Dupli viski s ustašama

Piše: Franjo Šarčević

Novoizabrani član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, Željko Komšić, boravio je prošlog tjedna u „službenom posjetu Zagrebu“ – kako je to moguće ako još nije stupio na dužnost? U Zagrebu je radi nastupa na Hrvatskoj televiziji boravio i Boriša Falatar i opet izazvao niz negativnih i paranoičnih reakcija u sarajevskim medijima i među političarima iz Komšićeva tabora, zbog kritike Komšićeve kampanje. Kakve su bile kampanje, jesu li kritike opravdane i tko zapravo ispija kave s ljudima sumnjive prošlosti? Nadamo se da će nakon ovoga teksta, oni koji ga pročitaju a vole lijepiti opasne etikete i učitavanja neistomišljenicima, prestati s tom praksom. Ako možda nismo trebali podsjećati na epizode g. Mesića iz 1992., imamo na umu da se on od toga davno “oprao” i da mu ovo ne može nanijeti nikakvu štetu. Čitateljima kojima je dosta ovih tema se ispričavamo i poručujemo da je dosta i nama.

Kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na izborima 2018., Boriša Falatar, nekoliko puta je negativno iznenadio, maltene zgrozio, antifašističku, ljevičarsku i svekoliku bosansko-patriotsku javnost družeći se s ljudima sumnjive prošlosti, vezane uz početak 1990-ih.

Naravno, javnost i antifašisti imaju pravo da budu šokirani kada netko tko je imao želju biti član Predsjedništva BiH sjedi s izvjesnim Marijanom Pavićem, likom koji je stvaranje zločinačke NDH opisao rečenicama poput ovih:

„U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili, i mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale hrvatsku državu…“

Javnost i antifašisti imaju pravo biti frapirani kada se surađuje s nekim tko je hvalio ustaškog zločinca Andriju Artukovića, ministra unutrašnjih poslova NDH, a za velikog antifašističkog vođu Josipa Broza Tita govorio da gori u paklu, nekim tko je negirao zločinački karakter logora u Jasenovcu govoreći, između ostalog, da su ljudi tu „umirali kako se i inače u ratu umire… od tifusa, dizenterije, ovoga, onoga… Ali to su bili radni pogoni.“

Možda bi se Falataru i moglo oprostiti drugovanje s Pavićem, da nije imao samo riječi hvale za Vlahu Carevića, vođu ultranacionalističke ratne formacije, koji je kao dosljedan sljedbenik ustaške ideologije zagovarao hrvatsku granicu na Drini, čiji su vojnici prisezali uz pozdrav Za dom spremni, a u logoru Dretelj zlostavljali i ubijali srpsko civilno stanovništvo.

Sve gore rečeno je točno osim što sam malo promijenio imena. Marijan Pavić nije Marijan Pavić (neka mi neka osoba koja se možda stvarno tako zove oprosti, izbor imena i prezimena bio je sasvim slučaja) nego Stjepan Mesić, bivši hrvatski političar, prvi premijer Hrvatske i kasniji predsjednik u dva mandata, a gore navedene izjave datiraju u 1992., o čemu postoje jasni snimci dostupni svima preko YouTube-a. Vlaho Carević je zapravo Blaž Kraljević, nekadašnji zapovjednik Ratnog stožera HOS-a i general Armije BiH. I naravno, Boriša Falatar nije Boriša Falatar nego Željko Komšić, novi-prastari član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda i zvijezda vodilja svih pravih antifašista i patriota.

Pošto je Komšić već pokazao da je sposoban za podvige o kojima obični smrtnici mogu samo sanjati, primjerice da osvoji više od 200.000 glasova u Federaciji šaljući poruke da je on onaj džoker s klupe – koju je grijao pune 4 godine u državnom parlamentu, a da nije ubilježio nijedan nastup – koji će donijeti Bosni i Hercegovini pobjedu od 2:1, onda ne treba da nas čudi da je uspio otići u službenu posjetu u glavni grad jedne države i prije nego je inauguriran, dakle i prije nego je stvarno postao član Predsjedništva.

I otišao je Komšić „u službenu posjetu Zagrebu“, kako su izvijestili iz njegove stranke, a tamo: sve se svelo na ručak na Stipom Mesićem. Nikoga više nije bilo s kim bi Željko normalizirao odnose i tko bi mu poslao poziv za službenu posjetu. Neslužbeno, pojeli su i popili skromno, a duplo bivši predsjednik Mesić mu je dao podršku, kao i ranije.

Priča o odnosu Komšića i pokojnog Kraljevića datira u njegov prvi mandat, kada je Komšić zatražio da u svoj kabinet stavi sliku Blaža Kraljevića, što je tada i kasnije objasnio činjenicom da je „zbog toga što je ratovao za BiH izgubio glavu“, da je to „čovjek koji se borio za ovu zemlju, koji je bio patriota“.

Nećete ovo gore čuti od pravih antifašista i bh. patriota, pogotovo onih koji su iznijeli kampanju kojom je Komšić dobio treći mandat, među kojima se opet posebno ističu prominentni funkcioneri Građanskog saveza te pojedinci iz Demokratske fronte. Ti ljudi tražili su ustaše i sljedbenike Udruženog zločinačkog poduhvata iza svakog ugla. I pronalazili su ih: primjerice u lijevo-liberalnom i beskompromisno antinacionalističkom portalu Prometej.ba čiji sam suosnivač i glavni urednik. Za jednog od njih, Twitter-šampiona, Prometej je ustaški i kriptoustaški; drugi, Onaj Što Je Nastupio Na Eurosongu 1993, proglasio nas je „pobočnom satnijom Udruženog zločinačkog poduhvata“; ostali su ponavljali njihove kvalifikacije ili davali mašti na volju pa je pisac ovih redova na kraju postao ni više ni manje nego „podmuklo ustaško pseto“. Nalazili su ustaše i četnike u intelektualcima i piscima poput Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića. U svima – osim u onima koji vole Željka Komšića ili koje voli Željko Komšić. Ti i takvi ljudi bili su najglasniji Komšićevi promotori, a za sve koji su se usudili ne biti ničije ikebane, nego dirnuti u tu svetu kravu, bile su rezervirane javne poruke mržnje i nazivanje fašistima i zločino-poduhvatiteljima.

Veliko je čudo, stoga, kako je samo jedan od kandidata koalicije Demokratska fronta – Građanski savez novčano kažnjen tokom predizborne kampanje zbog jezika „koji bi nekoga mogao navesti ili potaknuti na nasilje ili širenje mržnje“.

To je na svojoj koži osjetio i Boriša Falatar, stvarni – ne ovaj ad hoc pseudonim s početka teksta. Eskaliralo je kada se nes(p)retno proljetos u Mostaru, pored ostalih građana među stotinama njih s kojima je pričao, susreo s jednim za njega i širu javnost dotad nepoznatim čovjekom, slobodnim građaninom, za kojeg će se ispostaviti da ima jednu nečasnu ratnu epizodu. Falatar se nakon tog saznanja odmah ispričao, no to za ljude iz Komšićeva tabora nije značilo ništa: prišili su mu etiketu neprijatelja Bošnjaka, čovjeka koji „ispija kafe sa isljednicima iz logora“, u čemu ne popuštaju ni danas, s tim da se ta „argumentacija“ proteže i na čitavu Našu stranku. Kad se društvo jednom nađe u stanju ludila i histerije, u ovom slučaju i na ovoj geografskoj lokaciji – antihrvatske histerije, onda je očito sve moguće i svaka podlost je dozvoljena.

I ne postavljaju se pitanja koja mogu narušiti tu sliku, primjerice pitanja o tome što su idoli antifašističke i svekolike patriotske javnosti govorili i radili 1992. i govori li to nešto o idolopoklonicima samim.

Otprilike u isto vrijeme kad je Komšić otišao na službeni ručak i piće s penzionerom Mesićem, Falatar je gostovao na Hrvatskoj televiziji gdje je, pored ostaloga, primjerice pored opravdane kritike hrvatske politike i politike Hrvatske u BiH i prema BiH, dao negativan osvrt na ljude kojima se Komšić okružio i njegovu ratnu, agresivnu i negativnu retoriku koja je dodatno pogoršala odnose između Bošnjaka i Hrvata.

To je dočekano na nož u većini sarajevskih medija i svrstano u domen izdaje i antibosanskog djelovanja; istih onih medija koji nisu primjećivali ratnu i agresivnu retoriku DF-a i GS-a, a mnogi su i sami sudjelovali u njoj. Bit će valjda da je svođenje predizborne kampanje na rat i plašenje naroda logorima pozitivna i prema budućnosti okrenuta retorika, a poruke poput one koja se našla na transparentu na Komšićevom skupu u Tuzli: „Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabimo do jaja“ poezija izgradnje boljih odnosa. Tko god drukčije misli, on je neprijatelj „demokratske većine“, pobočna satnija Udruženog zločinačkog poduhvata, ukratko ustaša, čije postojanje u BiH treba dovesti u pitanje.

„Tako govoriti izvan BiH za nekoga ko je sada i tvoj kolektivni šef države je, u najmanju ruku, hinjski i neljudski“, reći će potpredsjednik DF-a Dženan Đonlagić komentirajući Falatarov nastup. Podsjetio bih za kraj g. Đonlagića da je i Milorad Dodik njegov i naš kolektivni šef države. Nadam se da neće biti hinja i nečovjek i da će slijedeći vlastite principe za laktaškog vožda imati samo riječi hvale.


Ranije objavljeno na stranicama prometej.ba i fokus.ba

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s