Antiamerikanizam (III): Stanja i procesi

Piše: Tarik Haverić

Ako bismo Ameriku prikazali kroz niz instant-fotografija koje vjerno prenose nesporne činjenice socijalnog svijeta, dobili bismo prilično obeshrabrujuću sliku. Uzmemo li za primjer samo jednu važnu dimenziju međurasnih odnosa, položaj Afro-Amerikanaca, zaključit ćemo da je Amerika zemlja akutne (i institucionalizirane!) diskriminacije: Afro-Amerikanci su redovno žrtve rasnog profiliranja i policijskog nasilja, čine 40 % zatvorenika iako ih je svega 12,7 % u stanovništvu, 13 % Afro-Amerikanaca ima fakultetske diplome naspram 23 % bijelaca itd.

Slika je nešto drukčija ako analiziramo procese: 55 godina nakon što je Rosa Parks uhapšena zato što u gradskom autobusu u Montgomeryju (Alabama) nije ustupila mjesto bijeloj osobi, SAD su dobile prvog afro-američkog predsjednika, sadašnji postotak visoko obrazovanih Afro-Amerikanaca (13 %) predstavlja ogroman napredak u odnosu na 3 % iz 1960. godine, zakoni “Jim Crow” koji su institucionalizirali rasnu segregaciju u južnim državama ukinuti su Aktom o građanskim pravima 1964. godine, smanjene su razlike u dohotku domaćinstava i nastala je afro-američka srednja klasa, a među najbolje plaćenim sportistima, glumcima i zabavljačima danas se nalaze i mnogi Afro-Amerikanci…

Ovaj kontrast služi mi da objasnim zašto Ameriku – u ocjenjivanju njenog globalnog značaja – treba analizirati kao dinamičku stvarnost, vremensku (a ne samo prostornu) pojavu. Zastupnici principijelnog antiamerikanizma čine uglavnom suprotno: zanemarujući dijahronijski pristup, oni gomilaju sinhronijske činjenice, “slike” koje današnje američko društvo uvjerljivo predstavljaju kao materijalizaciju beščašća i bestijalnosti. Osnov njihove kritike je, u bitnome, moralistički: Amerika je, naprimjer, vodila prljavi rat u Vijetnamu koji je obilježio ne samo jugoistočnu Aziju već i američko društvo izazivajući socijalne traume koje se osjećaju i danas, i na kraju je taj rat izgubila… Koliko god je prvi dio ovog stava tačan i empirijski provjerljiv, oko drugoga dijela moramo se zapitati. Ako je strateški cilj američkog angažmana u Indokini bio sprečavanje širenja komunizma (containment), i ako je komunistički projekt dva desetljeća kasnije propao, zašto insistiramo na tome da se radi o izgubljenom ratu, a ne o izgubljenoj bici u jednom ratu koji je na kraju dobiven? S druge strane, ako je svrha svakog političkog poretka (barem po liberalnom shvatanju!) da uvećava materijalno i kulturno blagostanje stanovništva, treba vidjeti koliko se od 1973, kada je rat završen, povećalo ukupno blagostanje stanovništva pobjedničkog Vijetnama, a koliko poražene Amerike…

Ovo razmišljanje, koje se može učiniti krajnje cinično, nema za cilj da donese historijsku ocjenu američkog angažmana u Indokini: želim da upozorim da se to ocjenjivanje ne može svesti na dekontekstualizirano opisivanje stanjâ, ma koliko bilo vjerno i objektivno, jer je povijest proces koji nadilazi životni vijek posmatrača.

Odličan način da se oslobodimo sličnih obzira jest da aktere te povijesti ocjenjujemo prema sredstvima kojima se služe, a ne prema ciljevima kojima teže. Iz tog ugla, možemo zaključiti da nije bilo nikakve razlike između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza: i jedni i drugi su intervenirali u trećim zemljama, vodili i finansirali prljave ratove, organizirali političke prevrate i atentate i širili svoju propagandu.  No je li takav pristup zaista ozbiljan? Nema sumnje da (svaki) cilj ne opravdava (svako) sredstvo, ali postoje ciljevi kod kojih je upotreba nekih sredstava opravdana, i ciljevi kod kojih upotreba tih istih sredstava zaslužuje osudu. Moramo se, dakle, upitati o proklamiranim ciljevima djelovanja dviju država na unutrašnjem i na vanjskom planu. Proklamirani cilj djelovanja zapadnih demokratija, i SAD kao njihovog predvodnika, bio je – i još uvijek jest – upostavljanje sistema temeljenog na individualnim pravima i slobodama i privatnom vlasništvu, u kojem pojedinci slobodno raspolažu svojim sposobnostima i proizvodima svoga rada koje, bez državnog upletanja i prinude, razmjenjuju s drugim pojedincima kroz niz interpersonalnih ugovora… S druge strane, proklamirani cilj socijalističkih pokreta bio je uspostavljanje ekonomske i socijalne jednakosti, tj. besklasnog društva oslobođenog prisile i eksploatacije, do kojeg se dolazi kroz kraće ili dulje razdoblje diktature proletarijata, a nakon eksproprijacije eksproprijatora.

Potrebna je dobra doza historijskog bezobrazluka pa da se ta dva cilja izjednače. Spontani poredak uspostavljen tržištem koje odgovara na individualne potrebe i organizirani poredak u kojem centralna vlast ostvaruje jednakost planirajući proizvodnju i potrošnju dobara nemaju istu vrijednost. Ekonomska i socijalna jednakost podrazumijevaju “administrativni despotizam” (Alexis de Tocqueville), i mogu se ostvariti  samo nejednakim postupanjem države prema građanima. Kako je pisao Friedrich von Hayek, da bi država osigurala isti materijalni položaj za ljude koji se znatno razlikuju, ona mora s njima postupati vrlo različito kako bi nadoknadila njihove nepovoljne položaje i nedostatke koje ne može izravno da promijeni. A autoritet kojem je dodijeljen takav konkretan cilj kakav je uspostavljanje besklasnog društva “mora imati u osnovi neograničenu moć da bi primorao pojedince da čine ono što izgleda nužno za ostvarenje traženog rezultata. Za većinu ljudi, puna jednakost znači samo jednaku potčinjenost masâ zapovijedima neke elite koja upravlja njihovim poslovima”. Upravo to se dogodilo u svim dosad poznatim pokušajima uvođenja socijalizma, od SSSR preko Kine do Sjeverne Koreje i Kube: desetine miliona ljudi izgubili su živote u logorima, a stotine miliona živjeli su u potčinjenosti i, najčešće, materijalnoj i kulturnoj bijedi slušajući bajke o budućem komunističkom raju. U godinama nakon Drugog svjetskog rata, glavni napor Amerike i evropskih demokratija bio je da obuzdaju širenje te fatalne društvene iluzije na zemlje Trećeg svijeta, i one su u tome uspjele. Nije svejedno ko je dobio hladni rat, i potpuno je neodgovorno izjednačavati dvije strane zato što su se služile sličnim sredstvima, a ignorirati razlike u ciljevima.

Kada više nisu mogli prikrivati istinu o stvarnosti realnog socijalizma, evropski ljevičari razvili su argumentaciju koja se, uz prilagođavanja, očuvala do danas: sva stvarno postojeća socijalistička društva, carstva administrativnog despotizma, zapravo su iznevjerila socijalističku ideju, koju ne bismo smjeli ocjenjivati prema njenim zemnim devijacijama. Socijalizam je uvijek nešto drugo a ne ovo što vidimo, svijetao ideal koji ne mogu okaljati ni gulazi ni “kulturne revolucije”, a činjenica da za dvjesto godina nigdje nije ostvaren ne treba da poljulja vjeru u njegovu ostvarivost. A jednako i sa socijalistima: ako i jest istina da je ljevičar Staljin sklopio sporazum s Hitlerom i učestvovao u komadanju Poljske (dok se desničar Churchill Hitleru suprotstavio), ako je Tony Blair uvukao Veliku Britaniju u agresiju na Irak, ako je Gerhard Schröder danas član upravnog odbora naftnog giganta Rosneft (za skromnih 50 hiljada eura mjesečno) i savjetnik banke Rotschild – oni zapravo nisu ni bili pravi socijalisti. Jer socijalisti, upravo kao i socijalizam, postoje samo kao ideja. Sva poređenja vrše se, onda, između ideje socijalizma i stvarnosti liberalne demokratije, između idealtipskih socijalista i stvarnih liberalnih ili konzervativnih političara i državnika u Evropi i Americi, i socijalizam i socijalisti uvijek izlaze kao pobjednici!

Stvar treba obrnuti: već na samoj razini koncepata socijalizam je neostvariv, a zamisao da se ekonomska i socijalna jednakost svih ljudi može postići organiziranim političkim djelovanjem zapravo je opijum naroda. Zauzvrat, liberalna demokratija je koherentan koncept, ostvariv ali još uvijek neostvaren. No kritičari kapitalizma (i Amerike, kao namoćnije kapitalističke zemlje) to ne dopuštaju: oni ideal liberalne demokratije ocjenjuju na osnovu današnjeg stanja svijeta, i ne pomišljajući da je to stanje samo faza u procesu koji je došao možda tek do pola puta. Proces globalnog širenja liberalne demokratije nije linearan, ima svoje uspone i padove, prilagođava se zahtjevima vremena, mijenja pod utjecajem drugih planetarnih procesa – i može proći još stotinu godina prije nego što se stvarnost izjednači s idealom. Za to vrijeme, kritičari će uvijek moći izvući instant-fotografije s prizorima nekih razornih ili moralno nedopustivih efekata američkog (ili ukupnog zapadnog) djelovanja u svijetu, i njima pothranjivati goreopisanu logiku: NKVD i strijeljanja kulaka, Staljinovi i Maovi logori, KGB i sovjetske intervencije u Mađarskoj, Čehoslovačkoj ili Afganistanu nisu suština socijalizma, a Guantanamo, CIA i intervencija u Iraku jesu suština kapitalizma/amerikanizma!

No u amerikanizam spada i “zelena revolucija” 1960-ih godina, kada su sorte patuljaste pšenice koje je razvio Norman Borlaug spasile na Indijskom potkontinetu stotine miliona ljudi već osuđenih na smrt od gladi. Kako je 1997. podsjetio Gregg Easterbrook u svome članku “Zaboravljeni dobročinitelj čovječanstva”, Borlaug je možda spriječio da umre milijarda ljudi širom svijeta (zbog čega je 1970. dobio Nobelovu nagradu za mir).

Neki od tih koji su ostali u životu zahvaljujući američkoj, zapadnoj i kapitalističkoj nauci su i brkati muškarci koje danas, u različitim prilikama, vidimo na vijestima kako mašu pesnicama i uzvikuju “smrt Americi!”.

(tarikhaveric.wordpress.com/)

Prenosimo s dozvolom autora.

Pročitajte i prva dva dijela:

Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer

Antiamerikanizam (I): “Полезные идиоты”


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s