Piše: Mile Lasić

U mojemu komentaru KAS-ova projekta „Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda“, uvrštenog u znanstvenu studiju „Analiza implementacije ustavnog i pravnog okvira na terenu“ (KAS, Europska akademija, Sarajevo, 2014., objavljenom i na b-h-s-cg i engleskom jeziku), napisao sam kako je „hrvatsko pitanje“ u BiH toliko kontaminirano da autori studije i ne kriju nelagodu što se njime bave. (1) Nijedno nacionalno pitanje u BiH, pak, ni hrvatsko, ni bošnjačko, ni srpsko nije takozvano, čak nije ni „bosansko“, ma koliko bili brojni i u BiH i u međunarodnoj zajednici oni koji tvrde da je samo hrvatsko takvo, ili da ono i ne postoji. Radi se o tome da u funkciji projekta građanske Federacije BiH, na posve pogrešan i nasilan način, brojni pseudograđanski nasilnici postaju izravni protagonisti protusustavne transformacije Federacije BiH u bošnjački entitet, a cijele BiH u (kon)federaciju srpskog i bošnjačkog entiteta.

Kad ih uhvatite u laži i „lopovluku“, jer više i ne kriju što rade, onda zagalame u vašem pravcu: „držite lopova“! Upravo tako urla politički nasilnik dr. Emir Suljagić u obraćanju njegovim sljedbenicima 10. svibnja: „Kad me pljuju provincijske ustaše, veseli me činjenica da je lažni naučnik Mile Lasić karijeru započeo u Marksističkom centru CKSKBiH.“ U civiliziranom svijetu ne bi mogao poslije ovoga biti više doministar ili obnašati javnu funkciju, ali znamo gdje živimo. Da, ja sam započeo karijeru u instituciji tog imena, što svatko može pročitati u životopisu na mojoj web stranici, kako bih učenjem i životom spoznao nužnost kozmpolitizacije i ambijenata i identiteta (Ulrich Beck). Drugog puta i nema ako se želi u BiH i od BiH stvoriti „politička zajednica“. A dr. Suljagić i njemu slični su se opredijelili za ništenje oformljenih identiteta, pa bi unatoč tomu i da su i građani i ljevičari, iako su samo ružni politički likovi iz galerije „zarobljenog uma“, ublehaši velikog formata, kao i stranka u kojoj su, ili ona iz koje su se iznjedrili, čast izuzecima.

Kao privrženik senzibilnih teorija transnacionalnih socijalizacija, kozmopolitskih ili složenih identiteta, inclusive „Multikulturalnog građanstva“ Willa Kymlicke i „Svjetskog ethosa“ Hansa Künga, dakako i ustavnog patriotizma Jürgena Habermasa, ispričavam se svim „suljagićima“ u sarajevskoj pravnoj i politološkoj školi unitarističke orijentacije što se i mi iz provincije, k tomu Hrvati, pa po definiciji „ustaše“, pačamo u povijest Bosne i Huma, pardon Hercegovine, što znademo da se Bosna („horion“) spominje u Porfirogenetovom spisu „De administrando imperio“ samo jednom, a Hum čak 16 puta.

O tomu uvjerljivije govori u knjizi „Hijene Ga nisu dirale“ mladi hercegovački franjevac Dalibor Milas, u knjizi koju sam i recenzirao i promovirao pa znadem o čemu se u njoj radi. U eseju „Zar ja, stvarno, moram biti Bosanac?“ mladi autor veli: „Ne želim da mi se sa sarajevskog gumna forsiraju i nameću ideje o kojekakvom izmišljenom državnom i nacionalnom identitetu znanom još i kao ‘bosanski identitet’… Kreirajući bosanski identitet na području cijele ‘države’ otvara se mogućnost toliko iščekivane centralizirane države s nametnutim identitetom. Ne želim biti zloban pa reći da je bosanski identitet ništa drugo nego farsa iza koje se kriju želja pojedinaca za dominacijom i hegemonijom u državi. Za razliku od nas mlađih, stariji će se sjetiti slične situacije u bivšoj Jugoslaviji kad su pojedinci dominirali pod maskom ‘jugoslavenstva’…

Ako se netko suprotstavi ‘svebosanskoj ideji’, onda se dotičnog okarakterizira kao ustašu, fašista ili šta-li-već, te mu ‘prosvijetljeni’ Bosanac sugerira kako mu je zapravo mjesto u Hrvatskoj, a ne u ‘njegovoj’ Bosni. Ako dotični zanemari dobronamjerne savjete bosanskih fašista te poželi i ostati ondje gdje su njegovi korijeni, onda će ga određeni bosanski intelektualci lijepo i nadasve mudro poučiti kako je on Bosanac katoličke vjeroispovijesti. Onda meni nekad pukne film pa mi dođe da im kažem: ‘Alo! Ja sam ovdje rođen. Živim i ne mislim ići nigdje. Ovo je moja domovina. Baš kao i tebi. Ti nikome nemaš pravo nešto nametati. A pogotovo ne naciju’… Jer Hercegovina nikad nije bila Bosna niti će to ikad biti… Poslužit ćemo se jednim od najvrjednijih povijesnih izvora za naše krajeve, djelom bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta „De administrando imperio“, koji već u 10. stoljeću spominje Hercegovinu kao Humsku zemlju ili Zahumlje. Spomenimo samo kako se Zahumlje spominje čak 16 puta, a Bosna („horion“) samo jednom. Pojedinci zaboravljaju da Hercegovina nije samo regija koju se može tako lako pokoriti. Hercegovina je način života. Preživjeli smo mi i veće i efikasnije i gadnije ideologije. Preživjet ćemo i ovu.“ (2)

* * *

Moj komentar KAS-ove studije je inače naišao na respekt i u senzibilnijim akademskim krugovima u BiH i u diplomatskom zboru u Sarajevu, njega se čitalo i u Zagrebu i u Berlinu i u Bruxellesu, da bi bio omalovažen – maltene u suljagićevskom stilu – na službenim stranicama jednog od su-organizatora ovoga skupa. IDPI ima pravo prosuđivati na vlastitom portalu o svemu, ali je pitanje koliko je smisleno prosuđivati nečije kompetencije ili suditi u ulozi „vrhovnog žreca“ čije je mišljenje ispravno a čije nije. Pri čemu je, uistinu, manji problem bezobrazluk prema mojem uratku, u izvedbi mostarskog „suljagića“, koliko je zabrinjavajuća duboko provincijska manira postaviti se izrazito podcjenjivački prema radovima niza znanstvenika s međunarodnom reputacijom.

Istina je da je KAS-ova studija samo stidljivo dotakla fenomen političke neravnopravnosti Hrvata u BiH, da nije propitala upitnost tzv. Petritschevih amandmana sa stanovišta Washingtonskog i Daytonskog mirovnog ugovora, da se nije udubila u fenomen ko-nacija (konstitutivnih nacija) u višenacionalnoj BiH, pa u konačnici nije ni ponudila zahtjevne kulturološke i politološke dekontaminacije hrvatskog pitanja. Uostalom, to i nije bila njezina ambicija. Unatoč tomu, baš je ova KAS-ova studija postala prijelomnicom u boljem razumijevanju BiH kao višenacionalne zemlje unutar Europskog parlamenta i unutar drugih radnih tijela i institucija Europske unije.

O kakvim se opasnim procesima radi po sudbinu BiH ukoliko se ignorira „hrvatsko pitanje“ ponajbolje je objasnio prof. dr. sc. Ugo Vlaisavljević u njegovom referatu za prošlogodišnju konferenciju „Identiteti-kulture-jezici“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru pod naslovom Etnopolitika u doba njenog “građanskog prevladavanja“. Već u sažetku referata, prof. Vlaisavljeć precizno dijagnosticira: „Ako postoji još neko uistinu nacionalno pitanje u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini, onda je to hrvatsko pitanje. Već s Daytonskim sporazumom je takvo pitanje kod Bošnjaka i Srba pretvoreno u državno pitanje… Budući da je dominantna bošnjačka nacionalna politika fokusirana na jačanje države u cjelini, nacionalno je u toj politici nerazlučivo spleteno sa građanskim. Tako se čini da njihovog nacionalnog pitanja više uopće niti nema, nego samo još pitanja o državnosti i građanskoj političkoj participaciji. U dominantnoj srpskoj politici nacionalno je svedeno na državnost ekskluzivno srpskog entiteta, tako da je nacionalno pitanje doista državno, ali stoga nimalo manje nacionalno. Ako se postavlja kao nacionalno, hrvatsko pitanje je onda pitanje o konstitutivnosti, suverenosti jednog naroda, o njegovim kolektivnim pravima. Motivirano je činjenicom da Hrvati nisu konstitutivni u Federaciji, a kamoli u RS-u. Stoga se hrvatska nacionalna politika fokusira na ustavne promjene, ali time dolazi u direktnu konfrontaciju sa bošnjačkom nacionalnom politikom, jer bi ova potonja htjela upravo ovim putem izaći iz košmara kolektivnih prava.“ (3)

Uzaludna su, nažalost, bila pristojna upozorenja dobronamjernih znanstvenika i iz svijeta ili iz BiH na moj ili način profesora Vlaisavljevića, i u sarajevskim i u mostarskim narativima se ne želi uvažiti potreba za tzv. diskursnom revolucijom. (4) Posebice je zabrinjavajuće što se u sarajevskim akademskim i političkim krugovima postala normalnom nepodnošljiva lakoća „suljagićastog“ bezobrazluka prema Hrvatima u Federaciji BiH, koja podrazumijeva i ignoriranje dobronamjernih naputaka Europskog parlamenta. Takva ne-pamet ne može pojmiti da se i u provincijskom Mostaru može njegovati solidna eurološka i politološka misao, može biti Europljanin par excellence upravo uvažavanjem sviju identiteta u BiH, i BiH u njezinoj „kompozitnoj integralnosti“ (Ivan Lovrenović), a da se i od „prijestolnice“ može načiniti „palanka“, ako u njoj pobijedi „duh palanke“, pa nam je sudbina palanačka, kako je upozorio već Radomir Konstantinović.

Dakako, mogu se razumjeti strahovi u Sarajevu od disolucije BiH, ali bi se razumni ljudi u tom istom Sarajevu morali početi pitati: rade li upravo unitaristi protiv BiH kada forsiraju izguravanje najmanjeg oslonca u bosanskohercegovačkom tronošcu, kad ne vide da se potom na tom tronošcu ne može više sjediti. Otuda se svi ustavni patrioti u BiH i moraju udružiti u suprotstavljanju sarajevskom unitarizmu jednako kao i secesionističkim ambicijama u Banja Luci. Ma koliko političkim ublehašima neće nikad biti jasno, u zapadnoj Hercegovini i cijeloj BiH ne žive „ustaše“, nego veliki dio Hrvata u Bosni i u Hercegovini osjeća BiH svojom zemljom, usprkos takvima poput dr. Suljagića. Ali, njemu su bitni samo „pseudograđani“ među Hrvatima, oni koji govore jezikom unitarističkog Sarajeva, koji su pristali na unitarizaciju Federacije BiH, samo da im se to dobro honorira titulama, funkcijama i novcima.

Ja se kao ustavni patriota ove zemlje i čovjek kozmopolitskih identiteta i ambicija, dakako, još ne mirim da sam izgubio sve moje prijatelje u Sarajevu, pa ih pozivam: zaustavite ublehaše, ili ne podržavajte šutnjom njihove unitarističke narative i politike. Nije dovoljno što prof. dr. Šaćir Filandra s vremena na vrijeme pokaže razumijevanje za tzv. hrvatske nelagode. Ni za koga ne bi bilo dobro da unitaristički narativi i politike nastave praviti od Federacije BiH simetričan nacionalni identitet onomu u Republici Srpskoj, u kojem ili u kojima za Hrvate kao ko-naciju i nema mjesta. Hrvatima se prvo treba pomoći u očuvanju njihova identiteta, kako bi potom zajedno s drugima pronašli alternativu i pseudograđanskim i etnonacionalističkim diskursima i politikama.

* * *

Iz ovih razloga i slijedi podsjećanje kako je HKD Napredak prošli tjedan, 06. svibnja, neposredno uoči Dana pobjede nad fašizmom (08. svibanj) i Dana Europe (09. svibanj), upriličio u Galeriji Gabrijel Jurkić u Kamernom teatru 55 u Sarajevu promociju moje knjige “U sjenci Branka Mikulića“ (HKD Napredak, Sarajevo, Napredak Futura d.o.o. Zagreb, 2015.) Želim i ovdje obrazložiti zašto se upravo uz ime Branka Mikulića veže gospodarsko i političko-kulturološko čudo u BiH, koje je pokojni hrvatski akademik Dušan Bilandžić nazvao „zlatnim godinama“. (5)

I u mojemu razumijevanju „zlatne godine“ su bile moguće samo zato što se konačno u Brankovo vrijeme počela pretvarati u političku i kulturološku praksu nenadmašna formula ZAVNOBiH-a, po kojoj je BiH „i srpska i hrvatska i muslimanska“ (odnosno bošnjačka, govoreći ovovremenim jezikom). U Mikulićevo vrijeme se dogodila, doduše, tek druga uspješna modernizacija u povijesti BiH, kojoj nije bilo suđeno da potraje kao ni onoj u vremenima austrougarske uprave u BiH. Radilo se o dva desetljeća preporoda u “Periklovom dobu“, mada nitko nije mogao biti Periklo u uvjetima demokratski insuficijentnog sustava. Ali je unatoč tomu Mikulić kao političar s vizijom jednakopravnosti sviju njezinih naroda i jednakopravne BiH unutar SFRJ ostavio neizbrisiv trag i u povijesti BiH i SFRJ.

U Brankovoj viziji jednakopravnosti unutar BiH i jednakopravne BiH u Jugoslaviji radilo se o teškoj borbi za političku subjektivnost BiH unutar SFRJ i o nacionalnoj ravnopravnosti unutar BiH, u svakom pogledu: i u kadrovskom i razvojnom i kulturološkom. Zbog toga sam ovu politiku i nazvao u Galeriji Gabrijel Jurkić “komunističkom konsocijacijom“, ma koliko “drug Branko“ o konsocijaciji nije ništa znao, kao što se i danas o njoj malo znade ili ne želi znati. Unatoč tomu je odgovorna konsocijacija neprijeporna metoda kojom bi BiH mogla postati normalnom zemljom. Konsocijacija nije, dakako, idealan oblik demokracije, ali je nužna metoda upravljanja razlikama u podijeljenim društvima, kako bi iz nestabilnosti dospjela u stabilne i demokratske ambijente.

S tim u vezi mi dozvolite primijetiti kako je konsocijacija par excellence tabuiziran pojam na prostorima kojima dominiraju bošnjačke političke i akademske većine, pri čemu se ide toliko daleko da se svi oni koji se na pozivaju na konsocijaciju tretiraju „neprijateljima demokracije“ i „neprijateljima Bosne“. Isto je i s pojmom federalizma ili načelom nebiranja političkih predstavnika Hrvata glasovima bošnjačkih i bosanskih „pseudograđana“. Zbog toga se i mora podsjećati na ideje konsenzualne kulture Arendta Lijpharta, koji je u objašnjenju čemu i zašto uopće konsocijacija upozorio kako za mnoga pluralna društva ne-zapadnog svijeta izbor ne leži između angloameričkog normativnog modela demokracije i konsocijacijskog modela, već između konsocijacijske i nikakve demokracije. (6)

Kad bi se htjelo, znalo i umjelo, za nas u BiH bi od posebne koristi moglo biti Lijphartovo razlikovanje modela većinske demokracije i demokraciju konsenzusa. Riječ je o tomu da dvodomne parlamentarne skupštine postoje u svim složenim zemljama, koje i ne moraju nužno biti višenacionalne. Ali, ako jesu, u drugom parlamentarnom domu ne smije biti manipulacija, političkog inženjeringa i sl., nego o striktnoj primjeni metoda upravljanja razlikama putem instrumenata federalizacije-kantonizacije-regionalizacije; pariteta; veta; zaštite vitalnih nacionalnih interesa, itd. Uostalom, ovdje se moramo podsjetiti dobronamjernih poruka Europskog parlamenta iz Rezolucije od 06. veljače 2014. godine, u kojoj su osuđene i centralističke i separatističke snage u BiH, te se sugeriralo nebiranje političkih predstavnika drugima. Na njih se već zaboravilo, a ne bi se smjele zaboraviti, jer je, doista, potrebno poduzeti žurne ustavne promjene, kao i promjene u izbornom zakonodavstvu.

Govoreći jezikom Ernesta Gellnera, druga liberalna revolucija u BiH nije uspjela, nego je proizvela karikaturalne devijacije, pretvorivši BiH u demokraturu, u prostor bezobzirne otimačine i političke močvare. Nije nikakva utjeha pri tomu što se i u nekim drugim tranzicijskim zemljama dogodilo slično, ili što se na globalnoj razini (neo)liberalna ideologija rastvorila kao banalni nacionalizam koji prikriva velikodržavni nacionalizam velikih sila (vidjeti, prof. dr. Vjeran Katunarić: „Sporna zajednica“). U dekonstrukciju demokraturske stvarnosti u BiH mora se, naravno, uključiti i kritički govor o ulozi međunarodne zajednice u stvaranju nefunkcionirajuće države BiH. Ona je, naime, nametnula konsocijacijska načela prije 20 godina u Daytonu/Parizu i na njima utemeljila ustavna rješenja u Anexu 4, ali ih nije bila u stanju braniti, niti potom reformirati zemlju za izlazak iz nestabilne situacije u stabilnu.

* * *

Ne smijem zaboraviti kazati kako mi je veoma drago što su ovdje i moji studenti politologije s Filozofskog fakulteta i njihove kolege s Pravnog fakulteta Univerziteta Džemal Bijedić. I jednima i drugima je – uz sve što ih razdvaja – u složenoj niski njihovih identiteta upravo hercegovački element prvi zajednički element na putu i ka zajedničkom identitetu u državotovornom pogledu. Ja im od srca želim da tim putem stignu i do zajedničkog europskog imenitelja u njihovim niskama složenih identiteta. Jer sam nepopravljivo uvjeren i u mogućnost kozmopolitizacije identiteta i ambijenata, usprkos našim političkim kvazi elitama pseudograđanske i etnonacionalističke provenijencije.

Inače, moje studente učim da je višenacionalnost potencijalno bogatstvo BiH, s kojim se mora umjeti ophoditi, a federalizam određeni ustavni oblik vlasti koji pretpostavlja dragovoljni sporazum, jer su federacije uvijek rezultat dogovora, kako bi bile časna metoda upravljanja oformljenim razlikama, te tako i mogući put BiH ka unutarnjem priznanju već međunarodno priznate zemlje. Ispričavam se što što ću se ovdje pozvati školski, profesorski na tvrdnje dvojice uglednih anglosaksonskih teoretičara federalizma i dobre vladavine – Rona Haguea i Martina Harropa: „U federaciji pravnu suverenost dijele federalna (ili nacionalna) vlada i konstitutivne države (ili pokrajine). Nijedna strana ne može ukinuti drugu… Višestruke razine vladanja sastavni su dio federacije, dok u unitarnim sustavima suverenost pripada isključivo središtu i niže mu razine stoje na raspolaganju… Federalne jedinice u gotovo svim demokracijama imaju zajamčenu ulogu u kreiranju politike na nacionalnoj razini putem gornjeg skupštinskog doma. U tom je domu svaka federalna jedinica ravnopravno ili gotovo ravnopravno zastupljena…“

U ovoj se knjizi inzistira da je „federalizam priznato rješenje problema teritorijalne distribucije vlasti“ (str. 245), te da ga uvažavaju čak 22. federacije u svijetu u kojima živi oko 40% svjetskog stanovništva. Barem u teoriji, vele autori, federacije nastaju: a) stvaranjem nove središnje vlade, ili b) prenošenjem suverenosti s postojeće nacionalne vlade na niže razine. Te metode se najčešće zovu metodama „okupljanja“ i „povezivanja“. Federalizacija neke zemlje je u pravilu u funkciji njezina povezivanja, a ne razbijanja. „Preustroj u federaciji radi održanja podijeljene zemlje zasad je rijetka pojava“, vele Ron Hague i Martin Harrop, pozivajući se na belgijsko iskustvo, koje pokazuje da „federacija može biti alternativa raspadu, što je vrijedna pouka drugim zemljama koje se suočavaju sa snažnim podjelama prema etničkom kriteriju, jeziku, vjeri i kulturi“. (7)

* * *

Dakako, višenacionalna BiH bi morala – ako dobro misli samoj sebi – poći prvo od one pra-konsocijacijske formule s Drugoga zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, pa se potom definitivno opredijeliti za upravljanje oformljenim razlikama umjesto potiranja bilo kojeg identiteta, kako bi od sebe jednog dana napravila „političku zajednicu“. Do nje nikad neće biti moguće doći uz pomoć zloćudne formule „ili građanska BiH ili građanski rat“, koju bivši član Predsjedništva BiH Franjo Boras pripisuje u njegovoj knjizi „Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina“ (Mostar, 2002.) njegovom kolegi iz Predsjedništva BiH rahmetli Aliji Izetbegoviću. Ali, čija god bila ova je formula zloćudna podloga pseudogrđanskim unitarističkim akademskim i političkim narativima, jer je isprazna. Do građanstva u BiH se ne može doći političkim i pravnim nasiljem koje podrazumijeva nijekanje ofomljenih nacija, nego njihovim uvažavanjem pa potom njihovom mukotrpnom kosmpolitizacijom (pokojni profesor Ulrich Beck).

Uostalom, i čestim tvrdnjama kako je 22. svibnja 1992. godine u Ujedinjene nacije primljena bosanskohercegovačka nacija, a ne bosansko-hercegovačka višenacionalna država, ne čini se ništa dobro svojoj zemlji, nego se samo guraju složeni problemi i fenomeni pod tepih, ili se čak odustaje od nijansiranih razlikovanja izgradnje (pravne) države i nacije, tj. procesa koji se podrazumijeva pod sintagmama state buildung i nation(s) building. Dakako, i ovim se putom ostaje zarobljeno unutar paradigme nasilja i potiranja manjinskih identiteta, a izbjegava se potraga za trans-nacionalnim pulsacijama (socijalizacijama) i izgradnjom „voljne nacije“ ili „države volje“ (John Stuart Mill) putem gradnje političkih zajednica na prostorima na kojima žive bh. oformljene nacije u većini, po uzoru na Belgiju, Švicarske i druge višenacionalne države, ili po uzoru na EU…

U BiH se tvrdoglavo izbjegava, nažalost, javni diskurs o nužnosti kulture kompromisu ili konsocijacijskoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se posve tvrdoglavo iluzija kako je moguće upravljati BiH na tradicionalan način i uz pravila koja važe za manje složene zemlje. Takvo što bode oči kod onih koji zagovaraju načelo jedan čovjek – jedan glas, ili traže ukidanje domova naroda (i kantona u Federaciji). Ovaj narativ je i slijep i gluh za činjenicu da se u slučaju post-daytonske BiH radi o maltene dovršenim etno-teritorijalizacijama, o paralelnim svjetovima. O ovomu svemu bih mogao govoriti i kao član Ekspertne skupine za pripremu preporuka za promjene Ustava Federacije BiH, ali ću izdvojiti da smo kao Ekspertna skupina izradili radnu verziju Nacrta ustava Federacije u BiH, kako smo predložili da se zove ovaj entitet…

***
Ponovit ću pri samom kraju bez okolišanja, da je u mojemu razumijevanju ponajveća opasnost po opstojnost BiH upravo SANU-izacija narativa i politika vodećih bošnjačkih akademskih krugova i stranaka, koji (ne)skriveno zagovaraju ideologije o Bošnjacima kao temeljnom narodu i čuvaru BiH, opasnija po BiH i od secesionističkih manipulacija referendum o odcjepljenju predsjednika RS-a Milorada Dodika. Do rješenja za sva bosanskohercegovačka nacionalna pitanja, kao i državno pitanje BiH, može se i mora doći politikama uvažavanja povijesnih iskustava, uključivo znamenite ZAVNOBIH-ovske formule o jednakopravnosti bh. političkih naroda, te k tomu i novih identiteta koje je donijelo vrijeme, temeljem iskustava „zlatnih godina“ u povijesti BiH i iskustava višenacionalnih zemalja i polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija.

Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi, dakle, primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama (upravo unutar koncepta institucionalne autonomije), ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica (takvih primjera je već bilo u povijesti). Ukoliko se, pak, u podijeljenim društvima slijepo za metode upravljanja razlikama, te se ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, istodobno i na svim razinama, ne može se u političkoj praksi izbjeći nametanje vrijednosti određene etničke/nacionalne većine manjini, pa takvo što i nije drugo do neprihvatljiva metoda prisilne asimilacije i nasilne integracije.

Metode asimilacije i nasilne integracije su najkasnije s prijelazom u novi milenij prezrene, ako ne posvuda i odbačene kao metode stare paradigme nasilja. U BiH o njima, nažalost, govori tek nekolicina profesora i kulturologa, drugih senzibiliteta od pseudograđanskih i pseudoljevčarskih tipova. Otuda kod nas i izostaju ozbiljniji napori ka konsensualnom mirenju različitih interesa i volja kako bi se realizirao Millov imperativ o pretvaranju nužnosti zajedničkog života u vrlinu, te otvorio prostor za nastajanje bosanskohercegovačke političke zajednice ili voljne nacije.

____

R e f e r e n c e:

1) Sabina Woelkner, Nedim Ademović, Jens Woelk, Soeren Koel, Joseph Marko, Florian Bieber, Drino Galičić, Mile Lasić, Ivan Lovrenović, Mato Tadić i fra Ivan Šarčević: Znanstvena studija: Analiza implementacije ustavnog i pravnog okvira na terenu (Projekt: Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda), Europska akademija i Konrad Adenauer Stiftung (na b-h-s i engleskom jeziku), Sarajevo, 2014.

2) Vidjeti, Milas, D., Hijene Ga nisu dirale, MC Terra Minores, Mostar, 2015., str.113-116.

3) Vidjeti, Vlaisavljević, Ugo, referat na konferenciji „Identiteti-kulture-jezici“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru (2014.) pod naslovom “Etnopolitika u doba njenog ‘građanskog prevladavanja’ “, objavljeno i u istoimenom zborniku s ovog skupa u nakladi FF Sve-Mo …

4) Vidjeti, John Schwarzmantel, Doba ideologije: političke ideologije od američke revolucije do postmodernih vremena, AGM, Zagreb, 2006.

5) Vidjeti, Bilandžić, D., Zlatno doba Bosne i Hercegovine, u zborniku: Bosna i Hercegovina prije i poslije ZAVNOBiH-a, ANU BiH, Sarajevo 2007.

6) Vidjeti, Lijphart, A., Demokracija u pluralnim društvima, Školska knjiga i Globus, Zagreb, 1992., str. 236.

7) Vidjeti, Hague, R., Harrop, M., Komparativna vladavina i politika, Golden marketing,Tehnička knjiga, Zagreb, 2009., str. 243-4., 245-6.

___

• Izlaganje na znanstvenoj konferenciji „Identitet i karakter BIH kao europske države – pluralna demokratska zajednica naroda i građana – faktičko stanje, normativni okvir i komparativna perspektiva“, održanoj u organizaciji IDPI i Friedrich Ebert Stiftung, u Mostaru 14. 05. 2015.

Objavljeno i u knjizi, Lasić, M.,, Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije, Paaneuropska unija BiH, HKD Napredak, Sarajevo, 2016., str. 121-129., pod naslovom „Od „komunističke“ do „javašluk“ konscocijacije!

Mostar, 21. lipnja 2018.