Egipatska tragedija koja se mogla predvidjeti

Piše: Andrea Teti

Najsmrtonosniji napad u povijesti Egipta (u džamiji u gradu Bir al-Abed, u kojem je poginulo 311 ljudi) dokazuje, prije svega, tri stvari. Prvo, takozvani islamski terorizam ima malo veze s islamom, osim što pruža određeni ‘retorički barjak’. I samo proglašavanje drugog muslimana nevjernikom (takfir) se ne odobrava, a kamoli ubijanje.

Drugo, žrtve su uglavnom sami muslimani. Zapadni mediji usredotočuju se na napade na Zapadu, ali većina žrtava ovog nasilja su muslimani koji žive u zemljama s muslimanskom većinom.

Treće, najnoviji podmukli napad i reakcija egipatske vojske zorno pokazuju nemogućnost egipatske vlade da se bori s uzrocima nasilja i nestabilnosti u zemlji. Suočeni s velikim ekonomskim poteškoćama i političkim previranjima (a koji su se jasno mogli vidjeti i prije revolucije iz 2011. godine), egipatska vlada i oružane snage uvijek odgovaraju isključivo silom. Međutim, nasilje samo po sebi ne samo da ne može dati odgovore na društvene, ekonomske i političke napetosti koje su zatekle Egipat, već zapravo pogoršava uvjete pod kojima se nasilje i radikalizacija događaju.

Ovaj začarani krug, na koji nas je zadnji teroristički napad podsjetio na tragičan način, trebao bi biti važna lekcija europskim vladama. Naime, egipatski lideri nisu u stanju ili ne žele ponuditi ozbiljna rješenja za probleme u zemlji. Također nisu u stanju osigurati stabilnost i sigurnost koju traže njihovi zapadni saveznici. Štoviše, nasilje i strah presudni su alati ostanka na vlasti za režim koji nema masovnu podršku: svakoj društvenoj grupi – sunitima, koptima, sufijima, ženama i siromašnima – režim se predstavlja kao jedini bastion protiv nasilja onih drugih. Ali, taj režim ne samo da nije adresirao uzroke nasilja, već je aktivno poticao nasilje i ekstremni ksenofobični nacionalizam koji je, paradoksalno, usmjeren prvenstveno na Zapad, u teoriji egipatski saveznik. Sukob i politička radikalizacija održavaju na životu ovaj režim koji izgleda ne može odustati od iskorištavanja vlastitog naroda.

Donositelji odluka u zapadnim prijestolnicama često se zalažu za realpolitiku kao opravdanje za potporu brutalnom režimu u ovoj zemlji, ali realpolitika znači politike koje su utemeljene na priznavanju stvarnosti onakvom kakva ona jeste a ne  onakvom kakvu bismo željeli. Podupiranje predsjednika al-Sisija u ime “stabilnosti” koju on sam potkopava zapravo je sušta suprotnost realpolitici.

Sve dok egipatska vlada ne promijeni strategiju, njezine aktivnosti nastavit će destabilizirati ne samo Egipat nego i cijelu euro-mediteransku regiju. Bez promjena, samo je pitanje vremena kada će nove tragedije zadesiti ovu ponosnu naciju.

Izvor: OpenDemocracy

Foto: Google


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: