Bernard Lewis: „Kuran ne poznaje samoubilačke atentate“

Povodom jučerašnje smrti profesora Bernarda Lewisa, doajena „islamskih znanosti“, uostalom i autora sintagme “clash of civilization”, neopravdano pripisane Samuelu Huntingtonu, mora se kazati kako ga se, u pravilu, na Zapadu obožava, a na Orijentu apriori odbacuje, jer ga se nije čitalo i ne razumije. U nastavku slijedi njegov interview za vodeći njemački tjednik za društvena pitanja (Die Zeit, No.13/2004), od prije 14 godina. Nastavi čitati “Bernard Lewis: „Kuran ne poznaje samoubilačke atentate“”

Egipatska tragedija koja se mogla predvidjeti

Piše: Andrea Teti

Najsmrtonosniji napad u povijesti Egipta (u džamiji u gradu Bir al-Abed, u kojem je poginulo 311 ljudi) dokazuje, prije svega, tri stvari. Prvo, takozvani islamski terorizam ima malo veze s islamom, osim što pruža određeni ‘retorički barjak’. I samo proglašavanje drugog muslimana nevjernikom (takfir) se ne odobrava, a kamoli ubijanje.

Drugo, žrtve su uglavnom sami muslimani. Zapadni mediji usredotočuju se na napade na Zapadu, ali većina žrtava ovog nasilja su muslimani koji žive u zemljama s muslimanskom većinom.

Treće, najnoviji podmukli napad i reakcija egipatske vojske zorno pokazuju nemogućnost egipatske vlade da se bori s uzrocima nasilja i nestabilnosti u zemlji. Suočeni s velikim ekonomskim poteškoćama i političkim previranjima (a koji su se jasno mogli vidjeti i prije revolucije iz 2011. godine), egipatska vlada i oružane snage uvijek odgovaraju isključivo silom. Međutim, nasilje samo po sebi ne samo da ne može dati odgovore na društvene, ekonomske i političke napetosti koje su zatekle Egipat, već zapravo pogoršava uvjete pod kojima se nasilje i radikalizacija događaju.

Ovaj začarani krug, na koji nas je zadnji teroristički napad podsjetio na tragičan način, trebao bi biti važna lekcija europskim vladama. Naime, egipatski lideri nisu u stanju ili ne žele ponuditi ozbiljna rješenja za probleme u zemlji. Također nisu u stanju osigurati stabilnost i sigurnost koju traže njihovi zapadni saveznici. Štoviše, nasilje i strah presudni su alati ostanka na vlasti za režim koji nema masovnu podršku: svakoj društvenoj grupi – sunitima, koptima, sufijima, ženama i siromašnima – režim se predstavlja kao jedini bastion protiv nasilja onih drugih. Ali, taj režim ne samo da nije adresirao uzroke nasilja, već je aktivno poticao nasilje i ekstremni ksenofobični nacionalizam koji je, paradoksalno, usmjeren prvenstveno na Zapad, u teoriji egipatski saveznik. Sukob i politička radikalizacija održavaju na životu ovaj režim koji izgleda ne može odustati od iskorištavanja vlastitog naroda.

Donositelji odluka u zapadnim prijestolnicama često se zalažu za realpolitiku kao opravdanje za potporu brutalnom režimu u ovoj zemlji, ali realpolitika znači politike koje su utemeljene na priznavanju stvarnosti onakvom kakva ona jeste a ne  onakvom kakvu bismo željeli. Podupiranje predsjednika al-Sisija u ime “stabilnosti” koju on sam potkopava zapravo je sušta suprotnost realpolitici.

Sve dok egipatska vlada ne promijeni strategiju, njezine aktivnosti nastavit će destabilizirati ne samo Egipat nego i cijelu euro-mediteransku regiju. Bez promjena, samo je pitanje vremena kada će nove tragedije zadesiti ovu ponosnu naciju.

Izvor: OpenDemocracy

Foto: Google


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

O „crvenom teroru“ u Njemačkoj

Piše: Mile Lasić

Ovih se dana i u SR Njemačkoj i u svijetu javnost prisjeća ne samo „rušenja Berlinskog zida“ i „pada Željezne zavjese“, što je i omogućilo mirno ujedinjenje Njemačke (1990.), nego i njemačke “vruće jeseni” od prije 40 godina. Pod tim se pojmom misli zapravo unutarnji terorizam enormnih razmjera u SR Njemačkoj, odnosno Zapadnoj Njemačkoj, popraćen brojnim otmicama i ubojstvima koje su počinili pripadnici ljevičarske ekstremističke organizacije „Rote Armee Fraktion“ (RAF). U stvari je RAF-ov „crveni teror“ te 1977. doživio svoj vrhunac, jer je u travnju te godine RAF prvo ubio glavnog državnog odvjetnika Siegfrieda Bubacka, pa potom u srpnju prvog čovjeka Deutsche Bank Jürgena Pontu, da bi 05. rujna 1977. bio otet industrijalac Martin Schleyer, pri čemu su RAF-ovci već tijekom otmice ubili njegovog vozača i tri tjelohranitelja, a na kraju i samog Schleyera. Nastavi čitati “O „crvenom teroru“ u Njemačkoj”

Da li su bombaški napadi u Turskoj tek stare vijesti na vašem Facebooku?

Sjedim u kafiću i po prvi put otkako sam ovdje osjećam nelagodu. Prije nekoliko tjedana u Ankari su odjeknule bombe, a onda je stradao Taksim – u srcu Istanbula, na europskoj strani.

Ova dva događaja već su stare vijesti za sve koji ne žive u Turskoj, nešto čega se pomalo sjećate da ste vidjeli, npr. na vašem Facebooku. Međutim, ovdje u Turskoj riječima je teško opisati bol koju je ova zemlja doživjela tijekom proteklih nekoliko mjeseci. Danas kada su društvene mreže postale platforme putem kojih internet aktivisti mogu odlučiti da li pojedine zajednice i događaji zaslužuju našu sućut ili ne, u Turskoj je došlo je opravdane ljutnje zbog odsustva međunarodnog razumijevanja za njihovu bol.

Jednu objavu na društvnim mrežama koja je privukla veliku pažnju i podršku napisao je Britanac koji živi u Turskoj. Opisao je ljutnju koju je osjećao spram naizgled poptpune ravnodušnosti međunarodne zajednice u ovome slučaju. Elokventno je opisao licemjerstvo onih koji su ‘bili’ Charlie Hebdo, koji su zamijenili svoje profilne slike francuskom zastavom nakon što je Pariz pogođen strašnim i koordiniranim terorističkim napadom: nije ih bilo nigdje kada je Turska trebala podršku. Autor je savršeno opisao bijes, frustraciju i poniženje nakon ove internetske verzije bešćutnog slijeganja ramenima. U svojemu tekstu pretpostavio je da je mogući razlog za nedostatak suosjećanja zapadnjaka to što Tursku vide kao dio Bliskog istoka, a s čim se on nikako ne slaže. Mi nismo na Bliskom istoku, mi smo Europa i nevjerojatno je da nas se tretira kao da je nasilje ovdje nešto normalno i dopušteno.

Ova argumentacija je već dugo uvriježena u Turskoj, vjerojatno od osnutka moderne turske države, a sada je još više došla do izražaja jer je kaos eskalirao: mi nismo Bliski istok, mi smo u Europi – ovakve stvari se ne događaju i ne smiju se događati ovdje. Mi smo moderni, ‘pozapadnjačeni’ i svaka druga sugestija je uvredljiva pogreška.

Prije nego što odem predaleko, želim komentirati moj izbor riječi ‘mi’. Ja nisam ni Turkinja niti državljanin Turske. Ja sam Amerikanka koja živi u Turskoj. To je pozicija koja mi pruža ogromne privilegije: u Turskoj mogu ostati koliko god mi se sviđa, na mene ne utječu ovdašnji politički problemi i mogu otići kad god poželim. Ovdje sam tek godinu dana i nisam doživjela bol i probleme koje velika većina turskih građana proživljava u posljednjih nekoliko godina. Kad razgovaram s drugim strancima obuzme me veliki osjećaj krivnje. Mogu otići. Mnogi moji prijatelji, uključujući i mog partnera, nemaju tu mogućnost.

Dakle, kada koristim riječ “mi”, ni na koji način ne polažem ‘autorsko pravo’ na bilo koji aspekt ovdašnje situacije i ovdašnjih problema.  Naprotiv, ovo je poziv na akciju upućen nama zapadnjacima i drugim strancima koji žive i dalje namjeravaju živjeti u Turskoj. Prošlo je vrijeme kada se moglo biti blaženo gluh i slijep za krizu koja se ovdje događa. Kako živjeti ovdje, uživati u najboljem što ova zemlja nudi, a ignorirati probleme naših prijatelja, suradnika i njihovih obitelji? To je neodrživo. Zato kažem ‘mi’, jer vjerujem da smo i mi stranci upleteni u ovdašnju politiku, u smislu da su mnoge vlade naših matičnih država sukrivci za ovdašnje probleme te stoga imamo odgovornost i obvezu podržati Tursku kako god možemo.

Ovo je moj glas i moj prijedlog: vrijeme je da Turci i stranci koji ovdje žive prestanu braniti Tursku tvrdnjom da Turska nije Bliski istok. Bliski istok je sam po sebi ideja, imaginarna granica nacrtana oko skupine proizvoljno stvorenih država za koje se smatra da imaju slične osobine. Svidjelo se to nama ili ne, ostatak svijeta je odlučio da mi također spadamo u tu skupinu.

Prošlo je vrijeme za tvrdnje da mi ne zaslužujemo nasilje poput onoga na Bliskome istoku jer mislimo da smo bolji  – nismo Arapi, sekularniji smo, demokratskiji itd. To je samodestruktivna i besmislena taktika. Nitko ne zaslužuje normalizaciju nasilja i nitko ne zaslužuje bombe i korumpirane političke stranke koje ih tako često prate. Došlo je vrijeme da se udružimo s drugima koji misle isto, kojima je muka od strašnih događaja u zadnjih nekoliko godina i kojima je muka od međunarodne zajednice kod koje postoji samo prolazni osjećaj sažaljenja za ‘one tamo zemlje’ prije nego što im se  pažnja usmjeri negdje drugo. I da, to znači formiranje saveza s drugima na Bliskom istoku. Naša bol je sada identična. Što prije to prepoznamo, prije ćemo krenuti naprijed.

U našem je interesu da se stvore prekogranični i trans-kulturalni ‘pokreti otpora’. Ljevičarske studentske grupe, feministički kolektivi, akademske zajednice, radnički sindikati, prosvjednici protiv vlade, progresivne vjerske organizacije, grupe podrške za one koji su izgubili najmilije te svi ostali koji se zalažu protiv postepene normalizacije ekstremizma i krvoprolića u našim zajednicama. Kada se borimo sami, borimo se tiho. I kao što je moj partner nedavno istaknuo, u Turskoj ima mnogo ljutnje zbog zapadnjačke ravnodušnosti, ali da li se Istok pokazao boljim?

Suočeni smo s neobičeno sličnim problemima, ali i dalje jedni druge gledamo s oprezom, nejasno svjesni da postoje ljudi i zajednice u drugim istočnim zemljama koje proživljavaju iste probleme, ali nemamo sposobnosti ili volje da se ujedinimo s njima. Svijet je manji nego ikada prije, sukobi se prelijevaju preko državnih granica i stvaraju im egzistencijalne prijetnje. Vrijeme je da otpor i solidarnost putuju preko granica s istom lakoćom.

Janine Rich, Open Democracy

Tekst je prilagođen

Islamska zajednica protiv ekstremizma

 

Foto: Muhamed Jusić

Od dolaska na čelo Islamske zajednice (IZ) sadašnjeg reisa Huseina Kavazovića tiho ali sistematski mijenja se odnos IZ-a prema selefijama. Nasuprot tome, bivši reis Mustafa Cerić proglašavao je islamofobijom svako upozorenje o pojavama vjerskog ekstremizma. Otvorenije i konkretnije o vjerskom ekstremizmu i terorizmu govori se nakon važnog sastanka reisa Kavazovića 04. decembra 2015 sa najutjecajnijim bošnjačkim političarima i intelektualcima. Deklaraciju usvojenu na tom sastanku javnost i brojni komentatori prihvatili su s punom podrškom. Jedan od istaknutijih bh intelektualaca Šaćir Filandra tim je povodom rekao da je ‘’ovo hrabra izjava namijenjena domaćoj i inozemnoj javnosti. Za nekoliko mjeseci treba ih upitati šta su uradili.“  Vrlo brzo pokazalo se da slijede i konkretni potezi. U velikoj i dobro isplaniranoj policijskoj akciji u Sarajevu je 22. decembra uhapšeno jedanaest lica koja su osumnjičena za pomaganje i pripremu terorističkih djela. Tada je policija obavila pretres na trinaest lokacija i zaplijenila dosta dokaznog materijala, među ostalim i zastave Isil-a. Pregledana su i dva objekta u kojima su ekstremisti organizirali vjerske obrede i predavanja, čiji su sadržaj i forma posve suprotni od onoga za što se zalaže IZ. Objavljena su i imena lica koja su dolazila u te objekte, a to je ujedno i javno upozorenje potencijalnim pristalicama ekstremizma i terorizma da su praćeni i da nadležni organi znaju za njihove aktivnosti.

U krugovima stručnjaka za terorizam i sigurnosno-policijskim krugovima govori se o promjeni taktike selefijskih zajednica. Ranijih godina organizirali su se u seoskim naseljima s lošim pristupnim putevima (Bočinja, Maoča i dr.),  a sada su prisutniji u većim urbanim naseljima, naročito u Sarajevu. Stručnjaci upozoravaju da je to faza priprema terorističkih akcija; cilj su važni objekti i institucije. U vezi s tim mogu se primjetiti sve češće izjave o potrebi efikasnije suradnje i povezivanja sigurnosnih službi u BiH i regiji. Ima i korisnih konkretnih poteza. Skupština kantona Sarajevo je krajem decembra usvojila novi Zakon o unutrašnjim poslovima. Ovaj će Zakon oštrijom kaznenom politikom, organizacijskim i finansijskim poboljšavanjem uvjeta za rad policije biti snažnija prepreka svim vrstama ekstremizma. I najviši organi Islamske zajednice u posljednje vrijeme češće se bave pitanjima vjerskog ekstremizma. Sjednica Vijeća muftija održana je 15. decembra, a Sabor IZ zasjedao je 26. decembra. Javnost je obaviještena da su tijela IZ-a raspravljala o izvještajima o radu, planovima rada i o budžetu. Međutim, neslužbeno se saznaje da je važna tema bila i zahtjev muftijama,  imamima i vjernicima da u svojim sredinama odlučnije suzbijaju vjerski ekstremizam.

Bosna i Hercegovina je ustavno i teritorijalno preorganizirana država, pa se ipak i u takvim prilikama osjeća spremnost vlasti i IZ-a za efikasnije suzbijanje terorističkih i ekstremističkih pojava. Sve je bolja poveznost i razmjena korisnih informacija sa sigurnisnim službama susjednih država. Time se smanjuje prostor za djelovanje terorista i ekstremista, tj poboljšava se sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini.

Zlatko Bosnić

Važni događaji i njihova javna percepcija

Nemamo sreće da se u Bosni i Hercegovini često dogodi nešto važno a pozitivno.‭ ‬Kada se takvo što ipak desi,‭ ‬s pravom povjerujemo da nade još ima.‭ ‬Ali tu je i hronična bolest naše javne kulture:‭ ‬uvijek ima dovoljno osporavatelja.‭ ‬Međutim,‭ ‬čak iz tih pozicija teško je osporiti aktivnosti čiji je rezultat koristan a poruke jasne.‭ ‬Evo jednog takvog primjera.
U Sarajevu je,‭ ‬na inicijativu i poziv reisu-l-uleme Islamske zajednice Huseina Kavazovića,‭ ‬04.11.‭ ‬održan sastanak bošnjačkih uglednika‭ (‬političari,‭ ‬intelektualci,‭ ‬znanstvenici…‭) ‬na kojem se raspravljalo o potrebi i načinima borbe protiv ekstremizma i terorizma.‭ ‬Važno je da su u takvom sazivu doneseni razumni i hrabri zaključci koji su dobili opću podršku u svim strukturama društva,‭ ‬od političkih i nevladinih organizacija do istaknutih pojedinaca.‭ ‬Može se očekivati‭ ‬da će poslije‭ ‬04.11.‭ ‬ekstremizam i terorizam biti moguće efikasnije suzbijati.‭
Lako se složiti da nije dobro ako se iste ili slične pojave mjere različitim aršinom.‭ ‬Primjena takvog nepreciznog metra skupo košta ovo društvo i ovu zemlju.‭ ‬To je jedan od važnijih razloga gubljenja povjerenja u institucije države i društva.‭ ‬U konačnici,‭ ‬što je i najopasnije,‭ ‬tako se proizvode međunacionalne tenzije i nepovjerenje‭ – ‬u Bosni i Hercegovini se sve gleda u toj ravni,‭ ‬a to ovoj zemlji najmanje treba.‭ ‬Pa cijeli Dodikov projekat zasniva se na‭ “‬politici‭“ ‬međunacionalnog konflikta.
Nažalost,‭ ‬više je primjera koji proizvode dvojenja i suprotstavljena svrstavanja.‭ ‬Od više njih valja ukazati na dva relativno svježa primjera.‭ ‬Uposlenik Obavještajno sigurnosne agencije‭ (‬OSA‭) ‬Zlatko Humo u tunelu Salakovac kod Mostara aktivira eksplozivnu‭ ‬napravu‭! ‬Zašto,‭ ‬protiv koga,‭ ‬ni danas se ne zna.‭ ‬Zna se da je eksplozivna naprava bačena pred automobil u kojem se vozio general Ante Jeleč,‭ ‬načelnik zajedničkog stožera OS BiH.‭ ‬Reakcije na ovaj čin bile su spore i mlake.‭ ‬Ponavljamo,‭ ‬bombaš je tada bio aktivni uposlenik OSA-e‭!
Drugi primjer govori o prenaglašenom propitivanju zakonske i moralne odgovornosti ministrice odbrane Marine Pendeš.‭ ‬Krimen je u lošem radu jednog od njezinih savjetnika.‭ ‬Naravno da se za propuste mora odgovarati,‭ ‬a nadležne institucije će odlučiti kako i po kojim uzusima.‭ ‬Međutim,‭ ‬dojam je da se u ovom slučaju radilo o‭ “‬prekomjernom granatiranju‭“‬,‭ ‬ne uzimajući u obzir sve raspoložive parametre.‭ ‬Gospodin savjetnik o kojemu je riječ nekada je bio član Predsjedništva BiH i sigurno je povjerovao da ga minule‭ “‬zasluge‭“ ‬kvalificiraju za posve ležeran odnos prema aktuelnim radnim obavezama.‭ ‬Lako je pretpostaviti i da je njegova stranka odlučila koga će on savjetovati,‭ ‬a ne resorna ministrica.‭ ‬Treba pridodati i to da se radi o uspješnoj dužnosnici,‭ ‬a pri tome se radi o skromnoj i‭ ‬samozatajnoj osobi.‭ ‬Uostalom,‭ ‬žena na čelu Ministarstva odbrane,‭ ‬zahtjevna je to pozicija.‭ ‬Nije to čest slučaj ni u zemljama sa znatno višim nivoom političke kulture nego kod nas.
Dobro bi bilo da svi kojih se to tiče,‭ ‬svakako uključujući medije,‭ ‬izvlačimo pouke iz ovakvih primjera.

Zlatko Bosnić
Autor je magistar filozofije. Živi i radi u Sarajevu.