Bh. imidž: Sablasna kadrovska politika i korupcija vulgaris

Piše: Nedžad S Hadžimusić

Nakon pada Berlinskog zida, uslijedio je crescendo kopernikanskih promjena u ritmu bez presedana. Taj proces fundamentalnih političkih, ekonomskih, tehnoloških i svekolikih promjena nadalje traje kao jedina konstanta u modernom svijetu. Globalizacija i planetarna ekonomska međuzavisnost neumoljivo diktiraju prilagođavanje novim pravilima igre kroz nužnu reviziju koncepta vanjskopolitičkog nastupa.

Vjerovatno najbolja definicija diplomatije ikad je izjava lorda Palmerstona, britanskog državnika iz XIX stoljeća, koja ostaje ultra-aktuelna i danas: Mi nemamo vječite saveznike kao što nemamo ni vječite neprijatelje. Samo su naši interesi vječiti i naša je dužnost da ih slijedimo.

U međuvremenu, u svjetskoj areni se neprekidno odvijaju promjene o kojima svaka uspješna diplomatija vodi računa na način da stalno oštri i uštimava alate neophodne za ostvarenje vječitih državnih interesa. Sve do potkraj hladnog rata, diplomati su ulazili u bilateralne i multilateralne pregovore naoružani rigidnom političkom ideologijom i/ ili grupnim interesima vojno-političke alijanse njihovih država, konspirativno upakovanim i precizno posloženim u glavama oko stola, kao i u papirima pred njima. U tradicionalnoj diplomatiji, prije globalizacije, glavne odlike diplomata su bile podobno porijeklo i društveni status porodice odane režimu, u kombinaciji sa iskustvom u vojnim strukturama. Danas u međudržavnim pregovorima dominiraju ekonomski interesi i dozirana transparentnost kao instrument javne diplomatije kojom se postižu ciljani efekti u domaćoj i svjetskoj javnosti.

Konzekventno, u uređenim državama i onim koje imaju ozbiljne namjere da to postanu, izoštren profil diplomata podrazumijeva (a) nadprosječan nivo opšte naobrazbe, plus specijalizirano obrazovanje u domenu makro-ekonomije, međunarodnog biznisa, medija i odnosa sa javnošću, (b) pored tečnog maternjeg jezika (!), obavezan, tečan engleski u audio i pisanoj varijanti, uz poznavanje još najmanje jednog stranog jezika na adekvatnom nivou – kao neophodnih alata u ovom specifičnom esnafu i (c) detaljno i odgovorno verificiranje nivoa obrazovanja, valjanosti prezentiranih diploma i certifikata – sve to iz profesionalnih, sigurnosnih i higijenskih razloga.

Sličan, nešto manje zahtjevan profil vrijedi i za predstavnike ostalih resora vlade i članove parlamentarnih delegacija koje imaju intenzivne kontakte sa inostranstvom, s tim da kod nepoznavanja engleskog jezika u ozbiljnim zemljama nema popusta.

GEOEKONOMSKA MEĐUZAVISNOST I MULTILATERALNA DIPLOMATIJA:

Prema međunarodnim autoritetima i ekspertima (Albright Madeleine, Kissinger Henry, Nye Joseph, Baldwin David, Leguey-Feilleux, Jean-Robert, Trunkos Judit...), fenomen globalizacije je isuviše nov da bi se njegovi dugoročni efekti na modernu diplomatiju mogli objektivno mjeriti. Istovremeno, oni preporučuju da efekti globalizacije na kratak rok zaslužuju pojačano, trodimenzijalno praćenje – iz kvalitativnog, komparativnog i analitičkog rakursa.

Ekonomska međuzavisnost neumoljivo upućuje vodeće svjetske aktere da sarađuju kako bi pronašli najoptimalnije odgovore na današnje geoekonomske izazove njihovom održivom razvoju i dostignutom životnom standardu. Te teme dominiraju na godišnjim susretima na vrhu G-8, G-20 na globalnom planu, te na redovnim i vanrednim skupovima visokih predstavnika EU u Briselu, skupovima regionalnih organizacija poput Nordijskog vijeća (grupacija skandinavskih zemalja), ASEAN-a (grupacija azijskih zemalja), NAFTA-e (sjevernoameričke zemlje), kao i na skupovima regionalnih organizacija u okviru procesa SEECP (koji okuplja zemlje takozvanog zapadnog Balkana, odnosno zemlje proizišle iz bivše Jugoslavije, minus Slovenija, plus Albanija, Grčka, Turska, Bugarska, Rumunija, Moldova…).

Snažan porast broja međunarodnih organizacija proizveo je i nove kaste diplomata. Prvu čine diplomati privremeno sekondirani, delegirani u međunarodne organizacije, odnosno upućeni tamo na osnovu pripadajućih kadrovskih kvota i plaćeni dijelom ili u potpunosti od strane zemalja članica iz kojih dolaze. Drugu kastu čine diplomati angažovani na slobodnom međunarodnom tržištu rada i plaćeni u cijelosti iz budžeta dotičnih međunarodnih organizacija prema preciznim i globalno transparentnim kriterijima. Zbog sve šire lepeze i specifične težine međunarodnih pitanja diplomati, ukoliko žele visoko držati zastavu države i biti uvažavani partneri u komunikaciji sa kolegama iz drugih zemalja ili međunarodnih organizacija, moraju biti adekvatno pripremljeni i verzirani u mjeri koja će osigurati najbolji ili otkloniti nepovoljan ishod bilateralnih i multilateralnih pregovora.

Značaj vladanja materijom danas nadilazi klasičnu diplomatsku etiketu i protokol. Na današnjim skupovima na vrhu, summit diplomacy, u delegacijama pojedinih država sve više su zastupljeni ekonomski i finansijski eksperti kojima su po defaultu bliska pitanja i izazovi svjetskog tržišta.

GLOBALNI AMBIJENT I EKONOMSKA DIPLOMATIJA

Ako korektna definicija ekonomske diplomacije podrazumijeva korištenje resursa diplomacije za postizanje ekonomskih ciljeva, male zemlje poput BiH i zemalja u okruženju jednostavno moraju pronaći takozvane niše globalnog tržišta gdje će – svojim komparativnim prednostima, kapacitetima i inteligentnim pridobijanjem potentnih partnera – osigurati postizanje zacrtanih ekonomskih ciljeva. Svakako da u tom procesu treba širom otvoriti oči i uključiti sve antene, obzirom da na male privrede non-stop vrebaju pozitivni, ali i negativni efekti procesa globalizacije. Informatička tehnologija, podrazumijeva djelovanje urbi et orbi u realnom vremenu.

Na jednoj strani racionalizira se vrijeme&novac, a na drugoj omogućava globalna standardizacija komuniciranja, čime se olakšava i pojednostavljuje ukupan ambijent djelovanja online, takozvane digitalne diplomatije. Potencijalni negativni refleksi tokom ovog procesa leže u realnom uvećavanju rizika od instant konkurencije i/ili hakera (cyber crime) obzirom da su informacije simultano dostupne velikom broju nedovoljno zaštićenih korisnika, o čemu svjedoči globalni skandal sa WikiLeaksom. Podjela uloga u procesu globalizacije jasno ocrtava jaz između bogatih i siromašnih zemalja. Neke zemlje iz ove druge skupine nadalje zaostaju za razvijenima. Po linearnom računanju vremena/godina, to zaostajanje se u nekim dijelovima Afrike, zaboravljenog kontinenta, mjeri i trocifrenim brojkama. Zemlje svjesne ove činjenice su ispravno fokusirane na odabir strategije i pravaca djelovanja sopstvene ekonomske diplomatije kako bi u najkraćem mogućem roku premostile gap i uhvatile priključak.

Istovremeno, razvijene zemlje se nalaze ili su u fazi nastajanja takozvanog društava znanja, odnosno ekonomija znanja – soft power. U procesu globalizacije njihova tehnološka dostignuća sve brže prelaze u vlasništvo ostatka svijeta i djeluju kao inkubatori u zemljama koje su na vrijeme prepoznale nova pravila igre i značaj modernog koncepta razvoja. Niz uspješnih priča pokazuje da je i u relativno manjim, pa i malim zemljama moguće razvijati ekonomiju znanja i plasirati je na globalno tržište. Ovo potvrđuju ekonomski prodori nordijskih zemalja, Južne Koreje, Hong Konga i ostalih azijskih tigrova.

Krajem prošlog i na početku ovog stoljeća u taj klub iz drugog plana velikim koracima ulaze takozvane izranjajuće ekonomske sile Kina, Indija, Brazil, Meksiko, Poljska, te Turska – evropska Kina, sve naoružane kolosalnim potencijalima u prirodnim i ljudskim resursima. Kako se kazaljka ekonomskog liderstva lagano kreće od Zapada ka Istoku i Euroaziji, ovaj proces se postepeno multiplicira i širi polazeći od donedavno nedodirljive pozicije zemalja takozvane Triade – SAD, Njemačke i Japana, prema zemljama grupacije BRIK – Brazil, Rusija, Indija i Kina. Ova se, opet, širi dalje na grupaciju BRIKSA – BRIK zemlje, plus Južna Afrika.

Zato, kod definiranja strategije globalnog ekonomskog nastupa, ove činjenice postaju parametri od kapitalnog značaja. Analitičko praćenje postmodernih političkih procesa koji su, na jednoj strani zahvatili zemlje regiona Srednje i Jugoistočne Evrope, ali i one specifične za etablirane demokracije i supra-države, poput EU, definitivno ostaje business as usual u permanentnom artikuliranju ciljeva moderne diplomatije.

Na drugoj strani, to su procesi koji su nedavno, u dosta agresivnoj formi iz temelja uzdrmali zemlje čiji su društveni život do jučer definirale plemenske zajednice i milost manje-više klasičnih orijentalnih despotija. Zemlje Bliskog Istoka danas izlaze iz feudalizma izravno u kapitalizam, sa svim izazovima i strepnjama koje budući razvoj nosi. Ovdje nije na odmet doza rezerve prema poplavi estradnih eksperata za Bliski Istok i Arapsko proljeće, posebno onih koji nude instant analize i skaču u zaključke. Fenomen cikličnih kriza je notorna karakteristika ekonomskog razvoja. Na žalost, već nekoliko godina svjedoci smo i globalne finansijske krize koja je, uz ostalo, skinula istorijsku prašinu sa upozorenja iz nekad kultnog djela Karla Marxa Kapital.

Tako su usred krize lansirane i duhovite ideje da se kod pojma kapitalizam u pisanoj, English verziji (capitalism) slovo C zamjeni sa K, sve u čast dobrog, starog Karla. Ova gorka pilula je ujedno najozbiljnije upozorenje na činjenicu da u globaliziranom svjetu kriza može globalno osvanuti u bilo koje doba sa nepredvidljivim posljedicama – naročito za seljake, radnike i poštenu inteligenciju.

Dakako, kriza je uvijek indikator postojanja strukturalnih negativnih procesa u privredama pojedinih zemalja, odnosno u ekonomskoj filozofiji globalnih igrača koja onda kontaminira ostatak planete, da bi prije ili kasnije inducirala procese globalnog ekonomskog oporavka. Tako kriza otvara mogućnosti da u periodu dok traje ili jenjava, (ekonomska) diplomatija ponudi rješenja za ograničenje štete i pronalaženje izlaza. Vrijeme je najbolji sudija i pokazaće da li su astronomske sume finansijske pomoći posrnulim svjetskim bankama, transnacionalnim kompanijama i državama donijele solidna rješenja na duži rok ili je u pitanju samo kupovina vremena.

Korupcija, organizirani kriminal i međunarodni terorizam, definitivno su troglavi neprijatelj broj 1 održivom unutrašnjem razvoju i konstruktivnoj međunarodnoj saradnji. Prema nedavno objavljenoj studiji geostrateškog eksperta Blagoja Grabovca (Geopolitika i Balkan u izdanju ljubljanskog IFIMES-a), zlatno doba ove danas posebno razigrane hobotnice počinje nakon tektonskih geostrateških promjena – raspada SSSR-a i ratova na njegovoj periferiji, kao i onih u bivšoj Jugoslaviji.

U poglavlju Organizirani kriminal i korupcija dominantno geopolitičko sredstvo autor studije ukazuje na kontinuitet i realne potencijale prirodnog savezništva korupcije, organiziranog kriminala i terorizma. Pri tome, upozorava na (ne)raskidivo bratstvo i jedinstvo organiziranog kriminala i regionalnih političkih elita, impregnirano u sve instance vlasti u takozvanim novim demokracijama. Bez mrve patetike, Grabovac krajnje ozbiljno elaborira realnu prijetnju da su ova tri jahača Apokalipse zapravo avangarda koja može povući i okidač za uvod u treći svjetski rat.

Sve intenzivnije prirodne katastrofe i pandemije globalnih razmjera ukazuju da se radi o ponovljenim kataklizmičnim upozorenjima kako održiv razvoj nije moguć ako je u suprotnosti sa trajno superiornim zakonima majke prirode. Zato je u okolišno osvješćenim, odnosno u pametnim gradovima, regijama i zemljama ekologija inaugurirana kao top-tema. Tamo (blago njima) nadležne administracije moralno i materijalno favorizuju društveno odgovoran pristup u cilju zaštite i očuvanja prirodnog okoliša. Međutim, nezajažljiva halapljivost globalnih ekonomskih igrača u trci za profitom i razvojem po svaku cijenu, nadalje kompromitira produktivne napore ostatka međunarodne zajednice u pravcu da pravovremenim i obavezujućim odlukama za sve prekine taj negativan trend.

Globalni zagađivači su ujedno i najmoćnije svjetske sile koje udruženo blokiraju značajnije uspjehe niza međunarodnih skupova na ove teme. Pri tome, služe se i naručenim naučnim studijama kojima se diskredituju kao paranoični i ničim ozbiljnim utemeljeni strahovi od globalnog zagađivanja, zatopljavanja, takozvanog fenomena staklene bašte, nedovoljno ispitanih vakcina i slično. U međuvremenu, naša plava planeta šalje nove kataklizmične signale i prejasne poruke…

(NE)NAUČENE LEKCIJE U BiH

Moderna diplomatija definitivno izlazi iz klasičnih resorskih okvira i postupno se širi na ostale institucije vlasti u promicanju državnih interesa, te preuzima primat i u medijima, jer njeni uspjesi kao opipljive dobre vijesti nadilaze i zasjenjuju događaje koji imaju isključivo politički karakter. Danas ekonomskoj diplomatiji pripada pozicija spiritus movens ukupnih diplomatskih aktivnosti prema diplomatskom koru i drugim stranim predstavnicima u zemlji prijema, te putem mreže DKP prema različitim partnerima u inostranstvu. Taj koncept je nedavno obznanila i nova ministrica vanjskih poslova susjedne i prijateljske Hrvatske, najboljeg evropskog đaka u regionu.

Ovakav pristup nužno podrazumijeva odgovarajuću edukaciju kadrova tog neophodnog ljudskog kapitala ne samo u resorima vanjskih poslova što je condicio sine qua non. U svakom slučaju, novom/starom šefu bh. diplomatije se, po definiciji, nudi manevarski prostor da, uz podršku Predsjedništva BiH u novom sastavu, poduzme neophodne korake u svijetlu ocjena stanja u MVP-u BiH koje je sam nedavno izložio u intervjuu banjalučkom Glasu, koji su prenijele i banjalučke Nezavisne novine. Kakogod, radi se o dijelu ozbiljnog posla koji svakako započinje, ali ne završava pospremanjem samo u tom resoru/izlogu države – u cilju popravljanja imidža države koji je već godinama u slobodnom padu…

BiH OČIMA PRIJATELJA I POTENCIJALNIH STRATEŠKIH PARTNERA

Iako svi pozdravljaju osnaženo prisustvo EU u BiH u sklopu nove globalne podjele odgovornosti između ključnih transatlantskih aktera, prijatelje BiH i potencijalne strateške partnere zabrinjavaju i odvraćaju sablasna kadrovska politika i korupcija vulgaris u zemlji gdje nadalje caruje filozofija da je vrijedniji gram vlasti nego tovar zlata (da ne bude zabune, u prevodu za nenavježbane državne dužnosnike ovo znači uzmi kol’ko možeš dok možeš!). Ovim se i objašnjava zaostajanje, to jeste uglavnom deklarativno približavanje BiH prema EU i NATO u odnosu na sve konkretnije iskorake ostatka regiona.

Naročito se ukazuje da ozbiljan hendikep po imidž BiH predstavlja prisustvo međunarodne zajednice u liku njenog visokog predstavnika. Uz dužno uvažavanje ukupnih napora Ureda visokog predstavnika pod supervizijom zemalja PIC-a, Vijeća za implementaciju Daytonskog mira, svi ističu da je ova institucija vremenom, uz samoodricanje od kontraproduktivnih Bonskih ovlasti, objektivno izgubila svoj raison d’etre. Tako, uz najdražeg dežurnog neprijatelja, predsjednika manjeg entiteta, OHR služi uglavnom kao paravan i alibi domaćoj političkoj eliti da u nedogled prakticira vlast bez preuzimanja odgovornosti za katastrofalno stanje u zemlji. Dovoljno govori činjenica da danas, dvije decenije nakon njenog međunarodnog priznanja, i susjedi i ostatak svijeta, prepoznaju BiH kao nefunkcionalnu državu. Prema ambasadoru SAD u Sarajevu, bh. političari će sačuvati svoj posao i onima koji su ih izabrali pokazati liderstvo ukoliko se odlučno okrenu rješavanju ekonomskih problema i otvorenoj borbi protiv galopirajuće korupcije, slijedeći poučan primjer susjedne Hrvatske. Koja, svijetla obraza, dogodine pomiče granicu Evropske unije na svoje karaule prema ostatku zapadnog Balkana.

---

Tekst je originalno objavljen 2012. u magazinu Start.

Izvor ilustracije: uspublicdiplomacy.org