Izlaganje profesora Mile Lasića na  svečanosti povodom Dana Europe i 10. obljetnice Studija politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, 09. svibnja 2018.

Politolog se ne rađa, nego postaje  mukotrpnim studijima i politoloških i nezaobilaznih sestrinskih znanosti kakve su povijest, filozofija, sociologija i druge, s ambicijom da politologija konačno izađe iz množine u jedninu, ili barem nadiđe “unutarnju okupaciju” srodnih disciplina.

Unatoč dobrom ustroju i ovoj vrsti kulturološke senzibilnosti, politologija je i u Mostaru i u cijeloj BiH pod (ne)izravnim pritiskom biti sluškinjom ideologijama i politikama u demokraturskim uvjetima “zamrznutog konflikta” i nastavka “antijugoslavenskih ratova” u BiH drugim sredstvima

M O S T A R – Umjesto hvalospjeva sebi samima, sugeriram: kritički promotrimo pređeni put institucionalne politologije u BiH, koji je iznimno kratak na svim sveučilištima i fakultetima, izuzev u slučaju FPN-a u Sarajevu, dok se o dugom trajanju institucionalne politologije u Banja Luci i u Mostaru ne može uopće govoriti. Govorim o institucionalizaciji studija politologije na javnim sveučilištima, iako  su institucionalizacije politologije poduzete posljednjih godina  i na nizu privatnih sveučilišta u BiH, što je tema za sebe.

Budimo zadovoljni time, dakle, što smo  u Mostaru prije 10 godina ustrojili Studij politologije kako treba, te što se ne moramo stidjeti samoga ustroja, koliko god  su i poslije 10 godina vidljive “dječje bolesti” i na Studiju politologije u Mostaru i drugim studijima u BiH, pa čak, ili još uvijek i na FPN UN-SA. Izražavam ovdje javno žaljenje što nitko od pozvanih s FPN-a, koji je prije 40 godina bio i moja inicijacija u svijet politologije, nije mogao, ili htio prihvatiti sudjelovanje na našem jubileju ovdje, a bili su sve do jučer dragi gosti-profesori i asistenti i Mirko Pejanović i Elmir Sadiković i Nerzuk Ćurak i Sead Turčalo. Jubileji na stranu, prava je šteta što ne komuniciramo i što se sve slabije poznajemo, pa i svojim krivnjma živimo i djelujemo u paralelnim realnostima u BiH …

Zaseban predmet rada?

Pokušat ću objasniti, prvo, zašto se ne moramo stidjeti ustroja  Studija politologije u Mostaru, pa ću se zbog toga i pozvati na Predgovor III. izdanju mojeg “ridera”, hrestomatije ili udžbenika “Uvod u znanost o politici” (FF, Mostar, 2015.), u kojemu sam naveo da se na Studiju politologije u Mostaru omogućuje uvid i u povijest znanosti o politici i u razruđeni svijet političkih teorija, te propitavanje djelovanja političkih subjekta i institucija i u unutarnjoj i u vanjskoj politici, kao i ovladavanje temeljnim pojmovima i sadržajima suvremene geopolitike, te da se time zadovoljeni temeljni kriteriji Unescove politološka paradigma, kojoj je oformljena prije 70 godina, 1948., te par godina potom i preporučena svim studijima politologije u svijetu. No, to nije nikakva odlika Studija politologije u Mostaru, nego obligacija, a ako se “mostarska politologija” već nečim izdvaja onda je to vidljivo u senzibilnim teorijama europskih integracija, pa potom i identitarnim ili teorijama kulturološke osjetljivosti, oslonjenim na uvažavanje i individualnih i skupnih ljudskih prava, kako bi se uopće moglo krenuti u pravcu ljudske avanture zvane Moderna, doduše ka ispunjenju zahtijeva prve političke Moderne u vremenima Post-Moderne.

No, unatoč dobrom ustroju i ovoj vrsti kulturološke senzibilnosti, politologija je i u Mostaru i u cijeloj BiH pod (ne)izravnim pritiskom biti sluškinjom ideologijama i politikama u demokraturskim uvjetima “zamrznutog konflikta” i nastavka “antijugoslavenskih ratova” u BiH drugim sredstvima. Uostalom, služenja dominantnim politikama je vječita opasnost za politologiju, jer se bavi političkim praksama izravnije od drugih, bliskih i srodnih društvenih znanosti, s kojima de facto dijeli “predmet rada”. Nije, dakle, istina da se u unutar kompleksa društvenih znanosti mora imati zaseban predmet rada da bi se bila zasebna znanost, jer ga politologija dijeli s drugim društvenim znanostima, ali jeste nužno da politologija i u zemljama u tranziciji bude  kritičko-racionalističkom, prosvjetiteljskom znanošću o politici i  političkom, kako ne bi  bila karikaturalna središnja znanost o politici, kako ju razumiju mnogi koji je ne razumiju, pa i oni koji su je studirali ali su bili loši studenti ili su prestali učiti. (Dragom gostu s FPN-a u Banja Luci profesoru Milošu Šolaji replicirat ću, pak, da će oblast međunarodnih odnosa i geopolitika ostati uvijek sastavni dio politologije, izučavala se zasebno ili ne.)

Metode upravljanja razlikama

Svim ovim se želi reći kako se politologija na prostorima bivše Jugoslavije nije još uvijek izborila za apsolutno priznanje kao središnje znanosti o političkom, a nije se izborila – ne treba posebno ni dokazivati – ni za neophodnu distancu spram politike na svim onim sveučilištima na kojima je startala početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, a da o mlađim studijima i ne govorimo. Politologija je prije nešto malo više od pola stoljeća institucionalno  startala u Zagrebu i Beogradu, Ljubljani i Sarajevu, pa su i rezultati u njima ispred onih institucionalizacija politologije koje su započele poslije tzv. demokratskih promjena u devedesetim godinama prošlog stoljeća, barem kad je riječ o Ljubljani, Beogradu i Zagrebu, dok se na FPN u Sarajevu daju primijetiti veoma proturječne tendencije: vrhunske interpretacije uglednih politologa i užasno jednodimenzionalnosti koje su FPN UN SA posunovratile u lošu prošlost: u izravno sluganstvo prounitarističkim narativima i politikama koje niječu višenacionalnost BiH, te sprovode containment policy prema drugim nacijama u BiH, ili ignoriraju politološke interpretacije koje se zalažu za suptilne metode upravljanja razlikama. Uostalom, od nekih drugih ignorancija ili boleština boluju i sve institucionalizacije politologije, sve koje su razumjele da je njihovo poslanje obrana dominantnih političkih narativa u njihovim sredinama po svaku cijenu, ili da im je temeljna zadaća braniti postojeći sustav, a ne ga kritički propitivati. Tako je i de facto i de iure politologija zadobila i karikaturalne organizacijske i apologetske sadržajne forme u brojnim gradovima i selima diljem BiH. S time su povezane, dakako, neupitne etnizacije i provincijalizacije središnje znanosti o politici u BiH, te posve neopravdana potcjenjenost politologa, čiji glas u javnosti nerijetko ima istu težinu kao i glas poluobrazovanog čovjeka s pijace ili iz kavane, odnosno poluobrazovanih političara u institucijama vlasti.

Dakako, da bi svaki ozbiljni studij politologije i u regiji zapadnog Balkana, što je tek terminus tehnicus u procesu pristupanja ZB-zemalja EU, morao biti u dosluhu sa stanjem i rezultatima politoloških znanosti u regiji i u svijetu, te težiti da izraste u autonoman studij koji poštuje svoje studente tako da ih osposobljava za samostalno i kritičko mišljenje domaće i međunarodne političke prakse. Jer, samo pod pretpostavkom da nauče politološki misliti, mogli bi budući politolozi izbjeći zamku apologije i nečasnog služenja problematičnim političkim opcijama, u krajnjem biti osposobljeni za zahtjevne analitičke, istraživačke, diplomatske i druge poslove, koje časno politološko zanimanje podrazumijeva. Politolog se ne rađa, nego postaje  mukotrpnim studijima i politoloških i nezaobilaznih sestrinskih znanosti kakve su povijest, filozofija, sociologija i druge, s ambicijom da politologija konačno izađe iz množine u jedninu, ili barem nadiđe “unutarnju okupaciju” srodnih disciplina, kako je kazala profesorica zagrebačkog FPZ-a Mirjana Kasapović. (Vidjeti,  zbornik radova “Izlazak iz množine: stanje hrvatske političke znanosti”, FPZ, Zagreb, 2007.).

Nisam slučajno spomenuo FPZ u Zagrebu, nego iz razloga što je doprinijeo da je za zeru povoljnija situacija institucionalne politologje u Republici Hrvatskoj danas, nego drugdje, što se othrvao nasrtajima na studij politologije u “olovnim vremenima” rata i poraća u Hrvatskoj, ili što se prvi tragovi politologije mogu naći u Hrvatskoj još u vremenima Marije Terezije, u 18. stoljeću, u isto vrijeme kada i u drugim pokrajinama K. und K Monarchie., iliti Kakanije, kada se i dalo utemeljiti Političko kameralni studij u Varaždinu,  tadašnjem glavnom hrvatskom gradu. S tim u vezi su njemački politolozi dr. Jurgen Bellers i dr. Ruediger Kipke ukazali su njihovom važnom Uvodu u političku znanost kako je i u vremenima apsolutističkih poredaka u Europi 17. i 18. stoljeća bilo izvjesne potrebe za političkom znanošću, jer tadašnja tzv. prosvjećena država počinje planirati i intervenirati u gospodarske i socijalne procese. Zbog toga i započinje s radom čitav niz policey-znanstvenih odnosno kameralniih katedri, kako su se tada zvale katedre za znanost o politici ili, pak, katedri za znanost o državi (njem. Staatswissenschaft), pri čemu je djelatnost ovih sveučilišnih katedri trebalo služiti opravdanju određenih državnih radnji. (Vidjeti, Bellers-Kipke, Einfuehrung in die Politikwissenschaft, Oldenburg Wissenschaftsverlag, Muenchen, Wien, 2006., 4. Auflage, str. 3-4.)

Individualna i skupna ljudska prava

Nažalost, u BiH se i u ranija i u novija vremena radilo o pred-političkom društvu u kojemu su pokušaji modernizacije skončali u ratovima, prvo u austrougarskoj periodi u životu BiH, pa potom i u bivšoj SR BiH unutar SFRJ. Zbog toga je u BiH u vremenima političke post-Moderne na dnevnom redu tek prva Moderna, pa se – unatoč formalnoj internacionalizaciji ljudskih prava – u BiH stoji ili tapka u mjestu u vezi s razumijevanjem i individualnih ljudskih prava i skupnih prava manjinskih i senzitivnih skupina. Zbog toga uostalom nekažnjeno cvate korupcija a pravnodržavnost nije ni na vidiku. Utoliko je pred institucionalnom politologijom u BiH pionirski posao tek postati i ostati središnjom kritičkom mišlju o političkom. Ako ovdje mogu biti malčice pristrasan, bilo bi sjajno da se u BiH počne konačno razumijevati fenomen nužne ukotvljenosti kolektivnih ili skupnih prava u neotuđiva individualna ljudska prava, te tim redom i nužnost pravne države da štiti i jedna i druga. Tomu sam posvetio posljednjih godina brojne eseje i intervencije, ali bez ikakvog odjeka …

Dok sam izvodio kolegij Uvod u znanost u politici – zajedno s kolegom Milanom Vegom – vodili smo računa da se oslanjamo na ponajbolje politološko-filozofske udžbenike, poput primjerice “Putova politologije” prof. dr. sc. Davora Rodina i klasičnog politološkog udžbenika “Suvremene političke teorije” Klausa von Beymea. Osobno su mi inspiracijom bili  kultni njemački politološki udžbenik „Metodika političke znanosti“ (Ulrich von Alemann, Erhard Forndran, “Methodik der Politikwissenshaft”, Kohlhammer, 2005.) i anglosaksonski zbornici „Teorije i metode političke znanosti“ (David  Marsch, Gerry Stocker, edd., FPZ, Zagreb, 2005.) i  “Uvod u politologiju” (Barrie Axford, Gary K. Browning, Richard Huggins, Ben Rosamond, John Turner i Alan Grant, FPZ, Zagreb, 2002.), u čijem  predgovora su autori  kazali: “Mi polazimo od toga da je politika mnogo više od jednog područja ljudskog djelovanja, koje nastavljaju zakonodavci, kabineti, stranke, aktivisti i aparatčici… Uspješan proučavatelj politike (ili političke znanosti, vladavine ili kojeg god naziva za taj predmet) nije onaj koji je tek nagomilao zalihu činjenica o raznim političkim sustavima ili napamet naučio glavna načela Hobbesove teorije o vladavini. Umjesto toga, proučavanje politike uključuje upoznavanje pojmova, analitičkih okvira i ideja koje olakšavaju razumijevanje, tumačenje i (možda) objašnjavanje političkog života… Naša je strategija kao nastavnika – i sada kao autora jednog udžbenika – uvoditi u studij politike tako da od naših studenata tražimo da propituju vlastito iskustvo političkog svijeta i da ozbiljno razmišljaju o granicama političkog”.

Poželjni glas

Prilika je ovom prigodom kazati kako bez pomoći niza uvaženih kolega s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, neki su od njih umrli (pokoj duši dragoj Lidiji Čehuljić-Vukadinović), te već spomenutih kolega s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu ne bi mogla uopće stasati mostarska politologija na Filozofskom fakultetu  Sveučilišta u Mostaru. Utoliko smo dužni voditi računa i o njihovim i doprinosima svih gostujućih profesora sa Sveučilišta u Mostaru i Univerziteta Džemal Bijedić, kao i niza uglednih osoba iz BiH i Okruženju, koji su izvodili nastavu na nizu kolegija Studija politologije, posebice na kolegijima Interkulturalno razumijevanje (hvala književnicima Ivanu Lovrenoviću i Božici Jelušić,  đakonu SPC-a Branislavu Rajkoviću, efendiji Hišamu, imamu IZ iz Blagaja, Daliboru Milasu, doktorantu sa Sveučilišta u Grazu i svim drugima). Izdvojit ću ovdje i posebice enorman doprinos ugledu Studija politologije književnika i enciklopediste Ivana Lovrenovića, koji je par godina izvodio iznimno važan kolegij “Kulturne tradicije i identiteti u BiH” na diplomskom Studiju politologije. Svi su oni sinergijski doprinijeli da je mostarska politologija danas prepoznatljiva i u BiH i u regiji jugoistoka Europe po europeiziranim narativima i interkulturalnim ambicijama, koje uključuju i identitarne i teorije upravljanja razlikama, tj. poštovane i svih skupnih identiteta i državnog okvira BiH. Takvo što podrazumijeva i definitivno rastanak s primordijalističkim i perenijalističkim iluzijama o naciji i nacionalizmima, čime je mostarski politološki narativ i postao nadmoćniji onim politološkim i pravnim narativima u BiH koji pate od unitarističkih ili secesionističkih sindroma …

Ipak, u Bosni i Hercegovini je politologija još uvijek u povoju. Kazat ću kako se često osjećam postiđeno što sve pišu i govore pojedini politolozi (i sociolozi) u BiH koji su pristali govoriti tzv. poželjnim glasom, kako bi postigli sumnjive akademske i političke karijere. Naravski, politolozi ne smiju podrediti svoj narativ bilo kojoj politici, a oni koji to čine (bilo da niječu višenacionalnost BiH, ili njezinu državnost) i nisu politolozi, ili sociolozi, nego ideolozi i političari. Oni, dakle, koji niječu bilo koji oformljeni identitet u BiH, ili identitet BiH, koji se zalažu za ništenje umjesto upravljanje razlikama, kojima su puna usta ljudskih prava, ali ne skrivaju da pate od sindroma jednosti u pluralnoj BiH i pluralnom svijetu oko nje, nisu drugo nego akademska provincijska policija, pa ako su djelatni i u glavnim gradovima,  u funkciji ideoloških i političkih ambicija njihovih mecena…

U osnovi se i u mojemu razumijevanju radi o pledoajeu za međusobnom tolerancijom,  doslovce o onomu što sugerira i francuski akademik Amin Maalouf u Epilogu njegove čudesne knjige “Ubilački identiteti. Nasilje i potreba za pripadanjem” (Paris, 1998.) kad veli “da svakoj osobi mora biti omogućeno da se poistovjeti, makar malo, sa zemljom u kojoj živi i s našim današnjim svijetom”. Ovdje, pak, moram, pošteno priznati da sam odgojen na njemačkoj a ne francuskoj literaturi, pa je u mojim knjigama daleko više pozivanja na njemačke autoritete u kulturi i znanosti, kakvi su i pokojni Helmut Schmidt i Ulrich Beck i još uvijek živi Juergen Habermas i Hans Kueng. Sve njih povezuje s Maaloufom privrženost višestrukim identitetima i paradigmi nenasilja i “svjetskom ethosu” u unutarnjoj i vanjskoj politici, sve ono što se dade obuhvatiti sintagmom “Maaloufova poruka tolerancije”. U najsažetijoj formi iskazano ona glasi: “Ili ćemo umjeti izgraditi u ovom vijeku jednu zajedničku civilizaciju s kojom će svatko moći da se poistovjeti, učvršćenu istim vrijednostima, vođenu snažnom vjerom u ljudsku avanturu, i obogaćenu svim našim kulturnim raznolikostima, ili ćemo skupa potonuti u zajedničko barbarstvo”.

Pri samom kraju ove intervencije bit ću malčice i dodatno osoban, pa ću i izrijekom kazati kako sam veoma zahvalan i bivšoj dekanici Filozofskog fakulteta, prof. dr. sc. Slavici Juka i prvom pročelniku Studija politologije, gostujućem profesoru na FF-u po osnivanju Studija politologije u Mostaru, prof. dr. sc. Slavi Kukiću, što su me prije 10 godina pozvali kao “punokrvnog politologa” da dadnem svoj obol ovoj institucionalnoj avanturi u mojemu Zavičaju. Potom sam  zahvalan i bivšem dekanu i sadašnjem rektoru Sveučilišta u Mostaru, prof. dr. Zoranu Tomiću, za podršku razvoju mladog Studija politologije, što se očekuje, naravno, i od novog dekana Filozofskog fakulteta prof. dr. sc. Ivice Musića. Dakako,  posebno sam zahvalan bivšem pročelniku Studija politologije, prof. dr. sc. Milanu Vegi, pa potom i aktualnoj pročelnici Studija politologije, kolegici Gordani Iličić na širokoj slobodi i povjerenju i podršci mojemu radu. Nastojao sam se odužiti mladom Studiju politologije u Mostaru predanim, posvećenim radom, baš kao “monah s Atosa”, kako je na promociji moje 16. knjige po povratku u BiH na njezinoj nedavnoj promociji u Skenderiji kazao i moj prijatelj Bogić Bogičević, istomišljenik u mnogim pitanjima i drug u nevoljama.

Hoću svim ovim reći da mi je drago što sam bio sudionikom procesa institucionalizacije politologije na Sveučilištu u Mostaru, dok mlađim kolegama, tim “mladim lavovima” za koje će se tek čuti, želim da dalje razvijaju ono što je dobro postavljeno, a mijenjaju smao ono što nije potvrđeno ili nije bilo dovoljno kvalitetno. Vjerujem da sam i sa svih mojih 16 knjiga po povratku u BiH i mojim uključivanjem u rad Ekspertnog tima za pripremu promjena Ustava Federacije BiH, kao i stotinama iznijetih prijepora u javnosti doprinio malčice ugledu  Studija politologije u Mostaru. Pa bih volio bih da se u budućnosti Studij politologije u Mostaru bude prepoznavao po doprinosima teorijama europskih integracija i teorijama  višerazinskog upravljanja i transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, te suptilnim metodama upravljanja razlikama, kao i kritičkoj kulturi sjećanja i interkulturalnom razumijevanju među nama, građanima BiH bliskih i međusobno ovisnih identiteta. Ponajviše bih volio, pak, da u što skorije vrijeme prestanu potrebe u BiH za pojmovima koje sam skovao iz muke i nemoći poput “u zemlji zarobljenog uma”,  “demokratura” i “javašluk konsocijacija” …