Povodom jučerašnje smrti profesora Bernarda Lewisa, doajena „islamskih znanosti“, uostalom i autora sintagme “clash of civilization”, neopravdano pripisane Samuelu Huntingtonu, mora se kazati kako ga se, u pravilu, na Zapadu obožava, a na Orijentu apriori odbacuje, jer ga se nije čitalo i ne razumije. U nastavku slijedi njegov interview za vodeći njemački tjednik za društvena pitanja (Die Zeit, No.13/2004), od prije 14 godina.

Die Zeit: Gospodine profesore Lewis, samoubilački atentati, religiozni fanatizam, pozivi na džihad – mnogima na Zapadu islam izgleda od 11. rujna kao agresivna religija, nekima čak kao sinonim za terorizam…

Bernard Lewis: To je potpuno pogrešna predstava. Sasvim suprotno od svega toga, ako pogledamo glavna stremljenja islama, teror je, čak, izričito zabranjen, a to važi, također, i za samoubojstvo. Naravno, ima i jedna doktrina o svetom ratu. Ali, s obzirom da sveti rat ima zakonsko obavezujući karakter za sve muslimane, on je po islamskom pravu točno reguliran. Kako se otvaraju neprijateljstva, kako se provode i okončavaju, kako se zarobljavaju ljudi i kako se s njima ophodi – sve je to točno utvrđeno. Također, da se djeca i stari ljudi u svakom slučaju moraju poštedjeti, isto kao i civili. Čak je i mogući angažman kemijskog oružja (otrovnih strijela) i balističkih hitaca (katapulta) reguliran, skoro kao da se to uzelo unaprijed iz Ženevske konvencije. A samoubilački atentati su za islam potpuno nezamislivi. Samoubojstvo je najgori smrtni grijeh. Tko izvrši samoubojstvo biva kažnjen da u svoj vječnosti mora iznova uvijek doživljavati upravo moment samoubojstva. Kada bi atentatori znali šta ih očekuje – ne bi to činili.

Zeit: Ipak, religiozni ekstremizam dobija na zaletu, primjerice u okruženju saudijskih vehabija, na koje se poziva i Osama bin Laden…

Lewis: Vehabizam, vehabijsko učenje je potpuno marginalno stremljenje iz Saudijske Arabije, koje se tek u posve novije vrijeme putem spoja moći, nafte, novca i fundamentalizma donekle učinilo čuvenim. U povijesti islama, pak, vehabizam ne igra praktično nikakvu ulogu. Nažalost, i Zapad je nasjeo na vehabije – iz golog neznanja. U mnogim zemljama, poput Njemačke ili SAD, vehabije daju besplatne religiozne udžbenike koji proširuju naročito radikalnu verziju islama. Imamo potpuno paradoksalnu situaciju da se djeca u Hamburgu ili u Kalifoniji uče fanatičnijoj i netolerantnijoj verziji islama nego bile gdje drugdje u islamskom svijetu, izuzev u Saudijskoj Arabiji.

Zeit: Privredno, politički, ali također kulturološki  arapski svijet zaostaje sve više i više za Zapadom. Godišnje se u svim arapskim zemljama prevede samo 300 knjiga. A bruto-socijalni proizvod svih arapskih država je manji nego bruto-socijalni proizvod jedne Španjolske…

Lewis: Važna je ova neizmjerna frustracija iznutra. Nedavno mi je kazao jedan iranski književnik u egzilu: Bliski istok je crna rupa između progresivno napredujućeg Zapada i progresivno propadajućeg Istoka. Muslimanima biva svakim danom jasnije koliko su siromašni i kako je jadna situacija u kojoj se nalaze. Postoji, u međuvremenu, više od 250 univerziteta u arapskim zemljama, koji svake godine proizvode obrazovane inženjere. Ali, kada netko hoće da gradi aerodrom angažira prije Amerikance, a sada već i Koreance. Koreanci su bili prije 50 godina još tisućama godina iza Bliskog istoka.

Zeit: Daju li se osiromašeni slojevi stanovništva posebno lako oduševiti terorizmom?

Lewis: Terorizam ne potječe od siromašnih.To je samo mit. Terorizam dolazi od srednjih slojeva, s dobrim profesijama i prihodom. Ali, naravno, neke samoubojice-atentatori potječu iz izbjegličkih logora, a bijes ovih ljudi se može razumjeti.

Zeit: Koju lekciju učimo iz iračkog rata?

Lewis: Mnogi ljudi u Evropi i neki u Americi su odustali od nade u demokraciju u Iraku. Oni vjeruju da su naša demokracija i naša sloboda čisto zapadne institucije, koje se ne mogu izvoziti. I oni tvrde: Arapi su takvi kakvi jesu, odnosi se ne daju mjenjati. Ali, Arapi upravo nisu takvi. Uzmimo za primjer diktaturu Sadama Huseina i njegove Baath-partije. Ova dikatura nema uopće u arapskoj povijesti prethodnicu. Ona je europski izvoz. Jednopartijski sustav je europski model -– najbolji izvozni proizvod Zapada u islamski svijet. Prethodnica Baath-partije potječe od nacista. Nacional-socijalisti su preko francuskih protektorata Sirije i Libanona – u vrijeme Vichy režima – dobili utjecaj u regionu i, uostalom, preveli mnoge tekstove na arapski jezik. Baath-partija je bila klon NSDAP. Njen vođa Rašid Ali je proveo kraj rata kao osobni gost Adolfa Hitlera u Berlinu…

Zeit: Vi tvrdite da u islamu nema tradicije brutalnih diktatura…

Lewis: Islam ima bogatu političku tradiciju. Poslanik Muhamed je bio i sam državnik. Isus je završio na križu, a Muhamed kao vladar jedne države. Za razliku od Mojsija, Muhamed je vidio svoju obećanu zemlju, osvojio ju je, njome ovladao i učinio sve što vladar čini: vodio ratove, zaključivao mir, donosio zakone, utjeravao poreze. Od samog početka u islamu je potpuna usaglašenost države i religije. Zbog toga se u islamu već dugo i razmišljalo o problemu upravljanja. Kuran i drugi islamski spisi ispoljavaju duboki otklon prema vldavini nasilja i diktaturi. Vladavina se, doduše, mora respektirati, ali ona se,također, ograničava: vlada počiva na konsultacijama i sudjelovanju podanika. Obje strane imaju obveze.

Zeit: Koja prava imaju muslimani?

Lewis: Pojam prava je zapadni pojam. U islamskom pogledu na svijet samo Bog ima prava, ljudi imaju obveze. Ali, oni imaju obvze jedni prema drugima. U kalifatu, fundamentalnoj instituciji vladanja, vladar ima obveze prema podanicima, ali i podanici prema vladaru. Poslušnost nije neograničena. Ne postoji poslušnost u grijehu. To zvuči kao na Zapadu: pravo na revoluciju. U islamu ima, čak, jedna vrsta obveze na revoluciju.

Zeit: Vi ste već 1990. godine govorili o clash of civilizations (sukobu civilizacija). Potječe li ovaj pojam od Vas?

Lewis: Ja sam ovaj izraz koristio već i ranije, u jednom predavanju kojeg sam prije mnogo godina održao u Washingtonu. Da li je još netko ovaj izraz još ranije koristio ne mogu stvarno kazati. Svakako islam i kršćanstvo ne dolaze zbog svojih suprotnosti u konflikt, nego u najmanju ruku isto toliko kroz njihove sličnosti. Kroz pojam Objave, primjerice, ali prije svega kroz uvjerenje: mi smo najsretniji primatelji Božije konačne poruke čovječanstvu. Ovu poruku ne trebamo za sebe zadržati, nego je moramo s neophodnim političkim i vojnim sredstvima proširiti. To imaju kršćanstvo i islam zajedničko. A da su oboje dospjeli u međusobne konflikte je – glede njihove geografske blizine – skoro neizbježno.

Zeit: Podnaslov jedne Vaše knjige zvuči fatalistički: Zašto stoljećima stari konflikt izmedju kršćanstva i islama uvijek iznova eskalira. Je li to neminovno? Šta se može učiniti protivu proširenja i novog oživljavanja ovog konflikta?

Lewis: Mi možemo pomoći Arapima da odstrane njihove tiranske vlade. Zapad je ove diktature sa rasističkom arogancijom opravdavao i podmetao kao da su Arapi manje vrijedni i nesposobni za stvaranje funkcionirajuće civilne vlade. Do sada smo podržavali nasilnike iz vlastite sebičnosti, jer se Zapadu radilo o stabilnosti. U skladu s Rooseveltovim motom: Tamo će uvijek vladati kučkini sinovi (sons of bitches), ali se mi moramo potruditi da su to naši kučkini sinovi.

Zeit: Vidite li znakove nade za demokraciju i slobodu u arapskim zemljama?

Lewis: Na dužu stazu sam optimista. Ima, naime, u političkoj islamskoj tradiciji elemenata koji bi mogli voditi razvoju otvorenog humanog društva, u kojem bi ljudi imali prava, a vlade bi se mogle kontrolirati. Možda to neće biti parlamentarna demokracija – naravno iz Iraka preko noći neće nastati Skandinavija, ali stvaranje demokracije je uvijek teško, to smo vidjeli i u Srednjoj Europi. Ima u arapskoj kulturi pojam „ugovorna vlada“, vlada na bazi konsensusa, gdje je veliki vladar isto tako podložan zakonu kao i najskromniji rob. To je islamska tradicija i to je element pun nade.“

Uvod i prijevod s njemačkog jezika: Mile Lasić