Ko pije, a ko je dužan platiti porez?

Piše: Kulović Selma

Platišama poreza se treba priključiti i do sad već legendarna brojka od 843 identifikovanih fizičkih lica u FBiH kojima novac liježe na online servise plaćanja, a govori se i o preko 50,000 ljudi koji primaju uplate iz inostranstva iz ma kojeg razloga – vlast tu ne diskiminira. Dijele oni narod po naciji, religiji, jeziku i u koju stranu pišaju, ali pare su pare. Naše vlasti imaju oblik prastarog čiče koji je davno trebao u penziju; masne brade, podbuhao, sa napuhanom trbuščinom preko koje rastegnutu košulju jedva drže napuknuta stranačka dugmad, punom parazita, pa onako opijen stolicom na kojoj sjedi, njiše se, razmišlja kako širiti tibu – malo je, malo – pa se dosjeti da narod ipak nekako zarađuje mimo svih razbacanih mina, pa se sav sretan hrapavo nasmije, izbacujući pepeo i dim iz crnih pluća, podrigujući od napora.

Šta vlasti preko PU traže?

Pare! U dugovima su, vele. Kao i sa svim porezima, akcizama, poskupljenjima na već poskupljene proizvode, uvijek ostaje jedno te isto pitanje: „Gdje su pare?“ Eto, gdje su? Daj sve pare! ‘Sve’ im ne može proći, pa daj makar što se može izvući prljavim prstima narodu iz usta. Plate su iovako male, porezi golemi, a sve moguće u ovoj državi je skuplje kako svaka nova godina otkuca, pa 50% ljudi živi ispod granice ili na granici siromaštva. Znači, ljude su riješili, ostaju sad ostale sorte bića: bebe, kokuzi i ova čudnovata kategorija ‘freelancer’. Bebe su pokušali ukinuti, ali se ljudi pobuniše. Kokuze raznih vrsta i godišta pokušavaju odavno u grob otjerati. Žilavo, endemsko stvorenje, BH kokuz. Evo, komšinica ima invalidsku penziju, šalju joj iz Njemačke 200 eura mjesečno. Neće moći, teta Lutka. Šalji kuverat plavi! Čika Hazim i teta Nevresa su dobili od sina iz Norveške eure da kupe traktor i kojekakve alatke, a ostalo za hranu. Neće moći, sine norveški. Šalji kovertu boje neba. Keno je freelancer, radi u online školi za male pare, a djevojka mu, Sabina, je YouTuberka. Čuj, frirenser? Kuverat! Minja je studentica, freelancer isto, samo Upwork- Kovertaaaa! Donacije? Koverta! A, šta sa-? Kuveraaat! Boje otvorenog mora u Neumu gdje će hrvatski most blokirati prolaz BH armadi i internacionalnim kruzerima. Dojadilo ti? Nećeš da budeš državljanin ove zemlje? Plati administrativnu taksu od 200 do 800 KM državi za odricanje državljanstva.

Ukratko, Porezna uprava FBiH je u julu 2018. naložila sljedeće: da svi građani FBiH koji su putem online servisa plaćanja ostvarili prihode od 10,000KM i više godišnje prijave dohotke iz inostranstva, te plate porez na dohodak od 10%, plus 4% za zdravstvo, a to sve retroaktivno od 2015 do 2017, inače – hiljadarka kazne. Nije samo stvar Federacije; vlasti su se naklatile na krive kičme ljudi na državnom nivou. Porez od 10% se mora platiti na dohotke freelancera i doznake iz dijaspore u RS-u, i to pet godina unazad.

Dok su iz PU rekli da šalju pozive osobama koje su online zaradile minimum 10,000KM godišnje u tom periodu, ima i onih koji nisu ni blizu toj svoti, a dobili su čestitku. To ide nekako ovako:

„Bac’ mrežu, rođak, pa šta uloviš.“

„Ka’ku mrežu, rod moj, ja to dinamitom.“

U isto vrijeme, javna preduzeća i ustanove, te privatne firme duguju milijarde KaeMića poreza, ali je njima puno teže uzeti pare, čega je najviše svjesna sama PU.

 U čemu je problem?

Gdje početi? Od početka ne može, jer u BiH ništa nema ni početak ni kraj, već kao zmija koja grize svoj rep, sve se vrti u krug, nazad u početnu tačku (ovaj krug me podsjeti na ‘Savršeni krug’ i na jadnog psa u kolicima kojeg upucaše iz čiste obijesti, jer mogu, jer su sila).

Uplate iz inostranstva možemo podijeliti u barem tri (ugrožene) kategorije, od kojih svaka podliježe različitim zakonskim propisima. Prva kategorija bi bili prodavci koji prodaju robu preko neke od e-komerc korporacija, npr.eBay. Druga skupina su freelanceri, te treća pokloni u novcu.

Riješimo prvo poklone u novcu. Uplate do 2,000KM se ne smiju oporezivati po trenutnom zakonu, mada je apsurd da se oporezuju ikako. Da se još malo posoli ona rana što ju je teta Mara dobila na butini kad je pala na ekser – nikako da zacijeli, nešto se gnoji, pa joj unuka poslala novac za privatno liječenje i maze, a vlast sprema kuverat – kantonalni zakoni su po ovom pitanju različiti. Kod poklona je problem sličan onome koji imaju freelanceri – ili je porez na taj novac već plaćen ili je to novac iz inostranstva koji se ulijeva u našu zemlju, troši se tu, a na svaki kupljeni proizvod ide 17% PDV-a, što ide državi. Dijaspora je najveći ulagač u ovu zemlju. Od 1998, ona je u BiH salila više od 40 (pazi sad) milijarde maraka! Sad će se sigurno vidjeti smanjenje legalnog (često redovnog) uplaćivanja sredstava iz inostranstva, a pospješit će se iovako uspješni sivi finansijski tokovi.

Dalje! Online prodaja. Nije nauka. Samo treba poštovati postojeći Zakon o porezu na dohodak po kojem se prihodi od prodaje imovine korištene u lične svrhe ne oporezuju. Razne takse, velike provizije koje platforme uzimaju, troškovi pošiljke, itd., su nemali troškovi uloženi u ovaj posao, a koji se moraju uzeti u obzir. Ovdje treba ići na podsticaje, poboljšanje zakona, te na sprječavanje njegove zloupotrebe.

I onda dođemo do freelancera…. A kto su ti, šta su ti, da prostiš, friranseri rekti? Da mi oprosti veliki Mak Dizdar, nadam se da bi razumio. Freelanceri su samozaposlenici, pretežno mladi ljudi koji žive u BiH, nisu htjeli ili nisu mogli otići, nemaju tradicionalni posao, nisu uhljebi, obrazovani su, konstantno uče nove vještine prijeko potrebne u vremenu u kojem živimo, sposobni da obavljaju više poslova odjednom. Rade sa individuama i firmama u BiH i vani. Oni nisu ničiji radnici, nemaju šefa, a uposlenici su. Oni su plaćenici, ako vam je lakše. Rade što mogu, da zarade koliko mogu, a sve što zarade potroše u BiH, čime direktno pomažu ekonomiju ‘novim’ parama. Freelancer je pojam koji uključuje mnoga i različita zanimanja – možete raditi bilo šta ako ste za to osposobljeni kao freelancer. Tete koje platite da vam pomognu da očistite kuću? Samozaposlenice. Ne može niko oporezivati nešto što ne zna šta je. Što je još bitnije: ne može oporezivati kategoriju koja u Zakonu o radu ne postoji, nije tim zakonom prepoznata ni priznata. Neki su se pribojali obrazaca koje su dobili od PU – oni su svojim imenima sposobni da malo poplaše puk koji se u njih ne razumije, ali evo, freelanceri su u procesu da se i tu obrazuju. Obrasci su nebitni. Damir Mašić, zastupnik SDP-a u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, je objasnio da su država, entiteti i kantoni u posljednjem Upitniku od EU odgovorili da nemaju definisanu kategoriju samozaposlenika. Ako kategorija nije definisana, obrasci za oporezivanje te kategorije imaju smisla koliko i kocka leda na vrelom pločniku.

Da budemo jasni i glasni ovdje: ova opširna i raznolika skupina ne traži da se porez ne plaća. Štaviše, mora se plaćati. Jedan problem je što se ogromni troškovi i ulaganja nisu uzeli u obzir – freelancer plaća svoje sve, a nema firmu – da bi im onda rekli, aj’ eto vam tih famoznih 20% rashoda.  Problem nad problemima je retroaktivno plaćanje. Država nikada nije pomogla ovim ljudima. Sami su se obrazovali u više polja, platili kurseve, uspostavili prostor za rad, plaćaju režije, internet (i to mora biti onaj skupi, brzi paket ili ode ‘ljebac sa stola), kompjuter, telefon, kamere, software i bilo šta drugo potrebno za rad kojeg obavljaju i po 16 sati dnevno bez vikenda i godišnjih odmora. Novac koji je zarađen je i potrošen. I onda još retroaktivno 4% za zdravstveno koje se ne može iskoristiti u prošlosti, a ni u budućnosti. Da makar ko nije na birou ima besplatne usluge hitne pomoći od tih 4%, ali nema.

Ko nije na birou, nema ni zdravstveno. Samim time, plaća sve usluge ili privatno osiguranje. U isto vrijeme, kad nije na birou, ne plaća ni PIO, ne ide mu staž, pa ili ‘ne skuplja’ pare za penziju ili ima neki sićušni štek. Limbo. Ko ne zaradi ni minimalnu platu, koja ionako nije dovoljna za preživljavanje (čime se političari ne stignu zabaviti jer im valja potrošiti svojih 5-7 milja mjesečno), taj ne može sa biroa. Nikom to nije drago. Interesuje li ikoga na vlasti koliko je bolesnih ljudi koji rade kao freelanceri da plate lijekove koji su skinuti sa esencijalne liste i nalaze koje bi mogli uraditi besplatno, ali ako sačekaju koji mjesec do godinu i po’? Jok.

Problem retroaktivnog plaćanja: kako to da se najednom, baš evo nešto blizu izbora, kad treba puniti budžete, plaćati kampanje, otplaćivati dugove, hraniti crne rupe stranačkih džepova, vlast usmjerila na baš ovu grupu ljudi i to baš u period od 2015 do 2017? PU tvrdi da zakon postoji od 2009, pa time nije upitanju retroaktivno plaćanje. Pa donegdje su i upravu – ne može biti uvedeno retroaktivno plaćanje kategoriji koja ne postoji i koju ne mogu oporezivati (zmija-rep-krug-cuko). Niko, a što je najbitnije ni oni koji zovu da se porez plati, ne zna reći šta je s periodom od 2009 do 2015. PU tvrdi da su samo za taj period dobili informacije. Kako? Zašto? Hoće li pozivati ljude naknadno da plate retroaktivno i za period od 2009 do 2015 ako iskopaju i te podatke? Pa ako je sve uredu sa trenutnim zakonom, i ako je usklađeno sve sa Pravilnicima na koje se uporno pozivaju, onda su krivi i oni koji zakon nisu  sprovodili. Što već 2010. ljudi nisu dobili pozive? Treba li onda istražiti kako je svojim nemarom PU oštetila budžet BiH za višemilionske iznose? Nije tačno ni da se ljudi nisu odazivali na godišnje pozive da plate porez. Mnogi samozaposlenici su tražili informacije da li trebaju i kako platiti porez, a PU ih je većinom vraćala jer ni sami nisu znali, te su ih rekli obavijestiti. Evo, obavijestiše ih. Postoje i sumnje da je došlo do nezakonitih izmijena Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak, a kako bi se pokušale zakrpiti rupetine u obrazloženjima. Pa i sam direktor PU FBiH, Šerif Isović, je rekao da porezni sistem mora biti precizniji, efikasniji, pravedniji, te da je tu potrebna sveobuhvatna reforma.

Problem 10,000KM: Prosječna neto plata u BiH je 831KM. Potrošačka korpa u BiH je 2,100KM. 10,000 podijeljeno sa 12 je 833,33KM…bruto. Hvala na pažnji.

Na kraju, PU…. Ej, upravice, pitanjce jedno ako može. Nego, poreščiću, kako dođe do povjerljivih transakcijskih podataka građana? Ej, bankice. Bankice? Šta vi velite? Zahtjev banci da dostavi podatke nije sporan, ali je banka dužna obavijestiti klijenta da treća strana zahtijeva pristup tim i tim informacijama jerbo: određeni razlog. Banke to nisu uradile, a na upite građana različite filijale iste banke drugačije odgovaraju – neke vele nisu dale ništa, druge da su po zakonu morale dati. Ako postoji ikakva sumnja da je došlo do kršenja Zakona o zaštiti ličnih podataka, to treba biti istraženo, te ako se kršenje i utvrdi, kažnjavati sve redom (osim tete na šalteru, prve mete, i njoj je dosta svega). I kako to da su se pribojali pranja novca? Svi freelanceri, prodavci i bake peru novac? Pa dobro, bravo, ali onda – đe istraga? Đe dokazi? Da ne bih pogriješila, citirat ću objašnjenje gospodina Isovića koji je za N1 rekao da „mislim da jedan dio podataka kada su upitanju ova primanja vrši Agencija za istrage i zaštitu i prema Zakonu, znači, o sprečavanju pranja novca, sve banke su dužne da prijave sve prihode kada fizičko lice ostvaruje transfer preko 30,000KM i u tim, aj da kažem, obavještajnim podacima, mi smo došli i do ovih podataka i mi smo se shodno Zakonu o Poreznoj upravi obratili, znači, poslovnim bankanama da dostave te podatke i mi smo od banaka dobili te podatke u skladu sa Zakonom o Poreznoj upravi“. Direktor Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH, Petar Kovačević, je objasnio da PU može tražiti 1.) podatke koje su potrebni da obave svoju nadležnost o 2.) konrektnom licu koje je prepoznato kao porezni obveznik 3.) za konkretnu svrhu 4.) u obimu potrebnom za tu svrhu. Javni organi ne mogu tražiti podatke po principu „rođak, de mi listu svi’ koji primaju šta evrića, šta dolarića, stanje na računu, kredite, ma de ti meni sve, pa ću ja probrat’“. Kako je onda PU dobila tolike podatke, za šta su ih banke dale i zašto klijenti nisu obaviješteni? Ako su banke dužne obavijestiti PU o određenim transferima, što to nisu radile, a ako jesu, kako nema „obavještajnih podataka“ od 2009? Ovo nije briga samo freelancera ili samo ovih 50,000+ ljudi – to je problem sve i jedne osobe koja je provirila u banku.

Naravno, sa ovih 10% se oporezuje svaka osoba, bez obzira na primanja, čime se glade po glavi oni sa dubljim, a uništavaju oni sa već izvrnutim đepovima. Ono što ljudima ostaje je ili da idu u inostranstvo ili da se zavuku u sivu zonu.

Krtika ‘vamo, kritika tamo

Državljani ove zemlje definitivno nisu ni blizu istog mišljenja po bilo kojem pitanju. I sad, razvrstali su se u tabore, kako naš narod to voli. Porezi su neophodni. Državi trebaju pare od poreza da bi se gradilo, nadograđivalo, obnavljalo, a ne može ih roditi. Ne može ih zasaditi pa da izrastu. Problem u ovoj državi konkretno je što se gleda da se na nezakonit ili neregulisan način pokupe pare ucjenama i prijetnjama ‘malom čovjeku’, a pare onda nestanu u neku crnu rupu. Puf! Neeema. Sukob između vlasti (množina) i naroda (množina) je standard. Sukobi između zaposlenih u firmama i freelancera je trenutno na vrhuncu. Freelanceri imaju jako mišljenje o sebi, ali problem nastaje kad se neki od njih počnu smatrati superiornima, slobodnijima, pametnijima i obrazovanijima naspram svih uposlenika po firmama. Ništa pametno nema u uzdizanju svoje persone naspram drugih. Uposlenici u firmama pak freelancere smatraju bogatim pijavicama na buđavoj butini državnoj, te mnogi nemaju razumijevanja ni želju da razumiju jako tešku situaciju u kojoj se freelanceri nalaze i konstantne probleme s kojima se suočavaju. Svačije mišljenje je, naravno, ispravno. U svakoj grupi, nađe se koji truli član. Laž je reći da nema prodavaca i freelancera koji bi voljeli izbjeći plaćanje poreza braneći se argumentom ‘meni država nije ništa dala, ne dam ni ja njoj’ ili ‘ja sam potpuno neovisan/a, ne mogu mi ništa’. To im, naravno, neće proći jer žive u ovoj državi, a ovise o ovdašnjim internet provajderima, ako ništa drugo. Niko pak to ne može uzeti protiv ove kategorije jer je njena velika većina za plaćanje poreza, a izbjegavanje plaćanja bilo čega nije stvar freelancera, nego čovjeka općenito.

Znači, mjeruckanje IQova, odbijanje plaćanja poreza, nazivanje freelancera ilegalnim radnicima na crno i lopovima, manjak suosjećanja – sve je to nebitno za ono što freelanceri glasno traže. To što dolazi do nekih oprečnih informacija ili stavova ili nekih izmijena zahtijeva u taboru samozaposlenika je normalno – sve se tek nalazi, pronalazi, razumijeva i formira. Nenormalno je da se to dešava na strani onih koji su davno oformljeni, a koji su počeli naplaćivati nešto što je nesređeno, nedefinisano, kontradiktorno, konstantno krpljeno. Nenormalno je da odrasli ljudi ne znaju priznati grešku i uspostaviti saradnju sa drugom stranom kako bi riješili problem.

U masi koja se naziva ‘freelanceri’, pojedinačni slučajevi su i bit će utopljeni. Niko ih neće ni saslušati, pogotovo ne sa ovakvom navalom slučajeva, već šta se god bude odlučivalo, ići će po defaultu.

Šta freelanceri traže?

Samozaposlenici ne terete državu. Bez obzira što im vlasti neće dati podsticaje kao u iole normalnim državama, mora se mijenjati zakon, definisati kategorija i njene obaveze u detalj, te uspostaviti način da oni ostvare prava koja imaju ostali zaposlenici. Udruženi freelanceri u borbi protiv korupcije i kriminala – pardon, navika – htjedoh reći, ovog nelegalnog pokušaja pljačke i ucjene, izašli su sa nekoliko zahtijeva, kako su to izložili u otvorenom pismu predsjedavajućem Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću i premijeru Federacije Fadilu Novaliću, u kojem freelanceri traže:

  1. zaustavljanje slanja obavijesti i poziva za nelegalnu primjenu retroaktivne naplate ‘poreskih obaveza’ koje nisu obuhvaćene postojećim Zakonom o radu;
  2. iniciranje izmjene zakonske regulative – reguliranje radnog statusa, samozaposlenika;
  3. utvrđivanje budućeg perioda primjene, nakon reguliranja prava i obaveza samozaposlenika, te omogućavanje uplate penzionog staža i zdravstvenog osiguranja.

Ispunjavanjem njihovih zahtijeva, samozaposlenici koji ostvaruju neku određenu svotu godišnje bi mogli legalno registrovati i obavljati svoju djelatnost, te izvršavati svoje obaveze prema državi, imajući prava kao bilo koji drugi uposlenik.

Situacija se razvija, nikakav zaključak se ne može napraviti, pa ni predviđanja. Jedino kašike da bacim, a one bi trenutno mogle biti najpreciznije. Freelanceri se udružuju. I sami su svjesni da je krajnje vrijeme da se njihov status u BiH konačno definiše. Neće se svima moći udovoljiti, ali je dovoljno da se vlasti vode zdravim razumom, makar i nemali empatije, da bi došli do kvalitetnog rješenja u obostranu korist, a koje ne uključuje krađu iz džepova građana i širenje svojih gasovitih crijeva protjerivanjem iz države kojoj (bi trebalo da) služe ljude čije interese (bi trebalo da) zastupaju.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s