EU između apokalipse i utopije

Javno predavanje prof. dr. sc. Mile Lasića u ANU BiH. Preuzeto iz časopisa ANUBIH “Dijalog”, No. 3-4/2015. 

Europska unija je na raskrižju. U igri je sukladno, „Bijeloj knjizi“ Europske komisije, pet scenarija, koji se mogu podvesti pod potrebu produbljenih reformi u krugu onih zemalja EU koje su sposobne i voljne za dublje integracije, što implicira i „EU dviju brzina“, to jest „jezgru EU“ i „satelite“.  Na suprotnom polu su, pak, planovi skupine zemalja „Višegradske skupine“, koje traže povratak dijelova suvereniteta na članice EU s europskih razina odlučivanja, što istovremeno znači i suspenziju acquisa i rastakanje EU. Surove geopolitičke igre u svijetu i proturječni unutarnji razvoji u EU imaju i gospodarske i financijske i političke aspekte, kao i vrijednosne dimenzije. Pa se u dobu „novog Hladnog rata“, u „post-truth eri“ i vremenima „fake news“ mnogima i unutar EU učinilo kako Europska unija nije vrijedna angažmana, posebice u tzv. novim članicama EU, mada su profitirale od njezina postojanja i članstva u EU. Nažalost, i u zemljama „Zapadnog Balkana“ se učinilo mnogima kako su alternative vlastitoj budućnosti u EU moguće i u čvrstim vezama s nekim drugim važnim igračima na „velikoj šahovskoj ploči“, a ne s EU, pa demonstriraju odbojnost spram transnacionalnih umreženja u EU i druge boleštine tzv. neiživljenog suvereniteta, baš poput zemalja „Višegradske skupine“.

U javnom predavanju se dekonstruiraju, zapravo, proturječnosti u svijetu i unutar EU, pa potom slijedi logika koja je odnijela prevagu na tzv. rođendanskom summitu EU u Rimu, 25. ožujka 2017. u jednoglasno usvojenom dokumentu zvanom „Rimska deklaracija“, u kojoj se kazalo kako je postojeći acquis obvezujući za sve, ali da se mora tragati i za inkluzivnim reformama koje bi uključivale one članice EU koje su spremne i voljne za reforme u „koaliciju voljnih“, ostavljajući mogućnost za priključenje drugim članicama kad za takvo što budu spremne. U ovim obrisima ispunjenim neizvjesnostima i prijetnjama tek se očekuju osmišljeniji reformski projekti, za koje je očekivati kako će biti predloženi u formi modela „EU dviju brzina“, za koji su se de facto založili i Juncker, Macron i Merkel, te izrijekom i ugledni „eurolozi“ poput Habermasa i drugih. U ovom kontekstu se u javnom predavanju uključuju u razmatranje i važni impulsi poput Manifesta Pokreta za demokratizaciju Europe (DIEM25) i europske „političke utopije“ izložene u knjizi Ulrike Beate Guérot „Zašto Europa mora postati Republika“. Izvjesniji odgovori se moraju pričekati…

Ključne riječi: EU na raskrižju: pred disolucijom ili reformama, proturječni scenariji o budućnosti EU, proeuropske političke utopije …

I

Prije malo više od godinu dana je bivši predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz, u međuvremenu biran i za predsjednika SPD-a i za protukandidata Angeli Merkel za njemačkog kancelara, na seminaru za novinare u Bruxellesu upozorio kako Europskoj uniji prijeti raspad,  jer “nije dovršena, nije dovoljno transparentna niti demokratska, sigurno nije socijalno pravedna“, poručivši kako „imamo priliku učiniti ju transparentnijom, demokratičnijom, pravednijom“, te kako bi njezino ukidanje, uništenje bilo „povijesni neuspjeh za koji bi cijenu platila ne moja nego buduće generacije“. Prema Hininom izvješću „Martin Schulz: Europska unija pred raspadom“, kako ga je naslovio Index.hr, Schulz je precizirao da se u govorima onih koji pozivaju na preustroj EU i renacionalizaciju politika, koji uvijek na prvo mjesto stavljaju svoju zemlju i umjesto da nude rješenja traže samo krivce, bili to islam, EU, neka druga zemlja ili manjine, prepoznaje retorika 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća. „Rezultat takvih politika je poznat, a alternativa za takve politike je bila Europska unija. Na početku 21. stoljeća trebali bismo moći bolje nego na početku 20. stoljeća“, opomenuo nas je Schulz.[1]

No, hoće li Europljani umjeti spasiti projekt mira zvan Europska unija i time izbjeći ružne povijesne reprize, treba tek vidjeti. Europska unija se nalazi u najdubljoj krizi od njezina osnivanja u Rimu prije 60 godina i otuda se množe i apokaliptične vizije i utopije, uključujući zahtjeve za  revitalizacijom EU ili posve novim početkom, što je, primjerice, suština i peticije za osnivanje “Prave Europske unije blagostanja, sigurnosti i demokracije”, koju sam u veljači 2017. i preveo i su-potpisao. U peticiji “Marš za Europu” se veli: “Mi europske građanke i građani smo i zabrinuti i uplašeni. Gospodarska i financijska kriza je osiromašila mnoge od nas. Visoka i stalno rastuća nezaposlenost mladih prijeti da generacije mladih postanu izgubljene generacije. Društvena nejednakost raste i time dovodi socijalnu koheziju u opasnost. Europska unija je okružena ratovima i nestabilnošću, od Ukrajine do Turske, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Izbjeglički i migracijski pokret je postao strukturna značajka vremena. U mnogim zemljama uočavamo autoritarne tendencije i porast nacionalističkih i ksenofobičnih snaga. Demokracija i suštinske vrijednosti europske moderne civilizacije su napadnute. I sama EU je dovedena u pitanje, iako je upravo ona desetljećima jamčila mir, demokraciju i blagostanje…“ Otuda i zahtjevi: „Mi zahtijevamo od njih da ostvare vizije očeva-osnivača. Oni bi trebali biti u stanju utrti put za ponovno osnivanje EU putem prijedloga Europskom parlamentu, te bezuvjetno iskoristiti instrumente Lisabonskog ugovora kako bi jačali institucije i političke oblasti EU, posebice oblasti vanjske i sigurnosne politike, gospodarske i socijalne politike… Zajedno trebamo ohrabriti nositelje političkih odluka da usmjere Europsku uniju ka novom početku. Europsko ujedinjenje je ključno kako bismo rješavali naše zajedničke probleme, kako bi živjele naše vrijednosti, kako bismo osigurali blagostanje i unaprijedili našu sigurnost i demokraciju”.[2]

Potpisao sam ovu prosvjednu peticiju europskih intelektualaca, jer me već duže vrijeme muče pitanja kako izbjeći sunovrat EU u ništavilo, odnosno preduhitriti apokaliptične disolucijske prijetnje Europskoj uniji a ne odustati od najplemenitijeg projekta u europskoj i ljudskoj povijesti, kako da EU ne izgubi raison d’etre koji se ogleda i u novim paradigmatskim mišljenjima i nenasilnim praksama, koji uključuju i interese i osjećanja i u unutar-političkom i u geo-političkom pogledu. Iz istih razloga pozvat ću se ovdje i na „Manifest za europsku demokratizaciju“ Pokreta za europeizaciju Europe (DIEM25), usvojen na DIEM-ovom osnivačkom kongresu u ožujku 2016., jer je i u njemu iznijet čitav niz ocjena s kojima se ne možete ne složiti, pa i ocjena kako u srcu naše dezintegrirajuće Europe leži obmana: visokopolitički, nerazumljiv proces donošenja odluka od vrha prema dnu predstavlja se kao “apolitičan”, “tehnički”, “proceduralan” i “neutralan”, ma koliko bila njegova opasna svrha spriječiti Europljane da koriste demokratsku kontrolu nad svojim novcem, financijama, uvjetima rada i okolišem. Cijena te obmane nije samo kraj demokracije, nego za posljedice ima i loše ekonomske politike: a) ekonomije Eurozone tjeraju se s ruba litice kompetitivnim mjerama štednje, što rezultira trajnom recesijom u slabijim zemljama i slabim investiranjem u ključnim zemljama; b) članice Europske unije koje su izvan Eurozone udaljavaju se, pak, tražeći inspiraciju i partnere u mračnim kutovima, gdje ih se najčešće dočekuje s nerazumljivim, prinudnim ugovorima o slobodnoj trgovini koji podrivaju njihovu suverenost; c) nejednakost bez presedana koja otklanja nadu te mizantropija cvjetaju u cijeloj Europi. U DIEM25 interpretaciji dominiraju dvije grozne opcije: povlačenje u čahure vlastitih nacionalnih država ili predaja briselskoj zoni bez demokracije. Ali, mora postojati neki drugi smjer, pa DIEM25 zaziva protupokret: demokratizirajmo Europu! Sukladno ovoj logici, ili će Europa biti demokratizirana ili će biti dezintegrirana! Uostalom, DIEM25 vjeruje kako njegov cilj ništa više utopijski nego što je to bila inicijalna izgradnja Europske unije. On je zapravo manje utopijski nego što je to pokušaj da se na životu održi postojeća antidemokratska, fragmentirajuća EU. „Naš pokušaj da demokratiziramo Europu je hitan, jer bi bez strelovitog početka moglo postati nemoguće oblikovati se u institucionaliziran otpor na vrijeme, prije nego što Europa prijeđe točku s koje nema povratka“, poručuje se u DIEM-ovom Manifestu, jer ako „ne uspijemo demokratizirati Europu unutar jednog desetljeća, ako europske autokratske sile pobijede u gušenju demokracije, EU će se srušiti pod svojom ohološću, rascijepit će se, a njezin će pad izazvati neviđene probleme svugdje, ne samo u Europi“.[3]

Ma koliko me nervirale neznalice kad ponavljaju poznatu mantru kako je „EU u geopolitičkom pogledu politički patuljak“, jer ova vrsta diskvalifikacije zanemaruje upravo sui generis konstrukciju i geopolitiku vrijednosti u EU, mogu se složiti sa svim onima koji se plaše logike „lako ćemo“, ili „po starom ćemo“, jer ako se upravo takvo što ne bi preduhitrilo, mogla bi EU ući u opasnu disolutivnu fazu, kao nekoć SFRJ. Zbog toga bi se od strane odgovornih u EU morale ozbiljno uzeti upozorenja i DIEM25, odnosno  njegove promptne, pa potom i mjere unutar 12 mjeseci, mjere unutar dvije godine i mjere do 2025., i to temeljem sljedeća četiri načela: a) Nijedan europski narod ne može biti slobodan dok je ugrožena demokracija drugoga; b) Nijedan europski narod ne može živjeti dostojanstveno sve dok se to ne omogući drugome; c) Nijedan europski narod ne može se nadati napretku ako se drugoga gura u trajnu nesolventnost i depresiju; d) Nijedan europski narod ne može rasti bez temeljnih dobara za njegove najslabije stanovnike, bez ljudskog razvoja, ekološkog balansa i odlučnosti da bude slobodan od fosilnih goriva u svijetu koji mijenja sebe, a ne klimu planeta. Zbog toga DIEM25 i poziva putem „Manifesta za europsku demokratizaciju“, kako vele, „drage Europljane“: a) da se zajedno borimo protiv europskog establishmenta, koji duboko prezire demokraciju, kako bismo demokratizirali Europsku uniju; da prekinemo redukciju svih političkih odnosa u odnose moći koji se maskiraju u obične tehničke odluke; da birokraciju EU-a podvrgnemo volji suverenih europskih naroda; da razmontiramo uobičajenu dominaciju korporativne moći nad voljom građana; da ponovno politiziramo pravila koja upravljaju našim jedinstvenim tržištem i zajedničkom valutom. DIEM25 ne krije, također, kako model nacionalnih stranaka koje formiraju krhke saveze na razini Europskog parlamenta smatra zastarjelim, te kako je nužno borbu za demokraciju odozdo (na lokalnim, regionalnim i nacionalnim razinama) dopuniti internacionalnom strategijom i paneuropskom koalicijom za demokratizaciju Europe.

„Naš sveobuhvatni cilj da demokratiziramo Europsku uniju isprepleten je s ambicijom da se promovira samoupravljanje (ekonomsko, političko i društveno) na lokalnim, općinskim, regionalnim i nacionalnim razinama“, poručuje se u DIEM-ovom Manifestu, „da otvorimo koridore moći javnosti; da prigrlimo socijalne i civilne pokrete i da od birokratske i korporativne moći emancipiramo sve razine vlasti“. Inspirirani Europom razuma, slobode, tolerancije i imaginacije, koja je moguća putem sveobuhvatne transparentnosti, stvarne solidarnosti i autentične demokracije, poručuju DIEM-ovci, težimo: a) demokratskoj Europi u kojoj sva politička moć proizlazi iz europskih suverenih naroda; b)transparentnoj Europi gdje se sve odlučivanje odvija pod građanskim nadzorom; c) ujedinjenoj Europi čiji građani imaju jednako zajedničkog na međunarodnom planu koliko i unutar država; d)realističnoj Europi koja si postavlja zadatak radikalnih, ali dostupnih demokratskih reformi; e)decentraliziranoj Europi koja koristi središnju moć kako bi maksimalizirala demokraciju na radnim mjestima, u gradovima, regijama i državama; f) pluralističkoj Europi regija, etniciteta, vjera, nacija, jezika i kultura; g) egalitarnoj Europi koja slavi razlike i prekida s diskriminacijom temeljenom na spolu, boji kože, društvenim klasama ili seksualnoj orijentaciji; h) kulturnoj Europi koja koristi kulturni diverzitet svojih naroda i promovira ne samo svoje neprocjenjivo nasljeđe, nego i rad europskih disidentskih umjetnika, glazbenika, pisaca i pjesnika; i) socijalnoj Europi koja priznaje da sloboda uključuje ne samo slobodu od miješanja, nego i osnovna dobra koja pojedinca oslobađaju od eksploatacije; j) produktivnoj Europi koja investicije usmjerava u zajednički, zeleni napredak; k)održivoj Europi koja živi u okviru sredstava kojima planet raspolaže, minimalizirajući utjecaj na okoliš i ostavljajući što više fosilnoga goriva u zemlji; l) ekološkoj Europi koja je angažirana na zelenoj tranziciji cijelog svijeta; lj) kreativnoj Europi koja oslobađa inovativnu snagu imaginacije svojih građana; m) tehnološkoj Europi koja nove tehnologije stavlja u službu solidarnosti; o) povijesno svjesnoj Europi koja traži bolju budućnost bez skrivanja od svoje prošlosti; p) internacionalističkoj Europi koja ne iskorištava neeuropljane; r) mirnoj Europi koja smanjuje napetosti na svom istoku i na Sredozemlju, koja djeluje kao bedem protiv sirena militarizma i ekspanzionizma; s) otvorenoj Europi koja je otvorena prema idejama, ljudima i inspiraciji sa svih strana svijeta, koja ograde i granice shvaća kao znakove slabosti što u ime sigurnosti šire nesigurnost; š) oslobođenoj Europi gdje privilegije, predrasude, deprivacija i prijetnje nasiljem nestaju, omogućavajući Europljanima da se rađaju u manje stereotipnim ulogama, da uživaju jednake šanse za razvoj svojih potencijala i da budu slobodni birati više od samo životnih partnera, radnih kolega i prijatelja.[4]

Quo vadis, Europo?

Bilo je potrebno u uvodu dotaknuti i ovu vrstu DIEM-ove utopije, kao kontrapunkta birokratiziranoj i tehnokratiziranoj svakodnevnici u institucijama EU, jer se u njoj ne radi samo o željama i snovima lijevo i kozmopolitski nastrojenih Europljana, nego i o podsjetniku na činjenice kako je u osnovi europskih integracija uvijek bila ideja mira i ujedinjenja Europe, a što se imalo postići putem gospodarske integracije odozdo i europskog prava odozgo, kako je i nastala ova sui generistvorevina, privlačeći svojom gravitacijskom snagom sve veći broj europskih zemalja. Pri tomu se upravo politika proširenja EU, počevši od prvog vala proširenja EZ (1973.), kad su tadašnjoj “šestorki” pristupile Velika Britanija, Irska i Danska, pa preko vala proširenja u osamdesetim godinama kad su izravno iz diktatura u EU ušle Grčka, Portugal i Španjolska, sve do „Big banga“ za zemlje istočne i jugoistočne Europe (01. svibnja 2004.), potvrdila kao jedna od najuspješnijih javnih politika EU. Dakako, i prije  “Brexita” se otvorila „Pandorina kutija“ sumnji u idilično kretanje naprijed EU, takoreći samo od sebe, jer su mnoge zajedničke politike, a ne samo politika proširenja, postale upitnim, uslijed surovih geopolitičkih igara izvana protiv EU i unutar autohtonih kriza u EU.

U svakom slučaju se u ovom trenutku ne može govoriti o posve izvjesnoj budućnosti Europske unije, posebice ne u sastavu i na temeljima kakva se oformila u njezinom 60. godišnjem maršu u nepoznato, tijekom kojega je postala sui generis pravnim (i političkim) sustavom: ni federacija, ni konfederacija, nego „nešto između“ – originalna polit-ekonomska integracija i subjekt međunarodnog prava, koja ne isključuje nego uključuje i revitalizira države-članice, uvodeći ih u novi sustav upravljanja temeljem prenijetog ili djeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanja: u prostore transnacionalnih pulsacija i socijalizacija i integracije „s onu stranu nacionalne države“. Unatoč tomu, u vremenima sveopćih kriza doveden je u pitanje i sui generis pravni i politički sustav u EU, ma koliko bi se – poslije svih lutanja – moglo možda ispostaviti kako je budućnost EU upravo u najboljim danima u njezinoj prošlosti. Na ovu temu sam govorio u referatu u ANUBiH krajem prošle godine, a što se u međuvremenu može čitati – zajedno s radovima drugih kolega – u zborniku ANUBiH  o geopolitičkim promjenama u svijetu i Europi i budućnosti BiH.[5]

U ovom trenutku postoji, dakle, ozbiljna opasnost da procesi nebrojenih transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, odnosno umreženja, o kojima implicite i eksplicite govore moje novije studije budu dovedeni u pitanje[6], ma koliko neupitno bilo ispravnim što polaze od postojećih identiteta i subjektiviteta, pa inkluzijom rade u korist njihove kozmopolitizacije, a što za posljedicu ima tzv. europeizaciju i narativa i javnih politika u EU. Zbog toga se ni u kojem slučaju ne bi smjelo zaboraviti kako su EEZ/EZ/EU, uvijek kada bi se suočavale s unutarnjim strukturnim krizama i/-ili geopolitičkim izvanjskim udarima posezale za dubljim reformama i novim temeljnim ugovorom koji bi naznačio i dublje integracije i efikasnije odlučivanje, ne isključujući ni daljnje širenje EU. Doduše, i u svim  ranijim krizama se javljala i ideja povratka EU ustroju tipa „saveza nacionalnih država“, ali se nitko nije usuđivao dovoditi u pitanje „EU kakva jest“, njezinu „pravnu stečevinu“ (acquis), kao što se danas čini. Zbog toga se već ovdje mora reći kako u slučaju suspenzije „acquisa“ ili „povratka prenijetog suvereniteta“ s europskih razina odlučivanja na institucije zemalja članica, i ne bi se više omogućavala zajedničku budućnost svih članica EU, što bi se najporaznije odrazilo i na zemlje „ZB“,  imale status kandidata ili potencijalnog kandidata kao BiH i Kosovo.

White paper: Pet scenarija o budućnosti EU

Već uoči 60. rođendanskog summita EU u Rimu su politički prvaci Njemačke, Francuske, Španjolske i Italije oživjeli staru ideju o “Europi više brzina”, pri čemu se pod „Europom“ mislila EU, mada to nije jedno te isto, kako “EU ne bi eksplodirala”, to jest kako bi se omogućilo pojedinim članicama EU da napreduju brže nego ostale. “Jedinstvo nema za sve isti značaj. Zato se zalažem za nove oblike suradnje, za nove projekte, za ono što se zove drugačija suradnja”, rekao je tadašnji francuski predsjednik François Hollande, domaćin mini-summita u Versajskom dvorcu, od 06. ožujka 2017. koji je okupio i njemačku kancelarku Angelu Merkel i premijere Španjolske i Italije, Marijana Rajoya i Paola Gentilonija. Zapravo se o „EU dviju brzina“ raspravljalo već prije toga na kolegiju Europske komisije, inače ne bi mogao njezin predsjednik Juncker već 01. ožujka ove godine progovoriti u javnosti o pet mogućih scenarija o budućnosti EU, poručivši: “Nije više vrijeme kada možemo zamisliti kako će svatko činiti iste stvari zajedno”. U međuvremenu je i njemačka kancelarka Angela Merkel progovorila o “EU više brzina”, preciziravši kako takva EU na neki način već postoji. Neke države su u Eurozoni, a druge nisu, neke su u Schengenu, a druge nisu, neke bi izuzeća od zakona EU, objasnila je, misleći na one članice EU koje su suspendirale tzv. Dublinske regule i tzv. pravične kvote raspodjele migranata u cijeloj EU. U nagoviještenim planovima Junckera i Merkel radilo se, dakle, o idejama dublje integrirane Europske unije skupine najrazvijenijih i najvoljnijih članica Unije, dok bi članice EU koje ostaju izvan tog kruga morale ostati vjerne “acquisu”, ili izaći  iz EU , odnosno krenuti k vlastitom “exitu”, i tako produbiti postojeću dezintegraciju Europske unije. Nije bilo, pak, posve jasno: ostaju li i članice EU koje bi činile “koaliciju voljnih” vjerne „acquisu“ ili ne, što se razjasnilo tek tijekom jubilarnog 60. rođendanskog summita EU u Rimu, 25. ožujka 2017. Potom se spekuliralo kako bi zamišljenu “jezgru EU” činile: Portugal, Španjolska, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Belgija, Luksemburg, Italija, Austrija, Slovenija, Finska, Litva, Latvija, Estonija, Cipar, Malta i Irska, dok bi se u “drugoj brzini” našle sve ostale članice EU koje ne žele ili ne mogu pratiti produbljenije integracije. Sve se špekulacije ove vrsti moraju uzeti s rezervom, naravno, jer one i nisu drugo do ambicija jednih i strahovi drugih, dok će se o formama budućnosti EU sa sigurnošću znati više tek u ljeto 2019. godine. Takvo što se, naime, da zaključiti temeljem planova predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska, najavljenih u estonskoj prijestolnici Tallinu, 29. rujna ove godine. „Mogu reći u ime svih da je jedinstvo najvažnije“, ocijenio je Tusk, najavivši kako će dosadašnje rasprave „iskoristiti za izradu Liderske agende 2017/2018.“, te da će tu agendu predstaviti na redovitom skupu EU za tri tjedna u Bruxellesu, što je u međuvremenu i učinio. Iz nje je vidljivo kako se radi o čak 13 važnih susreta čelnika EU do u ljeto 2019., pri čemu je u „Liderskoj agendi“  predviđen i summit EU sa  zemljama „Zapadnog Balkana“ u Sofiji, 17. svibnja 2018. godine.[7]

No, u ovom pregledu je nužno vratiti se zakratko i na pripremni summit EU u Bruxellesu od 9. i 10. ožujka ove godine, koji je započeo kao formalni sastanak Europskog vijeća, koji okuplja čelnike svih 28 zemalja članica EU, a završio kao neformalni sastanak 27 čelnika, bez britanske premijerke Therese May, jer su drugog dana na dnevnom redu i bila pitanja koja se tiču budućnosti EU na kojima Velika Britanija ne sudjeluje tijekom procesa razdruživanja s EU. Po njegovom završetku je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker precizirao kako “Europa više brzina” ne znači izgradnju nove željezne zavjese: “Primijetio sam da neke kolege u tome vide uvođenje nove linije podjela, novu željeznu zavjesu između Istoka i Zapada. To nije cilj”. U vezi “Rimske deklaracije”, tada tek u pripremi, najavio je njezin važni dio u kojem se kazalo kako će EU “raditi zajedno na promicanju zajedničkog dobra, podrazumijevajući da neki od nas idu tješnje, dalje i brže u nekim područjima, ostavljajući vrata otvorenima za one koji se pridružiti kasnije, te čuvajući integritet jedinstvenog tržišta, Schengenskog prostora i EU-a kao cjeline”. Meni se već tada  učinilo kako je najvažnije što se u nacrtu „Rimske deklaracije“ kazalo: “Nepodijeljena i nepodjeljiva Unija, koja radi zajedno kadgod može, različitom brzinom i intenzitetom, kadgod je to potrebno”.[8]

Prema obrazloženjima predsjednika Europske komisije prvo pred studentima u Belgiji krajem veljače, pa potom i u Europskom parlamentu, 01. ožujka ove godine, kada je prvi put progovorio detaljnije i o sadržajima “Bijele knjige o budućnosti EU”, pet oformljenih scenarija “Bijele knjige o budućnosti Europe” svjedoče o različitoj željenoj budućnosti, ali da u EU za sada nema jedinstvena scenarija za očuvanje EU. Mnogi su o ovim scenarijima govorili potom, ali Junckera nisu nadmašili u jezgrovitosti. “Prije 60 godina osnivači Unije odlučili su ujediniti kontinent snagom zakona umjesto oružanim snagama. Možemo biti ponosni na sve što smo otada postigli. Naš najcrnji dan u 2017. još uvijek će biti mnogo svjetliji od bilo kojeg koji su naši preci proveli na ratištu”, objasnio je Juncker, ustvrdivši kako je “obilježavanje 60. obljetnice ugovora iz Rima pravi trenutak da ujedinjena Europa s 27 država članica stvori viziju za vlastitu budućnost. Vrijeme je za vodstvo, ujedinjenost i zajedničku odlučnost. U Komisijinoj Bijeloj knjizi predstavlja se niz različitih putova kojima bi ujedinjena Europa s 27 država članica mogla krenuti. To je početak, a ne kraj procesa i nadam se kako će se sada pokrenuti iskrena i sveobuhvatna rasprava. Forma će zatim slijediti funkciju. Budućnost Europe u našim je rukama”.[9] Po njemu, pet scenarija o budućnosti EU se mogu opisati na sljedeći način: 1. Ne odustajemo; 2. Samo jedinstveno tržište; 3. Oni koji žele više, čine više; 4. Činiti manje, ali učinkovitije; 5. Zajedno činimo mnogo više!

Prema prvom scenariju iz “Bijele knjige” (1. Ne odustajemo), dakle, poslije razdruživanja Velike Britanije od EU temeljem članka 50. Lisabonskog ugovora (što bi se trebao okončati u 2019.), preostalih 27 zemalja EU koncentriraju se u stvari na provedbu plana reformi u duhu Plana za novi početak Europe iz 2014. i Deklaracije o povratku povjerenja u EU, usvojene na izvanrednom summitu EU u Bratislavi sredinom rujna prošle godine. Prema drugom scenariju (2. Samo jedinstveno tržište) preostalih 27 članica EU se koncentrira samo na politike koje se odnose na jedinstveno tržište EU i ne bi mogle više postizati dogovor o sve većem broju političkih pitanja, što bi do 2025. godine moglo značiti, između ostalog, redovite provjere na granicama, otežavanje poslovnih i turističkih prelazaka granica, u osnovi suspenziju Schengenskog ugovora. Bilo bi se, dakako, teže zaposliti u inozemstvu i ne bi se više granatirali prijenosi mirovinskih prava u drugu zemlju, a u slučaju bolesti bi građani u inozemstvu morali plaćati velike račune za liječenje, itd. Sukladno trećem scenariju o mogućoj budućnosti EU (3. Oni koji žele više, čine više), EU nastavlja kao i dosad, ali omogućuje državama članicama koje to žele da zajedno čine više u određenim područjima kao što su obrana, unutarnja sigurnost ili socijalna pitanja. Pojavljuje se jedna ili više “koalicija voljnih”. To bi do 2025. moglo značiti da 15 država članica uspostavlja policijsko i pravosudno tijelo za rješavanje prekograničnih kriminalnih aktivnosti. Sigurnosne informacije odmah se razmjenjuju, jer su nacionalne baze podataka u potpunosti međusobno povezane. Ovdje moram prokomentirati kako se temeljem ovog scenarija i govori o “EU dviju brzina”, ali kako je scenarij bremenit i neizvjesnostima i opasnostima da ne oformi, u konačnici, “jezgru i satelite”, ili koncentrične krugove, što bi moglo značiti i kraj EU kao otvorenog projekta harmonizacije odnosa među članicama. U četvrtom scenariju (4. Činiti manje, ali učinkovitije), države članice EU se koncentriraju na bolje i brže ostvarenje rezultata u odabranim javnim politikama, dok čini manje u područjima i politikama koje za njih nisu dovoljno atraktivne. Ovo još izglednije znači slijediti logiku “koncentričnih krugova” i podrazumijeva implicite suspenziju pravne stečevine EU – acquisa. Ukoliko do sada oformljeni “acquis” ne vrijedi za sve članice EU tad EU i neće preživjeti u postojećem obliku i sastavu. Peti scenarij “Bijele knjige” (5. Zajedno činimo mnogo više) vodi se idejom kako je – unatoč sumnjama i krizama – u budućnosti u EU nužno dijeliti još više. U vezi s obrazloženim scenarijima mora se kazati kako se četiri od njih pet međusobno ne isključuju, ali nažalost ne nude ni odgovor, već samo potiču razmjenu mišljenja i mogućih rješenja.[10]

Junckerov „šesti scenarij“ i druge vizije

“Rimska deklaracija” je konačno i potpisana 25. ožujka 2017. godine u dvorani Kapitolskog muzeja u Rimu od strane šefova država ili vlada svih 27. zemalja-članica, u istoj onoj prostoriji u kojoj su 25. ožujka 1957. godine potpisani ugovori o Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ) i Europskoj  zajednici za atomsku energiju (Euroatom). Rođendanski sastanak EU započeo je, kako i dolikuje, Odom radosti, neslužbenom himnom Europske unije, a predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker izrazio je i u Rimu službeni optimizam glede budućnosti EU, poručivši: “Imat ćemo i 100. rođendan Europske unije”! Potom je Juncker potpisao “Rimsku deklaraciju” s originalnim perom kojim su potpisani i “Rimski ugovori” od prije 60 godina, ako u tomu ima neke simbolike. Ulicama Rima su se valjali i proeuropski i kontra europski prosvjedi.

Poslije rođendanskog summita EU u Rimu su skoro na identičan način kao Juncker obrazložili  scenarije o budućnosti EU, temeljem objavljene „Bijele knjige“ i povjerenici Europske komisije, pa je primjerice povjerenik Europske komisije za međunarodnu suradnju iz Hrvatske Neven Mimica u Saboru Republike Hrvatske obrazložio kako je Europska komisija izloženim scenarijima željela potaknuti raspravu o budućnosti Europe a ne prisvojiti taj proces. Po njegovim riječima, „prva mogućnost koju Bijela knjiga spominje je nastaviti raditi kao i do sada, fokusirajući energiju na ključne, velike teme – poput dovršavanja unutarnjeg tržišta, jedinstvenog digitalnog tržišta, stvaranja energetske unije, unije tržišta kapitala i obrambene unije.“ U vezi drugog scenarija je pošteno priznao: „Možemo krenuti i potpuno drugim smjerom, i odlučiti da se Unija fokusira samo na jedinstveno tržište. Međutim, Europska unija je puno više od tržišta robe i novca – reći drugačije bilo bi nepravedno prema vrijednostima za koje smo se borili zadnjih 60 godina.“ Treća mogućnost po Mimici je „dopustiti onim državama članicama koje to žele da zajedno čine više u određenim područjima, ostavljajući vrata otvorenima za druge članice. To radimo već i danas, u slučaju Schengena, monetarne unije ili pojačane suradnje (npr. prijedlog europskog javnog tužitelja). Izvjesno je kako ćemo naći elemente ovog scenarija u bilo kojem pristupu koji odaberemo, jer u Europi – koja je toliko raznolika – uvijek će biti različitih sklonosti u različitim područjima“. U vezi četvrtog scenarija je precizirao kako postoji i „mogućnost je da Unija usmjeri svoju pažnju i resurse na nekoliko manjih područja gdje zajednički možemo postići bolje rezultate i dodanu vrijednost za naše građane. Ovo bi značilo raditi manje tamo gdje se članice ne mogu dogovoriti ili gdje su same u boljoj poziciji za postizanje konkretnih rezultata“. A peta opcija je integracija „punom parom“, uz visoku razinu zajedništva – gdje sve države članice dijele više ovlasti i resursa te zajednički odlučuju na svim razinama.[11]

Nitko ne zna, posve sigurno, kakva je budućnost EU i u kojem sastavu. Sudjelujući na okruglom stolu CPIFF-a u Mostaru, 29. ožujka ove godine, ukazao sam na činjenicu kako je posljednja rečenica “Rimske deklaracije”, koja glasi “Europa je naša zajednička budućnost”, istovjetna onoj kojom je završila i “Berlinska deklaracija” iz 2007. godine, usvojena povodom 50. obljetnice potpisivanja “Rimskih ugovora” na tadašnjim svečanostima i u Berlinu i u Rimu. Govorio sam i o probuđenom „principu nade“, govoreći jezikom Ernsta Blocha, glede opstojnosti EU. Naravno, “Rimska deklaracija” ne sadrži konkretna rješenja o budućem ustroju EU, jer se konture konkretnijih rješenja očekuju tek u 2018. godini, kako je i najavio u međuvremenu, predsjednik Europske komisije Juncker 13. rujna ove godine, u Europskom parlamentu, podnijevši redovito izvješće o stanju u EU. S obzirom na temeljitost Junckerova govora o stanju Unije 2017., opremljenog naslovom „Uhvatimo vjetar u jedra“, izdvojit ćemo u nastavku navedene prioritete i vizije razvoja Europske unije do 2025.  Predsjednik Europske komisije je, zapravo, predstavio „Plan za ujedinjeniju, snažniju i demokratskiju uniju“, preciziravši: „Europa ponovno ima vjetar u svojim jedrima. No ako taj vjetar ne uhvatimo, nećemo nikamo krenuti. (…) Trebali bismo odrediti smjer za budućnost. Kako je Mark Twain napisao, za nekoliko godina bit ćeš više razočaran stvarima koje nisi uspio napraviti nego stvarima koje si učinio. Sada je trenutak da izgradimo ujedinjeniju, snažniju i demokratskiju Europu do 2025. Deset godina nakon izbijanja krize europsko se gospodarstvo konačno oporavlja, a s njime i naše samopouzdanje. Čelnici 27 država članica, Parlament i Komisija vraćaju Europu u našu Uniju. Zajedno vraćamo Uniju u našu Uniju. Dok razmatramo budućnost, ne možemo skretati s puta (…) Moramo dovršiti ono što smo započeli u Bratislavi.” Podsjećanja radi, na izvanrednom summtu EU u Bratislavi ravno godinu dana ranije, usvojena je tek rezolucija o nužnosti povratka povjerenja u Europsku uniju. U ime Europske komisije ovaj put je Juncker u izvješću o stanju u EU 2017. pred europarlamentarcima obrazložio i prioritete i vizije po pojedinim važnim oblastima i politikama, najvećim dijelom usuglašene s čelnicima vodećih zemalja EU. Iz njih se, doista, mogu iščitati reformski planovi, no to će se tek vidjeti.

Ovdje će biti navedeni i akcenti koji se tiču najvažnijih javnih politika u EU: trgovina („Partneri iz cijelog svijeta počeli su čekati u redu da s nama potpišu trgovinske sporazume. (…) Danas predlažemo otvaranje trgovinskih pregovora s Australijom i Novim Zelandom.”); industrija („Ponosan sam na našu automobilsku industriju, No, šokiran sam kada se potrošače namjerno i svjesno obmanjuje. Stoga pozivam automobilsku industriju da položi račune i ispravi pogreške. S pomoću nove strategije za industrijsku politiku koju danas predstavljamo naše će industrije i dalje imati ili će steći vodeću ulogu u pogledu inovacija, digitalizacije i dekarbonizacije.”); borba protiv klimatskih promjena („Uslijed propasti ambicije u Sjedinjenim Američkim Državama, Europa će osigurati da naš planet opet postane sjajno mjesto za život. On je baština cijelog čovječanstva.”); migracije („Europa jest i mora ostati kontinent solidarnosti u kojem oni koji bježe od progona pronalaze utočište. Imamo zajedničke granice, ali države članice koje su prve na udaru ne mogu se same štititi. Zajedničke granice i zajednička zaštita moraju biti usko povezani.”); Europske snage solidarnosti („Posebno sam ponosan na mlade Europljane (…) koji sudjeluju u našim novim Europskim snagama solidarnosti. Oni europskoj solidarnosti daju pun smisao.”; Afrika („Moramo i pokazati solidarnost s Afrikom. Afrika je plemenit i mlad kontinent, kolijevka čovječanstva. Zahvaljujući uzajamnom fondu EU za Afriku od 2,7 milijardi EUR otvaraju se mogućnosti zapošljavanja diljem tog kontinenta.”); isplovljavanje („Došlo je vrijeme da se iz te rasprave [o budućnosti Europe] izvedu prvi zaključci. Vrijeme je da se iz razmatranja prijeđe na djela, odnosno iz rasprave na donošenje odluka. Danas bih vam želio iznijeti svoje stajalište, svoj osobni šesti scenarij, ako tako mogu reći.„Za mene je Europa više od jedinstvenog tržišta. Više od novca i više od eura. Uvijek su najvažnije bile vrijednosti.”); od istoka do zapada („Europa, pod njom Juncker misli na EU, se proteže od Viga do Varne, odnosno od Španjolske do Bugarske. Europa mora disati punim plućima, i istočnim i zapadnim krilom. Inače naš kontinent neće moći doći do zraka.”); upućivanje radnika („U Uniji u kojoj su svi ravnopravni ne mogu postojati radnici druge klase. Radnici bi za jednak rad na istome mjestu trebali primati jednaku plaću.”); vladavina prava („U Europi je snaga zakona zamijenila zakon snage (…) Vladavina prava obvezna je u Europskoj uniji. Ona je obveza. Presude Suda svatko mora poštovati. Dovesti ih u pitanje ili dovesti u pitanje neovisnost nacionalnih sudova značilo bi građanima oduzeti njihova temeljna prava.”); Schengenski prostor („Ako želimo ojačati zaštitu svojih vanjskih granica, odmah moramo Bugarskoj i Rumunjskoj dopustiti da pristupe schengenskom prostoru. Trebali bismo i Hrvatskoj dopustiti da postane punopravna članica schengenskog prostora u trenutku kada ispuni sve kriterije.”): Eurozona/Europodručje  („Ako želimo da se naš kontinent s pomoću eura ujedini, a ne razdvoji, onda euro mora biti više od valute odabrane skupine zemalja. Euro bi trebao biti jedinstvena valuta cijele Europske unije.”); proširenje („Moramo ponuditi vjerodostojnu mogućnost pridruživanja zapadnom Balkanu (…) Jasno je da za vrijeme [ovog] mandata neće doći do daljnjeg proširenja (…) No, nakon toga Europska unija imat će više nego 27 članica.”); Turska („Turska se u posljednje vrijeme počela znatno udaljavati od Europske unije.”); glasovanje kvalificiranom većinom o porezu („Snažno zagovaram prijelaz na glasovanje kvalificiranom većinom o odlukama o zajedničkoj konsolidiranoj osnovici poreza na dobit, PDV-u, pravednom oporezivanju u području digitalne industrije te porezu na financijske transakcije.”); Europski ministar gospodarstva i financija („Potrebna nam je funkcija europskog ministra gospodarstva i financija: Europskog ministra koji promiče i podupire strukturne reforme u našim državama članicama. Nisu nam potrebne paralelne strukture (…); Parlament europodručja Europski je parlament.”; borba protiv terorizma („Pozivam na osnivanje europske obavještajne jedinice koja će osigurati da se podatci o teroristima i stranim borcima automatski razmjenjuju među obavještajnim službama i s policijom.”); jači globalni čimbenik („Želim da države članice razmotre za koje bi se odluke iz područja vanjske politike na koje se primjenjuju načela jednoglasnosti, moglo prijeći na načelo glasovanja kvalificiranom većinom. Ugovorom je to već predviđeno.”); bolja regulativa („Ne smijemo se uplitati u svakodnevicu europskih građana (…) Ne smijemo ih preplavljivati bujicom novih inicijativa ili tražiti sve veće ovlasti. Gdje god to ima smisla, ovlasti moramo vratiti državama članicama. Zbog toga ću ovog mjeseca osnovati radnu skupinu za supsidijarnost i proporcionalnost, koja će izrazito kritički preispitati sva područja politika kako bismo bili sigurni da djelujemo samo ondje gdje EU može ostvariti dodanu vrijednost.”); institucijska reforma („Europa bi bolje funkcionirala kada bismo spojili funkciju predsjednika Europske komisije i Europskog vijeća (…) Europu bi se lakše razumjelo kada bi brodom kormilario jedan kapetan (…) Europska unija sa samo jednim predsjednikom bolje bi odražavala svoju pravu prirodu kao Unija država i Unija građana.“…

„Naša budućnost ne može ostati tek scenarij“, precizirao je Juncker u Europskom parlamentu, „mi već danas moramo pripremiti Uniju sutrašnjice … 30. ožujka 2019. bit ćemo Unija s 27 država članica. Predlažem da se dobro pripremimo za taj trenutak, međusobno unutar skupine od 27 država članica i unutar institucija EU-a. Gajim nadu kako će se Europljani 30. ožujka 2019. probuditi u Uniji u kojoj svi čvrsto stojimo uz naše vrijednosti. U Uniji u kojoj sve države članice čvrsto poštuju vladavinu prava. (…) U Uniji u kojoj smo učvrstili temelje naše ekonomske i monetarne unije kako bismo u dobrim i lošim vremenima, bez pomoći izvana, branili našu jedinstvenu valutu. (…) U Uniji u kojoj samo jedan predsjednik, izabran na demokratskim izborima nakon europske predizborne kampanje, upravlja radom Europske komisije i Europskog vijeća. Započeli smo s popravkom krova. No sada moramo završiti posao dok je još lijepo vrijeme (…) Zato bacimo konopac s pramca. Isplovimo iz sigurne luke. I uhvatimo pravi vjetar u jedra.” [12]

U ovom podsjetniku se ne smije ispustiti ni što je francuski predsjednik Emmanuel Macron kazao pred studentima na Sorboni, samo dva dana poslije njemačkih izbora od 24. rujna ove godine, u “Inicijativi za Europu: Suverena, ujedinjena i demokratska Europa”. U najkraćem, poručio je sljedeće: „Ne možemo sebi priuštiti da se držimo iste politike, istih navika, istih procedura i istog proračuna… Niti ikada više možemo izabrati da se zatvorimo unutar vlastitih državnih granica. Jedini način da sebi osiguramo budućnost je da ponovno izgradimo suverenu, ujedinjenu i demokratsku Europu…“. U njegovoj viziji, izdvaja se šest velikih zadaća, koje su na sličan način dotaknute i u Junckerovom predavanju. Prvo, Europa mora u oblasti sigurnosti razviti vlastite, zajedničke interventne snage, jedan obrambeni proračun i jedinstvenu akcijsku doktrinu, s ciljem da se nacionalne vojske integriraju u europske trupe “na svakoj razini”. (Juncker je o ovim pitanjima govorio u EP-u daleko opreznije.) Macron se na Sorboni založio i za formiranje Europske obavještajne službe, koja će se boriti protiv terorizma, kao i za  zajedničke civilne zaštitničke trupe. Osvrnuo se kritično i na izazove migrantske krize, preciziravši kako odgovor i na ovu krizu mora biti europski, a ne da članica postupa po svom nahođenju. Založio se i za osnivanje Europskog ureda za azil, koji bi registrirao svakog migranta, dao mu biometrijske dokumente i postupno stvarao Europsku graničnu policiju. Uz to bi trebalo ustanoviti i europski program za integraciju migranata, koji mora imati na raspolaganju velika financijska sredstva. Oni migranti koji budu zadovoljavali kriterije, mogu započeti proces integracije u europsko društvo, dok ostali moraju biti vraćeni, smatra Macron. U govoru pred studentima Sorbone francuski predsjednik se osvrnuo i na prioritete EU u vanjskoj politici, preciziravši da EU treba novo partnerstvo s Afrikom koje će se temeljiti na obrazovanju, zdravstvu i tranziciji energije Po njemu, EU treba biti lider u održivom razvoju, zbog čega je potrebno snažnije oporezovati zagađivače životne sredine. Macron se založio i za stvaranje posebne agencije za inovacije koje će donijeti prijelomne promjene, kako bi EU bila lider, a ne slijediti druge na ovom polju. EU mora, po njemu, biti i ekonomska i monetarna sila, s eurom u centru, kadra da se nosi s bilo kakvom financijskom krizom. Najosjetljivije je pitanje što se francuski predsjednik založio da se modeli socijalne zaštite i poreznog sustava postupno sve više ujedinjuju i smanjuju razlike. (I o tomu je opreznije govorio Juncker u Europskom parlamentu.) „Poštivanje tog kriterija mora biti preduvjet pristupa Europskom fondu stabilizacije“, precizirao je Macron, dodavši kako na razini EU mora biti ustanovljena najniža, odnosno minimalna plaća, uz poštivanje osobnosti svake od država članica i stanja njezine ekonomije. Založio se i za međusobnu razmjenu ljudi, te da se ustanovi princip da svaki Europljanin provede najmanje šest mjeseci u drugoj europskoj državi i da svaki student govori barem dva europska jezika do 2024. godine. Založio se eksplicite i za europska sveučilišta, za umrežene sveučilišta i istraživačke institute, pa i za harmonizaciju srednjoškolskih diploma koje će biti priznate, kao i sveučilišne, u cijeloj EU. Predsjednik Francuske je iznio i zanimljiv prijedlog da 73 mjesta u Europskom parlamentu, koja će ostati upražnjena nakon izlaska Velike Britanije iz EU, budu ostavljena za jedinstvenu europsku listu, za koju bi mogao glasovati svaki stanovnik EU već na izborima za EP u 2019. godini. (Ovo će mu priskrbiti dodatni ugled među europskim liberalima, naravno.) U njegovoj viziji EU do 2024., Europska unija osigurava zajedničke osnove i temelji se na: jedinstvenim demokratskim vrijednostima o kojima nema pregovora, jednom, više zaštitničkom jedinstvenom tržištu s izmijenjenom politikom trgovine (koja će se kretati u tri pravca – transparentnost u pregovorima i provedbi trgovinskih sporazuma, socijalnim i standardima zaštite okoline, te reciprocitetu).

U vezi budućnosti zemalja „Zapadnog Balkana“ u EU, Macron je kazao kako „naša reformirana Unija, onog trenutka kada države provedu acquis i dostignu demokratske standarde, treba otvoriti vrata državama Balkana“. Drugim riječima, „balkanske države moraju ispuniti kriterije koje smo postavili, moraju biti usidrene prema Uniji, a ne nam okrenuti leđa i ići prema Rusiji, ili Turskoj ili nekim drugim autoritarnim silama koje danas ne dijele naše vrijednosti“, poručio je Macron. Preduvjet za sve to je reforma institucija EU, s manjom Europskom komisijom koja bi imala 15 članova. U vezi modela „EU različitih brzina“ poručio je kako „oni koji žele napredovati, ići brže, to mogu i činiti bez ometanja“, ali kako će „suradnja uvijek biti otvorena za sve, ali samo na temelju zajedničke ambicije, bez unaprijed definiranog formata“. Po njemu, tzv. francusko-njemački motor bit će od odlučujućeg značaja, obzirom na izazove koji su pred nama, pa je u tom kontekstu predložio da se do 2024. tržišta ove dvije države „u cijelosti integriraju“. Po njemu, institucije EU bi do ljeta naredne godine trebale uraditi prijedlog svih potrebnih promjena, uključujući i izmjene nekih od temeljnih sporazuma EU. „Vratilo se vrijeme kada Francuska predlaže nešto“, poručio je Macron na kraju svog govora na Sorboni, „dok ovo govorim mislim na Roberta Schumana koji se 9. svibnja 1950. godine usudio u Parizu predložiti izgradnju Europe. Sjećam se njegovih moćnih riječi: „Mi nismo imali ujedinjenu Europu i dobili smo rat“.[13]

Njemačka kancelarka Angela Merkel odmah je pozdravila reformske ideje Emmanuela Macrona, nazvavši ih „dobrim impulsom“, kako je zabilježio ugledni tjednik „Die Zeit“ i istaknuvši kako bi te ideje mogle biti osnova za intenzivnu francusko-njemačku suradnju. “Što se tiče Macronovih prijedloga, postoji visoka razina suglasnosti između Njemačke i Francuske“ kazala je Merkel nakon susreta s Macronom u Talinnu, u sklopu summita EU o digitalnoj ekonomiji, „ali, moramo razgovarati o detaljima“. No, i ona je  „čvrsto uvjerena da Europa ne može samo sjediti skrštenih ruku, već se mora nastaviti razvijati”. Dakako, veliko je pitanje hoće li Njemačka moći slijediti sve Macronove prijedloge, ali je zainteresirana za suradnju i po pitanjima obrane i migracija, dok je teškoće realno očekivati oko vrlo škakljivih pitanja kakve su i porezne i socijalne politike, te vlastitog proračuna i eventualnog zasebnog parlamenta buduće „jezgre Europe“. Merkel u Njemačkoj zovu „usisivač ideja“, jer i na unutarnjem i vanjskom planu umije dobro slušati i posvojiti „dobre impulse“.[14]

No, nisu posvuda oduševljeni govorom koji je francuski predsjednik Emmanuel Macron održao pred studentima na pariškoj Sorboni, pa je, primjerice, zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula komentirao za Večernji list kako se Macron, da bi bio uvjerljiv euroreformator, najprije treba dokazati kao reformist u Francuskoj, jer Francuska ne uspijeva provesti reforme, a zalaže se za „EU dvije brzine“. Picula je s pravom ukazao i na važnu razliku u Junckerovom i Macronovom pristupu: “Junckerov je stav da Eurozona i Schengen ne mogu biti procesi koji razdvajaju članice EU, nego spajaju, što piše i u pristupnim ugovorima“, pa stoga i „odbacuje ideju parlamenta Eurozone, a mislim da je Macron na korak da predloži zajednički parlament onih država EU koje se žele više integrirati.”[15]

I brojni su drugi „eurolozi“ ukazali kako ono što je izložio predsjednik Europske komisije „ima veću težinu”, dok je Macron nerealno raspoložen glede „jezgre EU“. Radi se upravo o onim rezervama na koje je u razgovoru za balakns.aljazeera.net ukazao i mladi politolog sa Sveučilišta u Beču, podrijetlom iz BiH, Vedran Džihić, preciziravši kako je Macronov govor bio vatromet ideja za jaču, čvršću, dublju EU, ali i „utopijska vizija jedne nove Unije, koja bi korak po korak trebala biti građena u narednih desetak godina“. Pa ipak, i Junckerov i Macronov pristup imaju mnogo toga i zajedničkog, uočava Džihić: „Kada se crtaju konture nečega što u tom momentu izgleda kao kontraintuitivno i utopijski, važne su centralne konture, važan je pravac misli i ideja. On je i kod Junckera i Macrona identičan: oni žele da zaustave krizu u Uniji, rast desnice i populizma, spriječe dezintegraciju EU-a i jačanje antieuropskog populizma i centrifugalnih tendencija (kao, recimo, u Poljskoj ili Mađarskoj). I, što je još važnije, žele da promijene diskurs o Uniji i u njoj, koji je posljednjih godina bio diskurs krize. Oni traže novu vrstu EU-entuzijazma koji treba da otvori prostor za reforme i jednu novu Uniju.“[16]

Tri neobvezujuće rezolucije u Europskom parlamentu

Ne smiju se u pregledu neizvjesnih reformi propustiti dotaknuti i tri rezolucije EP-a od 17. veljače 2017., uz napomenu kako su dvije proizvod suradnje socijaldemokrata i europskih pučana (njemačkih i talijanskih, njemačkih i francuskih), dok je jedna izraz raspoloženja Liberalne frakcije u EP-u (ALDI skupina) i bivšeg belgijskog premijera Guy Verofstadta.[17]

Prvu neobvezujuću rezoluciju EP-a su pripremili, dakle, talijanska zastupnica Mercedes Bresso (S&D) i njemački zastupnik Elmar Heinrich Brok (EPP), a podržalo ju je 329 zastupnika, dok je njih 223 bilo protiv a 83 suzdržanih. Pri tomu se treba imati na umu kako Europski parlament broji 750 zastupnika, plus predsjednik, te kako i ovakvo prostovećinsko usvajanje ima izvjesnu političku i simboličku vrijednost, ali ne i prevelike reformske potencijale. Zapravo je primarni cilj svih rezolucija Europskog parlamenta bio uputiti poruku građanima EU da će institucije EU “štititi svoje građane” od najezde populista, kako je i kazala Mercedes Bresso. “Europska unija ne treba populističku revoluciju. Treba mir i treba se prilagoditi potrebama našeg vremena. To znači nositi se s demokratskim izazovima, pružiti građanima socijalnu, fiskalnu i ekološku zaštitu, osigurati njihovo pravo na sigurnost u jako lošem međunarodnom kontekstu i ispuniti naše moralne obveze prema našim susjedima”, poručila je Bresso putem portala Europskog parlamenta. Slično je građanima EU poručio i ko-autor ove rezolucije, njemački eurozastupnik Elmar Brok: “Građani od Europe očekuju rješenja i ljuti su jer ih ne vide. U vremenu punom izazova to je očito, ali puno problema može se riješiti samo zajednički. Lisabonski ugovor pruža jako puno mogućnosti da Europska unija bude učinkovitija, odgovornija i transparentnija, koje još nisu iskorištene”. I doista, kad se pažljivije pogleda što stoji u Bresso-Brok rezoluciji, postaje vidljivo kako se zagovara supstancijalna institucionalna reforma Vijeća EU, koje danas u svim njegovim sastavima predstavlja države članice EU, a trebalo bi ga – prema ovim planovima – pretvoriti u drugi zakonodavni dom, dok bi njegove razne konfiguracije (za vanjske poslove, za poljoprivredu, za financije, za unutarnje poslove i pravosuđe, itd.) bile u buduće samo pripremna tijela poput parlamentarnih odbora. Vijeće EU bi – prema ovim planovima – posve prešlo na glasovanje kvalificiranom većinom, kad god to dopuštaju europski ugovori, kako bi se izbjegle blokade važnih zakona i ubrzao zakonodavni proces. Predlaže se i uspostava stalnog Vijeća ministara za obranu koje bi koordiniralo obrambene politike država članica. A kako bi se povećala neovisnost predsjednika Europske komisije, predlaže se da svaka članica predloži po troje kandidata koje bi predsjednik Komisije mogao uzeti u obzir prilikom formiranja Europske komisije.

U drugoj neobvezujućoj rezoluciji Europskog parlamenta, koju su ponovno pokrenuli dvoje zastupnika iz redova europskih pučana i socijaldemokrata, samo ovaj put njemački zastupnik Reimer Boege (EPP) i francuska zastupnica Pervenche Beres (S&D), sugerira se čvršće povezivanje gospodarstava Eurozone, koja bi trebala imati fiskalni kapacitet a koji bi činili glavni protukrizni instrument Eurozone (Europski stabilizacijski mehanizam, ESM) i posebni dodatni proračun Eurozone. Ova rezolucija Europskog parlamenta usvojena je s 304 glasa za, 255 protiv i 68 suzdržanih. Najintrigantnijom u rezoluciji je ideja da se Europski stabilizacijski mehanizam dodatno razvija i pretvori u Europski monetarni fond (EMF) s dovoljno velikim kapacitetom kreditiranja i zaduživanja i jasno definiranim ovlastima, kako bi apsorbirao asimetrične i simetrične šokove. K tome se predlaže usvajanje tzv. kodeksa konvergencije, koji bi uzimao u obzir preporuke za pojedine zemlje, a koji bi se tijekom petogodišnjeg razdoblja trebao usmjeriti na konvergencijske kriterije u smislu oporezivanja, tržišta rada, ulaganja, produktivnosti i socijalne kohezije. U ekonomskom upravljanju u Eurozoni trebala bi prevladati metoda zajednice a ne međuvladina metoda. Europski parlament i nacionalni parlamenti trebali bi na tom području imati veću ulogu. Dužnost predsjednika “Euroskupine” i dužnost povjerenika za ekonomska i financijska pitanja mogle bi se sjediniti, a u sklopu Europske komisije trebalo bi uvesti dužnost ministra financija i sektor ministarstva financija.

Treća neobvezujuća rezolucija Europskog parlamenta, ona koju je pripremio čelnik belgijskih i europskih liberala Guy Verhofstadt (ALDE), isti onaj koji je prije desetak godina, zajedno s Danielom Kohn Benditom bio i ko-autor Manifesta za federalističku Europu sugerira niz dubljih i supstancijalnijih reformi na području ekonomskog upravljanja, vanjske politike, temeljnih prava i transparentnosti. I Verhofstadtova rezolucija predlaže da EU dobije ministra financija i da se Europskoj komisiji da ovlast da formulira i provodi zajedničku ekonomsku politiku EU, uz potporu proračuna Eurozone. Europska komisija bi trebala biti bitno manja i imati samo dvoje potpredsjednika – ministra financija i ministra vanjskih poslova. Zastupnici ove skupine sugeriraju da bi europski građani u svim državama članicama trebali izravno glasovati za službene kandidate europskih političkih stranaka za predsjednika Europske komisije. Ističu također kako bi Europski parlament trebao imati samo jedno sjedište, jer se sada radi o povremenim skupim zasjedanjima i u Strasbourgu i u Bruxellesu. Za Verhofstadtovu rezoluciju su se izjasnila 283 zastupnika, dok ih je 269 bilo protiv, uz 83 suzdržana, što znači da je jedva osigurala prostu većinu onih koji su pristupili glasovanju.

Nedorečenosti modela “EU dviju brzina” 

Posve je riskantno prognozirati, i ako pozornije pratite sve ove reformske prijedloge, scenarije i opcije, u kojemu pravcu ide EU, ali najizgledniji je, ipak, onaj pravac naznačen u “Rimskoj deklaraciji” putem formulacije: “Djelovat ćemo zajedno, različitim ritmom i intenzitetom kada je potrebno, krećući se u istom smjeru, kao što smo to činili u prošlosti, u skladu s ugovorima i ostavljajući vrata otvorenim za one koji se žele pridružiti kasnije.[18]

Ovo bi trebalo značiti kako će EU i u budućnosti ostati transnacionalna a ne postati nadnacionalna organizacija, kako je u pravilu kod nas iz neznanja zovu i mnogi koji predaju na sveučilištima ili rade u državnim institucijama, da ih ne nabrajam, dug bi bio popis. A moglo bi značiti kako neće biti disolucije i prije nego što je EU dosegla svoj zenit, s čime bi se moralo u danim uvjetima biti zadovoljno, također. Zbog toga bi – u mojem razumijevanju – bilo najvažnije da se zemlje EU koje bi pripadale tzv. koaliciji voljnih ne ponašaju kao nekakav “direktorij” koji nameće pravila igre i ritam dubljih integracija onima koje ne bi odmah pripadale „prvoj brzini“, nego da se članicama EU „druge brzine“ ostave mogućnosti pristupanja „jezgri EU“ ako ih ona privuče atraktivnošću u svoje gravitacijsko polje. Slabašnu nadu za takav rasplet pruža nam ono što je zapisano u „Rimskoj deklaraciji“, pri čemu je najvažnije što i za „koaliciju voljnih“ i članice EU izvan nje i dalje vrijede preuzeta acquis prava i obveze. Dakako, novi se „exiti“ ne mogu isključiti, ali oni su daleko manji problem od zahtijeva za povratkom suvereniteta tzv. re-suverenista, ili formiranja paralelnog sustava u „jezgri EU“ u zapovjednom odnosu prema „satelitima“.

Pri kraju prvog dijela „javnog predavanja“, dužan sam ukazati i na činjenicu kako su, u pravilu, modelu “jezgre Europe” koji implicira i “EU dviju brzina” sklonije razvijenije, tzv. stare, zapadne članice EU, dok su nove članice EU i slabije razvijene istočnoeuropske države bile i ostale skeptične prema ideji produbljenih integracija, vjerojatno iz razloga što se radi o tzv. zemljama neiživljenog suvereniteta. Ako je za pozdraviti što je “Rimskom deklaracijom” kompromisno otvorena mogućnost koja sprječava formalno-pravno cijepanje EU, ali i omogućuju jednima ići u integracije brže i odlučnije, s tim da je isključena suspenziju “acquisa”, na jednoj strani, te na drugoj ostavljena mogućnost priključenja u budućnosti i za članice EU tzv. druge brzine. Ovim se želi reći kako bi EU mogla strpljivim radom izbjeći najgore, te ostati paradigmom i novog mišljenja politike i nove političke prakse, pa bi zadovoljni mogli biti i “federalisti”, to jest one članice EU kojima produbljenija integracija odgovara, ali i  “re-suverenisti”, koji se plaše produbljene integracije.

Temeljem i mojih euroloških studija, ovdje ću, pak, samo dotaknuti neke moguće rasplete u EU, pri čemu sam u obvezi istaknuti kako je veoma sličan modelu “EU dviju brzina” i model tzv. diferencirane integracije, čak se umnogome preklapa s njim, pa ipak nije isti. Pod njim se podrazumijeva, naime, obrazovanje različitih koncentracijskih krugova od zemalja koje su se različito voljne integrirati u različitim oblastima, ali se ne podrazumijeva i poštovanje “acquisa” u cijelosti. Ovaj model u biti podrazumijeva središnji krug od strane onih članica EU koje se žele dublje integrirati, pa zatim drugi krug od članica EU s kojima bi zemlje “prvog kruga” razvijale odnose na sličan način kao što je to EU radila i do sada sa zemljama u okruženju (EFTA zemlje, susjedi, bliži i dalji), i to putem posebnih ugovornih odnosa. To nije, očigledno, isto kao obveza poštivanja “acquisa” i svega što podrazumijeva dosadašnji visoki stupanj europskih integracija. Spomenut ću i model “Europa varijabilne geometrije”, u kojemu se radi o integriranju po tzv. problemskim zonama: neki članovi EU bi se mogli odlučiti zajedno rješavati određene probleme iz određene problemske zone, ili nove zone koja nije već regulirana, a da ih druge članice u tomu ne mogu spriječiti, niti moraju slijediti. U eurološkim studijima je poznat i model “Europe a la carte”, s tim da takvo što podrazumijeva posve labavi savez među članicama, te da svaka članica odlučuje za sebe u kojoj oblasti želi sudjelovati, a u kojoj ne, što bi mogla biti i suština ambicija „Višegradske skupine“, koja su tu i tamo pojavljuje i u funkciji grubih američkih geopolitičkih igara protiv EU. No, najvažnijim se čini sugerirati odgovornima da porazmisle o upozorenju njemačkog eurologa Richarda Woykea, koji je prije 20 godina precizirao: “Koncepcija jezgre Europe mogla bi voditi tomu da se pokrene proces raspuštanja ostatka EU, tako da bi tim putem izvan jezgre Europe nastala ‘Europe a la carte’, ili pravni kaos unutar ostatka labave zajednice”.[19]

II
Habermasova pitanja: je li moguća “jedna EU s dvije brzine”?

Prije nego što se ovdje podsjetimo i na ono što je vodeći živući svjetski filozof i sociolog, te veoma respektabilni eurolog Jürgen Habermas kazao pretprošlog ljeta za njemački tjednik za kulturu i društvena pitanja “Die Zeit” iz Hamburga, potrebno je ponoviti kako su ideje “EU dviju brzina” i “jezgre Europe” stare više od 20 godina, ali ih nerezolutno zagovaraju njemački konzervativni političari od 1994., pa je predstavljalo poprilično iznenađenje što se za njih eksplicite založio i vodeći živući sociolog i filozof u svijetu Jürgen Habermas.[20]

U ovom iznimnom intervjuu se Habermas osvrnuo i na “besperspektivnu šeprtljavost” i mirenje “nepomirljivog” u politici Angele Merkel i Vlade SR Njemačke, koja želi provesti EU politike po njemačkoj mjeri, ili mjerama “jezgre EU”. Pri tomu je najzanimljivije što je Habermas preporučio model “jezgre Europe”, mada su mu kontroverze oko ovog koncepta dobro poznate. Habermas se, naime, eksplicite založio za “produbljivanja Eurozone” odnosno formiranja “jezgre Europe” uz tihu podršku onih zemalja koje ne bi bile unutar te “jezgre”, ili bi iz nje privremeno bile isključene. Iznenađenje je u tomu što ovaj koncept implicira i vrlo moguće osipanje EU. U međuvremenu se pokazalo kako je Habermas naslutio i sadržaj i pravac rasprave unutar EU, jer se žestoki prijepori i vrte unutar ovih obzora!

Godinama sam pratio i profitirao kao publicist i znanstvenik od važnih Habermasovih euroloških infektiva, prevodio ih i komentirao, kao i slučaju njegova rođendanskog razgovora za “Süddeutsche Zeitung”, povodom 75.-og  rođendana, prije 13 godina, Habermas je već u ovom razgovoru upozorio kako se već dugo u EU sukobljavaju koncepcije “integralista”, koji žele “produbljivanje EU” i “intergovernmentalista”, koji zagovaraju “proširenje EU”, ali ostaju zarobljeni u matricu mišljenja i djelovanja nacionalnih država. Ne treba ni reći, ovim je naslućena i aktualna podjela na zagovornike “jezgre Europe” i tzv. re-suvereniste, koji i ne kriju kako traže povratak suvereniteta, ali ne žele reći kako bi to bio i kraj Europske unije, što se ne bi moglo spriječiti. Ovo je bilo potrebno navesti kako bi se mogao razumjeti i  Habermasov odgovor na prošlogodišnja pitanja tjednika “Die Zeit”, tipa “je li propala transformacija nacionalne u transnacionalnu demokraciju?”, jer je, uistinu, ovo ključno pitanje za razumijevanje “Eurokrize” i budućnosti EU. Znakovito je upravo za “eurologe” i iznimno važno što je Habermas odgovorio kako slijedi: “Ne može propasti pokušaj koji se uopće ne poduzima”. I time je veliki proeuropljanin implicite upozorio na olako povlačenje komparacije između institucija EU i zemalja-članica, jer se i ne mogu izvoditi zaključci o uspjeloj ili neuspjeloj demokraciji u EU temeljem klasičnih načela o demokraciji, koja u članicama EU podrazumijevaju i podjelu vlasti na legislativu, egzekutivu i judikativu, dok se u institucijama EU u najboljem slučaju demonstrira posredovani demokratski legitimitet. Mnogo je glasova u sadašnjoj krizi koji se dotiču i političkog predstavljanja i demokratske insuficijencije u EU, uključivo i od strane čelnika najvažnijih institucija EU.

Habermas se u važnom razgovoru za “Die Zeit” dotaknuo i iluzija tzv. post-demokracije, primjerice da građani mogu ponovno dobiti priliku “suodlučivati  o važnim uvjetima njihove društvene egzistencije”. Po njemu, upravo je britanski referendum pružio dokaze kako se “raspala infrastruktura, bez koje politička javnost ne može funkcionirati”, te već prve analize pokazuju kako mediji i političke stranke nisu uopće “informirale stanovništvo o relevantnim pitanjima i elementarnim činjenicama, dakle o osnovama za formiranje prosudbe”. Između ostalog problem je i u tomu što je u raspodjeli moći između nacionalnih i europskih razina odlučivanja – moć EU tamo koncentrirana gdje se nacionalno-državni interesi međusobno mogu ili smiju blokirati. Zbog toga bi, misli Habermas, “trans-nacionalizacija demokracije bila pravi odgovor za to”,  a ne povratak na “format malih nacionalnih država”.

Na ključno pitanje ovog razgovora o budućnosti “Europe s dvije brzine”, dakle o “jezgri Europe”, koju su već prije nekoliko godina predlagali njemački konzervativni političari Wolfgang Schäuble i Karl Lamers, Habermas se izrijekom založio za “sazivanje jednog konventa, koji bi morao voditi do izmjena ugovora”, ali je priznao kako takvo što dolazi na dnevni red tek kada EU njezine najžurnije probleme ozbiljno uzme u obzir i razmotri na uvjerljiv način. Jednako kao i prije se u najažurnije probleme moraju ubrajati neriješena “euro-kriza”, dugoročni problem s izbjeglicama i aktualna sigurnosna situacija. Ali, već za opisivanje situacije nije konsensualno sposobna kakofonična skupina od 27 članica EU, dok bi kompromisi bili mogući samo među partnerima koji su spremni na njih, te ako se interesne situacije ne smiju suviše razmimoilaziti. Ova se najmanja mjera interesne konvergencije može u najboljem slučaju očekivati među članicama valutne zajednice – Eurozone, cijeni Habermas, zbog čega je Eurozona, u Habermasovom potpuno suprotnom razumijevanju od Stiglitzovog (po kojemu su euro i Eurozona glavni uzročnici krize EU), “prirodna definicija zadatog obima i buduće jezgre Europe”.

Kad bi ove zemlje imale političku volju, poručuje Habermas, u ugovorima bi bilo predviđeno temeljno načelo “uže suradnje” koje bi dozvolilo i prvi korak izdiferenciranja jedne takve jezgre, kao i obrazovanje jednog već dugo vremena potrebitog pandana “Euro-skupini” (sada pri Vijeću EU) unutar Europskog parlamenta. Habermasu je jasno, kako će se protiv ovog prijedloga odmah formirati prigovor “podjele EU”, ali “ako se uopće želi europsko ujedinjenje, taj prigovor je neosnovan”, poručuje on, jer “tek bi funkcionirajuća jezgra Europe mogla u svim članicama EU uvjeriti polarizirano stanovništvo u smisao projekta”, a samo pod ovom pretpostavkom bi se moglo za projekt pridobiti i ono stanovništvo koje je nekoć ranije radije optiralo za suverenitet nacionalnih država. U ovoj perspektivi se moraju prvo pridobiti one vlade koje iščekuju ishode, jer bi one morale u početku tolerirati ove namjere, poručuje Habermas, što mu ostaje i najnerealniji dio zamisli. No, Habermas vjeruje kako je prvi korak ka kompromisu unutar valutne zajednice pri ruci, sukladno kojemu bi njemačka vlada morala odustati od njezina otpora prema bliskoj financijskoj, gospodarskoj i socijalno-političkoj kooperaciji, dok bi Francuska morala odustati od određenih zahtijeva za suverenitetom. Zbog ovih “nedemokratskih manjkavih konstrukcija” i tako dugo dok se one ne otklone, cijeni Habermas, ne smije se ni čuditi antieuropskom raspoloženju. On je, inače, posve siguran kako se “demokracija u Europi ne može dostići na drugi način nego putem produbljivanja europskih kooperacija. Otuda Habermas i preporuča alternativu produbljene i obvezujuće kooperacije u jednom manjem krugu država trajno voljnih za kooperaciju. Jedna takva unija ne treba probleme kao dokaze vlastite sposobnosti djelovanja, već na putu ka njoj morali bi građani biti u stanju spoznati kako se socijalni i gospodarski problemi mogu riješiti. Socijalna država i demokracija obrazuju unutarnji sklad, kojega u jednoj valutnoj zajednici ne mogu više osigurati pojedine nacionalne države.

A što ako se budućnost EU krije u njezinoj prošlosti?

U proslovu u moju već spominjanu studiju “Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije EU“ iznio sam hipotezu kako se odgovori budućnosti EU kriju, možda, u povijesti njezina stasavanja i u krizama koje je već ranije ostavila iza sebe, te se nadati kako će na sličan način upraviti i aktualnom krizom, za što postoje elementi nadanja i u “Rimskoj deklaraciji”. Upućeni europski i svjetski “eurolozi” upozoravaju, naime, kako je pitanje hoće li pitanje EU postati “država” i tako oduzeti nacionalnim državama i vladama njihov suverenitet – “lažna dvojba”, jer ne mora svaki oblik koji se razvija iznad nacije-države poprimiti značajke i institucionalne forme nacionalne države ili tzv. super države. I, doista, EU je sui generis tvorevina, ni federacija ni konfederacija, pa time tek mogući prostor nove paradigme nenasilja i sloboda, transnacionalnih pulsacija i socijalizacija. Ponovit ću i ovdje izrijekom: EU nije nadnacionalna nego transnacionalna, regionalna polit-ekonomska organizacija i integracija. Unutar EU, pak, se kontinuirano vode prijepori između tzv. inter-governmentalista i tzv. postnacionalista, onih koji u nadnacionalnom ili postnanacionalnom modelu vladanja vide priliku za nadilaženje zle kobi nacionalne države ili rušilačkog etnokratskog principa (Hagen Schulze).[21]

U osnovi rasprave ove vrste govore o “zavodljivoj snazi suvereniteta”, jer se u EU radi o primijeni ideje prenijetog ili djeljivog suvereniteta. Time dolazimo do biti transnacionalnih politika, dakle vođenja javnih politika izvan nacionalnih granica. Pojednostavljeno formulirano, pojmovi trans-nacionalnost i post-nacionalnost podrazumijevaju da nacija-država postaje sve manje važna za kulturne, političke i gospodarske procese u svijetu, kao i za politički identitet. Dakako, ona se tomu žilavo opire. Britanski povjesničar ekonomije Alan Milward već je prije četvrt stoljeća ukazao na činjenicu kako je EU moguće razumjeti i kao projekt spašavanja europske nacije-države. Po njemu, moderne nacije-države ne povezuju nacionalni simboli, ili prisila, nego uspješna provedba nacionalnih političkih programa kojima je cilj osiguranje materijalnih koristi za pojedine skupine unutar nacionalnih teritorija. I cjelokupno iskustvo 20. stoljeća je pokazalo kako su oblici međunarodne suradnje nužni, pa su se zapadnoeuropske države nakon Drugog svjetskog rata i odlučile ustupiti određenu količinu suvereniteta, ne odustajući ni od nacionalne države u potpunosti.[22]

U zapadnom svijetu sociološka znanost traga, između ostalog, za odgovorima na pitanja globalizacije i trans-nacionalizacije, djeljivog suvereniteta, više-razinskog upravljanja ili supsidijariteta, regionalizma i tzv. upravljanja s onu stranu nacionalne države, dok  o tomu kod nas uglavnom šute i sociološka i politološka znanost. Sve što je povezano s pojmom “trans-nacionalizacije” (“prekogranične socijalizacije”) otvara, pak, i u teorijskom i empirijskom pogledu, više pitanja nego što se u ovom trenutku može dati odgovora. Zbog tog što se kod nas uporno hipostazira nacionalno-državna paradigma prošlih stoljeća, pa “nacionalna sociologija” i “nacionalna politologija” (p)ostaju sluškinje politike, te previđaju kako je globalizacija u biti dekonstrukcija tradicionalno shvaćene nacionalne države (modela nacija država), te kako su europske integracije temeljem ugovorno reguliranih odnosa alternativa ne samo geopolitikama sile, nego i nekontroliranoj globalizaciji u neoliberalnoj izvedbi, i to temeljem uvažavanja individualnih ljudskih prava i zaštitom temeljnih sloboda, tim osnovama “političke zajednice” unutar svake države koja se samorazumije pravnom državnom, pa i unutar integracije kakva je EU. Ova integracija, pak, ne smije postati “super država”, ali mora se temeljiti na pravu i pravičnosti. Samo tako što ne ukidaju nacionalnu državu, nego revitaliziraju njezine tradicionalne uloge putem transnacionalnih politika, europske integracije i mogu razvijati alternativu geopolitici nasilja.

Nesumnjivo je kako se transnacionalizacije odvijaju i u sklopu procesa globalizacije. Otuda se diljem svijeta transnacionalizacijama mijenjaju istodobno i unutarnje i vanjske politike, pa i sama priroda države, kako primjećuje redovni profesor političke znanosti na Sveučilištu u Aarhausu (u Danskoj) Georg Sorensen,[23] i to u više aspekata: vlast, nacionalnost, ekonomija i suverenost. Mjereno tim kriterijima, ovaj autor razlikuje četiri tipa države: a) moderna država, b) postmoderna država; c) slaba postkolonijalna država, i d) država koja se modernizira. Moderna država je ono što se stvorilo tijekom prošlih stoljeća u formi nacionalnih država i segregiranih nacionalnih ekonomija, koja podrazumijeva poklapanje identiteta i teritorije, te nedjeljivi suverenitet, dok postmoderna država podrazumijeva višerazinsko upravljanje “u kontekstu nadnacionalnih, međunarodnih, transvladinih i transnacionalnih odnosa”, u kojima “identiteti su manje isključivo nacionalni”, jer “jačaju kolektivni identiteti ‘iznad’ i ‘ispod’ nacije, te se k tomu događa i “transformacija građanstva”. Dakako, intenziteti i kvalitete transnacionalnih procesa nisu jednaki u postkolonijalnim, u pravilu slabim državama koje su objekti geopolitike nasilja, i u subjektima, odnosno naprednim kapitalističkim državama. Objekti dekonstrukcije tzv. naprednih zemalja su i one države koje se samo uvjetno smiju zvati “modernim”, jer ih je kao model – koncept porodila politička moderna, ali ih je u međuvremenu doveo u pitanje koncept transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, ta tzv. druga politička moderna, koja ne trpi anakronu zatvorenost, izoliranost, to jest neumreženost u globaliziranom svijetu. U pravilu su slabe postkolonijalne države iz mnoštva razloga korumpirane, etnicizirane i duboko provincijalizirane, pa nije teško uz pomoć ovih obilježja prepoznati upravo zemlje-slijednice bivše Jugoslavije u ovoj skupini. U skupini država koje se moderniziraju, sukladno Sorensenovoj tipologiji ubrajaju se zemlje poput Brazila, Kine, Indije i Ruske federacije u kojima se mogu primijetiti obilježja i političke moderne i postmoderne, ali i slabe postkolonijalne države. “Svaka od tih zemalja sadržava jedinstvenu kombinaciju različitih tipova državnosti”, ocjenjuje Georg Sorensen.[24]

Integracijski procesi koji su nastali kao rezultat voljnih ugovornih pozajedničenja mnoštva politika (“pozitivne integracije”) daleko su nadmašili ugovorne ambicije (“negativne integracije”), ali su u osnovi respektabilno izvedeni procesi transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, koji su  i porodili i sui generis politički sustav EU. Politički sustav EU sadrži, baš kako i osobno dokazujem u ranijim raspravama o transnacionalizacijama, i nadnacionalne i međudržavne načine (su)odlučivanja čime je postao alternativa ili nadogradnja političkim sustavima država-članica i svim drugim političkim sustavima izvan EU. On nije u konačnici negacija nacionalne države, jer podrazumijeva njezino sudjelovanje u funkciji formiranja i provođenja pozajedničenih politika i uopće harmoniziranja odnosa unutar EU. Pri tom se ne smije zaboraviti kako je Europska unija uspješan i funkcionirajući model mješovitog i višerazinskog upravljanja, koji se temelji na načelima prenijetog ili djeljivog suvereniteta. Time što su podijeljene nadležnosti između organa zemalja-članica i najvažnijih radnih tijela i institucija EU, kao i između samih institucija unutar EU, osigurava se sinergijsko djelovanje i nadnacionalnih i nacionalnih institucija u funkciji formiranja, upravljanja i provođenja transnacionalnih politika i procesa. U konačnici tim putem je i nastao originalni, sui generis politički sustav EU. Smije se o njemu različito prosuđivati, samo se ne smije ignorirati da je doveo u krajnjem efektu do duboke isprepletenosti i gospodarstava i pravne i političke kulture unutar EU, te EU učinio paradigmom nenasilja i civilnom svjetskom silom.

Zbog toga se – unatoč svim krizama s kojima je EU suočena – ne smije žuriti sa zaključcima kako je “Europa umrla” ili kako se EU “de-europeizirala” (kako je požurilo ustvrditi mnoštvo profesora i drugih javnih djelatnika i kod nas i u svijetu),  jer se ima osnove još uvijek nadati kako će EU nadvladati i postojeće krize. Ako u tomu uopće uspije, takvo što bit će učinjeno upravo uz pomoć njezinih transnacionalnih politika i institucija, koje već svojim postojanjem dokazuju nadmoć postmodernog, post-nacionalnog u odnosu na model “nacije države”, koji je bio i ostao model nacionalne države iz 19. stoljeća, model zatvorenih ekonomija i granica, te tom konceptu i pripadajućih oblika političke nadgradnje. Istina je kako se upravo postmodernom modelu transnacionalnih integracija kao što je EU može prigovarati tzv. demokratska insuficijencija, jer izuzev Europskog parlamenta nijedna druga institucija EU nije oformljena temeljem izravnog demokratskog legitimiteta, nego tek posredovanog, zadobivenog u zemljama-članicama. Vezano uz ovo mora se otvoreno postaviti pitanje: nije li se upravo tim putem i oformio sui generis politički sustav EU, koji se iskazuje nadmoćnim ne samo naspram modela “nacije države”, historijski potrošenog produkta prve političke moderne, nego i u odnosu na modele država i integracija koje forsiraju tzv. hegemonijalni partneri EU iz kruga postmodernih država, koji se neskriveno vode logikom i praksom golog pravnog i političkog nasilja, to jest geopolitikom hegemona. Otuda ih EU i ne može kopirati!

Postmoderne (re)definicije nacionalnog suvereniteta

Dakako da su u post truth eri poljujanih temeljnih vrijednosti i sami pojmovi trans-nacionalnost i post-nacionalnost dovedeni u pitanje, ali takav trend ne bi smio skriti da je model nacija-država pretrpio u globaliziranom svijetu velike promjene, te je posljedično postao sve manje održiv i manje važan za kulturne, političke i gospodarske procese u svijetu. Pri tomu se ne radi unutar procesa europskih integracija samo o izvanjskom nasilju velikih hegemona (velikih sila i korporacija), nego i o svjesnom pristanku sudionika – političkih subjekata: zemalja članica EU. S tim u vezi je posebno referentno što oxfordski udžbenik “Uvod u politologiju” definira pod pojmom regionalna integracija sljedeće: “Proces kojim se države u pojedinim regijama svijeta počinju povezivati pojedine aspekte svojih gospodarstava i politike. Mnogo se raspravlja o poticaju za takav tijek događaja, pri čemu neki misle kako je uzrok u manje ili više suverenim preferencijama samih država. Drugi tvrde da do integracije dolazi zbog djelovanja moćne dinamike koja je izvan nadzora nacija-država”.[25]

Već sedam desetljeća se u zapadno-europskom svijetu poduzimaju “radikalna redefiniranja” nacionalnog suvereniteta, to jest traga za smislenim odgovorima na pitanja djeljivog ili prenijetog suvereniteta, te višerazinskog upravljanja putem strpljive izgradnje transnacionalnih institucija i/ili europeizacijom javnih politika u svim zemljama-članicama. Tako proeuropske trans-nacionalizacije, to jest pozajedničene transnacionalne politike EU, koliko god bile nesavršene, ostaju kontrapunktom geopolitici nasilja, koje se posvuda u svijetu uporno ponovno hipostaziraju. Unutar EU se barem nastoje instalirati “geopolitike vrijednosti” ili “geopolitike osjećanja”, govoreći jezikom vrlo zanimljive knjige Danka Plevnika na koju smo se referirali i u proslovu knjige „Transnacionalne socijalizacije…“.[26]

Otuda je i potrebno pokušati obzirno promotriti ambicije i dostignuća transnacionalnih politika i procesa unutar EU, te povući paralele s drugim primjerima transnacionalnih politika, ili ih izdvojiti ukoliko zaslužuju u odnosu na geopolitike golog, pravnog i političkog nasilja koje u ovom vremenu dovršavaju svoje hegemonijalne ambicije i zaokružuju koncepte tobože novog svjetskog poretka, pri tomu ne nudeći ništa novo izuzev još veće surovosti nego u prošlosti. Nužno bi bilo, govoreći izrijekom, umjeti u uvjetima teških kriza s kojima se suočava EU razlikovati njezine transnacionalizacije od nekih drugih transnacionalnih politika i ambicija. U vremenu velikih radikalnih preispitivanja, možda bi se pažljivijim dekonstrukcijama dalo uvidjeti kako model “nacije-države”, ili koncept nacionalne suverenosti i nije nigdje tako temeljito respektiran kao unutar transnacionalnih procesa i politika unutar institucija EU. A možda bi takva vrsta dekonstrukcija pomogla i okončanju kontraproduktivnih akademskih i političkih rasprava o jednonacionalnosti/višenacionalnosti u BiH, te ih usmjerila u pravcu konsensualnih politika unutar zemlje koje vode ka transnacionalnim politikama unutar europskih i euroatlantskih integracija.

Europska unija nije nikad ni imala svrhu, namjeru, ili zadaću nadomjestiti nacije, tvrdi i Paul Magnette, profesor politologije na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu i autor brojnih studija o razvoju EU i političkom srastanju Europe, u uvodu knjige “Politički sustav Europske unije”  Tim se pristupom samo priključuje onom krugu istraživača europskih integracija koje bismo uvjetno mogli nazvati “modernistima”, koji su razumjeli procijep u kojem se odvijaju organizirane i stimulirane transnacionalne pulsacije i socijalizacije temeljem poštivanja i individualnih i kolektivnih prava i ugovorno reguliranih obveza sudionika iz kruga zemalja koje pripadaju Europskoj uniji. “Povijesni i politički smisao Europe nije u  nadilaženju nacija, nego nadilaženje međunarodnog poretka koji je od poretka imao samo ime”,[27] s pravom uočava Magnette, inače autor  i brojnih studija o razvoju EU kao alternative međunarodnom ne-poretku. U njegovom razumijevanju, s pozivom na  poznatu sintagmu Jean Jacqus Rousseaua, EU je bila i ostala utočište za spas izmučenih europskih nacija, pa je “komunitarna metoda” – kao dominantna metoda u dugom razdoblju europskih integracija – imala samo jedan cilj: objediniti političko vodstvo, suzbiti hegemonisitičke težnje i učiniti mogućim, ako već ne i izvjesnim, lojalno pregovaranje između suverenih država.                                                                                         Autoru je posve  jasno kako je Europska unija danas poprilično odmakla od “komunitarizma” i kako je daleko više od “lojalnog pregovaranja”, to jest čisto međudržavnog odnosa, ali mu je jasno i da nikad neće postati prostorom klasičnog parlamentarizma, u kojem bi primjerice Europski parlament uživao identičnu zakonodavnu poziciju kao i parlamenti zemalja-članica u odnosu na egzekutivnu vlast. “Europska unija neće nikada biti parlamentaran režim sličan ostalima, ali je ipak parlamentarni režim u nastajanju”, poručio je već u predgovoru njegove knjige profesor Magnette, naslonivši se pri tomu na misao Jacquesa Deloresa, bivšeg predsjednika Europske komisije i velikog pro-Europljanina, kako je EU “neidentificirani politički objekt”, odnosno “politički predmet u stalnom razvoju”, što i sili istraživače i nastavnike da stalno propituju svoja znanja o EU i pišu nove studije i knjige.[28]

Zato se među “eurolozima” i nije postavljalo pitanje treba li protumačiti u svjetlu “Lisabonskog ugovora”, ili aktualnih kriza u svijetu i unutar EU ambivalentne sudare geopolitike velikih hegemonijalnih sila s geopolitikom vrijednosti, u nastajanju, koju oličava EU. Unatoč neskrivenoj polarizaciji i unutar EU na privrženike suspendiranja vlastitih pravila (“orbanizacija”) i pridržavanja visokih standarda, usvojenih vrijednosti i ciljeva (“merkelizacija”, pri čemu je ovaj izraz u prošlosti, istini za volju, imao značenje “oklijevanje”), ima se osnove nadati kako će sustav potrage za najširim mogućim konsenzusom u konačnici proizvesti nadilaženje kriza s kojima je suočena EU. Kako i sam profesor Magnette s pravom  tvrdi “stvaranje gospodarske međuovisnosti, podvrgavanje države međunarodnim institucionalnim obvezama, oslobođenje od okova nacionalnih državljanstava, sve to i nisu ciljevi za sebe, nego sredstva…” za sprječavanje novih katastrofa. U njegovoj interpretaciji, obilježen proturječnim kretanjima i brojnim krizama, projekt mira i alternative zvani EU je doveo do stvaranja novog političkog sustava. Uostalom to je i u našoj studiji uvjerljivo pokazano, pri čemu se radi o  političkom sustavu koji se u aspektima izravnog demokratskog legitimiteta pokazuje deficitarnim. Ali ako se prihvati logika prenijetog ili djeljivog suvereniteta tada se mora prihvatiti i logika prenijetog legitimiteta u svim institucijama EU, izuzev u Europskom parlamentu u kojem su zastupnici oboružani izravnim demokratskim legitimitetom.

U međuvremenu su se oformile i brojne kompleksnije teorije koje se bave europskim integracijama, pri čemu i dalje samo su rijetke u stanju razumjeti transnacionalne procese unutar EU temeljem prenijetog ili djeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanja, koje nisu dokinule, nego su reafirmirale naciju-državu, kako to tvrdi i oxfordski profesor Alan Milward. Ma koliko primamljivo zvučale funkcionalističke, neo-funkcionalističke, inter-governmentalističke, ili teorije o “federalističkoj Europi”, ni jedna od njih ne uspijeva doprijeti  do suštine onog što se dogodilo unutar EU, ako zanemaruju da su nacionalne države-članice EU i početak i kraj integracijskih procesa. Radi se, između ostalog, i o tomu, kako je obrazložio i profesor Magnette, da su narodi u zemljama EU itekako vezani za vlastitu povijest i kulturu, pa je vrlo riskantno forsirati nadnacionalne strukture na račun nacionalnih, kao što i svođenje europskih integracija na uobičajene pulsacije i transnacionalizacije u međunarodnim odnosima promašuju bit europskih integracijskih procesa. Zato je bilo i za očekivati kako će se pojaviti suptilnije, pluralističnije, i objektivnije teorije, koje se uvjetno smiju zvati novo kritičkom teorijom društva, to jest europskih integracija. Ove kritičke teorije ne zanemaruju, naime, već postignute transformacije u bitku države-članice, ili promjene u suodnosima institucija EU, koje su izvedene temeljem “europskog prava”, dakle “odozgo”, kao što ne ignoriraju ni promjene “odozdo”, koje su i dovele zajedničko tržište do unutarnjeg tržišta, pa i do Eurozone i zajedničke valute “eura”, to jest podsustava zvanog EMU. Sve one teorije koje zanemaruju “integracije odozdo”, putem gospodarstva, i nisu posljedično bile u stanju razumjeti ni integrativnu logiku, dosege ili bit europskih integracija putem prava, to jest “odozgo”, bilo putem primata presuda Europskog suda nad tzv. nacionalnim zakonodavstvom, ili načela obvezatnosti “europskih zakona”, to jest uredbi (direktiva i odluka) u tzv. nacionalnim zakonodavstvima. I time se i ukazao prostor za kompleksnije teorije europskih integracija.

Rezerve se moraju imati prema sintagmi “politička integracija”, o kojoj se govorilo još u Maastrichtu, doduše koristeći sintagmu “politička unija”, pa se ponešto i uradilo s njom u vezi (institucionalizacija vanjsko-sigurnosne politike i policijsko-pravosudne suradnje u drugi i treći stup Ugovora o EU), ili se barem pokušavalo (neslavan pokušaj usvajanja “Europskog ustava”). Pa ipak, ako EU treba biti, ili dijelom već i jest “politička zajednica”, potrebno je ne zapostaviti njezinu političku bit, što sve zajedno uzevši zahtijeva novu kritičku analizu i novu kritičku teoriju europskih integracija. Ona se, dakako, mora temeljiti na promjenama tijekom posljednjih desetljeća koje su stubokom izmijenile položaj nacionalne države unutar procesa europskih integracija, s čim u vezi se i u mojoj knjizi-udžbeniku o Europskoj uniji veli:  “Nacionalna država, koja je u prošlim stoljećima bila okvir i poprište nastajućih industrijskih društava i regulirajućih ustavno-pravnih mehanizama za neizbježne konflikte, ne može sama više zadovoljiti potrebe ljudi u mnogim oblastima, počevši od gospodarskih pitanja, pa do pitanja sigurnosti i ekologije pa je neophodno da njenu nekadašnju ulogu preuzimaju širi okviri, institucije i organizacije…”[29]

Ali, ne smije se stati na tom opisu, ma koliko bio točan, jer je potrebno ponuditi projekt koji će, kako bi profesor Ulrich Beck kazao kozmopolitizirati “društva rizika” putem senzibilnih europeizacija i identiteta i ambijenata, temeljem “refleksivne modernizacije” u bremenitim, kriznim vremenima u kojima se nalazi i Europska unija. U mojoj već spomenutoj studiji „Transnacionalne socijalizacije…“ se zbog svega toga – naglaskom na poodmakle procese transnacionalnih pulsacija i socijalizacija – pokazalo kako su upravo ti procesi porodili specifičan, originalan, sui generis pravni, pa time i politički sustav Europske unije, koji i ne treba biti uspoređivan s političkim sustavima nacionalnih država, ali više ne smije biti ni izostavljan iz komparativnih studija političkih znanosti. U tom “integriranom političkom sustavu”, uspjelu sintagmu posuđujemo od francuske urologinje, profesorice Sabine Saurugger, odvijaju se iznimno intrigantni  i usporedivi procesi kojima se moraju pozabaviti i javne politike i komparativne studije. Uostalom, autorica je čitav treći dio njezine studije naslovila “Sustav integriran u svijet”, te podnaslovila “Europska unija opet u žiži teorije međunarodnih odnosa”.[30]

Riječ je o potrebi da se o učincima i posljedicama transnacionalizacija, kao i o kozmopolitizaciji ambijenata i identiteta ima potrebe kritički i komparativno prosuđivati, jer niti su svi politički sustavi, ambijenti i identiteti u zemljama članicama EU “kozmopolitizirani”, niti je EU izolirani otok, dapače. Uostalom, kritička analiza europskih integracija mora se pozabaviti i s pitanjem nužnosti tzv. retrospektivne europeizacije u novim članicama EU, što je pogođena sintagma i za pojave suspenzije temeljnih prava i sloboda u kontekstu aktualne izbjegličke krize, pa ako i samo privremeno. Nužnost naknadne europeizacije je potrebno kritički promišljati i u slučaju Republike Hrvatske, jer se – nakon njezina pristupa 1. srpnja 2013. godine Europskoj uniji – u njoj demonstriraju tipovi političke (ne)kulture kao i da nije preuzela “acquis” u vlastito zakonodavstvo.

III

„Zašto Europa mora postati Republika. Politička utopija“

Thomas More je prije 500 godina objavio spis „Utopija“, priču o srednjoengleskom gradu u kojemu su vladali mir i socijalna pravičnost – glasi  prva rečenica uvodnih napomena Ulrike Beate Guérot u njezinoj „političkoj utopiji“, kako glasi i podnaslov knjige „Zašto Europa mora postati Republika“.[31]Čuvena „Utopija“ Thomasa Morea je u međuvremenu postala uistinu zaštitnim znakom fiktivnog društvenog poretka, ali i poticaj osmišljavanju socijalnih odnosa u poželjnoj budućnosti, veli autorica impresivnog životopisa, iz kojeg je vidljivo kako je cijeli život posvetila kritičkom promišljanju Europske unije. Usput kazano, autori poput nje su iznimno rijetki i u EU, a da se o bijednoj situaciji kod nas i ne govori, ma koliko bilo mnoštvo onih koji u pravilu govore o EU „izvan sebe“ i „izvan pameti“, pro et contra, po potrebi, a da se nisu nikada potrudili razumjeti projekt mira u njegovoj kompleksnosti, odnosno snove plemenitih Europljana od Dantea Alighierija do Roberta Schumana o ujedinjenju Europe i „Europi mira“. No, ako bi se EU i dovela u pitanje, morala bi se iznova sanjati i misliti temeljem „princip nade“ (Das Prinzip Hoffnung), pri čemu  se, kako veli Ernst Bloch, i nada mora učiti ( „Es kommt darauf an, das Hoffen zu lernen.“).

Takvo što se ne smije, nažalost, više isključiti, jer u porastu su nezadovoljstva i u „jezgri“ i na „periferiji“ sui generis polit-ekonomske tvorevine kakva je EU. O tomu govori i novije veoma zabrinjavajuće ispitivanje javnog mišljenja njemačke Zaklade Bertelsmann (Bertelsmann-Stiftung), iz kojeg proizlazi kako čak 59% Nijemaca ne vjeruje da njihova zemlja ide u pravom smjeru, dok negativno mišljenje o EU dijeli 66% ispitanika a njih 72%, ne podržava smjer kojim ide Europska unija. K tomu, ovo istraživanje navodi kako su Talijani još kritičniji od Nijemaca, pa čak 83% Talijana smatra kako EU ide u krivom smjeru. U Francuskoj je omjer „euroskeptika“ u odnosu na „euro-optimiste“ 2:1, što znači da samo 36% Francuza vjeruje kako se njihova zemlja i EU razvijaju u pravom smjeru. Iz svih ovih i mnoštva drugih razloga i slijedi osvrt na „političku utopiju“ ugledne eurologinje Ulrike Beate Guérot, koja je vrsni znalac političkih neprilika u Europskoj uniji i u svijetu, pa je već u uvodu njezine studije precizirala kakvu utopiju Europa potrebuje upravo danas: decentraliziranu, regionalnu, post-nacionalnu, parlamentarnu, demokratsku, održivu i socijalnu. Ni manje ni više, nego europsko društvo pravičnosti po uzoru na snove Thomasa Morea, samo ne više o uljuđenom prostoru jednog engleskog gradića nego o uljuđenoj Europi u parlamentarnom duhu kao Republika. U tom obzorju sanja ugledna autorica o europskoj cjelini sastavljenoj od europskih gradova i regija, s jednim krovom i klasičnom podjelom vlasti, u čijem središtu bi bila duhovnost, vrline i zdravlje. Dakako, ova utopija izravno dovodi u pitanje i ono što EU danas jest, pa projektira nešto posve drugo od današnjeg EU sui generis sustava. Europska republika je u krajnjoj instanci kontrapunkt modelu Ujedinjenih država Europe, veli autorica, koja svjesno previđa kako je EU već danas u mnogome daleko više od toga, jer je postala okvirom nesavršenih transnacionalnih pulsacija i socijalizacija. O tomu svjedoči čak sedam pozajedničenih ili javnih politika o kojima se odlučuje u europskim institucijama, pa i šest koje EU-institucije dijele s članicama EU, dok je samo sedam javnih politika ostalo u isključivoj nadležnosti članica EU.

Ova se moderna bajka Ulrike Beate Guérot obraća, međutim, onima koji sanjaju „Europsku republiku“ kao alternativu postojećoj EU, ili drugačiju i bolju Europu: prvo, i prije svega, europskim građanima u današnjim europskim regijama i gradovima, koji i u ovoj utopiji predstavljaju društvenu bazu  europskog građanstva i civilnog društva (prisjetiti se kako je i pokojni profesor Ulrich Beck zagovarao saveze kozmopolitiziranih europskih gradova); drugo, Guérot računa i rezonancu kod svih koji razmišljaju o novoj održivoj ekonomiji, o društvima poslije dosegnutih granica rasta, onima koji razmišljaju o novim formama općenitosti i zajedništva; treće, mladima, kako bi se za njih stvorilo pripadajuće im mjesto u Europi: četvrto, ženama od danas i sutra; peto, pravnicima i profesorima ustavnog prava kojima bi knjiga trebala pomoći da u drugome obzoru promišljaju pitanja post-nacionalnu suverenost i državnost u vremenima političke post-moderne.

Autorica je napisala ovu njezinu knjigu prije 60. rođendana EU u Rimu, okrunjenog usvajanjem „Rimske deklaracije“ kompromisnog karaktera, u kojoj se kazalo kako sve članice EU moraju poštovati vlastitu pravnu stečevinu (acquis), što sam u prvim komentarima pozdravio kao izniman rezultat minimalističke naravi, dok one članice koje to žele mogu razvijati i koncept „jezgre Europe“, po uzoru na već postojeće podsustave u EU koji nisu obligacija za sve (Eurozona, Schengen…). Utoliko pregrubo zvuči njezina polazna premisa „ako je EU kakvu znamo na kraju  puta, nije i ne smije biti Europa, što znači da u postojećoj krizi leži i šansa za drugačiju Europu“. Kriza jest, doduše, grčka riječ koja podrazumijeva i šansu za novo i bolje, argumentira i autorica, jer „ma što se dogodilo sljedećih godina na europskom kontinentu, mi niti hoćemo niti možemo napustiti ovaj kontinent, niti ga možemo ograditi“. Hoću reći kako je upitna samo njezina pretvrda tvrdnja kako je EU na samom kraju a da su zebnje koje izazivaju suspenzije acquisa, ili odvratne žičane tzv. žilet ograde kojima se EU ograđuje, posve opravdane. U potpunosti dijelim i tvrdnju kako „zidovi i granice nisu rješenja“, te kako se radi o potrebi promišljanja novog koncepta za Europu, jer je ono što se pred našim očima odigrava u biti je raspuštanje „Europe očeva-osnivača“, odnosno kraj nacionalno-državnog koncepta „Ujedinjenih država Europe“! Da, samo je suviše olako reći, kako nam poručuje Ulrike Beate Guérot, ono što danas trebamo je „postmoderni remake“ odnosno „lijepu novu društvenu utopiju“, jer možda imamo danas u Europi i bogatstvo i sredstva kojih ranije nije bilo, pa se radi o potrebi „fundamentalno na nov način misliti Europu, i to prema futurološkom tzv. MAYA-načelu (Most Advanced, Yet Acceptable)“! Problem je, dakako, upravo u tomu da se s „prljavom vodom ne izbaci i dijete iz lavora“, jer je EU uistinu poput novorođenčeta, gledajući je u obzorju paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja!

Vrijeme je Europu iznova promišljati, u obzorju „res publica“, to jest općeg dobra, što današnjoj EU ponajviše nedostaje, riječi su i Roberta Menassea, otisnute na poleđini njemačkog izdanja knjige. Spomenuti Menasse je, inače, s Ulrike Beate Guérot koautor „Manifesta za osnivanje Europske republike“, temeljem kojega je potom i osmišljena moderna europska bajka „Zašto Europa mora postati Republika“. Ovdje ga spominjemo, jer je i Menasse vrlo rigidan u zahtjevu za napuštanjem tzv. briselske trilogije, sastavljene od Vijeća (pri čemu upućeni znaju kako je nužno razlikovati Europsko vijeće i Vijeće EU u svim njegovim konstelacijama), Europske komisije i Europskog parlamenta, dakle apsolutno najvažnijih radnih tijela EU danas. U njegovom razumijevanju, nacionalne države prosto pervertiraju europske ideje i instrumentaliziraju građane EU jedne protiv drugih, otkuda je i potrebno uključiti utopiju za budućnost Europe, što je više-manje sve točno. Za neupućene se mora navesti kako Europski parlament nije klasični parlament sa zakonodavnim i kontrolnim funkcijama izvršne vlasti, te kako se unutar europske integracije zvane EU uopće ne radi o podjeli vlasti na legislativu, egzekutivu i judikativu kao u klasičnim parlamentarnim demokracijama, nego o sui generis podjeli ovlasti između zemalja članica i europskih razina, pa potom i između pojedinih radnih tijela i institucija EU, pri čemu Europska komisija nije „europska vlada“, nego je „Vlada“ i ujedno najvažnije i izvršno i zakonodavno radno tijelo gremij zvan Vijeće EU u njegovih desetak konstelacija. Otuda se i govori o sui generis političkom sustavu i višerazinskom upravljanju EU.

Cjelinom analiza i poruka knjige  „Zašto Europa mora postati Republika“ autorica nas uvjerava kako je koncept Europske unije kao saveza nacionalnih država pogrešan, jer stoji na putu „transnacionalnoj europskoj demokraciji“. Kao vrsna poznavateljica europskih neprilika, te temeljem privilegija da je imala priliku surađivati i s važnim  akterima profiliranja EU poslije usvajanja Ugovora o EU iz Maastrichta (stupio na snagu 1. studenog 1993.), veliku težinu imaju njezine eksplicitne tvrdnje kako se ubrzo poslije Maastrichta odustalo od izgradnje EU i kao „političke unije“, iako među eurolozima to i nije nikakva novost, dapače, opće je mjesto. Pa ipak, vrijedi čuti i autoričinu logiku: koncentriravši se na pripremu i funkcioniranje Europske monetarne unije (EMU) s valutom „euro“ i Europskom središnjom bankom u središtu, zaboravilo se na brojna načela koja se nisu smjela zaboraviti, posebice na načela harmonizacije u EU i solidarnosti sa slabije razvijenim članicama EU. Iz tog zaboravljanja solidarnosti neminovno su se izrodile i potonje krize, koje će eksplodirati baš u južnim zemljama EU, što je i došlo do izražaja već nakon izbijanja svjetske financijske i gospodarske krize 2008. godine, pa potom i definitivno u kontekstu migrantske krize, ma kako do nje došlo i tko sve za nju bio krivac. U ovom kontekstu autorica s pravom pokazuje kako za eksploziju populizma i ksenofobije u EU krivicu snose i demokratski deficiti, te je razumjeti i njezina strahovanja kako postojeći politički sustav EU uskoro neće moći uopće funkcionirati.

U osvrtu na političku utopiju „Zašto Europa mora postati Republika“ vrijedi izdvojiti i autoričinu radikalnu formulaciju kako Europa može opstati samo ako EU odustane od postojećeg sustava, te ako nužni novi poredak europskog kontinenta bude uređen na novim političkim i demokratskim temeljima. Uostalom, sumnjam kako je Europa u ovom trenutku uopće u stanju razumjeti i, pogotovu, prihvatiti da mora biti uređena na načelima političke jednakosti svih europskih građana i na načelu klasične podjele vlasti, kako rezolutno poručuje autorica. U njezinom razumijevanju se zbog toga i ne radi o potrebi daljnjih reformskih koraka u pravcu više integracije u EU, nego o europskoj demokraciji koja slijedi fundamentalna demokratska načela i u čijem središtu je političko i institucionalno novooblikovanje kontinenta kao zajedničkog bića.  Zbog toga se i mora odustati od Europe  nacionalnih država i pristupiti koncipiranju Europe kao „Republike“, pri čemu ovaj pojam podrazumijeva – u njezinoj interpretaciji – tri fundamentalna načela: prvo, građansku jednakost, dakle jednakost pred zakonom; drugo, političku jednakost, dakle jednakost glede izbornog prava, povezanog s predstavničkom demokracijom; te, treće, oslonac na „zajedničko dobro (res publica). „Republika“ povezuje dvije temeljne vrijednosti – slobodu i jednakost – i one vrijedi za sve građane „Republike“ podjednako, jer  se radi o tomu da je  „jednakost s onu strana klasa“ nasljeđe Francuske građanske revolucije, iz 1789., dok se u europskim revolucijama 21. stoljeća mora ovo načelo proširiti i na „jednakost  s onu stranu nacija“! I u jednoj od mojih posljednjih knjiga i u ovoj knjizi Ulrike Beate Guérot radi se o transnacionalnim socijalizacijama, politikama i institucijama EU, s tim da su njezini zaključci i preporuke daleko radikalniji glede budućnosti EU. A autorica je, da ne zaboravimo, bila i znanstvena suradnica Jacquesa Deloresa, najboljeg predsjednika Europske komisije u povijesti EU, pa je moramo tretirati ozbiljno kako i ona i Delores zaslužuju…

Knjiga Ulrike Beate Guérot „Zašto Europa mora postati Republika“ je strukturirana iz tri međusobno isprepletena dijela s 12 poglavlja, pri čemu svaki dio započinje nekom formom sažetka. Tako se u uvodnom dijelu „O gubitku političke estetike“  govori kroz sažetak i pet poglavlja i kritički i znalački o krizama u EU, o dosezima i ograničenjima „europske post-demokracije“,  o „vajmariziranju Europe i problemima političke sredine“, kako bi se poručilo da cijeli sustav EU treba radikalno drugačije utemeljiti. Za nedovoljno upućene, upozorenje o opasnostima „vajmarizacije“ cijele EU i nije drugo do upozorenje na fašizaciju Europe. Tek u drugom dijelu pod nazivom „Utopija“ se u sažetku i četiri poglavlja nude obrisi „Europske republike“. Prvo se obrazlaže potreba gradnje „novog poretka Europske republike“ i „prve post-nacionalne demokracije“, da bi se u završnici progovorilo i o teritorijalnom i gospodarskom ustroju novog poretka. U tri poglavlja završnog dijela knjige se razrađuju, pak, pitanja tzv. europskih emancipacija žena i mladih, kako bi se pozabavilo i pitanjem „svjetskog građanstva“, što nije originalna ideja Ulrike Beate Guérot, nego reaktualizacija snova umnih prosvjetitelja i političkih filozofa, počevši od Immanuela Kanta do Ulricha Becka i Jürgena Habermasa.

“Europa je za mnoge naraštaje uvijek bila budućnost”

U razradbenim poglavljima studije naziru se, dakle, radikalno nove konture „Europske republike“ i u političkom i u teritorijalnom i gospodarskom pogledu. „Novi europski poredak“ činili bi tzv. mega trendovi: regionalizam, građanska emancipacija, održivost, postkapitalizam, društvo poslije dostignutih „granica rasta“, opće dobro, decentralizacija, spolna (i rodna) jednakost, itd. Radi se u konačnici o postnacionalnoj i transnacionalnoj europskoj  demokraciji, o tzv. novom kućištu za Europu, o novo poredanom gospodarskom poretku, približno nalik DIEM-ovom nacrtu, u svakom slučaju drugačijem od sadašnje filozofije i prakse unutarnjeg tržišta u granicama EU. Europa se de facto promišlja na novi način kao ujedinjeni prostor sastavljen od regionalnih jedinica i kozmopolitiziranih metropola, kao definitivno nadvladavanje granica nacionalnih država, u konačnici kao europsko zajedničko biće u formi  plošnih, horizontalnih i decentraliziranih umreženja regija i gradova pod zajedničkim europskim krovom: „Republikom“. Autorica nam time implicite i sugerira učiti iznova sanjati Europu, jer se i Europa i EU nalaze u rasulu, zbog čega je mudro prisjetiti se i poruke Jürgena Habermasa: “Europa je za mnoge naraštaje uvijek bila budućnost”!

Kazat ću pri kraju ovog javnog predavanja da sam se osvrnuo na knjigu Ulrike Guérot „Zašto Europa mora postati Republika“, jer se sve intenzivnije i sam pitam: neće li vrlo skoro eksplodirati prijepori unutar EU po pitanju migranata i daljnjih reformi, pa bi nam svima neka vrst utopije mogla zatrebati kao orijentir. Nemam iluziju pri tomu da bi utopije mogle lako postati politički projekti, ali ako bi, ili kad god bi Europa krenula ponovno u potragu za izlazom iz ćorsokaka zvanog „zatvoreno društvo“ i „nacionalna država“, rješenja bi se morala tražiti u transnacionalnim umreženjima i u već proživljenom laboratoriju zvanom EU. Otuda i potreba već danas pozornijeg pretresanja ove europske „političke utopije“ i podsjećanja na vrijednosti unutar EU na koje se ne bi smjelo zaboraviti. Jer, ovo i nije baš obična kriza i nije samo financijske i gospodarske naravi, nego je i kriza smisla, te očigledno ubrzano proklizavanje u barbarstvo, kako su nas lucidno upozorili Miljenko Jergović i Svetislav Basara u njihovoj poticajnoj prvoj knjizi mail-korespondencije „Tmušta i tma“ (Laguna, Beograd, 2014.). Uostalom, ova se pitanja tiču  više i politologa i eurologa, nego književnika, ukoliko je politologija znanost koja traga za ravnotežom između globalnog „kozmopolitizma“ (Urich Beck) i globalnog „komunitarizma“, između „agende otvaranja“ (kozmopolitizam) i „agende zatvaranja“ (komunitarizam), što nam neizravno poručuje i Ulrike Guérot. Zapravo, politolozi moraju pozornije od drugih pratiti kako će se Europa pozicionirati u dolazećim vremenima post-nacionalne demokracije, kako bi se o demokraciji  uopće moglo više govoriti, a umreženu Europu sanjati!

Neupitno je, naime, kako Europska unija definitivno gubi smisao ako se dovodi u pitanje njezin acquis i sve ono što se dostiglo u njezinim pozajedničenim politikama EU, koje nisu nikad u potpunosti razvlastile nositelje izvornog suvereniteta, a to su sukladno postojećem međunarodnom pravu „nacije-države“, ali jesu izmjestile tzv. zlu ćud nacionalnih država u europske institucije, pa i po cijenu razvlašćivanja građana i nacija, ma što pod tim mislili, od neupitnog, tzv. izvornog suvereniteta. U svakom slučaju, procesi ugovornog prenošenja dijelova suvereniteta na europske razine odlučivanja i omogućavanja višerazinskog upravljanja su bili od neprocjenjive važnosti za nastanak sui generis tvorevine zvane EU, što se sada dovodi u pitanje. Usvajanjem „Rimske deklaracije“ 25. ožujka 2017. na tzv. rođendanskom summitu EU u Rimu, u kojoj se kazalo kako je acquis i dalje važeći za sve članice EU, a da su dublje integracije moguće za one koji ih žele, nije odmaklo „Damoklov mač“ nad projektom zvanim EU. Zato je naložen oprez i ne istrčavanje pred rudo, ali i mudrost prisjećanja kako je sve ono što se danas nerijetko olako dovodi u pitanje bilo ne tako davno san najumnijih i najčestitijih Europljana: njihova utopija!

Istina je, dakle, kako je danas europska ideja solidarnosti i harmoniziranja odnosa između razvijenijih i manje razvijenih članica EU prosto dospjela u zapećak ponovnom glorifikacijom  „nacionalne države“, pri čemu se zaboravlja – kako ukazuje s pravom i Ulrike Guérot – da se posvuda u EU gdje nije moglo biti artikulirano političko, počelo samopodrazumijevati ekonomsko, a uvijek kad se „prepriječi put u političko, ostaje povratak u šovinizam“. Dakako, u njezinom razumijevanju je ovo alarm za ponovno traženje izlaza iz kriza u EU u modelu „političke Unije“, komplementarne projektu „EMU“, kako je u Maastrichtu i bilo zamišljeno. Otuda je itekako smisleno porazmisliti o poglavlju u knjizi Ulrike Guérot „Dobrodošli u europsku post demokraciju“, koje započinje navođenjem slogana poznatog autora Thomasa Pikettyja: „Stvorili smo monstruma“. Ovom se tvrdnjom poslužila Ulrike Guérot kako bi poručila da je taj „politički monstrum“ upravo „politički sustav u kojemu su razdvojeni država i tržište putem Ugovora o EU iz Maastrichta“, s čime se nije teško složiti. U njezinoj interpretaciji radi se o diskrepanciji političkog i gospodarskog, o tomu da se „o moneti i gospodarstvu odlučuje na europskoj razini, a o poreznoj i socijalnoj politici na nacionalnoj“, pa je otuda i logično što su „bez političke nadgradnje morali unutarnje tržište i  valuta euro silom prilika završiti u ekonomskoj diktaturi“!? I dalje, veli ona, ovakvim razvojem narušen je suodnos rada i kapitala, kojemu je izvučen tzv. nacionalni kontekst, pa je kapital u konačnici zadobio prednosti koje su oduzete „radu“ odnosno radništvu.

U središnjem dijelu knjige „Utopija kao misaona projekcija“ razrađuje se misao kako „nova Europa počinje novim mišljenjem“. S obzirom da nije uopće moguće ni politički ni pravno u zadanim uvjetima stvoriti „drugačiju Europu“, poručuje nam autorica, preostaje nam utopija, jer se Europa mora nanovo misliti kako bi se dovršilo ono što sada izgleda nemoguće. Pri tomu se pozvala i na misao Waltera Benjamina koji nije razumio utopiju kao „krajnje stanje“, u nekakvom linearnom kretanju povijesti, nego kao misao koja u danom trenutku pruža nadu u spašavanje onoga što je propalo. Za Ulrike Guérot nije upitno, dakle, da nas EU ne može izvesti iz stanja post-demokracije, te kako će postojeće stanje voditi ka sve većem populizmu i nacionalizmu. U njezinom razumijevanju, mi smo sami putem vlastitog jezika razorili „političku estetiku Europe“ i izdali „politički projekt“, odnosno prepustili sudbinu Europe „europskim nacionalnim državama“, koje nam nude sve lošija rješenja. Dodatni problem je u tome što mi kao građani nismo isporučeni kao na pladnju samo „europskoj postdemokraciji“, nego i „unutarnjem tržištu“, pa oba ova momenta razaraju i „naše nacionalne demokracije“. Tim se Ulrike Guérot približila i eksplicite argumentaciji „euroskeptika“, kako bi artikulirala potrebu građanskog angažmana za utopiju zvanu „Europska republika“. Otuda je, po njoj,  i nužno rastati se od „nacionalne države kao jedine političke forme za demokraciju, a upravo to nudi pojam Europska republika“. Pod ovim pojmom Guérot misli historijski novi društveni model okupljanja europskih  „suverenih građana“ u jednu formu „transnacionalne demokracije“, u „Republiku“ koja je „formula za europski ustavni patriotizam s druge strane nacionalnih država i onkraj  svih političkih ideologija“. Zato, „Europska republika nije ni lijevo ni desno, nego je transnacionalni pravni okvir, čija odlučujuća točka je politička jednakost svih građana koji se u nju uključeni, jer tek to čini je istinskom političkom jedinicom – unijom europskih građana“.

Ulrike Guérot u njezinoj smjeloj i nerealnoj projekciji polazi od toga kako je koncept „Ujedinjenih država Europe“ u formi „federacije nacionalnih država“ čisti „oksimoron“, nerješiva proturječnost u sebi, nemoguća misija. Otuda i jest nužno izaći izvan obzorja „oksimorona“ te osloboditi „put za drugačiju Europu“. Iako je  ugledna autorica posve svjesna kako „europska realnost nije uopće republikanska“, ona de facto dovodi u pitanje cjelokupnu postojeću organizacijsku shemu EU tvrdnjama kako „EU i nacionalne države ne mogu jednostavno biti obje suverene, a suvereni su i onako samo građani“, što u krajnjoj konzekvenci znači  da „EU i nacionalne države ne idu jedno s drugima“, dok „Europa i Republika pašu jedna drugoj“! U povijesti političkih ideja dugoj 2.000 godina, objašnjava potom Ulrike Guérot u poglavlju „Zašto Europska republika?“ pojavljuje se pojam „Republike“ u različitim formama, pri čemu se tu i tamo zaboravljalo na onu poznatu mudrost „Nomen est omen“, kako je ime znak i kako obvezuje, te kako ovaj plemeniti pojam podrazumijeva ideju „res publica“ – opće, javne, zajedničke stvari, općeg dobra za sve građane. Za razliku od postojećeg razumijevanja EU, „Europska republika“ podrazumijevala bi „moderni republikanizam“ i „perfektnu formu političkog projekta Europa“: Europu koja nije egalitarna u socijalističkom smislu, ali ne isporučuje građane na pladnju tržištu, nego omogućuje transnacionalno ujedinjenje putem jednakog građanskog prava. Moderni republikanizam i liberalizam nisu misaoni antipodi, inače ne bi u „Republici“ bilo slobode, zaključuje Guérot.

„Ako svoje snove želiš realizirati, moraš se prvo probuditi iz njih“, misao je Josephine Baker, s kojom Ulrike Guérot otvara sedmo poglavlje u knjizi „Politički novi poredak Europske Republike: mi gradimo prvu postnacionalnu demokraciju“. U njemu autorica izravno poručuje: „Mi se moramo probuditi iz sna o Europi kako bismo napravili Europu“, a prvi korak u tom pravcu je misliti Europu i sebe u njoj na nov način: europska pitanja kao vlastitu „res publica“, pa ako ne ide drugačije tad uz pomoć „utopije“, jer utopije i jesu tu da pomognu naslutiti u kojemu se pravcu  nužno kretati. Pa da pobrojimo barem neke „ugaone točke novog europskog političkog projekta“ kako ih je osmislila Ulrike Guérot: a) izgradnja jednakog prava (ius aequum) za sve buduće europske građane (dakle, građanska jednakost, koja uključuje i poreznu jednakost); b) politička jednakost glede političkog predstavljanja, tj. izborna jednakost; c) socijalna jednakost (u smislu jednakog pristup socijalnim pravima: bolesničkom, mirovinskom i osiguranju u slučaju nezaposlenosti)… Za takvo što bi bilo neophodno radikalno promijeniti postojeće političke sustave i EU i u nacionalnim državama, svjesna je toga i naša autorica, kako bi se omogućila: a) transnacionalna, reprezentativna demokracija u Europi kao „transmisioni remen za provedbu opće volje“; b) politički sustav podijeljene vlasti s jasnim funkcionalnim naputcima i za legislativu i za egzekutivu i judikativu, kao i odgovarajući „checks and balances“, pri čemu Europska komisija ne bi mogla biti više „zaštitnica ugovora, nego bi postala Vlada, dok bi Europski sud postao zaštitnik ugovora a  Europski parlament, a ne više Vijeće, bi postao zakonodavac za „co-decision“, za proces suodlučivanja; c) uvođenje klasičnog dvodomnog sustava, pri čemu bi se „Europski zastupnički dom“ birao kao predstavništvo građana putem načela „jedna osoba, jedan glas“, a imao bi i pravo inicijative i punu kompetenciju glede proračuna; d) dok bi „Europski senat“, taj zamišljeni drugi dom  popunili  po dvojica senatora – predstavnika europskih regija, odnosno autonomnih provincija (što bi značilo automatsko dokidanje i nacionalnih država i Vijeća EU), uz obrazloženje kako bi se tako omogućilo funkcioniranje decentraliziranog europskog političkog sustava, odnosno male regionalne skupštine  i regionalni parlamentarizam, te kako ova umreženja funkcioniraju. d) Europski zastupnički dom i Europski senat bi, pak, činili Europski kongres u čijoj bi nadležnosti bio i proračun i sinkronizirana legislativa, dok bi treću najvažniju kariku vlasti u „Europskoj republici“ činio izravno birani od svih europskih građana tzv. europski predsjednik, s velikim izvršnim ovlastima; e) formirali bi se i tzv. transnacionalni izborni okruzi, striktno prema utvrđenom broju stanovnika: f) a oformile bi se i transnacionalne političke stranke …

I laicima je postalo jasno, nadati se, kako se u izloženoj projekciji novog europskog parlamentarizma unutar „Europske Republike“ radi o ambiciji izgradnje i novog sustava egzekutivnih vlasti i u zemljama članicama i na europskim razinama, a u svakom slučaju o dokidanju postojeće Europske komisije i dokidanju njezinog ogromnog birokratskog aparata. U ovoj točci biva, pak, i definitivno jasno kako će prije nestati s političke karte Europe i svijeta tvorevina zvana EU nego će se razgraditi čvrsto umrežena i dobro uhljebljena tzv. briselska birokracija i tehnokracija. Dakako, autorica je posve svjesna svih ovih problema, pa se na njih konkretno i ne obazire, nego radije govori o potrebi „europeiziranja uprava“ u toj novoj i neizvjesnoj konstrukciji vlasti u „Europskoj republici“. Ništa u ovom pogledu ne pomažu ni sladunjavi međunaslovi poput „Europa, bliska građanima, koja pričinjava zadovoljstvo“. Europa treba novo „Mi“, to jest citoyens europeéns, europske građane, kao i novu političku filozofiju i političku kulturu, primjerice ljubav prema provinciji i multikulturalnim i kozmopolitiziranim gradovima, poručuje nam Ulrike Guérot, autorica izložene dražesne „europske političke utopije“ u dijelovima knjige s podnaslovima „Provinz-Power: „Small is beautiful“, Gradovi: biseri  europske kulture, i dr. Time i definitivno čitateljima postaje jasno kako je ambicija izložene političke utopije „de-homogenizacija nacionalnih političkih prostora“,  zaključuje Ulrike Guérot, „pripremiti emancipaciju Europe“, kako bismo ponovno mogli vidjeti kako je „Europa – Ljepotica“, s čime se mogu apsolutno složiti, kao i s ključnom porukom ove studije: neka živi „Europska republika“!

Umjesto zaključka!

Privest ću kraju ovo podsjećanje na stanje u EU i neizvjesnu budućnosti EU riječima neobična svećenika i državnika, jezuita pape Franje, koje je izgovorio 24. ožujka ove godine, tijekom audijencije za sudionike rođendanskog summita Europske unije u Rimu, kako bi podsjetio aktualne čelnike u zemljama EU i upravitelje poljuljane konstrukcije u Bruxellesu na nužnu, ali skoro zaboravljenu solidarnost među članicama EU, kao i na snove i mudrosti  “očeva” – osnivača Europske unije! Tijekom audijencije je Papa kazao kako bi Europa mogla čak umrijeti ne vrati li se idealima svojih osnivača kao što je solidarnost, kako bi potom osudio i pojave zatvaranja u vlastite granice kako bi se obranili od onih koji traže bolju budućnost za sebe i svoje bližnje. Kazao je i kako je solidarnost najdjelotvorniji protuotrov za suvremene populizme. U njegovom razumijevanju, i prije 60 godina je bilo jasno kako je nužno raditi na jedinstvenoj i otvorenoj Europi, što je i dovelo do rušenja Zida koji ju je dijelio. Izvjesno je da je mislio na rušenje “željezne zavjese” prije četvrt stoljeća, ali je potom svijet uplovio u novi “Hladni rat”, kojega ovaj poslanik mira već dugo zove “Trećim svjetskim ratom”.

Vjerojatno je zbog toga Papa i ovom prigodom istaknuo potrebu dijaloga sa stotinama tisuća migranata koji stižu u EU. Ne možemo se zadovoljiti time kako tešku migrantsku krizu rješavamo kao da je tek brojčani, gospodarski ili sigurnosni problem, precizirao je papa Franjo. Europa mora misliti i na mlade, nudeći im ozbiljne mogućnosti za školovanje, stvarne mogućnosti za uključivanje u svijet rada, kao i na obitelj koja je prva i temeljna stanica društva. U Papinom razumijevanju, “očevi” – osnivači Europske unije bili su svjesni kao i lideri koji su tada potpisali Rimske ugovore kako su zapravo iznjedrili novu političku, gospodarsku i kulturnu stvarnost. Oni su bili svjesni kako daju temelje novoj humanosti, novoj ljudskoj stranici koju danas zovemo Europska unija. Nakon okrutnih godina Drugog svjetskog rata lideri toga vremena vjerovali su u budućnost. Bili su agilni i brzo su reagirali, imali su dovoljno odvažnosti da krenu u nešto novo, kazao je Papa šefovima zemalja EU, sugerirajući implicite da ne zaborave da je EU i projekt europskog ujedinjenja i par excellence projekt mira! Sapienti sat!

Tekst predavanja je preuzet iz časopisa ANU BiH “Dijalog” No.3-4/2015.

***

Public lecture at The Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina
(November, 9th 2017 at 12:00)
Professor Mile Lasic, PhD
European Union Between Apocalypse and Utopia

Abstract

European Union is on crossroad. According to the “White book” of the European Commision there are five scenarios in the game which can be underlined by the need for reforms in the circle of those EU countries that are capable and willing to do deeper integration. Those scenarios implies both “the EU with two speeds” – that is consist of “core of the EU” and their “periphery.” On the opposite side, however, are the plans of the “Visegrád Group” countries that are advocating the return of the sovereignty to the EU members and lowering the importance of the European decision-making levels, which simultaneously means the acquittal of the EU and the starting of the dissolution. Crude geopolitical games in the world and contradictory internal development of the EU also have economic, financial and political aspects as well as value dimensions. Thus, in this new “Cold War” or “post-truth era” of the “fake news”, many of the members of the EU were thinking that EU is not worth of further engagement. That was especially on the mind of the “new” EU countries although they have made huge profits by being a member of the Union. Unfortunately, in the “Western Balkans” countries it had seemed that the alternatives to the future out of the EU is possible in close connection with some other important players on the “big chess board” so, they started to demonstrate repulsiveness against transnational networks in the EU and other kind of diseases such as unfulfilled sovereignty, just like the countries of the “Visegrad Groups” are doing.

In this public lecture, the contradictions in the world and within the EU are being deconstructed after which follows the logic which has taken the lead in the so-called the EU’s birthday summit in Rome on March 25, 2017 in an unanimously adopted document called the “Rome Declaration”, which stated that the existing acquis is binding for all but that it is important to seek inclusive reforms that would include and those EU members in the “coalition of the willing” that are leaving the opportunity to join other members to the Union when they are ready for such thing. In these outlines, filled with uncertainties and threats, more thoughtful reform projects are expected, which are expected to be proposed in the form of the “two-speed EU” model, which Juncker, Macron and Merkel are de facto pledging for as well as explicit and respectable academics like Habermas and others. In this context, public lecture includes and important impulses such as the Manifesto of the Movement for Democratization of Europe (DIEM25) and the European “Political Utopia” presented in the book by Ulrike Beate Guérot “Why Europe must become the Republic”. Certain answers are still to be expected…

Keywords: EU at the crossroad; before the dissolution or reform; contradictory scenarios of the future of the EU; pro-European political utopia…

***

R E F E R E N C E

  1. Knjige i zbornici:

Axford, B., Browning, G.K., Huggins, R., Rosamond B., Turner, J., 2002., Uvod u politologiju (IV. dio, Politika iznad razine nacije-države), Politička kultura, Zagreb.

Beck, U., 1986., Risikogesellschaft. Auf dem Weg in eine andere Moderne, Suhrkamp, Frankfurt am Main.

Beck, U., 1993., Die Erfindung des Politischen. Zu einer Theorie reflexiver Modernisierung, Suhrkamp, Frankfurt am Main.

Beck, U., Grande, E., 2004., Das kosmopolitische Europa. Gesellschaft und Politik in der Zweiten Moderne, Suhrkamp, Frankfurt am Main.

Cirn M., 2003. Upravljanje s one strane nacionalne države, Filip Višnjić, Beograd.

Das kosmopolitische Europa. Gesellschaft und Politik in der Zweiten Moderne, 2004.,  Suhrkamp, Frankfurt am Main.

Geopolitičke promjene u svijetu i Evropi i položaj BiH (ur. I. Cvitković i M. Pejanović), posebna izdanja, CLXXI, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 8, ANUBiH, Sarajevo 2017.

Guérot, Ulrike Beate, Warum Europa eine Republik werden muss! Eine politische Utopie, Dietz Verlag, Bonn, 2017., str. 304.

Habermas, Jürgen, 1992., Staatsbürgerschaft und nationale Identität. In: Faktizität und Geltung. Suhrkamp, Frankfurt am Main.

Hague, R., Harrop, M., 2009., Komparativna vladavina i politika, Golden marketing, Tehnička knjiga, Zagreb.

Heritier, A., Mingers, S., Knill, Ch., Becka M., 1994., Die Veränderung von Staatlichkeit in Europa, Leske+Budrich, Opladen.

Hix, S, 2013., EU kao novi politički sustav, u zborniku Komparativna politika Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

Jachtenfuchs, M., Kohler-Koch, B., 1996., Regieren im dinamischen Mehrebenensystem, «Die Europaische Integration», UTB für Wissenschaft, Leske+Budrich, Opladen.

Lasić, M., 2009., Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, Sarajevo Publishing, Sarajevo.

Lasić, M., 2011., Europe Now – Europa sada ili nikada, DEPO /Kult B, Sarajevo.

Lasić, M., 2012.,  U zemlji zarobljenog uma, Rabic, Sarajevo, 2012.

Lasić, M., 2014., Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas, Rabic (Sarajevo), Synopsis (Sarajevo, Zagreb).

Lasić, M., 2014., O uzrocima i posljedicama bespuća na putu Bosne i Hercegovine ka Europskoj uniji / The causes and consequences of the abyss on Bosnia and Herzegovina’s path towards the European Union, Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo.

Lasić, M., EU – New approach or intensified mediation, Initiative for Better and Humane Inclusion, (In: Socioeconomic and Political Situation in BiH and EU Integrations:  6 Theses on Repetition – Crisis as Fate, authors: Ž.  Papić, E. Kazaz, M. Lasić, S. Cenić, S. Alić, I. Lovrenović), Sarajevo, 2015.

Lasić, M., 2016., Uzaludni proeuropski pledoaje. Prilozi „refleksivnim modernizacijama“, Akulturacija, Opuzen.

Lasić, M., 2016., Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije, HKD Napredak i Paneuropska unija BiH, Sarajevo.

Lasić, M., 2016.,  Avanti diletanti. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomena, Synopsis, Zagreb, Sarajevo.

Lasić, M., 2017., Mostarsko-europske priče, Art Rabic, Sarajevo (u tisku), ili „O budućnosti Europske unije (I-IX), u mostarskom  Dnevnom listu, od 21. ožujka  do 16. svibnja 2017.

Magnette, P., Politički sustav Europske unije, treće izdanje, Politička misao, Institut Francais i Fakultet političkih znanosti  Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2013, str. 14-15.

Milward, A., 1992., The European Rescue of the Nation State, London.

Plevnik, D., 2015., Geopolitika smisla života, ITG, Zagreb.

Saurugger, S., 2015., Teorije i koncepti europske integracije, Biblioteka politička misao, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Zagreb..

Schulze, H., 2003., Staat und Nation in der europaischen Geschichte, Verlag C.H. Beck, München.

Sorensen, G., 2913., Globalizacija i nacionalna država, u: Komparatvna politika (ur. Daniele Caramani), Biblioteka Političke analize, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Woyke, Richard, 1998., Europaische Union. Erfolgreiche Krisengemeinschaft, R. Oldenbourg Verlag, Wien, Muenchen, Oldenbourg.

  1. Internet izvori:
A genuine European Union to ensure welfare, security and democracy, www.marchforeurope2017.eu

DIEM25-Manifest za demokratizaciju Europe, http://milelasic.com/?p=4395 ...

Junckerov govor o stanju Unije 2017 - http://europa.eu/rapid/press-release_IP-17-3164_hr.htm

Macronov govor na Sorboni, http://avaz.ba/globus/svijet/305649/balkanske-drzave-moraju-biti-usidrene-prema-eu-a-ne-prema-turskoj-rusiji-ili-drugim-autoritarnim-silama

Martin Schulz: Europskoj uniji prijeti raspad, http://www.index.hr/vijesti/clanak/martin-schulz-europskoj-uniji-prijeti-raspad/927142.aspx

EU-reforma; prijedlozi iz Talinna http://www.zeit.de/politik/ausland/2017-09/eu-reform-angela-merkel-emmanuel-macron-vorschlaege-tallinn

https://www.vecernji.hr/vijesti/junckerova-europa-za-hrvatsku-bolja-od-macronove-1197365

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/eu-po-junckeru-i-macronu-dvije-vizije-jedan-san

Rimska deklaracija, www.consilium.europa.eu/hr/press/press-releases/2017/03/25-rome-declaration/

Povjerenik Europske komisije Neven Mimica o Bijeloj knjizi o budućnosti EU u Sabora RH, https://ec.europa.eu/commission/commissioners/2014-2019/mimica/announcements/sjednica-odbora-za-europske-poslove-predstavljanje-bijele-knjige-o-buducnosti-europe-zagreb-7042017_en

Razgovor urednika Thomasa Assheuera s Jürgenom Habermasom, Die Zeit, 29/2016.

White paper..., https://ec.europa.eu/commission/white-paper-future-europe-reflections-and-scenarios-eu27_en                                                                                                                                                                                         

[1] Vidjeti, http://www.index.hr/vijesti/clanak/martin-schulz-europskoj-uniji-prijeti-raspad/927142.aspx

[2] Vidjeti, A genuine European Union to ensure welfare, security and democracy, www.marchforeurope2017.eu

[3] Vidjeti, DIEM25-Manifest za demokratizaciju Europe, http://milelasic.com/?p=4395 ...

[4] DIEM25-Manifest..., ibidem

[5] Vidjeti, Geopolitičke promjene u svijetu i Evropi i položaj Bosne i Hercegovine (ur. Ivan Cvitković i Mirko Pejanović), posebna izdanja ANUBiH, knjiga CLXXI, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 8, ANUBiH, 2017.

[6] Lasić, M., Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije, HKD Napredak i Paneuropska unija BiH, Sarajevo, 2016.

[7] Vidjeti dokument u pdf formatu na: http://www.consilium.europa.eu/en/policies/talinn-leaders-agenda/

[8] Lasić, M., O budućnosti Europske unije (I-IX) feljton u Dnevnom listu, od 21. ožujka  do 16. svibnja 2017. , kao i u knjizi: Lasić, M., Mostarsko-europske priče, Ars Rabic, Sarajevo (u tisku). Temeljem četvrtstoljetnog praćenja zbivanja u EU prognozirao sam  kako će EU ponovno pribjeći mudrosti koju je  prakticirala - i poslije propasti „Ustavnog referenduma za Europu“ u Francuskoj i Nizozemskoj (2005.) - donošenjem  „Berlinske deklaracije“ na proslavi 50. obljetnice EU u Berlinu (i Rimu), s tim da se deset godina poslije u „Rimskoj deklaraciji“ ne spominje, nažalost,  izrada novog temeljenog ugovora.

[9] Vidjeti web stanicu Europskog vijeća:  http://www.consilium.europa.eu/hr/policies/eu-future-reflection putem koje  se „White paper“ može čitati na engleskom, ili putem linka https://ec.europa.eu/commission/white-paper-future-europe-reflections-and-scenarios-eu27_en

[10] Vidjeti,  https://ec.europa.eu/commission/white-paper-future-europe-reflections-and-scenarios-eu27_en

[11] Vidjeti, Sjednica Odbora za europske poslove - Predstavljanje Bijele knjige o budućnosti Europe (Zagreb, 7/04/2017), https://ec.europa.eu/commission/commissioners/2014-2019/mimica/announcements/sjednica-odbora-za-europske-poslove-predstavljanje-bijele-knjige-o-buducnosti-europe-zagreb-7042017_en

[12] Vidjeti, Junckerov govor o stanju Unije 2017 http://europa.eu/rapid/press-release_IP-17-3164_hr.htm

[13] Vidjeti, http://avaz.ba/globus/svijet/305649/balkanske-drzave-moraju-biti-usidrene-prema-eu-a-ne-prema-turskoj-rusiji-ili-drugim-autoritarnim-silama

[14] Vidjeti, http://www.zeit.de/politik/ausland/2017-09/eu-reform-angela-merkel-emmanuel-macron-vorschlaege-tallinn

[15] Vidjeti, https://www.vecernji.hr/vijesti/junckerova-europa-za-hrvatsku-bolja-od-macronove-1197365

[16] Vidjeti, http://balkans.aljazeera.net/vijesti/eu-po-junckeru-i-macronu-dvije-vizije-jedan-san

[17] I o  rezolucijama EP-a glede budućnosti EU  sam pisao u feljtonu za Dnevni list o budućnosti EU, vidjeti https://dnevni-list.ba/mnostvo-rezolucija-i-scenarija-quo-vadis-europo/

[18] Vidjeti, http://www.consilium.europa.eu/hr/press/press-releases/2017/03/25-rome-declaration/

[19]  O svemu tomu u knjizi Lasić, M., Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.

[20] Razgovor urednika tjednika “Die Zeit” Thomasa Assheuera s Jürgenom Habermasom o Brexitu i krizi EU, te budućnosti EU, Die Zeit, 29/2016., odmah sam preveo, pa potom i komentirao u mini feljtonu o Habermasovom liku i djelu, u Dnevnom listu u tri nastavka, 20. i  27. rujna, te 4. listopada 2016.

[21] Schulze, H., 2003., Staat und Nation in der europaischen Geschichte, Verlag C.H. Beck, München.

[22] Milward, A., The European Rescue of the Nation State, London, 1992.

[23] Sorensen, G., Globalizacija i nacionalna država, u: Komparatvna politika (ur. Daniele Caramani), Fakultet  političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2013.

[24] Vidjeti, Sorensen, G., Iibidem,  s. 451 – 466.,

[25] Vidjeti, Axford, B., Browning, G.K., Huggins, R., Rosamond B., Turner, J., 2002., Uvod u politologiju (IV. dio, Politika iznad razine nacije-države), Politička kultura, Zagreb.

[26] Vidjeti, Plevnik, D., 2015., Geopolitika smisla života, ITG, Zagreb.

[27] Magnette, P., Politički sustav Europske unije, treće izdanje, Politička misao, Institut Francais i Fakultet političkih znanosti  Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2013, str. 14-15.

[28] Magnette, P., Ibidem

[29] Vidjeti u knjizi: Lasić M., „Europska unija...“, Sarajevo, 2009.

[30] Saurugger, S., Teorije i koncepti europske integracije, FPZ u Zagrebu Zagreb, 2015., s. 227.

[31] Guérot, Ulrike Beate Warum Europa eine Republik werden muss! Eine politische U
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: