Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer

Piše: Tarik Haverić

Sredinom prošlog stoljeća, antiamerikanizam je imao jedno posebno značenje koje je u međuvremenu skoro zaboravljeno: un-American activities bila je oznaka za širok spektar ponašanja, stavova i pogleda koji su, u SAD u doba makartizma (1947-1956), izjednačavani s izdajničkom i podrivačkom djelatnošću američkih državljana u korist Sovjetskog Saveza. U odnosu na današnje značenje izraza, razlika je u tome što su žrtve makartističkih proganjanja smatrale da njihove djelatnosti nisu ni na koji način antiameričke i tvrdile su da su optužnice protiv njih montirane, dok u naše vrijeme većina pojedinaca i organizacija koje potkazuju ponašanje SAD na vanjskom i unutrašnjem planu zaista vjeruju da će suzbijanje američkog utjecaja na svjetska zbivanja smanjiti globalnu nepravdu i nejednakost i pomoći stvaranju novog, stabilnijeg i pravednijeg međunarodnog poretka.

U ovom drugom značenju, “antiamerikanizam” – koji treba razlikovati od kritike Sjedinjenih Američkih Država, legitimne i štaviše neophodne – podrazumijeva sistematski negativan, podozriv ili neprijateljski stav prema vanjskoj i unutrašnjoj politici SAD, ali i prema američkom društvu, povijesti, kulturi i narodu. U taj glavni tok priključuju se, i s antiamerikanizmom često stapaju do neprepoznatljivosti, antiimperijalizam (budući da se SAD predstavljaju kao jedina današnja imperijalna sila), antiglobalizam (budući da je globalizacija, navodno, djelo SAD koje iz nje izvlače najveću korist) i, uopšte, antizapadnjaštvo (budući da su SAD najveća zemlja Zapada i takoreći njegov simbol). Ovim i drugim pridruženim predodžbama podrobnije ću se baviti, različitim povodima, u nastavcima koji slijede; ovdje ću ukazati samo na očitu neodrživost jedne od tih konceptualnih veza, one koja Sjedinjene Američke Države vidi kao zloduha (i glavnog dobitnika) globalizacije.

Mit o tome da u procesu globalizacije nekolicina bogatih zemalja postaju bogatije dok ostatak svijeta tone u siromaštvo razbili su ekonomisti David Dollar i Aart Kraay u jednom istraživanju za Svjetsku banku objavljenom 2002. godine: kada prosječan dohodak per capita poraste 1 % na planeti, isto toliko poraste i u najsiromašnijim zemljama (tu pojavu Dollar i Kraay zovu odnosom “one-to-one”). U našem dijelu naseljenog univerzuma, nedavno je Mijat Lakićević efektno podsjetio da se siromaštvo u svijetu smanjuje sa širenjem tržišne privrede tj. globalizacijom, koja je upravo najsiromašnijima donijela ogroman porast životnog standarda (do čega je “pre svega došlo kada su Kina i Indija odbacile socijalistički model razvoja”). A kada je riječ o koristi koju iz globalizacije navodno izvlače SAD – zar nije upravo Donald Trump više puta najavio uvođenje carina na strane proizvode i reviziju sporazuma NAFTA, povlačeći se iz Transpacifičkog partnerstva (TPP) i potkazujući globalizaciju i slobodno tržište kao job-killers koji Americi nanose očiglednu štetu…

Neosnovanost uvjerenja o SAD kao pokretaču i najvećem dobitniku globalizacije lako je dokazati pozivajući se na brojčano izražene i empirijski provjerljive činjenice. Nešto je teže s drugim modalitetima antiamerikanizma, naročito tamo gdje je argumentacija moralne naravi (najčešći idealtipski obrazac ovog prigovora jest da “SAD u praksi sistematski krše sve principe za koje se teorijski zalažu”). U narednim nastavcima ću još ukazivati na neprimjerenost uspoređivanja ponašanja osoba i ponašanja država, i na kontraproduktivnost ocjenjivanja ovih potonjih u kategorijama ličnog morala; ovdje ću ponuditi, kao model alternativnog pristupa, analizu jednog poznatog slučaja.

U ljeto 2003. izvještaji organizacije Amnesty International upoznali su svjetsku javnost s užasavajućim postupcima prema zatvorenicima u iračkom zatvoru Abou Ghraib, nedavno “oslobođenom” od Saddamovog režima: američki vojnici i agenti CIA-e mučili su, silovali, seksualno ponižavali i ubijali bez suđenja muškarce i žene koji su u najgorem slučaju imali status osumnjičenika. Narednih mjeseci svijet su obigrale fotografije Lynndie England, pripadnice američke vojske koja na psećoj uzici vuče zatvorenika opruženog na betonu ili pozira pred vrstom golih muškaraca prisiljenih da masturbiraju, i Sabrine Harman kako se smiješi u objektiv nagnuta nad tijelom iračkog zatvorenika podleglog tokom mučenja. Afera je izazvala zgražanje planetarnih razmjera, a završena je tako što je zapovjednica iračkih zatvora general Janis Karpinski kažnjena oduzimanjem čina zbog “ozbiljnih propusta u vršenju dužnosti”, Charles Graner je osuđen na deset godina zatvora, L. England na tri godine a S. Harman na šest mjeseci…

Aferu Abou Ghraib ne možemo, naravno, relativizirati proglašavajući je tek rezultatom devijantnog ponašanja određenog broja individua koje su zbog toga kažnjene. Te osobe djelovale su unutar jednog sistema, koji je daleko od idealnog. Po zakonu velikih brojeva, među nekoliko stotina hiljada pripadnika američkih oružanih snaga mora biti barem nekoliko hiljada neuravnoteženih ili problematičnih tipova koji su pristupili vojsci da ne bi završili u zatvoru, i koji su kao i svi drugi vojnici podložni pranju mozga i demonizaciji neprijatelja; samo od okolnosti zavisi hoće li ti aspekti njihove ličnosti ikada doći do izražaja. No nije korektno ocjenjivati stvarno postojeće sisteme (u ovom slučaju, američko upravljanje zatvorima u trećem svijetu i postupanje prema zatvorenicima) samjeravajući ih prema nekom moralnom idealu i potpuno izostavljajući svaku usporedbu s drugim stvarno postojećim sistemima. Naprimjer, s načinom na koji se upravlja zatvorima i postupa prema zatvorenicima u Jemenu i Libiji, Somaliji i Pakistanu, Tajlandu i Mauritaniji, Turskoj i Mijanmaru…

A o tome znamo dosta: prema izvještaju Amnesty International za 2017, zatvaranje bez podizanja optužnice, mučenje i ponižavanje zatvorenika i drugi oblici lošeg postupanja i danas su opšteraširena pojava u Saudijskoj Arabiji, Iranu, Egiptu, Tajlandu, Sri Lanki i još tridesetak zemalja Afrike i Azije (u Pakistanu, naprimjer, strijeljaju duševno poremećene maloljetne osobe!). Zašto nijedan od tih slučajeva nije postao “afera”? Najprije zato što u spomenutim zemljama ne postoji sloboda informiranja niti javnost koja bi mogla da negoduje, pa ne znamo imena mučitelja kao što znamo imena Granera, Englandove ili Harmanove. Zatim, zato što u spomenutim zemljama takvi postupci nisu devijantni već normalni; ne može se desiti da tamo država krivično goni vojnike i policajce zbog torture, budući da tortura nije izuzetak već pravilo. Počinioci ne samo da ostaju nekažnjeni već su i nekažnjivi, budući da ne krše službena ovlaštenja.

Sa Sjedinjenih Američkih Država, svakako, treba skinuti svetačku aureolu. Ne moramo se obazirati na apologije njihovih zvaničnih i nezvaničnih propagandista, koji američko djelovanje u svijetu uvijek predstavljaju kao nezainteresirano slijeđenje plemenitih ciljeva. No kod slučajeva kakav je afera Abou Ghraib, ne smijemo se prevariti oko predmeta analize. Ono što treba da nas zanima jest a) je li neka moralno nedopustiva pojava željeni proizvod sistema ili pak devijacija, rezultat njegovih nedostataka, i b) kako javna vlast reagira na tu devijaciju. S tog aspekta, SAD se ukazuju kao državnopravni poredak u kojem su, kao i u svim drugima, moguće zloupotrebe državne moći na unutrašnjem i vanjskom planu. No kada se jednom te zloupotrebe dokumentiraju (unutrašnjim mehanizmima kontrole ili posredstvom civilnog društva i kritičke javnosti), sâm sistem sankcionira individualne i kolektivne aktere i ispravlja strukturne nedostatke, potvrđujući se kao nesavršen ali usavršiv. S druge strane, postoji cijeli niz zemalja u kojima je zloupotreba državne moći institucionalizirana, pa se postupci vojno-bezbjednosnih struktura koje u slučajevima kakav je Abou Ghraib doživljamo kao monstruozna kršenja ljudskih prava ni ne smatraju anomalijama.

Te zemlje su, često, najsnažniji glasovi u antiameričkom horu. No ni ovdje se ne smijemo prevariti oko predmeta analize: nisu zanimljivi afrički ili azijski režimi o kojima valjda niko nema iluzija, već cijeli segmenti javnog mnijenja u zapadnim demokratijama (uključujući, razumljivo, i SAD) koji u ocjenjivanju tih režima ne primjenjuju iste moralne kriterije za kojima posežu kada ocjenjuju američku praksu. Ne izostaju, naravno, osude pojedinačnih slučajeva kakvi su smrtne kazne nad duševno poremećenim maloljetnicima u Pakistanu ili organizirani državni progon etnije Rohindža u Mijanmaru, ali ne postoji sistematski “antipakistanizam” ili “antimijanmarizam”.

Prije više od četrdeset godina ustvrdio je venecuelanski filozofski pisac Carlos Rangel (1929-1988) kako bi Latinoamerikancima bila potrebna prava kolektivna autoanaliza da bi mogli da se suoče s uzrocima svojih neuspjeha i prestanu prebacivati odgovornost za njih na Amerikance. U međuvremenu, osjećaj se proširio, iako njegova socijalna osnova nije ista u svim dijelovima svijeta. U mnogim nerazvijenim zemljama Afrike i Azije antiamerikanizam je opštenarodno osjećanje, mada je teško povjerovati da su, u autoritarnim režimima, svakodnevne manifestacije protiv SAD sasvim spontane. Zauzvrat, u zapadnoj Evropi sistematski antiamerikanizam ne dotiče šire slojeve i ostaje uglavnom stvar kulturnih i intelektualnih elita.

Primjeri postupanja koji se među tim elitama najčešće navode kao materijalni izvor antiameričkog stava činjenično su tačni. Njihova je slabost u nedostatku povijesne perspektive: antiamerikanizam posmatra (i ocjenjuje) američko djelovanje kao skup stanja, a ne kao proces…

Izvor: https://tarikhaveric.wordpress.com/

Preneseno uz dozvolu autora.

Foto: Google


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s