Ništa od trilogije: Brexit, Trump, kraj Unije

Piše: Marko Kostanić

Europa ipak može odahnuti, složni su mejnstrim komentatori u svojim ocjenama izbora za Europski parlament diljem kontinenta. Ovi su izbori predstavljani kao ključni za budućnost Europe i zapravo potencijalni kraj trilogije: Brexit, Trump i kraj Unije. Međutim, takav rasplet po kojem bi većinu u europarlamentu činile snage koje se protive njegovu postojanju nismo vidjeli. Ni blizu.

Glavna vijest je zapravo rekordna izlaznost. No, to vrijedi samo za zapadne zemlje i starije članice Unije dok je na Istoku situacija u pogledu izlaznosti i dalje mizerna. Što nije ni čudno ako znamo kolika je “izlaznost” u obliku migracija s Istoka prema Zapadu kontinenta. Visoka izlaznost na Zapadu uglavnom se tumači kao konačno “europsko sazrijevanje” tamošnjih birača. Zašto se to “sazrijevanje” dogodila baš u ovom periodu, zasad se ne objašnjava detaljno. Tumači ga se ili kao strah od desnice ili kao povjerenje u desnicu.

Ovi su izbori prikladni za raznolika tumačenja. Zbog svog obima i specifičnosti pojedinih zemalja trpe različite analitičke naglaske. Trendovi se, dakako, na europskoj razini mogu ocrtati, ali i dalje rezultati proizlaze iz specifičnih nacionalnih dinamika. Kao što i te nacionalne dinamike polučuje različite rezultate u odnosu na nacionalne izbore. Tako da svaka zemlja zasebno zaslužuje zasebnu analizu. No, poneki opći uvidi se mogu iznijeti, iako s dozom opreza.

Prepoznatljivi trendovi

Pored rekordne izlaznosti, kao ključan rezultat se nameće razmjerni kolaps stranaka desnog i lijevog centra, pučana i socijalista. Ti rezultati su na tragu onih koje su te stranke doživljavale u nizu europskih zemalja. Ipak, valja naglasiti, na osnovi upozorenja koja smo iznijeli ranije, da se ne radi o trendovima prisutnima u svakoj zemlji i da se ne odvijaju po istom obrascu. Na primjer, ovim su izborima u Španjolskoj političkom scenom opet “zagospodarile” političke snage centra. Bez obzira na specifičnosti, jasno je da desni i lijevi centar više nemaju zajedno većinu u europarlamentu. No, čini se da njihovi glasovi nisu otišli tzv. populističkoj desnici.

Veliki iskorak na izborima u broju mandata su ostvarili liberali i zeleni. Opet, za svaku zemlju bi trebalo odraditi posebnu analizu, ali prema svemu sudeći radi se o biračima centra koji su izgubili povjerenje u dominantne stranke. Rast liberala je u najvećoj mjeri uvjetovan pojavom Macrona i njegovim mandatima u Francuskoj. Mnogi kao ključan faktor uspjeh zelenih ističu rast ekološke svijesti i sve veću ulogu koju klimatske promjene igraju kao političko pitanje. U tome zasigurno ima nešto istine, ali ne smiju se zanemariti specifičnosti kriza stranaka desnog i lijevog centra u pojedinim zemljama. Kao na primjer u Njemačkoj gdje su zeleni osvojili 20% glasova i čiji je rast u posljednje dvije godine uvjetovan razočaranjem urbanih srednjih klasa u antiimigrantski zaokret demokršćana i lutanjem socijaldemokrata.

Ljevica u raskoraku

Ekstremna desnica je ostvarila zamjetan uspjeh, ali i dalje daleko od toga da predstavljaju ključan faktor. Najveći pobjednik je Matteo Salvini, a i to puno više govori o talijanskoj političkoj sceni nego o “političkom duhu” Europe. Oni su zasad podijeljeni u tri kluba i tek treba vidjeti hoće li doći do nekog tipa ujedinjenja i kome će se priključiti mađarski Fidesz nakon što su ih pučani suspendirali. Viktor Orban je najavio suradnju sa Salvinijem i novim klubom nacionalista. Ipak, među svom tom takozvanom populističkom desnicom postoje znatne razlike koje ipak priječe značajnije ujedinjavanje. Kao dva ključna faktora mogu se istaknuti odnosi prema Rusiji i Putinu te ekonomske politike. Na primjer, poljski nacionalisti nisu baš naklonjeni Putinu, dok se recimo AfD i Marine Le Pen, barem retorički, ne slažu baš oko poželjnog stupnja slobode tržišta.

Za kraj ostaje ljevica koja je opala u snazi izgubivši trinaest mandata. No, pored razočaravajućeg rezultata, više plaši priličan izostanak političke imaginacije. Ljevica je naprosto ostala u raskoraku. Jedno krilo se zaglavilo između kritike Europske unije i “koalicije” s establišmentom u obrani EU od desnih snaga. Takva pozicija naprosto paralizira i ne uspijeva gotovo nikoga mobilizirati van postojeće baze. A drugo nastoji oponašati “populističku” desnicu pa se prodaje kao neki tip lijevog “suverenizma” koji često koketira s nacionalizmom. Ova pak pozicija ostaje podložna trendovima i oscilacijama ovisno o “protestnoj” konkurenciji. Ni jedno ni drugo krilo ne predstavljaju uvjerljivu početnu točku za rast europske ljevice. A hitno ju trebamo.

(Bilten)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s