‘Stronger together’ is a well-known saying, easily applicable to political life in Croatia. This is especially the case with the liberals; a number of small, centrist parties that aren’t capable of crossing the electoral threshold on their own. With few notable exceptions, such as winning the mayoral seat in Split, these parties are quite marginal on the political scene traditionally dominated by the two big parties, HDZ and SDP, as well as temporary successes by parties that are to the left and right of the two main players. This is a shame because liberals would have a lot to offer. It is moreover exceedingly important to have healthy competition, to have more than two choices, more than two rather ossified world views. Above all, more than the appalling, worn-out ideological battle between Ustashas and partisans.
“Zajedno smo jači” svima je poznata izreka, lako primjenjiva na politički život u Hrvatskoj. To se posebno odnosi na liberale, na koloplet malih centrističkih stranaka koje same ne prelaze izborni prag. Osim par značajnih iznimki poput osvojenog gradonačelničkog mjesta u Splitu, ove stranke prilično su marginalne na političkoj sceni kojom tradicionalno dominiraju HDZ i SDP, te zasad povremene pojave, stranke i opcije koje su lijevo i desno od dvije glavne stranke. To je šteta, jer liberali bi imali dosta toga korisnog za reći i ponuditi. Osim toga, jako je važno imati zdravu konkurenciju, imati više od dvije opcije, od dva odrvenjena svjetonazora, više od nesretnih i pohabanih ustaša i partizana.
Europa ipak može odahnuti, složni su mejnstrim komentatori u svojim ocjenama izbora za Europski parlament diljem kontinenta. Ovi su izbori predstavljani kao ključni za budućnost Europe i zapravo potencijalni kraj trilogije: Brexit, Trump i kraj Unije. Međutim, takav rasplet po kojem bi većinu u europarlamentu činile snage koje se protive njegovu postojanju nismo vidjeli. Ni blizu. Nastavi čitati “Ništa od trilogije: Brexit, Trump, kraj Unije”→
U posljednjih pet desetljeća europsku politiku oblikuje jednostavna paradigma: na vlasti se izmjenjuju dva velika politička bloka. To obično uključuje kršćansko-demokratski desni centar i socijaldemokratski lijevi centar, uz znatno manje liberalne stranke koje međutim često igraju odlučujući ulogu u prevazi između dva bloka.
Dominacija europske politike od strane ove dvije političke obitelji bila je tolika da je sredinom 2000-ih bilo teško i zamisliti da bi politička stranka mogla doći na vlast ako ne pripada (i ne uživa podršku) jednoj od dviju glavnih europskih političkih obitelji. To su Europska pučka stranka (kršćanski demokrati) i Stranka europskih socijalista (koja je unatoč imenu u biti socijaldemokratska, barem od sredine 1980-ih, a neke stranke članice odbacile su marksizam već 1950-ih i 1960-ih).
Konvencionalna mudrost uvijek je pretpostavljala da su ova dva bloka, koja dominiraju europskom politikom još od razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, prevelika da bi ikada propali. Međutim, od početka svjetske ekonomske krize 2008. nezadovoljstvo birača i društveni problemi širom kontinenta najavili su atomizaciju političkog života na štetu klasičnih, krovnih stranaka, kako desnog tako i lijevog centra. Nedavni izborni rezultati u Španjolskoj su savršena ilustracija ovoga trenda.
Od prvih demokratskih izbora 1977. godine, španjolskom političkom scenom dominirali su veliki blokovi desnog i lijevog centra. Takvo stanje počelo se raspadati 2015. godine s pojavom dvaju snažnih novih stranaka: Podemosa na ljevici i Ciudadanosa na desnom centru. Ovdje, kao i drugdje, novi igrači predstavljaju izazov staroj paradigmi političkih odnosa, koja je čak i u svojim najkonkurentnijim razdobljima u suštini bila jedan vrlo konsenzualni odnos između lijevog i desnog centra. Kako širom Europe opada utjecaj kulturnih i gospodarskih institucija koje im pružaju ideološke i institucionalne infrastrukture – crkve za desni centar i sindikalnog pokreta za socijaldemokrate – pitanje identifikacije postaje manje jasno na obje strane.
Čini se da u budućnosti više nećemo imati sustav u kojem samo dva poltička bloka imaju glavnu riječ u debati o “socijalnom tržišnom gospodarstvu”. Umjesto toga, sustavom bi mogla dominirati s jedne strane politička jezgra u rasponu od klasičnih do socijalnih liberala, a s druge pokreti u nastajanju koji se bore protiv establishmenta i staroga poretka.
‘Izazivači’ svakako nisu homogeni u svojim ideološkim pogledima – jedino što ih spaja je mržnja spram sadašnjeg liberalnog sustava. Lako je vidjeti da vrlo malo stvari povezuje npr. španjolski Podemos, koji je za azilante, regionalizaciju i ekonomski neo-marksizam; nizozemsku Stranku za slobodu, koja se u velikoj mjeri protivi imigraciji, protiv je islama i zalaže se za nacionalni suverenitet; te stalno mijenjajuću Alternativu za Njemačku.
Alexis Tsipras i Pablo Iglesias
Međutim, ako zagrebemo ispod površine nije tako teško pronaći zajedničko tlo između ovih skupina: većina se protivi Washingtonskom konsenzusu o slobodnoj trgovini i liberalnoj ekonomiji. Također, žele više državne intervencije u ekonomskoj sferi, bilo izravno ili neizravno. Osim toga, nastoje svoje programske ciljeve prikazati kao neku vrstu povratka u blagostanje, koje se povijesno obično nalazi negdje između 1960-ih i 1980-ih godina u zapadnoj Europi, ili 1920-ih godina u srednjoj Europi, prije nego što je grijeh globalizacije navodno uništio nade u bolju budućnost, bilo da o budućnosti misle kao o suverenitetu ili kao o socijalističkome internacionalizmu. Za kraj, gotovo sve spomenute stranake i skupine traže procjenu i promjenu vanjske politike svojih zemalja, obično želeći odmak od bliskog saveza sa Sjedinjenim državama i okretanje prema Istoku - zbog balansa u odnosu snaga između Washingtona i Moskve ili zbog saveza s “istočnim” silama koje se smatraju ispravnim modelom za razvoj.
Izgleda da se nameće jedno važno pitanje: da li smo svjedoci fundamentalne prijetnje modernim liberalno-demokratskim institucijama (što je u nekim slučajevima svakako istina), ili se radi o ne baš tako štetnome zaokretu u shvaćanju pojmova poput ‘lijevo’ i ‘desno’, uz ponovnu politizaciju pitanja oko kojih je do sada postojao relativni konsenzus među elitama: pitanja poput imigracije, Europske unije i uloge države u gospodarstvu. U oba slučaja, koncepti poput ‘lijevog’ i ‘desnog’ na način kako su definirani socijaldemokracijom ili kršćanskom demokracijom uvelike su oslabljeni.
Veliki dio uspjeha buduće evolucije širom kontinenta ovisit će o sposobnosti europskih sustava da odgovore na izazove koje su postavili populisti, što u nekim slučajevima znači kooptirati manje ekstremne elemente ‘izazivača’ s ciljem da se ojača sustav.
Kada je riječ o odgovoru na izazove, tradicionalne stranke suočene su s činjenicom da se moraju iz temelja transformirati da bi opstale: ideološki, putem redefiniranja i repolitizacije onoga što su do sada bila tehnička pitanja, te institucionalno, na način da pojednostave svoj rad i da si daju veću sposobnost manevriranja. U nekim drugim slučajevima opstanak će također ovisiti o sposobnosti postojećih struktura da apsorbiraju ‘izazivače’ tako što bi im dali udio u sustavu. Ova strategija nije bez svojih izazova i zahtjeva posebne liderske sposobnosti, jer postoji inherentni rizik da bi jednom kada budu uključeni u vlast populisti mogli iskoristiti situaciju da nadjačaju svoje liberalne suparnike i unište postojeći poredak.
No, to samo potvrđuje ideju da tradicionalne stranke sada trebaju razmišljati izvan postojećih okvira ako žele opstati, jer stara debata - socijaldemokracija ili kršćanska demokracija - više nije relevantna u današnjoj Europi. Uvažavanje promjena i prilagodba na novu stvarnost (sa ili bez rebrandinga) bit će jedini način na koji tradicionalne europske stranke mogu preživjeti trenutni val populizma koja prijeti da ih preplavi.
digitalnademokracija.com 