Egipatska tragedija koja se mogla predvidjeti

Piše: Andrea Teti

Najsmrtonosniji napad u povijesti Egipta (u džamiji u gradu Bir al-Abed, u kojem je poginulo 311 ljudi) dokazuje, prije svega, tri stvari. Prvo, takozvani islamski terorizam ima malo veze s islamom, osim što pruža određeni ‘retorički barjak’. I samo proglašavanje drugog muslimana nevjernikom (takfir) se ne odobrava, a kamoli ubijanje.

Drugo, žrtve su uglavnom sami muslimani. Zapadni mediji usredotočuju se na napade na Zapadu, ali većina žrtava ovog nasilja su muslimani koji žive u zemljama s muslimanskom većinom.

Treće, najnoviji podmukli napad i reakcija egipatske vojske zorno pokazuju nemogućnost egipatske vlade da se bori s uzrocima nasilja i nestabilnosti u zemlji. Suočeni s velikim ekonomskim poteškoćama i političkim previranjima (a koji su se jasno mogli vidjeti i prije revolucije iz 2011. godine), egipatska vlada i oružane snage uvijek odgovaraju isključivo silom. Međutim, nasilje samo po sebi ne samo da ne može dati odgovore na društvene, ekonomske i političke napetosti koje su zatekle Egipat, već zapravo pogoršava uvjete pod kojima se nasilje i radikalizacija događaju.

Ovaj začarani krug, na koji nas je zadnji teroristički napad podsjetio na tragičan način, trebao bi biti važna lekcija europskim vladama. Naime, egipatski lideri nisu u stanju ili ne žele ponuditi ozbiljna rješenja za probleme u zemlji. Također nisu u stanju osigurati stabilnost i sigurnost koju traže njihovi zapadni saveznici. Štoviše, nasilje i strah presudni su alati ostanka na vlasti za režim koji nema masovnu podršku: svakoj društvenoj grupi – sunitima, koptima, sufijima, ženama i siromašnima – režim se predstavlja kao jedini bastion protiv nasilja onih drugih. Ali, taj režim ne samo da nije adresirao uzroke nasilja, već je aktivno poticao nasilje i ekstremni ksenofobični nacionalizam koji je, paradoksalno, usmjeren prvenstveno na Zapad, u teoriji egipatski saveznik. Sukob i politička radikalizacija održavaju na životu ovaj režim koji izgleda ne može odustati od iskorištavanja vlastitog naroda.

Donositelji odluka u zapadnim prijestolnicama često se zalažu za realpolitiku kao opravdanje za potporu brutalnom režimu u ovoj zemlji, ali realpolitika znači politike koje su utemeljene na priznavanju stvarnosti onakvom kakva ona jeste a ne  onakvom kakvu bismo željeli. Podupiranje predsjednika al-Sisija u ime “stabilnosti” koju on sam potkopava zapravo je sušta suprotnost realpolitici.

Sve dok egipatska vlada ne promijeni strategiju, njezine aktivnosti nastavit će destabilizirati ne samo Egipat nego i cijelu euro-mediteransku regiju. Bez promjena, samo je pitanje vremena kada će nove tragedije zadesiti ovu ponosnu naciju.

Izvor: OpenDemocracy

Foto: Google


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Gaza, grad koji nitko ne želi

U trenutku kada Palestinci obilježavaju 68. obljetnicu Nakbe (“katastrofa” na arapskom), kada je autohtoni narod Palestine otišao u progonstvo i kada je nastala država Izrael, odvija se nova Nakba. Ovaj puta to je politička podjela između Hamasa i Fataha.

Dan u životu naroda Gaze najbolje je predstavljen sljedećim vicem: “Policija je uhitila stanovnika Gaze koji se nada”. Nema nade i nema budućnosti.

Granični prijelaz Rafah između Gaze i Egipta nedavno je otvoren na dva dana nakon što je bio zatvoren tri mjeseca. Broj registriranih putnika je više od 30.000, ali egipatski graničari su propustili samo 747 osoba. Putovanje, koje u uobičajenim okolnostima traje samo pet minuta autobusom ili jedan sat, uključujući i birokratske procedure, sada traje više od 24 sata, ponekad i 48 sati. Na taj način stotine Palestinaca ostaju u područjima s egipatske strane granice, kao u nekom zatvoru, što je kršenje osnovnih ljudskih prava.

Egipat je vladao Gazom od 1948. do 1967. Od tada stanovnici Gaze studiraju na egipatskim sveučilištima, stvarajući čvrstu vezu s Egiptom. Međutim, Egipat je promijenio stav i stanovnici Gaze danas se tretiraju kao neprijatelji. Prošle godine Izrael mi je zabranio da posjetim Palestinu, ali sam bio puno bolje tretiran nego Palestinci u egipatskim lukama i na egipatskim granicama. Ono što je posebno teško u ovoj situaciji je činjenica da Palestinci nikada nisu imali bilo kakav sukob s egipatskom vojskom, za razliku od Jordana, Libana ili Sirije. Stoga treba postaviti pitanje: zašto Egipat Palestince iz Gaze tretira tako loše? Zašto ih tretira kao manje vrijedne ljude? Čini se da Egipat želi poslati snažnu poruku: “Ne zanima nas Gaza, njeni stanovnici i njihove nevolje. Neka pate daleko od nas “.

Problemi Gaze nisu ograničeni samo na južnu granicu. To se također odnosi na Jordan. Kad je izraelska vojska počela dozvoljavati stanovnicima Gaze da putuju kroz Jordan, Jordan  je pojačao svoje sigurnosne mjere. Kao da stanovnike Gaze vide kao sigurnosnu prijetnju. Izrael također igra ključnu ulogu u Gazi. Oni su je opsjedali deset godina. Njezina vojska ubila je više od 5000 Palestinaca između 2008. i 2014. godine tijekom tri napada. Izrael u konačnici želi pripojiti Zapadnu obalu, ostavljajući Gazu kao državu za Palestince. Godine 1987. Martin Gouterman predložio je da Gaza postane Singapur Bliskog istoka.

Palestinska samouprava (PS) i rukovodstvo Fataha u Ramallahu nisu puno bolji. Oni nisu zainteresirani za preuzimanje Gaze od Hamasa. Unatoč činjenici da su spremni pregovarati s Hamasom o pomirenju i usprkos Hamasovim manipulacijama nacionalnim i regionalnim naporima, rukovodstvo PS-a ne može jamčiti pozicije, diplomatske zaposlenike i druge prednosti ne samo za Hamas, nego ni za stanovnike Gaze. Čini se da je Gaza napuštena i ostavljena u rukama Hamasa da čini što god žele. Ovakva politika Gazu pretvara, polako ali sigurno, u leglo radikala koje će jednom zasigurno eksplodirati.

Podjela između Hamasa i Fataha, izraelska opsada i tvrdoglavo rukovodstvo Hamasa doveli su do katastrofalnih posljedica u pojasu Gaze: visoka stopa nezaposlenosti, povećanje stope samoubojstava, nestašice struje, vode i medicinskih pomagala, visoke stope siromaštva,  povećanih poreza na potrebne robe (nametnutih od strane Hamasa), korupcije, nepovjerenja, političke represije i proizvoljnih uhićenja aktivista. Da bi se izbjegao katastrofalan ishod, mjere se moraju poduzeti odmah. Svijet na situaciju u Gazi ne bi trebao gledati kao na humanitarnu, već prije kao na političku krizu. Palestinska samouprava se prema Gazi mora odnositi kao prema entitetu koji joj pripada, i mora predstavljati interese i potrebe svoga naroda.

PS radi za ograničenu skupinu ljudi koji postaju nova buržoazija Gaze, dok velika većina i dalje pati svaki dan. Egipat i Jordan također bi trebali razmisliti kako se nositi s populacijom Gaze. Nisu svi sigurnosna prijetnja. Zapravo, nitko od njih ne bi predstavljao takvu opasnost ukoliko bi imali osnovna ljudska prava.

Pisac i aktivist iz Rafaha Mahmoud Jouda napisao je na svojoj Facebook stranici:

“Ne slušajte nikoga tko kaže da postoji nada u Gazi. Čak i ako se ostvari političko pomirenje, to neće donijeti promjene jer se temelji na političkoj podjeli kvota, a to neće funkcionirati. Problem Gaze je veći od njenih zemljopisnih granica. Gaza je potonuo brod. Jedino rješenje je individualno spasenje. Skok iz tonućeg broda prije nego što umrete. “

To je bolna realnost Gaze i priča o gradu koji nitko ne želi.

Abdalhadi Alijla, Open Democracy

Fotografija: Stefano, Flickr