Etnointeligenti

Piše: Neven Šimić

Razložno je posumnjati da polovna društva i polovne države uređuju polovna pamet i polovna etičnost. Poluinteligent, jedna nelijepa kovanica koju koristimo kad govorimo o umno i moralno podkapacitiranim osobama, o ideološkim mračnjacima i ambicioznim skorojevićima, o duhovno osiromašenim karijeristima i šarlatanima koji imaju mišljenje o svemu. Kreatori politike, medijskih sadržaja, akademskih narativa, društva u konačnici – mogu li oni biti poluinteligenti? Naravno da mogu. Razlika između uspješnih i neuspješnih društava upravo je u tome što u ovim drugim postoji mreža poluinteligenata koja odlučuje o bitnim stvarima. Poluinteligenti sjede u parlamentarnim klupama, kreiraju javne politike, dociraju sa fakultetskih katedri, pišu školske udžbenike, kreiraju medijske sadržaje. Iza uspješnih i zrelih društava stoje znanje, kompetencija, društvena odgovornost. Neuspješna su premrežena poluinteligentima. Ili etnointeligentima, lokalnom varijantom prvospomenutih. Bosna i Hercegovina je neuspješno društvo. Etnointeligenti su klasa ili kasta koja ključno oblikuje današnju BiH, da se poslužimo marksističkim ili hijerarhijsko-nasljednim kategorijama.

No ostavimo za trenutak etnointeligente po strani i izvedimo jedan analitički eksperiment. Pokušajmo Bosnu i Hercegovinu promotriti iz ptičije perspektive. Ali ne kao neki nadmeni mudroslov koji će stvari gledati sa svoje snobovske uzvisine. Ne kao kakav dežurni upućenik u stvar koji će s novinskih stupaca i tv ekrana obnarodovati kako je njegova upućenost mjera ovdašnje pameti. Svakako ne kao neki lokalni pseudointelektualni dosadnjaković koji uporno ponavlja svoje ideološke floskule i mantre o neminovnosti ili nacionalnog ili građanskog. Nego kao neko ko samo posmatra. Kao neko ko nije opterećen lokalnim nacionalizmima, mitomanijama, kolektivističkim navadama, etnonacionalističkim obmanama, pseudograđanskim klišeima i sličnom dogmatikom. Svime dakle onim čime je prosječan homo politikus na zapadnom Balkanu poslovično inficiran. Šta ćemo vidjeti?

Vidjet ćemo jedno rascjepkano društvo unutar kojeg egzistiraju najmanje tri zasebna društva. Vidjet ćemo isto tako rascjepkanu javnost, fragmentirano javno mnijenje, etnički determinirane medije, neinventivnu i u ideološke dogme ukalupljenu inteligenciju, besmislena prepucavanja političkih aktera. Vidjet ćemo i sami sebe kako sudjelujemo u tom nacionalističkom cirkusu navijajući za ovu ili onu istinu. Šta ćemo još vidjeti? Vidjet ćemo socijalno i ekonomski ugrožene kategorije ljudi kojima nacionalistička stvarnost onemogućuje da zajednički djeluju prema vlasti.

Nakon što napravimo puni krug opet ćemo ugledati domaću inteligenciju, nesposobnu da izađe iz svoje ideološke etno skučenosti. Inteligenciju nesposobnu ili nezainteresiranu da artikulira integrirajuće vrijednosti i prakse. Vidjet ćemo etnointeligenciju, etnožurnalizam i etnopolitiku unutar kojih su svoje mjesto našli ljudi iz naslova teksta – etnointeligenti. Vidjet ćemo nacionalistička prepucavanja i političke sukobe koji rađaju ništa drugo doli nove spirale nepovjerenja. Vidjet ćemo na praktičnim primjerima šta znači sintagma zarobljeni um koju je globalno proslavio Czeslaw Milosz.

Vidjet ćemo također uplašene ili asimilirane pojedince, mahom ukalupljene u većinsku dogmatiku. I nije bitno je li ta većinska dogmatika etnonacionalizam, pseudograđanstvo ili neka treća vrsta ideološkog sljepila. Jer se i u jednom i u drugom slučaju radi o ideološkoj skučenosti i zarobljenosti u svoj etnopolitički okvir. I nesposobnosti da se promišlja izvan rečenog etno okvira. Radi se u suštini o političkoj, intelektualnoj i moralnoj podkapacitiranosti za promišljanje složenog društva.

U svojoj ideoloskoj skučenosti i misaonoj inertnosti, ovdašnje inteligencije, u sinergiji s politikom i medijima, produciraju ništa drugo doli berlinske zidove koji mentalno-psihološki pa i fizički odvajaju tri bh. zajednice, odgađajući mogućnosti političke i društvene konsolidacije, odgađajući afirmaciju pluralizma i interkulturnih koncepata. Namjesto da traže i afirmiraju građanske i federalističke principe koji se u ovako složenom društvu ne bi realizirali kao hegemonistički ili segregacijski, tri bh. inteligencije proizvode narative koje svaka etnopolitika u BiH koristi kao oružje da se obračuna s onim Drugim.

Ali tako je to sa ovdašnjom misaonom tradicijom. Tradicija je to u kojoj je upiranje prstom u Drugoga jedina konstanta, a autorefleksija i samopropitivanje tek povremeni individualni bljeskovi emancipiranih pojedinaca. Povijest ovih prostora, povijest je antagonističkog dualizma. Antagonizmi iz epskih deseteraca samo su promijenili formu i transformirali se u moderno i postmoderno nacional-patriotsko busanje. Školski udžbenici, nacionalnim romantizmom opijeni literati, etnointeligenti s političkih govornica i fakultetskih katedri, medijske platforme – svi te uče da razmišljaš antagonistički, agonalno, crno-bijelo, manihejski. Manihejski dualizam, borba dobra i zla, to je ovdašnja politička i misaona paradigma. U tako postavljenoj paradigmi lako je prepoznati ko je dobar a ko loš. A još lakše je mrziti.

U tako proizvedenoj stvarnosti dobrodošla je svaka intelektualna subverzija koja bi razdrmala društvenu učmalost i dosadni status quo, koja bi prekinula beskrajna ponavljanja istog. Naravno, intelektualna subverzija nije kad prijetiš raspadom zemlje ili uvođenjem principa jedan čovjek, jedan glas kojima bi na silu pojednostavio složeno društvo. To su dvije krajnosti za kojima posežu političke siledžije s etnonacionalnog i pseudograđanskog spektra. To su u suštini, u svojoj ogoljenoj biti, samo mizerne provokacije. Takvim provokacijama izvorište je bezidejnost, manjak društvene odgovornosti, moralnih obzira, bahato neznanje, politički autizam ili pak nešto sedamnaesto a jednako stupidno i zloćudno. I jedan i drugi pristup dio su iste političke kulture i intelektualne nedoraslosti.

Promišljati u pravcu razbijanja etnonacionalnih i pseudograđanskih naracija, značilo bi razbijati intelektualnu i moralnu zakržljalost ovdašnjih javnosti. Promišljati u tom pravcu znači suprotstaviti se etnointeligentima koji su okupirali javni prostor. I, opet, nije mnogo bitno da li ti etnointeligenti dolaze iz etnonacionalnog ili pseudograđanskog miljea. Jer i građansko i etničko promišljanje bh. stvarnosti, onako kako se teorijski i praktično obznanjuje, u svojoj biti je etnopolitičko. Ergo, partikularno. Nijedan od ova dva pristupa nije univerzalan, kosmopolitski. Nije lišen parcijalnih etno dogmi.

Rečena parcijalnost  imanentna je prvenstveno etnonacionalističkom pristupu bh. stvarnosti. Taj pristup ionako je zatvoren u svoj etnikum, u svoj mali zagušljivi nacionalistički univerzum. Izolacionizam i neprijemčivost prema zajedničkim vrijednostima i konstruktivnoj suradnji s Drugim dosadni su a opasni klišeji koji se nanovo i nanovo perpeturiaju. Etnonacionalizam dosljedno pokazuje da su sukobljavanje, nepovjerenje i nacionalistička isključivost jedine vrijednosti koje ostavlja u nasljeđe nadolazećim generacijama. Već više od dvije decenije etnonacionalni blokovi u BiH pokazuju i kontinuirano dokazuju da nisu subjekti koji mogu osigurati političku i društvenu konsolidaciju i stabilizaciju.

Tu je i drugi pristup, drugi blok koji iz samo njemu znanih razloga sam sebe kiti građanskim i probosanskim lentama, a tipološki je i sadržajno istovjetan etnonacionalističkom (talam)busanju. Jedino istinsko postignuće ovog bloka jeste da termini lijevi nacionalizam i etnograđanstvo ne zvuče kao oksimoron ili besmislica. Aktualna predizborna kampanja u BiH pokazuje svu raskoš pseudograđanske nepameti i konfliktnih naracija kakve produciraju lijevo-građanski probosanci, jednako tupi i uporni u nacionalističkoj isključivosti kao njihovi etnonacionalistički pandani. Radi se o nimalo bezazlenoj društvenoj devijaciji.

I etnonacionalni i pseudograđanski pristup ima svoju mrežu etnointeligenata koji šablonski operiraju agresivnim unitarizmom ili militantnim secesionizmom. Dok jurišaju javnim prostorom i zamahuju svojim nacional-patriotskim toljagama jedni prema drugima, istovremeno empirijski i plastično pokazuju, poput kakvih eksperimentalnih zamoraca, kako funckioniraju etno javnosti u kolektivistički dizajniranim društvima i neemancipiranim zajednicama.

Treba također spomenuti još jednu grupaciju – političke aktere i autore lijeve i liberalno-građanske orijentacije koji nisu miloševićevski isključivi poput spomenutih građanskih probosanaca, ali su istovremeno žalosno selektivni u svojoj kritici nacionalizma. Pa tako biva, ili se implicitno sugerira, da je nacionalizam manje loš ako dolazi iz ljevo-liberalno-građanskog miljea. Ako kritiziraš jednu društvenu devijaciju, a drugu prešućuješ ili relativiziraš (mada je u biti riječ o istoj devijaciji) tada, htio-ne htio, činiš medvjeđu uslugu društvu unutar kojeg djeluješ. A činiš je i samom sebi, urušavajući vlastitu vjerodostojnost.

Sve rečeno produbljuje nepovjerenje i čini Bosnu i Hercegovinu trajno nestabilnom, svakim danom umanjujući šanse za nastanak i razvoj transetnički orijentiranih političkih programa, akademskih narativa, emancipiranih i slobodoumnih pojedinaca, bacajući ih sve skupa u sferu utopije. Ali, ko zna, možda se baš tu – u sferi utopije – krije klica novih mogućnosti i emancipacija od etnopolitike.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: