Ruska strategija: Putin koristi sukob u Siriji da Tursku pretvori u poslušnika Moskve

Piše: Mustafa Demir

Turska, Rusija i Iran aktivno su se uključili u sirijski sukob, svaka od ovih država s vlastitim divergentnim interesima. Moskva i Teheran podržavaju sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, u nadi da će zadržati svoj utjecaj na strateškom sirijskom području. S druge strane, od samog početka krize 2011. godine, Turska je opsjednuta uklanjanjem Assada.

Do sada su ove tri zemlje uspjevale uskladiti svoje ciljeve. Njihovi međusobni sastanci u 2017. i 2018. godini – u Sočiju, Astani, Teheranu i opet u Sočiju – imali su važnu ulogu u približavanju stavova. Zapravo, čini se da je glavna strategija ruskog predsjednika Vladimira Putina od 2017. godine naovamo nastavak ove vrste dogovora.

Na primjer, 17. rujna Putin i njegov turski kolega Erdogan sastali su se u Sočiju kako bi razgovarali o pokrajini Idlib, koja je pod kontrolom sirijskih pobunjenika. Zanimljivo je da je na tom sastanku Vladimir Putin odbacio svoj plan (objavljen u Teheranu 7. rujna) da svim raspoloživim snagama napadne Idlib. Ovo je navodno bio ustupak budući da se Turska usprotivila planu na summitu u Teheranu i umjesto toga pozvala na prekid vatre. Putin je tom prilikom ignorirao turske prigovore i naglasio svoje stajalište da je eliminacija terorista u regiji prioritet. Posljedično, njegov ustupak doimao se kao značajan zaokret.

Na summitu u Astani 2017., Rusija, Iran i Turska proglasili su četiri regije – pokrajina Idlib, istočna Ghouta, sjeverni ruralni Homs i južna Sirija (uključujući Quneitru i dijelove guvernije Daraa) – kao zone gdje treba smiriti tenzije. Međutim, sirijski režim, u suradnji s Rusijom i Iranom, naknadno je pokrenuo ofenzivu na neka od tih područja, uz izliku uklanjanja terorističkih skupina. Jedna po jedna, regije koje su označene kao područja gdje treba smiriti stvari bile su razorene.

Amberin Zaman, kolumnist Al-Monitora koji pokriva Tursku, tvrdi da bi napad na Idlib mogao dovesti do toga da Erdoganova vlada izgubi kontrolu nad pobunjenicima na tom području i da Turska postane potencijalni cilj za radikalnije džihadiste. Prema nekim izvorima, gotovo 60% Idliba kontrolira HTS, radikalna džihadistička skupina koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom organizacijom.

Štoviše, invazija po ruskom scenariju vjerojatno bi dovela do još jednog masovnog priliva izbjeglica iz Idliba u susjedne zemlje, posebno Tursku i dalje u Europu. Tako agresivna ruska pozicija glede Idliba osuđena je od strane zapadnih zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Putinov plan igre

Pitanje je jesu li ove kritike razlog zašto je Putin promijenio svoju odluku da se uključi u invaziju ili postoji neki drugi motiv. Na summitu u rujnu Putin i Erdogan složili su se kako će do 15. listopada u Idlibu biti uspostavljena demilitarizirana tampon zona koja razdvaja pobunjenike i Asadove snage.  Erdogan je tom prilikom rekao :

Oporba će ostati tamo gdje jeste, ali radikalne skupine koje ćemo označiti zajedno s Rusijom neće biti dopuštene. Granice demilitarizirane zone zajednički će se nadzirati.

Ipak, jedno je jasno – dok je Turska uspjela privremeno zaustaviti invaziju na Idlib, Rusija će pažljivo pratiti situaciju. Sporazum zahtijeva da se iz demilitarizirane zone povuku oni pobunjenici koje se proglasi radikalnim. Ako to ne učine, Rusija i Assad imat će izgovor da aktiviraju svoj prvobitni plan.

Nema sumnje da će Rusija postupno jačati pritisak na Erdogana, barem u taktičkom smislu, tako što će Tursku smatrati i učiniti odgovornom za eliminaciju “radikalnih” džihadističkih skupina iz Idliba. Na taj način Turska bi bila podložnija terorističkim napadima, te kao takva trebala dodatnu pomoć Rusije kao novog hegemona u regiji.

Jasno je da Putinova strategija nije samo da podržava Assadov režim, svoga glavnog saveznika u Siriji. Putin također želi iskoristiti ovaj konflikt da poremeti i prekine utjecaj zapadnog saveza u regiji i da Tursku kao članicu NATO saveza približi Moskvi. Čini se da Rusija nikad nije napustila svoju hladnoratovsku strategiju širenja napetosti među NATO saveznicima.

Cengiz Çandar, turski novinar i autor s dugogodišnjim iskustvom, smatra da je za Putina slamanje zapadnog saveza prioritet u odnosu na podršku sirijskom režimu koji je njegov tradicionalni saveznik. U tom kontekstu, na nedavni summit u Sočiju može se gledati kao na Putinovo manevriranje kojim bi Erdogana približio Rusiji. To je, čini se, Putinova “velika strategija”.

 

Razbijanje NATO saveza

Iako se čini da se turski interesi u Siriji poklapaju s interesima Zapada i NATO-a, rastuća asimetrična ovisnost o Rusiji prisilila je Erdogana da napravi ustupke Rusiji na mnogim razinama, od sigurnosti do gospodarstva. Nedavna kupovina ruskih S400 raketa za zračnu obranu samo je jedan od mnogih primjera. Zapravo, putanja ove asimetrične ovisnosti postavlja pitanje je li Turska postala ruski poslušnik. Takvo što (ruski poslušnik a član NATO saveza) zapravo je ono što Rusija želi kako bi stekla dodatnu moć u svome globalnom natjecanju sa SAD-om i NATO-m.

Iz perspektive NATO-a, političko približavanje Rusije i Turske do sada je viđeno kao taktika. Međutim, pretvaranje ovog približavanja u rastuću asimetričnu međuovisnost koja pogoduje Rusiji baca sumnju na već slabašnu predanost Turske zapadnom savezu. Osim toga, što Turska više biva uvučena u sirijski sukob to postaje sve teže da se Erdogan odvoji od Putina. Sirijski sukob na njenim granicama, te Rusija i Iran koji sve više oblikuju politiku regije čine da Turska sve više postaje „dužnik“ zemljama neprijateljima NATO-a.

Da bi postigla sigurnost unutar svojih granica čini se da će Turska morati prihvatiti aspiracije ove dvije sile, a to su zemlje koje bi učinile sve da oslabe Zapad i NATO.


(The Conversation)

Egipatska tragedija koja se mogla predvidjeti

Piše: Andrea Teti

Najsmrtonosniji napad u povijesti Egipta (u džamiji u gradu Bir al-Abed, u kojem je poginulo 311 ljudi) dokazuje, prije svega, tri stvari. Prvo, takozvani islamski terorizam ima malo veze s islamom, osim što pruža određeni ‘retorički barjak’. I samo proglašavanje drugog muslimana nevjernikom (takfir) se ne odobrava, a kamoli ubijanje.

Drugo, žrtve su uglavnom sami muslimani. Zapadni mediji usredotočuju se na napade na Zapadu, ali većina žrtava ovog nasilja su muslimani koji žive u zemljama s muslimanskom većinom.

Treće, najnoviji podmukli napad i reakcija egipatske vojske zorno pokazuju nemogućnost egipatske vlade da se bori s uzrocima nasilja i nestabilnosti u zemlji. Suočeni s velikim ekonomskim poteškoćama i političkim previranjima (a koji su se jasno mogli vidjeti i prije revolucije iz 2011. godine), egipatska vlada i oružane snage uvijek odgovaraju isključivo silom. Međutim, nasilje samo po sebi ne samo da ne može dati odgovore na društvene, ekonomske i političke napetosti koje su zatekle Egipat, već zapravo pogoršava uvjete pod kojima se nasilje i radikalizacija događaju.

Ovaj začarani krug, na koji nas je zadnji teroristički napad podsjetio na tragičan način, trebao bi biti važna lekcija europskim vladama. Naime, egipatski lideri nisu u stanju ili ne žele ponuditi ozbiljna rješenja za probleme u zemlji. Također nisu u stanju osigurati stabilnost i sigurnost koju traže njihovi zapadni saveznici. Štoviše, nasilje i strah presudni su alati ostanka na vlasti za režim koji nema masovnu podršku: svakoj društvenoj grupi – sunitima, koptima, sufijima, ženama i siromašnima – režim se predstavlja kao jedini bastion protiv nasilja onih drugih. Ali, taj režim ne samo da nije adresirao uzroke nasilja, već je aktivno poticao nasilje i ekstremni ksenofobični nacionalizam koji je, paradoksalno, usmjeren prvenstveno na Zapad, u teoriji egipatski saveznik. Sukob i politička radikalizacija održavaju na životu ovaj režim koji izgleda ne može odustati od iskorištavanja vlastitog naroda.

Donositelji odluka u zapadnim prijestolnicama često se zalažu za realpolitiku kao opravdanje za potporu brutalnom režimu u ovoj zemlji, ali realpolitika znači politike koje su utemeljene na priznavanju stvarnosti onakvom kakva ona jeste a ne  onakvom kakvu bismo željeli. Podupiranje predsjednika al-Sisija u ime “stabilnosti” koju on sam potkopava zapravo je sušta suprotnost realpolitici.

Sve dok egipatska vlada ne promijeni strategiju, njezine aktivnosti nastavit će destabilizirati ne samo Egipat nego i cijelu euro-mediteransku regiju. Bez promjena, samo je pitanje vremena kada će nove tragedije zadesiti ovu ponosnu naciju.

Izvor: OpenDemocracy

Foto: Google


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Pojava „novih zidova“ u Njemačkoj, a „Berlinskog“ kod nas

Piše: Mile Lasić

Facebook me u prošli utorak podsjetio da su Nijemci po 27. put obilježavali 03. listopad – “Dan Nijemaca” (Der Tag der Deutschen), odnosno “Dan njemačkog jedinstva” (Der Tag der deutschen Einheit), iliti “Dan ponovnog ujedinjenja Njemačke” (Der Tag der Wiedervereinigung Deutschlands). Kao što čitatelji vjerojatno znaju, SR Njemačka je igrom sudbine postala i mojom drugom domovinom i u njoj žive i moji najbliži. No, to su strogo osobne stvari, puno je relevantnije za ovu priču što sam je tijekom dugih 18 godina koje sam proživio u njoj naučio cijeniti kao nijednu drugu zemlju u svijetu. Iz kritičke vizure sveučilišnog profesora politologije i „eurologije“ posebice cijenim, naravno, što joj je  – poslije dvostrukog sunovrata u dva svjetska rata, uključivo strmoglava u Holokaust i uopće u  barbarizam Drugog svjetskog rata –  uspjelo postati  “zdravim društvom“, pa čak i središnjom zemljom obzirne političke kulture i svojevrsnim „motorom“ europskih integracija. Njoj su se posrećili 09. studenog 1989. godine i pad Berlinskog zida i ukidanje  „željezne zavjese“, pa potom i par excellence „političko čudo“ mirnog ujedinjenja dviju njemačkih država 03. listopada 1990. godine. Naravno, u njoj nije ni 27 godina poslije „ponovno sraslo ono što pripada jedno drugomu“, kako je svojoj ujedinjenoj zemlji poželio njezin bivši kancelar i dobitnik Nobelove nagrade za mir Willy Brandt u momentu ujedinjenja, ali u njezinom životu danas sa svim problemima ima više normalnosti nego u bilo kojem drugom kutku svijeta. Ovi su redovi, dakako, isprovocirani posve pogrešnim interpretacijama posljednjih njemačkih saveznih izbora, onih od 24. rujna ove godine, na kojima nije pobijedio fašizam, kako se posve pristrano i pogrešno interpretiraju rezultati izbora u zemljama sumnjivih demokratskih mjerila i u svijetu i na prostorima „Zapadnog Balkana“. Nastavi čitati “Pojava „novih zidova“ u Njemačkoj, a „Berlinskog“ kod nas”

Edin Smailović: Evropa i Balkan

Kako razdvojiti gdje počinje Balkan a prestaje Evropa, odnosno gdje počinje Evropa a prestaje Balkan? Da li je to razlika u kulturi, mentalitetu, izgledu ljudi, infrastrukturi. Nakon dužeg slijeganja utisaka zaključio sam da je zapravo ključno to da zapadnjaci za razliku od nas znaju odustati od nečega kad je najljepše.

Mi na Balkanu, za razliku od Zapada, nikada nismo znali kada u nečemu stati: u krađi, nasilju, prevari, a tek u uživanju tu smo tek megalomani.

Pored toga što zna da uživa, Balkanac je odličan poznavalac anatomije. Na osnovu čega sam to zaključio? Još kao mali slušao sam riječi moje prve komšinice koja nije nikada imala dlake na jeziku, a riječi na j, k i p koje su i najstariji muškarci koristili samo u ”odabranom” društvu je ispaljivala bez pardona: ”Liže on njemu guzicu pa mu je zato tamo dobro”. I odista, kada čovjek skupi iole informacija o čovjekovoj anatomiji shvati da se najtananiji nervni završeci baš nalaze na tom mjestu. Odjednom mi je postalo jasno zašto neko dozvoljava da mu tamo neko vršlja jezikom gdje sunce ne sija.

Od tog silnog ”uživanja” mnogi pobenave i izgube razum i osjećaj za realnost. Zato valjda na Zapadu nigdje nećete čuti tako plastičan opis servilnosti kao na Balkanu, zato  što je gvozdena disciplina izbacila struku i rad u prvi plan.

Za to vrijeme na Balkanu je bilo jedino bitno imati gladak jezik i naravno znati odabrati pravu guzicu. Znati svoj posao, biti inovativan i hrabar, sa tim si mogao jedino da se nosiš na moralno posrnuli Zapad.

Ko zna, možda bi prvi korak u stvarnoj evropeizaciji Balkana bila zabrana ove perverzne rabote, Ko zna?

 

Poljubi me

sretan sam što osjećam

da nisam kao drugi

ne zatupljuju me medijima

u podsmijehu sam prvi

smrdi mi iz usta

i znoje mi se noge

oči su mi pivske boce

sačuvaj me bože

poljubi me ravno u dupe

 

strahovi su konjunkturni

od njih se dobro živi

ne primajte nikog u svoja kola

komunicirajte telefonom

ugradite duple brave u stan

konzumirajte diskretno šarm

nek’ vječno živi vaša ljubav

svijet je izvan vas

poljubi me ravno u dupe

 

gospodo jedite sendviče

i ispijajte piva

još uvijek vam dobro stoji

u vama je perspektiva

ljubitelji dosade

udružite snage

kupališna sezona počinje

idite na more oceane

i čuvajte se ajkula

motrite na ljude

ovo su nesigurna vremena

miki ostani kod kuće

Džoni Štulić

 

 

Moramo li se pripremiti za tridesetogodišnji rat na Bliskom istoku?

Prije dvanaest godina George W. Bush održao je svoj “misija je izvršena” govor na  palubi nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln. Bio je uvjeren da je režim Saddama Husseina pospremljen u kantu za smeće povijesti, da je talibanski režim ukinut, al-Qaida razbijena i možda uništena te da je njemu očajnički potrebno ‘novo američko stoljeće’ bilo ponovno u igri. To je ono što je mislio. Umjesto toga, tijekom idućeg desetljeća stotine tisuća ljudi je poginulo u ratovima u Iraku, Afganistanu i Libiji.

U protekle dvije godine najnoviji proizvod al-Qaidine terorističke ideologije, Islamska država (ISIL), se ubrzano proširila i sada kontrolira živote milijuna ljudi na sjeveroistoku Sirije i sjeverozapadu Iraka, usprkos intenzivnoj zračnoj kampanji protiv njih. U američkoj akciji pod imenom Operacija inherentna odlučnost, prema najnovijim podacima tamošnjeg ministarstva obrane izvedeno je više od 8125 zračnih napada i pogođeno više od šesnaest tisuća ciljeva. Procjenjuje se da je ubijeno više od dvadeset tisuća simpatizera ISIL-a, ali broj boraca koji su dostupni ovoj organizaciji – između dvadeset i trideset tisuća – ostao je nepromijenjen. Štoviše, prošlogodišnja procjena američke obavještajne agencije da se ISIL-u i drugim ekstremističkim skupinama pridružilo petnaest tisuća ljudi iz osamdeset zemalja su podignute na trideset tisuća ljudi iz stotinu zemalja.

Rat je dobra stvar za ISIL. Oni se neumorno prikazuju kao branitelji islama koji je napadnut od strane križarskih snaga jer stvara kruti i odlučni islamski kalifat – što je vrsta svjetonazora koji zapravo mrzi velika većina muslimana, ali koji je privlačan za manjinu koju vrijedi pridobiti.

Do proljeća ove godine ISIL se koncentrirao prvenstveno na zaštitu i razvoj svoga proto-kalifata. Međutim, odnedavno je počeo kopirati al-Qaidu  i proširio svoje djelovanje u inozemstvu. Ova promjena se ispoljava na dva načina: razvijanje veza sa skupinama  istomišljenika u Libiji, Nigeriji, na Kavkazu, u Afganistanu ili na Bliskom istoku, te poticanje izravnih napada na ‘križare’, bilo da su u pitanju turisti poginuli u muzeju Bardo, odmaralištu Sousse u Tunisu ili, kao najnovije, ruski Metrojet  ili žrtve strašnih napada u Parizu. Kao što su se nesumnjivo i nadali, Francuska je reagirala  novim zračnim napadima u Siriji, a diljem Zapada razgovara se o pojačanim zračnim napadima, pa čak i korištenju kopnenih snaga. To je upravo ono što želi vodstvo ISIL-a. Oni znaju da će u ovome ratu neki od njih biti ubijeni, ali zar je to problem ako na taj način postanu ‘dio božanskoga plana’? Dapače, ako njihovi sljedbenici izvedu još više napada, postoji realna opasnost da se islamofobija snažno i naprasito razvije u Francuskoj i drugdje, što bi ISIL-u dalo veliki poticaj u regrutiranju novih pristaša.

Feb. 23, 2012. A Free Syrian Army member prepares to fight with a tank whose crew defected from government forces in al-Qsair

Što bi Zapad trebao učiniti?

Ako shvatimo logiku ISIL-a koji želi rat, te ako potiho sugeriramo da možda i nije dobra ideja da im udovoljimo tu želju, neizbježno se nameće pitanje – a što da se radi? Nije dovoljno reći, na primjer, da nismo trebali napasti Irak, premda je to istina. Postoje, međutim, neki koraci koji se mogu poduzeti kako bi započeli dugogodišnji proces suzbijanja ISIL-ovog utjecaja.

Prvi prioritet trebao bi biti stavljanje daleko većega naglaska na okončanje sirijskog građanskoga rata, što je potrebno kao preteča suzbijanju ISIL-a u Siriji. Postoje mali znakovi napretka u ovome smjeru. Imali smo dva nedavna susreta u Beču koji su obuhvatili sve igrače u sukobu, uključujući Rusiju, Iran i Saudijsku Arabiju. Međutim, ovaj proces se mora ubrzati i, koliko god to izgledalo teško, Assad i ključni paravojni čelnici na neki način moraju biti uključeni. To će biti najteži od svih zadataka i bit će potrebno da visoko kompetentni stručnjaci u rješavanja sukoba daju sve od sebe.

Odmah iza ovoga po važnosti je veliki napor koji će biti potrebno uložiti bez odgode da bi se pomoglo tri milijuna – možda i više – izbjeglica iz Sirije i Iraka koji su najvećim dijelom u Jordanu, Libanonu i Turskoj. Mnogi od njih suočavaju se sa strašnom zimom, a UNHCR i druge agencije se trude pružiti im odgovarajuću podršku. Glavni razlog djelovanja ovih agencija svakako mora biti humanitarnoga karaktera, međutim, ako ne bude djelotvorne pomoći ti kampovi će također poslužiti kao ISIL-ov regrutni centar.

A general view shows destruction in the Bab Amro neighbourhood of Homs on May 2, 2012.

Treći element je da treba maksimalno poticati vladu premijera Abadija u Bagdadu da napravi konkretne korake i pruži ruku sunitskoj manjini u Iraku, posebice u onim dijelovima Iraka gdje uporno zanemarivanje te manjine pomaže u održavanju potpore ISIL-u.

Konačno, tu je i pitanje ISIL-ove teritorijalne ekspanzije, pogotovo u Libiji. Podrška UN-ovim naporima da pod hitno osigura neku vrstu stabilnosti u toj zemlji ozbiljno nedostaje u ovome trenutku. U tome kontekstu, možda najbitnije pitanje za države koje su ozbiljno zainteresirane za sprečavanje daljnjeg rasta ekstremnih islamističkih pokreta jeste poticanje promjena u represivnim politikama vlade predsjednika Sisija u Egiptu. S više od tisuću ubijenih simpatizera Muslimanskog bratstva te više od deset tisuća zatočenih – od kojih su mnogi pod prijetnjom smrtnom kaznom – ova država je postala pogodno tlo za islamistički ekspanzionizam.

Same po sebi, niti jedna od ovih mjera ne mogu ponuditi cjelovite odgovore na ovakvo mnoštvo izazova, ali zajedno nas upućuju na to da treba ići u drugome smjeru. Nedavno smo ušli u petnaestu godinu onoga što se nekada zvalo ‘rat protiv terorizma’. Taj rat će se sada intenzivirati, a premalo se razmišlja o dugoročnim efektima ili razlozima prošlih neuspjeha. Ako ne krenemo u novome smjeru, onda bismo se trebali pripremiti za tridesetogodišnji rat.

Paul Rogers, profesor mirovnih studija Sveučilišta u Bradfordu

The Conversation