Piše: Zlatko Bosnić

Ima javnih i društvenih fenomena, zbivanja i tema sveprisutnih, a nikada jasno definiranih i podrobno objašnjenih većini, tzv. prosječnom građaninu.

Šta bi značilo i kako bi izgledalo kada bi medijski prostor i vrijeme makar povremeno bili otvoreni i posvećeni pravim temama. U tom slučaju u medijima bi bilo, u tzv. općoj javnosti, mjesta i za pitanja zanimljiva i važna većini. Takva pitanja mogla bi država regulirati da važe za elektronske i printane medije, za javne i privatne servise. Mogla bi ali iz nekih razloga neće. To je suvišan luksuz za državu kakva je današnja Bosna i Hercegovina. Kada bi bilo i mnogo više vremena i medijskih načina i oblika za javne nastupe ni to ne bi bilo dostatno političarima da građanima nude svoj neartikulirani ego. Njihova već odavno bajata, nerealna obećanja i samohvalisanje građani su već odavno dešifrirali: jasno im je da nesposobni i amoralni politikanti tako čuvaju svoje ničim zaslužene pozicije. U daytonskoj BiH to glatko prolazi, a OHR i ‘’marljivi’’ Inzko dodaju svoj bahati obol – misli se na njihove plate.

I nije to sve. Mediji u najvećoj mjeri žive od donacija, od državnog budžeta sa različitih nivoa, i ponajviše od sveprisutnih reklama. Taj oblik komunikacije (reklame) čitatelja, slušatelja i gledatelja obavještava o svemu sve što se gdje i pod kojim uvjetima može kupiti. Sve je iz te masivne ponude kvalitetno, zdravo i domaće (hrana) pa još jeftino.

Važno je reći da mi u BiH nismo izmislili niti do ovoga nivoa razvili ovakve medijske programe i sadržaje. Cijela bogatstva sličnih ideja koriste se i u društvima zrelijim i razvijenijim nego što smo mi. To zapravo znači da ima smisla i rezona makar djelimično relativizirati gore izrečene stroge ocjene. Postoji i jači argument za djelimičnu relativizaciju rečene strogosti. Baš tragom jedne takve pojavnosti ispisani su ovi retci.

Subota je, 23. mart. BH Radio 1 najavljuje svoju poznatu emisiju ”Ovo je moja zemlja”. Koncepcija te emisije je jedan na jedan: novinar/ka javnog servisa i jedna osoba koja može ”iznijeti’’ tu temu. Kada je najavljeno ime govornika pisac ovih redaka pojačao je radijski ton i izoštrio svoju slušnu aparaturu. Gost govornik poznati je likovni umjetnik, ugledni građanin Sarajeva i BiH, poznat i priznat na mnogo širem prostoru. Izlagao je od Pariza do Tokija, od Moskve do Madrida, od Beča do Praga… U većini važnih muzeja i galerija bivše Jugoslavije.

Bez imalo pretjerivanja nastup ovoga važnog umjetnika i skromnog čovjeka trebao bi biti primjer i orijentir onima koji su često u javnosti, po bilo kojoj osnovi. Umjetnik o kojem je ovdje riječ ujedno je i intelektualac široke naobrazbe i znanja, a govoreći javno ništa od toga nije gurao u prvi plan. Sve mu je u priči jednostavno i skromno, ne zbog toga da ‘’kapitalizira’’ te atribute nego zato što je istina takva. A istina je njegov umjetnički i intelektualni put. Nema u toj priči nerealnog optimizma ni suvišnog pesimizma. Tu je samo realnost običnih dana, onakvih kakve sami kreiramo u datim okolnostima. Krene priča o događajima, putovanjima, susretima. Očekujete uzbudljiva sjećanja svečano upakirana u moćne slikareve boje. Ništa od toga, i dalje pulsira samo svakodnevna realnost, jer sve što se dešava desilo se baš onako kako su okolnosti nametale. Dobar je primjer za takve relacije kada gost emisije ”Ovo je moja zemlja” govori o cjelodnevnom druženju i ručku sa Ivom Andrićem, o večeri sa Kočom Popovićem, o kafi sa Zukom Džumhurom… Svjedok i učesnik tih zbivanja govori važne podatke i istine o tim velikim ličnostima, a nikako o svojim zaslugama što je u mogućnosti da javnosti posreduje takva saznanja.

Zaslugom spomenutog radio kanala i sposobne novinarke koja je moderirala razgovor, i ponajviše glavnom liku emisije, najširoj javnosti pokazano je kakva može biti medijska kompetencija i kultura. Dobro je što se to može dešavati u Sarajevu, a tek bi bilo dobro da nadležni ministri, direktori i urednici na takvim primjerima i sami uče kako u medijima može i mora biti više istine i tolerancije. Sadašnje i dosadašnje stanje funkcioniranja medija zaslužuje najniže ocjene. Ima Sarajevo, metropola evropske države, i u nekim drugim oblastima sličnih ili još problematičnijih stvarnosti. O tome nekom drugom prilikom.


Foto: Pixabay

Oglasi

2 thoughts on “Metropola mora bolje

  1. Kod nas je informiranje, zapravo – uniformiranje! Da se o mnogim stvarima, licima i pojavama govorilo prije, ne bismo danas bili pred ovim krajnje!

    Hrabrost je oduvijek bila san svakog (čak i onog ”kupljenog” novinara). Nažalost, čak i glupe izjave onih koji ”vode državu” poput one (od prije nekoliko godina) ”da narod zna da ja za njega dobro ono što je za nas dobro”, niko od poslenika ”javne riječi” (zar je glas javnosti pisac uvodnika?!) nije se usudio makar ezopovskim jezikom spomenuti, označiti sa ”glupost godine”!

    Zaboravlja se kako je najrežimskiji novinar svih vremena na ovom dijelu Balkana, ”obrenovićevac” Pera Todorović, umio ponekad učiniti i kakav hrabar i ”nepodoban” potez perom!

    Počno, zar ne, i za novinare i za – političare! 😉

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s