Antiamerikanizam (I): “Полезные идиоты”

Piše: Tarik Haverić

Početkom 1980-ih godina u nekim zemljama zapadne Evrope nastao je širok građanski pokret za jednostrano nuklearno razoružanje, koji se naročito zalagao za povlačenje američkih nuklearnih raketa srednjeg dometa iz Velike Britanije. U tom pokretu, čiji je glavni iako ne i jedini nosilac bila organizacija Campaign for Nuclear Disarmament (CND), uzeli su učešća mnogi intelektualci i javne ličnosti. Bilo je potrebno da se, nakon urušavanja socijalističkog tabora 10 godina kasnije, otvore arhivi nekih tajnih službi, pa da se potvrdi ono što se moglo razložno slutiti: većinu tih pokreta, i mnoge njegove vođe, finansirao je Sovjetski Savez. Sovjetski prebjeg i pripadnik vojne obavještajne službe GRU Stanislav Lunev kaže u svojoj autobiografiji Through the Eyes of the Enemy da su “GRU i KGB pomagali finansiranje skoro svakog antiratnog pokreta i organizacije u Americi i inostranstvu”, a drugi izvori potvrđuju da su urednici britanskih ljevičarskih glasila dobivali od KGB-a gotove članke u kojima su pozivali na jednostrano razoružanje svoje zemlje.

Nema sumnje da su u tim pacifističkim organizacijama mnoge istaknute ličnosti djelovale iz iskrenog i dubokog uvjerenja, nesvjesne ideološko-subverzivne pozadine cijelog pokreta. Oni su zaista vjerovali u mesijansku ulogu Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika u revolucionarnoj borbi za mir, pravdu i jednakost svih ljudi a protiv kapitalizma i imperijalizma. Prvi boljševici iz Lenjinovog okruženja smislili za te sovjetske simpatizere u novinarskim i akademskim krugovima Zapada naziv “korisni idioti” (полезные идиоты). Korisni, zato što svojim ugledom i javnim zauzimanjem stavova u društvenoj debati doprinose boljševičkom projektu. Idioti, zato što ne shvataju pravu narav tog projekta, i misle da se tu zaista radi o borbi za mir, pravdu i jednakost svih ljudi a protiv kapitalizma i imperijalizma. (U međuvremenu, izraz je dobio još jedno značenje: oponenti ili politički protivnici koji toliko glupo opovrgavaju vaše teze da ih zapravo potkrepljuju bolje nego što biste vi sami ikada mogli učiniti; u posljednje vrijeme, piscu ovih redova kao korisni idioti ove druge vrste služe novinari Stava, turskog političkog magazina na bosanskom jeziku, no to je posebna priča.)

Mnogi zapadni i, naročito, američki ljevičari nastavili su da igraju svoju korisnoidiotsku ulogu sve do pada Berlinskog zida, i o njima je već napisana omanja biblioteka (v. npr. Mona Charen, Useful idiots: how liberals got it wrong in the Cold War and still blame America first, Harper Collins, 2004). Kako god bilo, do efektivnog smanjenja broja raketa srednjeg dometa nije došlo jednostranim razoružavanjem Zapada već, naprotiv, njegovim jednostranim naoružavanjem: nakon što je Ronald Reagan 1983. obznanio svoju Stratešku odbrambenu inicijativu (tj. „Zvjezdane ratove“) koja bi bitno pomjerila nuklearnu ravnotežu u američku korist, sovjetski vrh shvatio je da više ne može pratiti trku, što će dovesti do potpisivanja, u decembru 1987, Pakta o nuklearnim snagama srednjeg dometa (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty), za kojim su uslijedili i drugi konkretni koraci u nuklearnom razoružanju.

S ove udaljenosti, jasno je da su sovjetski stratezi koristili ono što su smatrali strukturnom slabošću zapadnih demokratija, naime činjenicu da u ovim potonjima postoji javno mnijenje i sloboda prosvjeda i okupljanja, te da zapadni političari, u krajnjemu, ne mogu ignorirati raspoloženje onih od kojih zavisi njihov ponovni izbor. Nasuprot tome, vrh sovjetske partijske države nije morao da razmišlja o raspoloženju svojih birača, niti da brine zbog mogućih antinuklearnih prosvjeda i medijskih kampanja za jednostrano razoružanje na svome tlu — naprosto zato što u zemljama realnog socijalizma nije bilo ni kompetitivnih izbora, ni prava na prosvjede i okupljanja, ni slobodnih medija. U natjecanju dvaju blokova, pacifizam je mogao oslabiti samo liberalne demokratije, dok su narodne demokratije na njega bile imune — i zato su ga i finansirale. No pokazalo se, na kraju, da je ono što je sovjetski vrh vidio kao slabost zapadnih demokratija bilo ustvari njihova snaga: milioni dolara uloženi u manipulaciju javnim mnijenjem na Zapadu nisu ničemu poslužili, i realni socijalizam urušio se bez ispaljenog metka (a kamoli rakete).

U ideološko-propagandnom prestrojavanju koje je uslijedilo nakon kraja hladnog rata napuštene su mnoge dogme i “tikovi mišljenja”, i zapadna ljevica osavremenila je i izoštrila svoj vokabular. Pacifizam se, međutim, provukao bez ogrebotine. To je šteta: ova dostojanstvena intelektualna pozicija, odbranjiva u vrijeme ratnih priprema, postaje saučesništvo u zločinu od trenutka kada izbije ratni sukob između dviju strana od kojih je jedna agresorska i nesrazmjerno jača. To se pokazalo na Balkanu 1991, kada je Vijeće sigurnosti UN donijelo rezoluciju o embargu na isporuke naoružanja zemljama (uskoro bivše) Jugoslavije: taj mirotvorni akt značio je da će JNA, s oružjem koje već ima, voditi rat protiv svojih protivnika koji oružja nemaju niti ga mogu legalno nabaviti. I simptomatično je da je, tek nekoliko mjeseci prije jula 1995, bivši službenik američkog State Departmenta Paul R. Williams naslutio srebreničku tragediju upozoravajući da “države-članice (UN) i političari koji primjenjuju embargo na naoružanje uskraćuju vladi Bosne i Hercegovine sredstva da svoje građane zaštiti od genocida” (P. R. Williams, “The Arms Embargo as a Tool of Genocide”, Bosnia Report, no 10, april-maj 1995).

Rat u Bosni i Hercegovini zaustavljen je nakon što je NATO bombardirao položaje vojske bosanskih Srba – što je bilo nemoguće dok god je na čelu Francuske bio ljevičar François Mitterrand (“Nećemo na rat odgovarati ratom!”), a postalo je moguće kada je na njegovo mjesto u maju 1995. došao desničar Jacques Chirac. Ljevičari-pacifisti ostali su dosljedni i u proljeće 1999, kada su na prosvjedima u Parizu koje je organizirala Komunistička partija Francuske zahtijevali da NATO prekine bombardiranje Srbije i Crne Gore, propuštajući ipak da kažu kojim drugim sredstvima bi se moglo zaustaviti Miloševića…

U naše vrijeme, korisni idioti – od Noama Chomskog preko Janisa Varufakisa i Jean-Luca Mélenchona do Olivera Stonea – djeluju u nešto drukčijoj konstelaciji. Njih više ne pokreće ljubav prema socijalizmu sovjetskog tipa koji odavno ne postoji, ni prema nekom mogućem ruskom socijalnom projektu čije glavne značajke niko ne bi bio u stanju da ocrta. Njihov zajednički nazivnik je mržnja prema NATO-u, desnici, kapitalizmu, imperijalizmu i globalizaciji – pošastima čiji su simbol i personifikacija Sjedinjene Američke Države. U toj borbi, dobrodošli saveznici su svi američki protivnici bez razlike. Svaka gesta otvorenog suprotstavljanja američkoj ambiciji da zadrži vodeću ulogu u svijetu izaziva odobravanje a priori: Trumpovi tweetovi su toliko odvratni da čovjek osjeti pravo olakšanje kada Sjeverna Koreja izvede uspješnu nuklearnu probu. E neka im baš, Amerikancima…

Glupost ovih korisnih idiota nove generacije bitno se razlikuje od gluposti njihovih prethodnika. Niko ne može reći da oni ne shvataju šta su pravi planovi čovjeka koji je izvršio invaziju na Krim, de facto anektirao Abhaziju i Južnu Osetiju, koji vodi prljavi rat na istoku Ukrajine i zastrašuje baltičke zemlje, koji je pokušao da destabilizira Crnu Goru i spriječi njeno pristupanje NATO-paktu, i koji otvoreno pokušava da utječe na ishod izborâ u trećim zemljama. Kako je nedavno napisao Igor Jakovenko, “Putinovi saveznici na Bliskom istoku su teroristička organizacija Hizbulah, iranski fanatici iz korpusa Čuvara islamske revolucije i armija diktatora Eseda. U Evropi Putinov režim otvoreno podržavaju gotovo svi neonacistički pokreti i partije, od Alijanse za budućnost Austrije i mađarskog radikalnog desničarskog pokreta Jobik, do Nacional-demokratske partije Njemačke”. Pa ako neke zapadne javne ličnosti ipak predstavljaju Vladimira Putina kao prihvatljivog sagovornika koji zaslužuje simpatije ljevičara, antiglobalista i antiimperijalista, to je stoga što se ovaj uspješno suprotstavlja “Americi”, koja u njihovoj maloumnoj viziji predstavlja najveće zlo i bez koje bi svijet bio skoro pa idealan.

Ima više ljudi koji su hodali po Mjesecu nego onih koji znaju kako današnji svijet zaista funkcionira, i svaki pokušaj da se ponudi interpretativni model za njegovo potpuno i konačno razumijevanje treba primiti sa skepsom. Zauzvrat, ono što možemo učiniti jest da izoštrimo pojedine dijelove te ogromne šarene slike, otklanjajući nepotrebne nesporazume i potkazujući očite stereotipe i predrasude.

Svaka epoha ima jedan središnji koncept čija analiza na povlašten način otkriva njezin duh. U naše vrijeme, po mom mišljenju, to nije ni klasna borba ni nacionalno oslobođenje: najveći kognitivni potencijal za iole plodotvoran pristup problematici današnjeg svijeta ima upravo antiamerikanizam

 

Izvor: https://tarikhaveric.wordpress.com/

Preneseno uz dozvolu autora.

Foto: Wikimedia


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: