnovan”, poručio je Haberemas kritičarima, jer “tek bi funkcionirajuća jezgra Europe mogla u svim članicama EU uvjeriti polarizirano stanovništvo u smisao projekta”, a pod ovom pretpostavkom bi se moglo za projekt pridobiti i ono stanovništvo koje je nekoć ranije radije optiralo za suverenitet nacionalnih država.

Znači li to da će desničarski protupokreti tek tada iščeznuti kad bude više Europe i kad se EU demokratski produbi, bilo je posljednje pitanje Thomasa Assheuera Jürgenu Habermasu. “Ne, oni bi trebali već usputno izgubiti oslonac”, odgovorio je Habermas, te nastavio: “ Ako ja ispravno gledam, sve strane polaze danas od toga da EU mora ponovo zadobiti povjerenje kako bi desničarski populizam pustili niz vodu. Jedna strana želi demonstrirati sposobnost djelovanja kako bi desnoj klijenteli imponirala pokazujući mišiće. Slogan glasi ‘ne više vizije nego kompetencije rješenja’. Iz ovoga kuta gledano je Wolfgang Schäuble očigledno odustao od njegove ideje jezgre Europe. On se sasvim zalaže za intervencionizam, dakle da šefovi država i vlada odlučuju među sobom o svemu. On se zalaže za jednakopravnu uspješnu kooperaciju jakih nacionalnih država… A u slučaju stvarnih hitnih problema, u koje i on sam ubraja izbjegličku politiku i izgradnju europskog prava na azil,  a da se i ne govori o dramatičnoj nezaposlenosti mladih ljudi u južnim zemljama, troškovi kooperacije ostaju visoki kakvi su i bili.“[8]

Otuda Habermas i preporuča alternativu produbljene i obvezujuće kooperacije u jednom manjem krugu država trajno voljnih za kooperaciju: „Jedna takva unija ne treba probleme kao dokaze vlastite sposobnosti djelovanja… Već na putu ka njoj morali bi građani biti u stanju spoznati da se socijalni i gospodarski problemi mogu riješiti. Socijalna država i demokracija obrazuju unutarnji sklad, kojega u jednoj valutnoj zajednici ne mogu više osigurati pojedine nacionalne države”.[9]

***

Konačno bi bio red u ovoj re-interpretaciji upozoriti da bi jedna od prvih žrtvovanih pozajedničenih politika EU u slučaju nadilaženja aktualne krize EU i putem modela „jezgre Europe“  i modela povratka suvereniteta na nacionalne razine, bila politika privođenja novih članica u EU, mada se s razlogom i desetljećima smatrala jednom od najuspješnijih politika EU i značila je dobrobiti i za novoprimljene i tzv. stare članice EU. Bojati se da su u EU zadovoljni s onim što su postigli na prostorima „Zapadnog Balkana“, te da bi politika proširenja EU mogla biti ne samo stopirana, nego potom i srednjoročno zamrznuta, kako bi se eventualno oživjela u slučaju nadilaženja krize EU koji ne isključuje daljnje širenje EU.[10]

Sve bi zemlje „Zapadnog Balkana“, koje se nalaze u procesu pristupanja bile pogođene ovim scenarijem, ali ponajviše Bosna i Hercegovina (i Kosovo), jer i nemaju još uvijek status kandidata u partnerskim odnosima s EU, makoliko upravo ove zemlje u EU vide spasonosni kišobran za vlastite unutarnje tragične podijeljenosti. Pogođene bi bile i  Srbija i Crna Gora i Makedonija i Turska, jer su – kao i BiH – „duboko podijeljena društva i nestabilne države“ (M. Kasapović), pa ako i bile oboružane „kandidatskim statusom“ i/ili započele proces pristupanja putem  pregovaračkih poglavlja.

Turska je, naravno, iz mnoštva razloga specifičan slučaj, ali ovdje je moguće samo podsjetiti na Erdoganove političke obračune s političkim neprijateljima na način koji su nespojivi s članstvom i u Vijeću Europe i članstvom u EU, te da Europski parlament razmatra preporuku nadležnim institucijama EU prekida pristupnih pregovora EU i Turske. Pitanje europske budućnosti Turske postaje dodatno neizvjesno, naime, zbog toga što sve veći broj članica EU nije uopće uvjereno u smisao pridruživanja ovakve Turske EU, nakon post-pučističkih čistki i posvemašnje Erdoganove de-sekularizacije i de-ataturkizacije zemlje. A za iole upućene nije nikakva tajna ni duboka umiješanost Turske u bliskoistočnu ratnu dramu koja ima posljedice u vidu enormnog broja izbjeglica u kampovima na njezinom tlu, kao i u zemljama EU. Izbjeglice su, dakako, istovremeno prijetnja i geopolitici mira u regiji „Zapadnog Balkana“ i Europske unije.

Iz promatračkog fokusa se ne smije izostaviti ni cijeli set pitanja koja se otvaraju povodom utemeljenja Euroazijske unije u Putinovoj režiji, što se u eurološkoj literaturi naziva „istočno partnerstvo“, koje se tiče eventualne budućnosti Ukrajine, Moldavije i Gruzije u EU, zemalja s kojima je EU doduše već potpisala tzv. novu generaciju ugovora o pristupanju, ali kao i da nije u datoj geopolitičkoj situaciji.[11] Dakako, model „dobrosusjedske suradnje“ i „istočnog partnerstva“ se dijelom dotiče i odnosa EU i Bjelorusije, pri čemu Bjelorusija nema partnerske odnose s EU. A nužno je barem lapidarno ukazati i na dramatičnost odnosa EU s Ruskom federacijom, jer i ona kao i EU smatra sve četiri pobrojane zemlje prostorima vlastita legitimna geopolitičkog interesa, partnerstva  i odgovornosti. Otuda je i rat u istočnim dijelovima Ukrajine i ruska re-okupacija Krima pokazatelj teško narušenog povjerenja između EU i Ruske federacije.

Zapravo se prljavim geopolitičkim igrama u Ukrajini i definitivno uplovilo u zaoštrenu fazu obnovljenog, tobož okončanog  „Hladnog rata“ (1948-1991), jer se u međuvremenu pokazalo da su pad „Berlinskog zida“ i „željezne zavjese“ (1989-1991) doveli samo prividno do smirivanja geopolitičkih napetosti uslijed raspuštanja „Varšavskog ugovora“ i formalne disolucije bivšeg SSSR-a. Brojni su problemi potom nastali i zbog toga što se pobjednik „Hladnog rata“ ponašao sukladno izloženim ambicijama u nezaobilaznoj studiji Zbigniewa Brzezinskog „Velika šahovska ploča“.[12]

Govoreći jezikom „Nekrologa“ američko-francuskog povjesničara i politologa Emmanuela Todda, SAD su pobijedile u „Hladnom ratu“ i potom se s tom činjenicom nisu umjele ophoditi, postavši de facto veliki svjetski pljačkaš i glavni proizvođač „organiziranog kaosa“ u cijelom svijetu.[13] Sve je to u konačnici i proizvelo tzv. postmodernu suzpenziju međunarodnog prava, uključivo ratove na Bliskom istoku i u Ukrajini, pa potom i re-okupaciju Krima, čime smo se približili na tri minuta do ponoći na „Satu sudnjega dana“ kako je upozorio nedavno i Noam Chomski.[14]

 

Z a k l j u č a k

Poslije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (01. srpnja 2013.)  pod regijom „Zapadnog Balkana“ se podrazumijevaju: Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija i Crna Gora. Krugu zemalja kandidata i potencijalnih kandidata pripada, pak, i Turska, iako ne pripada regiji „Zapadnog Balkana“ i ima vrlo kompleksne suodnose i s NATO-om kao punopravna članica i s Ruskom federacijom kao svojim moćnim susjedom i partnerom, te s nizom zemalja u okruženju, pri čemu u nekima od njih vodi i ratove. U svakom slučaju Turska se mora promatrati kao zaseban slučaj u procesu pristupanja EU. Ali, i s njom u vezi i s pogledom uprtim na sudbinu zemalja „Zapadnog Balkana“, posve je bezpredmetno raspredati veliku priču o tomu koja od ovih zemalja bliža EU, jer  nije ni jedna blizu EU ukoliko EU ne sačuva sui generis model svojeg pravnog (i političkog) sustava, koji podrazumijeva i politike proširenja EU. Ipak je od iznimne važnosti pratiti i promotriti  aspekte koliko se svaka od zemalja kandidata ili potencijanih kandidata samoreformira u procesu nametnutih unutarnjih transformacija od strane EU s ciljem kretanja iz predpolitičkih, isključivo etničko/nacionalno razumljenih zajednica u političku zajednicu jednakopravnih građana svih nacija (njem. Mehrheitsgesellschaft), pa ako nijedna od ovih zemalja ne bi postala punopravnom članicom EU.

Očekivati je, unatoč svemu, da će se EU – poslije konsolidacije na proljetnom summitu EU u Rimu, na kojemu će dostojanstveno obilježiti 60. obljetnica dugog marša u „političku zajednicu“ i ka „ujedinjenoj Europi“ – prisjetiti i preuzetih ugovornih obveza sa zemljama regije „Zapadnog Balkana“ iz ključnog strateškog dokumenta proširenja EU koji se zove „Solunska agenda“ (2003.), pa potom i obveza iz pojedinačnih sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s zemljama ovog geopolitičkog kruga. Zemlje Regije se trebaju, dakako, pripremati i dalje intenzivno i za prilagodbu i za ulazak u EU i u ovim neizvjesnim okolnostima. Sebe radi, naravno …


[1] Vidjeti detaljnije u knjizi: Lasić, M. Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije, HKD Napredak, Paneuropska unija BiH, Sarajevo, 2016.

[2] “Bratislava je početak procesa”, kazala su „dvadesetsedmorica“, jer Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske nije sudjelovalo u radu programatskog summita u Bratislavi , na kojemu se samo preciziralo da slijede važni radni sastanci u La Valletti i drugdje u funkciji „popvratka povjerenja u EU“ i  priprema jubilarnog summita EU u Rimu u proljeće 2017. godine.

[3]  Vidjeti detaljnije u knjizi: Lasić, M., Europska unija…

[4] Woyke, R., Europaische Union. Erfolgreiche Krisengemeinschaft, Einführung in Geschichte, Strukturen, Prozesse und Politiken, R. Oldenbourg Verlag, Wien, München, Oldenbourg, 1998., s. 388.

[5] Ibid …

[6] Woyke, W.,  op. cit. s. 385 -386.

[7] Razgovor urednika tjednika „Die Zeit“ Thomasa Assheuera s filozofom Jürgenom Habermasom o Brexitu i krizi EU, te budućnosti EU objavljeni su u online izdanju ovog tjednika  već 7. srpnja, a u prinatnom izdanju  No 29/2016 , 09. srpnja o.g.,   pod naslovom “Die Spieler treten ab” (“Igrači vješaju kopačke o klin”). Preveo sam Habermasov intervju u cijelosti i dijelom već koristio u feljtonu o Habermasovom liku i djelu u Dnevnom listu, u rujnu i listopadu 2016. godine (vidjeti, Dnevni list, 20.09.; 27.09; te 04. listopada 2016. g.)

[8] Ibid…

[9] Ibid…

[10] S veleoposlanicom Republike Francuske u BiH, H. E. Madame Claire Bodogny imao sam u Mostaru 13. listopada iscrpni razgovor  “u četiri oka” (“tet-a tet”) o temama koje se izravno tiču stanja u EU i mogućeg stopiranja politike proširenja EU u datim okolnostima, pa s tim povezanom sve upitnijom  budućnosti BiH u EU. Pod „proširenjem“ se podrazumijevaju u pravilu proširenja na nove zemlje, ali EU je već nazočna u zemljama „zapadnog Balkana“, pa i u BiH, kazala je madame Bodogny, implicite potvrdivši da je EU zadovoljna svojom nazočnošću u BiH i  da je posve  neizvjesno privođenja novih članica u EU sve dok se unutar EU ne raščiste dileme oko modela budućeg razvoja  …

[11]Vidjeti detaljnije, Hill, F. & Gaddy, C.G., Mr. Putin. Operative in the Kremlin, Brooking Institution Press: Washington D.C., 2015.

[12] Brzezinski, Z., The Grand Chessboard, Washington, D. C., April. 1997.

[13] Todd, E, 2003., Weltmacht USA – Ein Nachruf, Pieper, Muenchen, Zurich / Apres l’empire. Essai sur la decomposition du systeme americain, Gallimard, Paris, 2002.

[14] Vidjeti, Noam Chomski „Trump je zastrašujuća figura“, intervju za Novosti.net, 16. listopad 2o16. (“Svake godine od početka nuklearne ere skupina znanstvenika odlučuje o namještanju ‘Sata sudnjega dana’, s tim da ponoć označuje naš konačan kraj. Pretprošle i prošle godine došli smo na tri minute do ponoći, što je najbliže od ranih osamdesetih, kad je umalo došlo do rata između SAD-a i Rusije.”). Vidjeti detaljnije o povezanosti tobožnje postmoderne „ukrajinske krize“ i europsku sigurnosti i u: Larrabee,S., Wislon,P.A., Gordon, J., The Ukrainian Crisis and European Security., RAND Corporation:Washington D.C., 2015.

Lujo Parežanin: Beskorisno narušavanje otvorenosti interneta

Ako je u kaotične tri godine otkako je započela implementacija EU-ove Strategije jedinstvenog digitalnog tržišta mnogo toga ostalo nejasno u pokušaju da se usklade nacionalni zakonodavni i regulatorni okviri, za jednu se liniju ipak čini da se vrlo brzo pokazala neupitnom – linija pogodovanja krupnom kapitalu. To se ponajprije odnosi na telekomunikacijske i internetske gigante, ali i na servise za distribuciju digitalnog sadržaja poput francuskog Deezera, na čiju ruku za sada idu dokumenti poput Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o osiguravanju prekogranične prenosivosti usluga internetskog sadržaja na unutarnjem tržištu, smisao koje je navodno slobodna cirkulacija i dostupnost digitalnih usluga i proizvoda “kreativne industrije” unutar Unije. Nastavi čitati “Lujo Parežanin: Beskorisno narušavanje otvorenosti interneta”

Podrška kulturi je podrška Europi!

Važna inicijativa organizacije Culture Action Europe, „mreže kulturnih organizacija i pojedinaca posvećenih promicanju kulture kao nužnog uvjeta za održivi razvoj na lokalnoj i europskoj razini“. Cilj njihove kampanje je osigurati da se u budućem proračunu Europske unije 1% odvaja za kulturu kao jedan od temelja europskog identiteta. Peticiju možete potpisati ovdje. Njihov ‘kulturni manifest’ prenosimo u nastavku: Nastavi čitati “Podrška kulturi je podrška Europi!”

Novi referendum o Brexitu je logičan i prijeko potreban

Piše: Dražen Šimić

Moglo bi se reći s priličnom dozom sigurnosti da Velika Britanija nikada nije u potpunosti bila privržena europskom projektu. Uvijek je postojala jedna utjecajna struja u društvu, obično starija i konzervativna, koja je Britance vidjela kao drugačije ili bolje od Francuza, Nijemaca i ostalih kontinentalnih Europljana. Također, još od ulaska Britanije u EU 1973. postoje problemi koji se tiču percepiranog gubitka samostalnosti,  viđenja vlastitog identiteta i povijesti te, naravno, nacionalizma. Stoga je referendum o članstvu u EU uvijek bio riskantan.

Ipak, jedno od najvećih iznenađenja u povijesti EU dogodilo se 23.6.2016. Oko 52% Britanaca opredjelilo se za izlazak iz bloka. Većina političkog i poslovnog establishmenta bila je za ostanak, ali prevagnuli su moćni mediji koji su uglavnom bili za to da Britanija “opet postane suverena zemlja”. Osim njih, neki utjecajni političari vješto su i cinično iskoristili žalbe običnog svijeta o previše stranaca u zemlji, ‘svemoćnom Briselu’ itd. Nakon referenduma počinju politička natezanja i pregovori s EU, tijekom kojih se ispostavilo da britanska vlada zapravo nema jasnu strategiju niti viziju onoga što želi, dok je britansko društvo i dalje podijeljeno oko članstva u EU.

Nedavno ispitivanje javnoga mnijenja koje je sproveo The Guardian otkrilo je da većina britanskih građana želi novi referendum o Brexitu, ovaj put o uvjetima konačnog sporazuma o budućim odnosima s EU. Ovo je dobrodošao razvoj događaja i nešto što se treba dogoditi iz više razloga i unatoč nekim poteškoćama.

Prvi razlog je da je Brexit naprosto previše važan, kako za Britaniju tako i za ostatak Europe. Nužno je pažljivo razmisliti o tome što on predstavlja. Podaci o efektima izlaska iz EU su neumoljivi: Britanija će po svakom mogućem scenariju biti u lošijem položaju nego kao članica bloka. To nije, barem ne tako eksplicitno, rečeno građanima tijekom referendumske kampanje i to uopće nije ono za što su glasali. O utjecaju Britanije u Europi i ostatku svijeta ne treba ni govoriti – prosto je nemoguće da ova zemlja zadrži dosadašnje pozicije.

Dodatni razlog je taj što su tijekom referendumske kampanje iznošene tvrdnje o ogromnim svotama novca koji će se uštedjeti neplaćanjem članstva u EU i koji će se onda moći utrošiti u druge svrhe. Najpoznatija je bila tvrdnja o dodatnih 350 milijuna funti tjedno za sustav zdravstvenog osiguranja, NHS, koji je jedna od svetih krava britanske politike. Međutim, ovo i slična obećanja pokazali su se ili nedovoljno istraženim ili najobičnijim lažima. Moguće je i da sve posljedice Brexita nisu bile u potpunosti shvaćene u to vrijeme. Bez obzira o čemu se radi, ako informacije koje su date građanima nisu bile točne, i ako se svi slažu o važnosti Brexita za budućnost zemlje, zašto onda ne imati odgovarajuću raspravu o NHS-u i drugim ključnim pitanjima u jednoj novoj kampanji, ovaj put baziranoj na provjerenim činjenicama?

Pregovori o Brexitu do sada su bili kaotični. Neizvjesnost za britansku ekonomiju skoro je pa zajamčena na kraće staze, a potrajat će vjerojatno i mnogo duže zbog složenosti razgovora o odnosima s EU i budućih pregovora o slobodnoj trgovini koji znaju trajati godinama.

Popis razloga za drugi referendum je dugačak, ali treba biti svjestan i problema. Pojedini stručnjaci govorili su o poteškoćama koje se tiču nepoštivanja rezultata prvog referenduma, obesmišljavanju referenduma kao demokratskog procesa, političkoj i pravnoj neizvjesnosti koja bi nastala ako Brexit bude odbačen itd. Također, postoji mogućnost da dužnosnici EU-a, znajući da će se održati novi referendum i ne podržavajući izlazak Britanije, namjerno ponude jako loše uvjete. Međutim, osim što bi time pali na vrlo niske grane, takav potez bio bi i kontraproduktivan. Naime, kada bi se otkrio bilo kakav nagovještaj te vrste pritiska na Britaniju (a niz utjecajnih medija koji jesu za Brexit nesumnjivo će pažljivo pratiti pregovore) britanski birači vjerojatno bi ponovno glasali za Brexit, ovaj put u većem postotku.

Brexit je daleko najveći izazov s kojim se Britanija suočava barem od Sueske krize. Bilo bi nepromišljeno donijeti tako važnu odluku bez da se dobro razmisli i pripremi, a to se očigledno nije dogodilo. Novi referendum mogao bi potvrditi Brexit ili zaustaviti ga, ali bilo bi nerazumno napustiti EU na temelju sumnjive, emocijama nabijene referendumske kampanje od prije dvije godine. Bez obzira na neke negativne stereotipe o ovoj zemlji širom svijeta pa tako i na Balkanu, Britanija i britanski narod zaslužuju bolje.


Naše članke možete primati i putem elektronske pošte. Potrebno je samo unijeti vašu adresu na dnu stranice. 

Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati

Je li populistička plima u Europi dosegla svoj vrhunac? Prije šest mjeseci mnogi europski čelnici brinuli su se da bi val popularnog nezadovoljstva koji je prouzročio Brexit u Velikoj Britaniji i doveo Donalda Trumpa u Bijelu kuću mogao osnažiti nacionalističke, anti-imigrantske i anti-europske stranke širom Europe i uzdrmati same osnove Unije. Nastavi čitati “Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati”

Povodom knjige “Zašto Europa mora postati Republika. Politička utopija”

Piše: Mile Lasić

„Es kommt darauf an, das Hoffen zu lernen.“

Ernst Bloch, Das Prinzip Hoffnung

Thomas More je prije 500 godina objavio spis „Utopija“, priču o srednjoengleskom gradu u kojemu su vladali mir i socijalna pravičnost – glasi  prva rečenica uvodnih napomena Ulrike Beate Guérot u njezinoj „političkoj utopiji“, kako glasi i podnaslov knjige „Zašto Europa mora postati Republika“ (Warum Europa eine Republik werden muss! Eine politische Utopie, Dietz Verlag, Bonn, 2017., str. 304.). Čuvena „Utopija“ Thomasa Morea je u međuvremenu postala uistinu zaštitnim znakom fiktivnog društvenog poretka, ali i poticaj osmišljavanju socijalnih odnosa u poželjnoj budućnosti, veli autorica impresivnog životopisa, iz kojeg je vidljivo da je cijeli život posvetila kritičkom promišljanju Europske unije. Usput kazano, autori poput nje su iznimno rijetki i u EU, a da se o bijednoj situaciji kod nas i ne govori, ma koliko bilo mnoštvo onih koji u pravilu govore o EU „izvan sebe“ i „izvan pameti“, pro et contra, po potrebi, a da se nisu nikada potrudili razumjeti projekt mira u njegovoj kompleksnosti, odnosno snove plemenitih Europljana od Dantea Alighierija do Roberta Schumana o ujedinjenju Europe i „Europi mira“. No, ako bi se EU i dovela u pitanje, morala bi se iznova sanjati i misliti temeljem „princip nade“ (Das Prinzip Hoffnung), pri čemu  se, kako veli Ernst Bloch, i nada mora učiti ( „Es kommt darauf an, das Hoffen zu lernen.“). Nastavi čitati “Povodom knjige “Zašto Europa mora postati Republika. Politička utopija””

Hoće li svijet napokon progovoriti o dešavanjima u Turskoj?

Istina i pravda postali su stranci u Turskoj. Šest aktivista za zaštitu ljudskih prava uhapšeni su ovoga tjedna na osnovu apsurdne optužbe za podršku terorističkoj organizaciji. Sada čekaju suđenje, što bi vrijeme koje će provesti u pritvoru moglo produžiti za nekoliko mjeseci. Četvorica aktivista puštena su na slobodu ali ostaju pod istragom. Njihovi kretanje je ograničeno a tri puta tjedno moraju se javiti policiji.

Među zatvorenicima je i Idil Eser, direktorica Amnesty Internationala u Turskoj. “Nisam učinila ništa loše” napisala mi je iz pritvora prošlog tjedna. Niti je bilo tko od ostalih kriv. Od pokušaja državnog udara u srpnju prošle godine turska vlada iskoristila je i najmanji znak neslaganja kao izgovor za represiju protiv političkih protivnika. U ovakvoj političkoj klimi, čak i zalaganje za ljudska prava tretira se kao zločin.

Unatoč vanjskoj politici koja se navodno zalaže za pružanje podrške aktivistima za ljudskih prava na globalnoj razini, javna reakcija EU-a na dosadašnju represiju turskog režima bila je tiha ili nikakva. Međutim, samo nekoliko dana nakon najnovijih hapšenja Europska komisija se pridružila vladama i svjetskim čelnicima, uključujući Angelu Merkel, koji zahtijevaju trenutačno i bezuvjetno puštanje na slobodu uhapšenih aktivista. S izuzetnom brzinom i neuobičajenim jedinstvom vlade Njemačke, Nizozemske, SAD-a, Francuske, Belgije, Irske i Austrije zatražile su njihovo trenutačno puštanje na slobodu.

Na sastanku s ministrom vanjskih poslova Turske koji će se održati u Briselu 25.7. šefica Europske unije za vanjsku politiku Federica Mogherini imat će priliku za iskupljenje. Umjesto da se skriva iza praznih riječi i meke diplomacije, ona mora izričito tražiti oslobađanje Eserove i drugih aktivista za ljudska prava koji su nepravedno uhapšeni.

Prošle godine građani Turske s užasom i nevjericom gledali su dok su novinari odvođeni za vrijeme emitiranja uživo. Djeca su se budila iz sna dok su zrakoplovi grmili iznad, a pucnjevi odzvanjali diljem Ankare. Tijekom dvanaest sati krvoprolića 250 ljudi je poginulo a tisuće ih je ozlijeđeno. Mnogi građani osjetili su olakšanje sljedećeg dana kada su se proširile vijesti da je pokušaj puča propao.

Međutim, taj je osjećaj bio je kratkotrajan. Pet dana kasnije, vlada je uvela izvanredno stanje. Ono se produžava svaka tri mjeseca i stvari postupno postaju sve lošije. Otvorene su kaznene istrage protiv 150000 ljudi optuženih da su dio “Fethullahove terorističke organizacije” (Fetullah Gülen je Erdoganov protivnik koji živi u SAD-u) za koju vlada tvrdi da je osmislila srpanjski pokušaj državnog udara. Također svakodnevno raste broj ljudi koji su pod istragom.

Kao rezultat ove represije u zatvoru se nalazi oko 50000 ljudi. Među njima je najmanje 130 novinara, što je najveći broj bilo gdje u svijetu. Više od 100000 državnih službenika, uključujući i četvrtinu pravosuđa proizvoljno su otpušteni. Samo prošloga tjedna izdato je više od 140 naloga za uhićenje radnika u informacijskom sektoru, a stotine akademika otjerano je s posla.

Prošlog mjeseca ova čistka stigla je i na vrata Amnesty Internationala. Taner Kilic, direktor Amnestya  za Tursku prebačen je u pritvor zbog fiktivne tvrdnje da je član „Fethullahove terorističke organizacije“. Vlasti ga optužuju da je u posjedu mobilne aplikacije za šifriranu razmjenu poruka koju favorizira i koristi Gülenov pokret. Taner, koji je profesionalac za ljudska prava ali tehnološka neznalica nikada nije niti čuo za tu aplikaciju a kamoli da ju je koristio.

Turski predsjednik Recep Tayyep Erdogan ovaj tjedan upozorio je da izvanredno stanje može potrajati “nekoliko godina”. “Prvo ćemo te izdajnike skratiti za glavu”, rekao je u svojoj prijetećoj tiradi. “Kada se pojave na sudu, neka budu u narančastim odijelima poput zatvorenika u zaljevu Guantanamo.”

Vladajući izvršnim dekretima, izbjegavajući kontrolu od strane parlamenta i sve preplašenijih sudova, turska vlada paralizirala je državne institucije i civilno društvo s žestinom koja je ravna onoj koju je primjenjivala vojna hunta 1980-ih.

Osobe koje su odgovorne za nasilje koje je dovelo do ubistava i ranjavanja građana u prošlogodišnjem pokušaju puča zasigurno moraju biti izvedene pred lice pravde. Međutim, ti zločini ne mogu poslužiti kao opravdanje za val represije koji ne pokazuje znakove popuštanja. Gospodin Erdogan došao je na vlast obećavši da će napraviti otklon od ružne prošlosti svoje zemlje. Međutim, što je moćniji Erdogan sve više oponaša represivnu praksu svojih prethodnika.

Uz neke iznimke, međunarodna zajednica je dosada rigorozno šutjela o onome što se događa u Turskoj. Za mnoge države Ankara je suviše važna politička saveznica da bi ljudska prava mogla to savezništvo dovesti u pitanje. Ove zemlje Tursku trebaju da zaustavi valove izbjeglica, da bude saveznik u Siriji i da zaustavi širenje tzv. Islamske države. Gospodin Erdogan to zna i koristi u svoju korist. Zna da će strani čelnici biti slijepi na kršenja ljudskih prava koja se očigledno događaju.

Članovi moga osoblja su na terenu u Turskoj. Neki od njih čekali su ispred suda do ranih jutarnjih sati do izricanja presuda. Kada sam razgovarao s njima bili su jako emotivni. Tužni su ne samo zbog svojih prijatelja već i zbog svoje zemlje. Što će biti potrebno da svijet prekine svoju šutnju? Dok strani čelnici bez riječi promatraju situaciju, ljudi koji se bore za temeljna ljudska prava u Turskoj se hapse i zatvaraju jedan po jedan. Uskoro nitko neće ostati.

John Dalhuisen

Autor je direktor Amnesty Internationala za Europu.

Izvor: Open Democracy

Foto: Umit Bektas/Reuters


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Postaje li Njemačka nova globalna supersila?

Utjecaj Njemačke na ostatak svijeta nesumnjivo je u porastu, kako zbog ekonomskih tako i zbog geostrateških razloga.

Njemačka je najveća europska i četvrta najveća svjetska ekonomija. Ekonomski utjecaj Njemačke u ovim krajevima ne treba posebno objašnjavati, uz opasku da je on možda i prevelik – već je pisano o ovisnosti hrvatske ekonomije o Njemačkoj.

Globalnom geostrateškom situacijom dominira svojevrsno povlačenje (privremeno?) SAD-a kao lidera. Administracija Donalda Trumpa napravila je niz poteza (samo u zadnjih par tjedana, povlačenje iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama i ograničenje suradnje s Kubom) koji čine da ova država ubrzano gubi primat i ugled u svijetu.

Kako piše The Conversation, povlačenje SAD-a predstavlja priliku za druge zemlje da zaigraju aktivniju ulogu, a Njemačka je svakako jedna od tih zemalja. Ta država je npr. jedna od vodećih sila u oblasti globalne razvojne politike. Osim toga, ono što dodatno ide u prilog Njemačkoj je sada već tradicionalna, povijesno uvjetovana spremnost na multilateralne projekte, od kojih su Europska unija i NATO najvažniji. Koliko god bila jaka, Njemačka treba supranacionalno okružje.

U tome smislu Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) ide na ruku Njemačkoj, kao i cijeloj EU koja bi trebala, a što ipak nije sigurno, postati mnogo složnija i jača u svojim odlukama.

Još jedan projekt koji bi mogao imati dalekosežne posljedice je njemačko uvezivanje postrojbi drugih država u svoje redove. Radi se o projektu pod pokroviteljstvom NATO saveza a neki su ga već nazvali potihim pravljenjem europske vojske. Cilj ovoga projekta je dvostruk: da uveća europske vojne kapacitete unutar NATO saveza i da stvori europske obrambene postrojbe koje bi jednoga dana bile samostalne.

Dakle, Njemačka će svoj utjecaj promovirati kroz europske i NATO projekte, i to je za nju optimalan pristup. Važno je i da Njemačka nastavi biti regionalno integrirajući faktor (vidjet ćemo npr. koliko će ta država nastaviti podupirati Srbiju na putu u EU). Ako stvari budu išle istim tokom, EU i Njemačka nastavit će globalno uvećavati svoj utjecaj, što bi za svijet moralo biti bolje od dominacije SAD-a, Kine i Rusije.


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Mađarski napad na akademske slobode predstavlja prijetnju europskim načelima

Deseci tisuća ljudi nedavno su prosvjedovali u Budimpešti protiv pokušaja njihove vlade da zatvori tamošnje Srednjoeuropsko sveučilište (CEU). Ovo je bio drugi veliki prosvjed u dva tjedna. Prosvjednici su masovnim odzivom pokušali osporiti izmjene i dopune novog mađarskog zakona o visokom obrazovanju koje su usvojene u parlamentu.

Srednjoeuropsko sveučilište ima svojevrsni dvojni identitet – njegove diplome akreditirane su i u SAD-u i Mađarskoj. Međutim, najnovijim izmjenama i dopunama zakona bio bi praktično onemogućen dalji rad ovog sveučilišta u Mađarskoj. Razlog je taj što novi zakon traži da sveušilište funkcionira u skladu s obvezujućim međunarodnim sporazumom i da mora ponuditi programe visokog obrazovanja u svojoj zemlji porijekla, SAD-u, u vrlo kratkom vremenskom roku.

U vrijeme pisanja ovaj prijedlog zakona nalazi se na stolu mađarskog predsjednika. On će ga potpisati ili proslijediti Ustavnom sudu. Potpisivanje zakona značilo bi stupanje na snagu zakonskih promjena, što bi iziskivalo da se obvezujući međunarodni sporazum sklopi u roku od šest mjeseci od dana objave zakona. Upućivanje na Ustavni sud, što traži većina prosvjednika u Budimpešti, značilo bi preispitivanje ovog prijedloga zakona u smislu zakonitosti i ustavnosti.

Srednjoeuropsko sveučilište financira se privatno. Ima više od 1400 studenata iz više od stotinu zemalja, i kao što smo rekli nudi diplome akreditirane u SAD-u i Mađarskoj. Rangirano je među prvih 200 sveučilišta u svijetu u osam disciplina, a posebno se ističe u političkim znanostima i međunarodnim studijima. Sveučilište je već više od 25 godina smješteno u Budimpešti i u potpunosti se uklopilo u život grada. Činjenica da je osnovano nakon pada komunizma, s ciljem promicanja demokracije, čini trenutačne poteze protiv njega još gorima.

Sveučilište uspješno vodi rektor Michael Ignatieff, bivši kanadski političar i međunarodno priznati akademik koji je pokrenuo impresivnu kampanju za podršku ovoj instituciji. Odgovor je bio ogroman. Vodeće akademske institucije u Mađarskoj i širom svijeta, vlade, političari i pojedinci osudili su poteze mađarske vlade. Hashtag #IStandWithCEU popularan je na Twitteru.

Ovakva snažna podrška naglašava važnost ustanova koje promiču obrazovanje i kritičko razmišljanje. Akademska sloboda je cijenjena europska vrijednost, a europske zemlje s pravom su ponosne na kvalitetu svojih sveučilišta i podržavaju njihov razvoj.

Sloboda sveučilišta da podučavaju, istražuju i objavljuju od temeljne je važnosti za slobodno i otvoreno društvo.  Članak 13. Povelje o temeljnim pravima Europske unije propisuje da „umjetnost i znanstvena istraživanja moraju biti bez ograničenja. Akademska sloboda mora se poštovati“. Potreba za takvim eksplicitnom zaštitom akademskih sloboda je jasna. Sveučilišta i znanstvenici već dugo su na meti autokrata zbog prijetnje koju slobodno i kritičko mišljenje predstavlja za njihovo daljnje postojanje.

To što se napad ove vrste desio u EU trebao bi biti razlog za zabrinutost u cijeloj Europi. Razlog je taj što se radi o presedanu koji akademske slobode dovodi u opasnost. Ovo je također i podsjetnik na potrebu za stalnom budnošću u očuvanju europske demokracije.

Iako će Srednjoeuropsko sveučilište poduzeti sve pravne korake koji su mu dostupni da eventualno ospori ovaj mađarski zakon, ipak se ne radi samo o pravnoj borbi. Mađarska inicijativa kojoj je cilj zatvaranje jednog neovisnog sveučilišta postavlja temeljno pitanje o tome u kojoj mjeri europske vrijednosti mogu biti zanemarene od strane države članice EU-a. Vladavina prava trebla bi biti središnji princip rada zemalja članica. Udar na slobodu izražavanja putem zatvaranja akademskih ustanova izravno je u suprotnosti s ovim principom.

Treba dodati da ovo nije jedini recentni potez mađarske vlade koji je u suprotnosti s vladavinom prava. Važna novina ”Népszabadság” zatvorena je u listopadu – kao razlog naveli su pritisak vlade. Vlada se također nedavno okomila na civilno društvo. Predložila je uvođenje restriktivnog zakona koji je obrazložen brigom za nacionalnu sigurnost i potrebom za dodatnom transparentnošću.

Čini se da u Mađarskoj nema puno razumijevanja za proteste i ogorčenje koje izaziva ovaj prijedlog zakona. Prije samo nekoliko dana, odgovarajući na prosvjede i pisma podrške Sveučilištu, glasnogovornik mađarske vlade izjavio je da je situacija dio „političkog cirkusa”.

Europska komisija priopćila je kako će se raspravljati o situaciji u Mađarskoj, što je važna prilika za jačanje temeljnih načela EU. Pojedinci, institucije i vlade u Velikoj Britaniji i diljem Europe trebaju ozbiljno razmotriti ono što se događa u Mađarskoj i poduzeti akcije kako bi zatvaranje Srednjoeuropskog sveučilišta postalo crvena linija preko koje se ne smije prijeći.

Kirsten Roberts Lyer, The Conversation

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Sarajevo dvadeset i pet godina poslije: paradigma za budućnost

Pišu: Wolfgang Petritsch i Christophe Solioz

Dvadeset i pet godina od rata u Bosni i Hercegovini krajnje je vrijeme da se završi tmurno poslijeratno razdoblje. Unatoč određenim rezultatima, ukupna situacija u zemlji je depresivna. To nije ništa novo, ali u međuvremenu se regionalni i međunarodni kontekst znatno promijenio. Stoga situacija u Bosni i Hercegovini iziskuje reviziju.

Na regionalnoj razini, članstvo Hrvatske u Europskoj uniji niti je doprinijelo stabilnosti niti integracijskim procesima u BiH. Nema pravih rezultata nakon desetljeća međunarodnog upliva i anemičnih strategija koje su za cilj imale poboljšati regionalnu suradnju, a teritorijalni integritet nekih balkanskih zemalja (Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo) i dalje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Dok Rusija i Turska povećavaju svoj utjecaj u regiji, čini se da se je drastično pao utjecaj zapadne ‘meke sile’ (soft power, sposobnost da se utječe na nečije preference putem vlastitih koncepata i filozofije). Ono što zabrinjava još više je činjenica da je ugrožena sveukupna sigurnosna situacija u srednjoj i istočnoj Europi. U našem dvadeset i prvom stoljeću vidimo neke zastrašujuće paralele sa stanjem tridesetih godina prošloga stoljeća. Osim toga, stručnjaci i politički lideri na svim stranama čine se dezorijentiranim i bespomoćnim. Okolnosti uopće nisu povoljne za rješavanje bosanskohercegovačkih problema.

Na summitu Europske unije u Solunu 2003. dato je obećanje da će balkanske zemlje jednom biti primljene u Europsku uniju, ali EU nije bila u stanju održati riječ. Jedina strategija EU za Balkan sastojala se u održavanju statusa quo, i pokazala se katastrofalnom. Što se tiče Bosne i Hercegovine, EU ipak ima određenu obvezujuću odgovornost. Dva su ključna pitanja u vezi ove države.

Prvo, Daytonski sporazum, bez obzira na to kakav je smisao imao sada već davne 1995. godine, sada u potpunosti ometa napredak zemlje. Lokalni, regionalni i međunarodni čimbenici odgovorni su za provođenje neophodnih političkih promjena. Doista je neizbježno otvoriti pandorinu kutiju kako bi našli ono što se nalazi na njenome dnu – nadu.  Treba završiti s bajkom o dva entiteta i nitko se ne treba bojati Daytona II.

Drugo, kroz stoljeća pokazalo se da je integritet Bosne i Hercegovine stabilan samo ako je ona dio većih političkih entiteta: Osmanskog carstva, Austro-Ugarske  i dvije Jugoslavije. Danas samo EU može pružiti takav okvir. Stoga je proces integracije Bosne i Hercegovine u EU imperativ, s tim da je partnerstvo između EU i BiH prioritet kao kratkoročni prvi korak. Međutim, ključno je da se politički proces vodi iznutra.

U svome Pismu sarajevskim prijateljima iz 1992. Bogdan Bogdanović je istaknuo da je braniti grad jedina moralna paradigma za budućnost. Često spominjani ‘sarajevski duh’ sastoji se od nečega jakog, nečega što se teško može razoriti: ‘suština grada’. Bogdanović je još dodao da “Svi mi, još uvek, u sebi nosimo svoje besmrtne gradove, ako ništa drugo zato što ne znamo drugačije strukturirati svet oko nas.” Ni Bogdanović niti mi koji ovo pišemo nikada nismo pomislili da će se ta suština spustiti s nebesa – da novi grad moramo oblikovati po uzoru na stari.

Dinamična i ponekad dramatična međuigra između suštine i sudbine grada ključ je za zdrav proces mirne reintegracije. Sarajevo kao i drugi bosanskohercegovački gradovi poput Mostara, Tuzle, Banjaluke, Brčkog i Bihaća mogu postati jezgro jednog novog regionalnog okvira (a što često ističu lokalni intelektualci) koji bi bio znatno više u skladu s prošlošću Bosne i Hercegovine, te prilagođen sadašnjim i predstojećim izazovima.

Nove generacije ne smiju napustiti ovo bojište. Kao i prošle generacije, ova borba mora se voditi u BiH i za BiH. ‘Bosansko proljeće’ iz 2014 je prošlost, ali ostalao je sjeme nade. Ova nada, jača i od straha i od razočaranja, sada mora procvjetati. Izvanredna bosanskohercegovačka umjetnička scena ovdje ima značajnu ulogu. Umjetnost koja nas dovodi bliže istini trebala bi postati vodilja u ovim teškim vremenima.


(Open Democracy)

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

#EU60: Europska unija mora sačuvati zajedništvo i boriti se za svoju budućnost

Na svoj šezdeseti rođendan Europska unija suočava se s velikim brojem izazova. Neki od njih poznati su otprije a neki su bez presedana. Globalna ekonomska kriza, masovni priliv izbjeglica, pojava ekstremnih populista diljem Europe i svijeta, sve agresivnija Rusija, brexit i Donald Trump u Bijeloj kući problemi su s kojima se mora suočiti. Ova teška vremena očigledno traže jedinstvo i viziju, ali to je lakše reći nego učiniti.

Krenimo redom. Europsko gospodarstvo zapravo je u nešto boljem stanju nego što se misli. To su dobre vijesti, ali statistika sama po sebi nije dovoljna i relativno dobri gospodarski pokazatelji moraju se pretvoriti u konkretan boljitak za obične ljude, poput novih radnih mjesta i boljih plaća. Međutim, čak i kada bi gospodarstvo u EU bilo sasvim stabilno, države članice i sama Unija trebali bi otpočeti ciklus investicija koje bi barem djelomično riješile očigledne društvene probleme i opipljivo nezadovoljstvo sadašnjim stanjem. Osim dobre vladavine, europski lideri valjda uviđaju da ako se ne pokrenu, nezadovoljstvo građana može se pretvoriti – i pretvara se – u glasove za raznorazne populiste koji su više nego voljni i spremni iskoristiti nesreću  drugih za svoje mračne ciljeve.

Kao što smo vidjeli, europska ekstremna desnica se konsolidira i surađuje. Desni populisti očito su ohrabreni uspjehom Donalda Trumpa i njegove nacionalističke retorike i nastoje ga oponašati, pa i nadmašiti u Europi. Nisu uspjeli u Austriji i Nizozemskoj, a vidjet ćemo što će biti u Francuskoj gdje je Marine Le Pen ozbiljna kandidatkinja za predsjednicu Francuske. U boljim vremenima radikalni populisti i njihove politike imale bi minimalnu prođu kod većine građana, ali ovo su neobična i teška vremena i bila bi velika greška zanemariti tzv. obične ljude i njihove probleme, čak i ako se ne slažemo s njima.

Pitanje izbjeglica politički je osjetljivo i moralno depresivno. Europska unija u cjelini nije se iskazala. Većina zemalja članica ne želi ispuniti svoje međunarodne obveze spram izbjeglica. Putem medija bili smo svjedoci sramotnih prizora izbjegličkih prihvatnih centara i tamošnjih uvjeta, hladnoće i sveopće mizerije. Angela Merkel učinila je časnu stvar kada je odlučila prihvatiti milijun ljudi u Njemačku, ali mogla bi platiti visoku političku cijenu na sljedećim općim izborima u rujnu. Kako je već spomenuto, druge zemlje članice pokazale su manjak spremnosti i senzibiliteta da pomognu ljudima koji bježe iz, čak i za nas, nezamislive tragedije u Siriji. To je prilično sramotno, ali isto tako i nije posve neočekivano, s obzirom na prijetnju maloga broja potencijalnih terorista infiltriranih među izbjeglicama.

Najnoviji podaci ukazuju da iako je broj izbjeglica koji dolaze pao, ljudi umiru u većem broju na Mediteranu. Ova tragedija vjerojatno će se nastaviti sve dok ne dođe do trajnijeg rješenja i mira u Siriji. To se, nažalost, čini dalekim. Rješenje sirijskog sukoba očito ovisi o raznim međunarodnim igračima, ali EU i njezine države članice moraju biti uporne u naporima da ne budu potpuno marginalizirane od strane Rusije, Turske i SAD-a.

Rusija kao da je postala permanentna glavobolja za EU. To je velika šteta, jer da je više volje mogli bi blisko i prijateljski surađivati, što bi bilo i prirodno i obostrano poželjno. Međutim, stvarnost je takva da neke zemlje članice EU iz istočne Europe Rusiju vide kao izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Osim toga, Rusija je postala sve agresivnija u cyber ratovanju i pokušajima miješanja u europsku politiku i izbore, u toj mjeri da su Europljani odlučili djelovati kako bi se spriječila još gora šteta.

Osim ako se ne dogodi istinska promjena paradigme, što je malo vjerojatno ali ne i sasvim nemoguće, čini se da se trenutno malo toga može učiniti na poboljšanju odnosa između EU-a i Rusije. Ova država se sudjelovanjem u ratu u Siriji i Ukrajini na neki način potvrdila kao  globalna vojna sila, ali je platila visoku cijenu. Rusija je pod sankcijama Zapada, njeno gospodarstvo je oslabljeno. Rusija pokušava pomoći europske političare i stranke koji su za Putina, ali malo je izvjesno da će ova strategija biti uspješna, osim ako neki od njegovih pulena ne osvoje vlast u državi članici, posebno negdje poput Francuske ili Italije.

Brexit je još jedan veliki izazov. Britanska vlada napokon je otkrila plan, ili barem popis želja o tome kako oni vide budućnost odnosa s EU-om. Plan je doživljen kao pogrešan i nerealan, kako u Velikoj Britaniji tako i u ostatku Europe. Malo je vjerojatno da će Britanija osigurati sve što želi od EU-a, što zači da će i Britanija i EU trpjeti posljedice. Međutim,  nakon brexita Britanija bi mogla izgubiti mnogo više nego EU, posebno u smislu gospodarskog razvoja, utjecaja u svijetu i reputacije kao slobodnog, otvorenog i tolerantnog društva.

Donald Trump predstavlja opasnost za EU ne samo kao predsjednik SAD-a najmanje četiri godine, nego i zbog retorike kojom se služio tijekom predizborne kampanje. Trumpova politika mogla bi nadživjeti njegov mandat u Bijeloj kući. Ali, kao i svi drugi, i gospodin Trump će u konačnici biti ocijenjen na osnovu djela, a ne onoga što govori. Postoji mogućnost da će svijet, barem privremeno, biti manje opasan ako dođe do poboljšanja odnosa s Rusijom. U svakom slučaju, novi predsjednik SAD-a je nacionalist koji pokazuje malo interesa za liberalni međunarodni poredak. Gospodin Trump također otvoreno pokazuje prezir prema EU i teško da će biti velikih promjena.

Što bi onda EU i države članice trebale činiti suočene s tolikim problemima? Za početak, ohrabrujuće je da su europski liderli snažno osudili stavove gospodina Trumpa. Europa u osnovi i nema izbora nego da se drži zajedno i pronađe svoj put u ovim teškim vremenima. Bila bi ludost učiniti bilo što drugo, što bi Britanija već mogla uskoro saznati.

Što znači držati se zajedno? EU bi se trebala suprotstaviti Trumpu kad god je to potrebno, ali uvijek biti svjesna dugoročnog značaja odnosa sa SAD-om. Osim toga, EU treba nastaviti komunicirati i gdje je moguće surađivati s Rusijom, ali zadržati sankcije dok ne dođe do značajne promjene u ruskoj vanjskoj politici. Politički pritisak koji proizilazi iz izbjegličke krize može se ublažiti ako europski lideri jasno stave do znanja da je ova situacija privremena i da će većina izbjeglica, kao i nekada u slučaju bivše Jugoslavije, vremenom biti vraćena u matične države. Što se tiče brexita EU treba pričekati i vidjeti što Britanija zapravo želi, što još nije jasno, i razviti svoju strategiju. Istovremeno, EU bi trebala nastaviti bitan rad na poboljšanju svoga gospodarstva. Treba nastaviti s reformama kojima bi Unija postala modernija, s manje birokracije i mnogo više kontakta sa običnim građanima.

Svi izazovi s kojima se EU suočava su teški, neki su čak zastrašujući, ali sve što je ovdje spomenuto može biti učinjeno. Nadajmo se da će se to i dogoditi.

Dražen Šimić


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Europska unija smatra da Rusija destabilizira Balkan

Čini se da se zapadni Balkan vratio u središte pozornosti međunarodne zajednice. Pri tome se misli prije svega na BiH, Srbiju, Kosovo, Makedoniju i Crnu Goru. Hrvatska i prije toga Slovenija odmaknule su se u geostrateškom smislu od Balkana članstvom u Europskoj uniji i NATO savezu. Razlog za ovaj obnovljeni interes je Rusija i njeno pojačano prisusustvo u regiji.

Utjecajni mediji poput The Guardiana, Independenta i briselskog portala EU Observer pišu o samitu EU 9.3. na kojem su čelnici “razmotrili niz gorućih pitanja, među ostalim iz područja gospodarstva, sigurnosti, migracija te stanja na zapadnome Balkanu”. Ističe se da je unija alarmirana ruskim uplitanjem u ovome dijelu svijeta. Smatraju da je sigurnosna situacija u regiji krhka i da su tome doprinijeli kako vanjski utjecaji (Rusija) tako i unutarnji u smislu osnaženog nacionalizma i međuetničkih tenzija.

Zapadni Balkan bio je centralna tema samita EU. Britanska premijerka Theresa May osvrnula se na nedavni pokušaj državnog udara u Crnoj Gori i navodni ruski upliv rekavši da će “tražiti da se učini više kako bi se suprostavilo ruskoj kampanji plasiranja lažnih informacija i podigla razina vidljivosti zapadne predanosti ovoj regiji”. Donald Tusk, novi-stari predsjednik Vijeća Europske unije izjavio je da je regija zapadnog Balkana “od vitalnog značaja za Europu”, dodavši da su se “napetosti i podjele izmakle kontroli, djelomično zbog nezdravih vanjskih utjecaja koji destabiliziraju nekoliko zemalja već neko vrijeme”. Vodeći njemački europarlamentarac David McAllister smatra da se “geopolitika vratila na Balkan” i da EU treba biti konkretnija u nastojanju da se suprostavi ruskim pokušajima destabiliziranja regije. Osim Rusije, čelnike EU brinu i države poput Turske i zemalja arapskog zaljeva koje također imaju pretenzije na Balkanu, ali smatra se da je Rusija veći problem. EU čelnike brine i to što neki državljani balkanskih zemalja (Kosova, Albanije te Bosne i Hercegovine) ratuju za tzv. Islamsku državu u Iraku i Siriji.

Nije teško zaključiti da svaki puta kada su se interesi velikih sila prelamali preko Balkana to nije dobro završilo, prije svega po same Balkance. U ovome slučaju možda ipak postoji par razloga za optimizam. Državni udar u Crnoj Gori nije uspio i Rusija teško da će moći imati većeg upliva u toj zemlji u budućnosti. Dodatna prepreka ruskome utjecaju je proeuropski orijentirani premijer Srbije (i kandidat za novoga predsjednika ove države) Aleksandar Vučić.  Osim toga, sama Rusija ako želi može promijeniti svoju politiku, surađivati sa Zapadom i doprinijeti stabilnosti ove regije.

U svakom slučaju, stabilnost zapadnog Balkana je osjetljivo pitanje. Velike sile moraju imati na umu lekcije iz relativno nedavne povijesti o tome kako je kada se stvari otmu kontroli u ovoj regiji. S druge strane, lideri zemalja regije trebaju prije svega misliti na dobrobit svojih građana i pažljivo odabrati koga žele za velikog brata, ako baš moraju.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru