Metropola mora bolje

Piše: Zlatko Bosnić

Ima javnih i društvenih fenomena, zbivanja i tema sveprisutnih, a nikada jasno definiranih i podrobno objašnjenih većini, tzv. prosječnom građaninu.

Šta bi značilo i kako bi izgledalo kada bi medijski prostor i vrijeme makar povremeno bili otvoreni i posvećeni pravim temama. U tom slučaju u medijima bi bilo, u tzv. općoj javnosti, mjesta i za pitanja zanimljiva i važna većini. Takva pitanja mogla bi država regulirati da važe za elektronske i printane medije, za javne i privatne servise. Mogla bi ali iz nekih razloga neće. To je suvišan luksuz za državu kakva je današnja Bosna i Hercegovina. Kada bi bilo i mnogo više vremena i medijskih načina i oblika za javne nastupe ni to ne bi bilo dostatno političarima da građanima nude svoj neartikulirani ego. Njihova već odavno bajata, nerealna obećanja i samohvalisanje građani su već odavno dešifrirali: jasno im je da nesposobni i amoralni politikanti tako čuvaju svoje ničim zaslužene pozicije. U daytonskoj BiH to glatko prolazi, a OHR i ‘’marljivi’’ Inzko dodaju svoj bahati obol – misli se na njihove plate.

I nije to sve. Mediji u najvećoj mjeri žive od donacija, od državnog budžeta sa različitih nivoa, i ponajviše od sveprisutnih reklama. Taj oblik komunikacije (reklame) čitatelja, slušatelja i gledatelja obavještava o svemu sve što se gdje i pod kojim uvjetima može kupiti. Sve je iz te masivne ponude kvalitetno, zdravo i domaće (hrana) pa još jeftino.

Važno je reći da mi u BiH nismo izmislili niti do ovoga nivoa razvili ovakve medijske programe i sadržaje. Cijela bogatstva sličnih ideja koriste se i u društvima zrelijim i razvijenijim nego što smo mi. To zapravo znači da ima smisla i rezona makar djelimično relativizirati gore izrečene stroge ocjene. Postoji i jači argument za djelimičnu relativizaciju rečene strogosti. Baš tragom jedne takve pojavnosti ispisani su ovi retci.

Subota je, 23. mart. BH Radio 1 najavljuje svoju poznatu emisiju ”Ovo je moja zemlja”. Koncepcija te emisije je jedan na jedan: novinar/ka javnog servisa i jedna osoba koja može ”iznijeti’’ tu temu. Kada je najavljeno ime govornika pisac ovih redaka pojačao je radijski ton i izoštrio svoju slušnu aparaturu. Gost govornik poznati je likovni umjetnik, ugledni građanin Sarajeva i BiH, poznat i priznat na mnogo širem prostoru. Izlagao je od Pariza do Tokija, od Moskve do Madrida, od Beča do Praga… U većini važnih muzeja i galerija bivše Jugoslavije.

Bez imalo pretjerivanja nastup ovoga važnog umjetnika i skromnog čovjeka trebao bi biti primjer i orijentir onima koji su često u javnosti, po bilo kojoj osnovi. Umjetnik o kojem je ovdje riječ ujedno je i intelektualac široke naobrazbe i znanja, a govoreći javno ništa od toga nije gurao u prvi plan. Sve mu je u priči jednostavno i skromno, ne zbog toga da ‘’kapitalizira’’ te atribute nego zato što je istina takva. A istina je njegov umjetnički i intelektualni put. Nema u toj priči nerealnog optimizma ni suvišnog pesimizma. Tu je samo realnost običnih dana, onakvih kakve sami kreiramo u datim okolnostima. Krene priča o događajima, putovanjima, susretima. Očekujete uzbudljiva sjećanja svečano upakirana u moćne slikareve boje. Ništa od toga, i dalje pulsira samo svakodnevna realnost, jer sve što se dešava desilo se baš onako kako su okolnosti nametale. Dobar je primjer za takve relacije kada gost emisije ”Ovo je moja zemlja” govori o cjelodnevnom druženju i ručku sa Ivom Andrićem, o večeri sa Kočom Popovićem, o kafi sa Zukom Džumhurom… Svjedok i učesnik tih zbivanja govori važne podatke i istine o tim velikim ličnostima, a nikako o svojim zaslugama što je u mogućnosti da javnosti posreduje takva saznanja.

Zaslugom spomenutog radio kanala i sposobne novinarke koja je moderirala razgovor, i ponajviše glavnom liku emisije, najširoj javnosti pokazano je kakva može biti medijska kompetencija i kultura. Dobro je što se to može dešavati u Sarajevu, a tek bi bilo dobro da nadležni ministri, direktori i urednici na takvim primjerima i sami uče kako u medijima može i mora biti više istine i tolerancije. Sadašnje i dosadašnje stanje funkcioniranja medija zaslužuje najniže ocjene. Ima Sarajevo, metropola evropske države, i u nekim drugim oblastima sličnih ili još problematičnijih stvarnosti. O tome nekom drugom prilikom.


Foto: Pixabay

Oglasi

Novinarska etika i duh provincijalizma

Piše: Neven Šimić

Zanimljivo je posmatrati medije u podijeljenom društvu. Mediji u Bosni i Hercegovini su odron, reći će neko. I neće biti nimalo originalan. Štaviše, momentalno će mu se ukazati Zoran Radmilović kao Bili Piton sa čuvenom “Ajde?” replikom iz legendarnih Maratonaca. Odron medija opće je mjesto, bajata informacija, nešto što već odavno ne izaziva čuđenje kod iole upućenijeg svijeta. Pa ipak, javnost je ovdje izdresirana da taj žurnalistički odron i tu ideološku skučenost gotovo uvijek vidi u kod onog Drugog. Fragmentacija javnog mnijenja samo je odraz političke i društvene fragmentacije. Kako deideologizirati informaciju i osloboditi je političkog utjecaja? Kako postići širinu informiranja? Kako onemogućiti paljenje nacionalističkih požara koje takva medijska revnost potpiruje i stalno ih drži makar u tinjajućem stanju? To bi, prije svega, trebao biti zadatak javnih medijskih servisa. No ovo je ipak Bosna i Hercegovina. Continue reading “Novinarska etika i duh provincijalizma”

Digitalna budućnost tradicionalnih medija

Da li nam se već ‘događa’ digitalna budućnost medija, u regiji i u svijetu? Krajem prošle godine bosanskohercegovački tjednik Slobodna Bosna prešao je na digitalnu platformu, navodno kao prvi na Balkanu. Ovih dana, britanski The Independent je najavio da će svoje printano izdanje obustaviti u ožujku.

Nije sporno niti ništa novo da će mnogi tradicionalni mediji utočište morati pronaći na internetu. Međutim, da li će printani mediji dugoročno opstati i u kojoj mjeri, tj. da li će pojedine novine početi nestajati?

Neumoljiva tržišna logika kaže da je internet budućnost jer mlađe generacije naprosto ne kupuju novine, ni dnevne ni tjedne; do informacija dolaze najviše koristeći pametne telefone. S jedne strane to bi medijima moglo pojednostaviti ‘proizvodnju’ i sniziti operativne troškove, ali ih s druge strane čeka veliki izazov, pogotovo za medije u regiji – kako svoje internet stranice učiniti profitabilnima? Velike medijske kuće poput The Guardiana već neko vrijeme zarađuju više od digitalnih izdanja nego od tradicionalne novine, ali to su mediji na engleskom jeziku i s globalnim dometom. Medijima u regiji posao je otežan zbog malog tržišta koje osim toga pati od barem dva i pol desetljeća loše ekonomske situacije.

Što je rješenje? Da li će naši mediji moći živjeti od oglašavanja koje će s papirnog samo preći u digitalni oblik? Da li će i u kojoj mjeri zaživjeti prilagođeni sponzorirani sadržaj ( tzv. native advertising)? To su nimalo laka pitanja koja prije ili kasnije iziskuju odgovore.

Jedan od modela koji se dosada pokazao uspješnim i koji bi mogao poslužiti kao primjer i smjernica je hrvatski portal i tjedna novina Telegram. Oni funkcioniraju kao dobro posjećeni portal, dok subotom izlaze kao novina ‘engleskog’ stila s mnoštvom dodatnih sadržaja.

Još jedna dobra vijest za tradicionalne novine je da čitatelji izgleda i dalje preferiraju ono što im je poznato i da više vjeruju tradicionalnoj novini – ovaj put u digitalnome formatu – nego novome digitalnom mediju.

U svakom slučaju, za sve koji rade u medijima kao i za konzumente sadržaja ovo su uzudljiva vremena.

DD

PS. Od objavljivanja teksta Telegram je obustavio svoje tiskano izdanje.