Kritika esencijaliziranja bosanskohercegovačkih identiteta u djelu Ivana Lovrenovića

Piše: Esad Delibašić

Konstituiranje političke teorije i prakse na metafizičkoj osnovi danas bi trebalo biti stvar prošlosti. Političko mišljenje formirano na ovakav način počiva na uvjerenju da postoji transhistorijska, metafizička zbilja koja se pojavljuje kao osnovna paradigma – kako za formiranje političkog mišljenja tako i za uređenje društva i države. Platonova filozofija je primjer konstituiranja političkog mišljenja na metafizičkoj osnovi: na temelju svoje ontološke pozicije, ovaj filozof izgrađuje idealnu državu i društvo. Sve materijalne stvari su samo sjene ideja, isto stoji sa državom i društvom, ukoliko se konkretna država razlikuje od idealnog konstrukta osuđena je na propast, odnosno, ukoliko država više podsjeća na idealnu državu – utoliko je manje propadljiva. Svaka društvena promjena jeste propadanje i degeneracija izvornog oblika. Drugi veliki “transformator” ontološkog i metafizičkog mišljenja u političko je Hegel. U državama se, po Hegelu, objektiviziraju nacije koje se nalaze u neprestanoj borbi za svjetsku dominaciju, a historija ljudskog društva je medij objektivizacije Uma. Hegel prihvata Platonovu ideju da je država sve, a da individua nije ništa. Ta teza o dominaciji općeg nad pojedinačnim kulminirat će čuvenim stavom iz Fenomenologije duha: istina je cjelina.

Najteže posljedice političkog mišljenja koje je zasnovano na metafizici nastaju kada metafizičke ideje postanu osnova djelovanja političkih partija, nacija, država. Gotovo svi totalitarni sistemi barem jednim dijelom bili su zahvaćeni procesom “ontologizacije” političkog mišljenja. Izuzetak ne predstavlja ni bosanskohercegovačka etnopolitika koju karakterizira niz “metafizičkih obilježja”. Političko mišljenje zasnovano na metafizičkoj osnovi prisutno je u postsocijalizmu na način da je “metafizika klasnog i partijskog… zamijenjena… egzaltiranom nacionalnom metafizikom”. (N. Fejzić, 2003:58)

U ovom tekstu pokušat ćemo analizirati pojedine sociološke, politološke i filozofsko- političke uvide Ivana Lovrenovića u savremeno bosanskohercegovačko društveno tkivo. Fokusirat ćemo se na analizu kritičkih uvida Ivana Lovrenovića o procesima esencijaliziranja bosanskohercegovačkih kolektivnih identiteta, te na analizu njegovih anticipacija mogućih modela dekonstrukcije etniziranih društvenih formi i procesa konsolidacije društva i države.

Kritika esencijaliziranja bosanskohercegovačkih kolektivnih identiteta u djelu Ivana Lovrenovića može se pratiti na dvije razine. S jedne strane, proces esencijaliziranja ostvaruje se u idealiziranju i nametnutom metafizičkom karakteru bosanskohercegovačke države. Država se, naime, pojavljuje kao zadata i nepromjenljiva, kao entitet uspostavljen “odozgo”, čije se egzistiranje i karakter ne smiju dovoditi u pitanje. S druge strane, proces esencijaliziranja izražava se u razumijevanju nacionalnih identiteta kao vječno definiranih kolektivnih entiteta, koji ne podliježu bilo kakvoj promjeni i razvoju. Tri nacionalna identiteta pojavljuju se kao tri zatvorena, samodovoljna kolektivna bića, čiji mehanički zbir tvori esenciju Bosne i Hercegovine.

Bosanski državni esencijalizam

Etnopolitičko mišljenje zasnovano na metafizici u bosanskohercegovačkoj društvenoj stvarnosti pojavljuje se u formi “bosanskog državnog esencijalizma”. Metafizičnost etnopolitike ispoljava se u nametnutom, ideološki konstruiranom karakteru bosanskohercegovačke države. Država se, naime, pojavljuje kao zadata, definirana, kao entitet uspostavljen “odozgo”, čije egzistiranje i karakter jesu neupitni. Svako dovođenje u sumnju zadatog, definiranog karaktera bosanskohercegovačkog društva i države sumnjivo je i čin je neprijatelja Bosne. Država sa svojim definiranim karakterom stavlja se iznad svega: narod, građani, pojedinci u odnosu na tako postavljenu državu nevažni su ili su značajni samo kao instrument realizacije smisla te države. Bosanska (esencijalistička) država je onostrana, bezvremena, nepromjenjiva, i njezin “ulazak” u konkretan društveni prostor i vrijeme ne mijenja njezine esencijalističke odlike. Na ovakav način konstituirana Bosna i Hercegovina podsjeća na Platonovu idealnu državu. Građani i narodi u ovoj metafizičkoj državi pojavljuju se kao instrumenti te države, a radi se o tome da bi država trebala biti instrument građana. Lovrenović ističe da “u podtekstu mnogih debata o drukčijoj, poželjnijoj Bosni i Hercegovini, prisutna je teza o Bosni kakva je ‘bila prije’, i za kakvom bi trebalo težiti i sada, kao za konačnim i najboljim rješenjem. Malne, kao da je riječ o nekoj idealnoj, prototipnoj zajednici, i samo bi se, eto, trebalo vratiti na nju, ili proizvesti njezinu vjernu povijesnu repliku, pa da svi budu sretni i zadovolj(e)ni.” (I. Lovrenović – M. Jergović, 2010:218) Utemeljenje metafizičke Bosne i Hercegovine pretpostavlja konstruiranje idealno-tipske slike Bosne i Hercegovine, u kojoj je ona prikazana kao društvo sklada i harmonije. Ta idealistička slika, ističe Enver Kazaz, pretpostavlja da je “Bosna i Hercegovina … u povijesti društvo sklada, multikulturalno, pluralno društvo, u koje je sukob uvijek uvlačen izvana, društvo koje, ma koliko bilo podijeljeno unutar sebe, nije proizvodilo nikakvu vrstu sukoba. Ta idealistička koncepcija Bosne opasno prijeti da mi ne vidimo njenu povijesnu realnost.” (E. Kazaz, 2006:25)

Esencijalizacija bosanskohercegovačke države pretpostavlja inverzni postupak, uspostavu države “odozgo”, njezino ustoličenje i konstituiranje od strane metafizičkog subjekta. Metafizički konstrukt predstavlja idealno-tipsku formu države prema kojoj stvarni politički akteri moraju konstantno težiti. Građani i narodi u takvoj državi puke su marionete ontologizirane države, odnosi u državi izviru iz njene esencije i nisu proizvod društvenih odnosa i interakcija građana. Za razliku od konstituiranja države “odozgo”, izgradnja države “odozdo” pretpostavlja njezinu konstituciju na osnovu realnih društvenih odnosa i volje njenih građana. Dakle, nikakva “utopijska Bosna”, čiji je karakter neupitan, već država koju će na osnovi svojih potreba formirati njeni građani. Navedena analiza traži odgovor na pitanje: Jesu li države vječni entiteti kojima građani služe kao instrumentalizirana sadržina ili su, pak, one prolazne, ljudske tvorevine za čijim najboljim formama tragaju građani, s ciljem uspostave humanog društva? Umjesto plodotvorne dijalektike individualnih i kolektivnih identiteta, po kojoj je individua uvijek član nekog kolektiviteta, a kolektivitet je sačinjen uvijek od nekih individua, dolazi do nasilne suprotstavljenosti i odvajanja općeg i pojedinačnog. Kolektivni se identitet, naime, pretvara u samostalnu supstanciju, u praznu općenitost – do te mjere da individua nestaje, ili ostaje egzistirati isključivo kao sredstvo kolektiviteta.

Lovrenović kritikuje tendenciju, često prisutnu u teorijskom elaboriranju Bosne, o državi iznad svega, o neupitnosti državnog karaktera i o poniženju pojedinca postavljenog u takav kontekst: “Ako nam je važno pitanje osjećaja pripadnosti državi – ima li ga i zašto ga ima ili nema, ja bih to pitanje preokrenuo: država mora zaslužiti osjećaj pripadnosti. Jer, šta je država, pa da bi njezin stanovnik a priori morao prema njoj imati neki osjećaj ljubavi!? To je kao da smo u domeni religijskoga, jer samo Bog, ako vjeruješ u njega, zahtijeva neupitnu ljubav, a ne država. Osjećaj prema državi se stvara, stječe, to je proces, tu naša država ni po čemu ne bi smjela biti izuzetak u odnosu na druge države. No, kod nas postoji i sve se više nameće nekakav bosanski državni platonizam, ‘ideja Bosne’, ‘obrazac Bosne’, Bosna iznad svega i prije svega. Nekakav pseudoreligijski patriotizam! To nije nimalo nevažan ni bezazlen proces, i o njemu bismo morali moći analitički i kritički govoriti.” (I. Lovrenović, 2006:26)

Sveobuhvatna etnizacija društva kao izvor esencijalizacije kolektivnih identiteta

S druge strane, proces esencijaliziranja ispoljava se u razumijevanju pojedinačnih nacionalnih identiteta kao vječno definiranih kolektivnih entiteta, koji ne podliježu bilo kakvoj promjeni i razvoju. Tri nacionalna identiteta pojavljuju se kao tri zatvorena, samodovoljna kolektivna bića, čiji mehanički zbir tvori esenciju Bosne i Hercegovine. Taj proces se izražava, smatra Lovrenović, u često formuliranom političkom stavu da Bosna i Hercegovina može postojati jedino na osnovu dogovora konstitutivnih naroda. Na takav način postavljeni i shvaćeni kolektivni identiteti, tvrdi Lovrenović, onemogućavaju bilo kakav iskorak iz zatvorenog društva i etnopolitike. Radi se o poimanju nacionalnih kolektivnih identiteta kao okamenjenih nacionalnih bića.

Ovako definirani nacionalni kolektiviteti počivaju na uvjerenju da se duhovni i kulturni identitet stiče rođenjem, te da nije podložan bilo kakvim promjenama i razvoju. Nacionalni kolektiviteti u bosanskohercegovačkom društvenom kontekstu poprimaju odlike monada, od metafizičkog subjekta postavljenih samostalnih socijalnih tvorevina. Ti kolektiviteti moraju biti međusobno jasno razgraničeni – tek proces razgraničenja, “čišćenja”, uništavanja svake sličnosti i zajedništva, omogućava njihovu “istinsku” egzistenciju. Nacionalni identitet, smatra Lovrenović, izražava se u formi nacionalnog interesa. “Što bi, dakle, mogao biti nacionalni interes? Najčešće se povezuje s područjem vjere, kulture, jezika, historije, sve to zajedno proglašava se glavnim sadržajem nacionalnog identiteta, a ovi pojmovi se nude kao čvrsto određene kategorije, međusobno odijeljene jasnim etničkim granicama. Paradoksalno je, međutim, da se o takvim razlikama može govoriti jedino kada je riječ o vjerama, koje je ionako opasno miješati s političkim identitetima, jer tada prave vjere nestaje… Sve drugo – kultura, historija, jezik – suviše se prepliće, a da bi išta od toga moglo istinski predstavljati ekskluzivno područje jednoga, zasebnoga nacionalnog interesa.” (I. Lovrenović – M. Jergović, 2010:162)

Dakle, do esencijalizacije nacionalnih identiteta dolazi tako što se zajedničko, pluralno i hibridno bosanskohercegovačko socijalno tkivo počinje nasilno destruirati, grubo razdvajati (kroz tri nacionalna interesa) na tri odijeljena, u sebe čvrsto zatvorena, homogeno pojmljena nacionalna identiteta, a Bosna i Hercegovina počinje se posmatrati kao puki mehanički zbir tih identiteta. “Nacionalni identiteti, očeličeni u ratu, snažno armirani svaki svojom religijskom komponentom, danas se u Bosni i Hercegovini ne ponašaju otvoreno, kao podloga za izgradnju pluralnog a harmoničnog društva; oni se danas u Bosni i Hercegovini ponašaju kao tri zatvorena i samodovoljna, u mnogočemu konfrontirana sistema – tri mrke tvrđave čvrsto zamandaljenih kapija, s danonoćnom do zuba naoružanom stražom na zidinama identiteta.” (I. Lovrenović – M. Jergović, 2010: 166) Esencijaliziranje kolektivnih identiteta provodi se nasilnim razdvajanjem, “čišćenjem” zajedničkih identitetskih sadržaja, i to pomoću procesa općeg etniziranja bosanskohercegovačkog društva. Proces radikalnog etniziranja izražava se, između ostalog, u rascjepu javnosti na tri etno-javnosti, u uspostavi koncepta etnički čistih kultura i nemogućnosti postojanja bilo kakve zajedničke kulture, u etničkoj privatizaciji, u preobrazbi intelektualaca u etno-intelektualce, u etniziranju morala (uspostava tzv. domoljubnog morala), u konstrukciji tri povijesne istine.

Razdvajanje, “čišćenje” zajedničkih sadržaja identiteta najgrublje se i najdosljednije realiziralo u kulturi. Ivan Lovrenović u više tekstova ukazuje na pogubnost procesa etnizacije kulture i uspostavu tzv. etnički čistih kultura. “Fini bosanski poliperspektivizam raspao se danas (uz rijetke i izuzetne primjere otpora) u grubu i čistu vladavinu triju kulturnih paradigmi: bošnjačkomuslimanske, hrvatske, srpske. Svaka (misli da) mora imati: čistu svoju zasebnu povijest, čistu svoju zasebnu književnost, čisti svoj zasebni jezik…” (I. Lovrenović, 1996:147) Usljed ovakvog kulturnog koncepta, rijetko ćete naći nekoga, tvrdi Lovrenović, parafraziram, ko smatra da su ilirski, antički, slavenski, medijevalni, islamski, katolički, pravoslavni, jevrejski elementi samo dijelovi naše bosanskohercegovačke hibridne zajedničke kulturne baštine.

Uspostava tri odvojena samoegzistirajuća identiteta odvijala se i uz podjelu javnosti na tri javnosti. U Bosni i Hercegovini danas ne postoji normalna kritička javnost: uspostavljene su tri etno-javnosti. Te etno-javnosti vještački su proizvedene političkom manipulacijom, i njihova funkcija svodi se na podršku zvaničnim etno-politikama. Esencijalizacija kolektivnih identiteta realizirala se i kroz fenomen etno-intelektualaca. Intelektualci, većim dijelom, u doba nacionalističkog ludila nisu ispunili svoju zadaću. Bili su vrlo često instrumentalizirani za nacionalističke interese te, uglavnom, nisu ni predstavljali kritičku svijest društva.

Etnizacija kao instrument esencijalizacije identiteta u najradikalnijoj formi javlja se kroz etnizaciju morala. Etički principi zasnivaju se na etničkim. Ta etnizacija etičkog zasniva se na relaciji mi-oni. Za nasnaš etnos – uspostavljaju se, i važe, jedni etički principi, a za njih važe sasvim drugi principi. Ne postoje općeljudski etički principi. Ta etnizacija morala jedan je od ključnih uzroka zatvaranja u tri etnogetoizirane zajednice. Milan Kangrga iznosi stav da, s gledišta hrvatske domoljubne etike – “i u tome leži srž same stvari, postoji samo ‘dobar Hrvat’, ili zaoštreno formulirano samim time što je netko Hrvat, on je dobar Hrvat. Nema zlih Hrvata! O tome je riječ. Naime, čak i onda kad je Hrvat ratni zločinac, on ostaje dobar Hrvat, i ne samo to, nego on postaje i kao takav se slavi – vitez i heroj! Najčešće je dovoljno ako je taj Hrvat-domoljub, što se postaje vrlo jednostavno: treba se samo javno busati u prsa pri sviranju himne… Zato Hrvati samim time što su Hrvati ne mogu činiti zlo: oni ne mogu biti lopovi, kradljivci, pljačkaši narodne imovine, oni ne mogu biti ni ratni zločinci, jer su se ‘borili za Hrvatsku’…” (M. Kangrga, 2002:24) Naši su po pravilu gotovo uvijek dobri, a njihovi zli. Ne uspostavlja se distinkcija između dobra i zla kao takvih. Naš zao relativizira se navođenjem njihovog zlog. Na taj način jednostavno nije moguće izići iz usko kolektivnog poimanja svijeta, međuljudskih odnosa i morala.

Dakle, nasilno razdvajanje zajedničkih elemenata jedinstvenog socijalnog identiteta i njihovo konstruiranje i supstancijaliziranje u samostalne, petrificirane i suprotstavljene kolektivne identitete čini suštinu procesa esencijaliziranja bosanskohercegovačkih identiteta. Taj proces razdvajanja zajedničkih elemenata jedinstvenog identiteta odvija se kroz formu sveobuhvatnog etniziranja bosanskohercegovačkog društva.

Ka prostoru slobode identiteta

Teoretičari identiteta ukazuju na dvije zablude koje se često čine kada se govori o identitetu. Prva zabluda zasniva se na uvjerenju da zajednica konstituira svoj identitet isključivo iz sebe same, kao da identitet egzistira u zrakopraznom prostoru. Međutim, identitet zajednice uvijek je interakcijski oblikovan, odnosno, svaki identitet dijaloške je naravi, što znači da je i “onaj drugi” dio mog identiteta. Druga zabluda vezana za konstituiranje identiteta zajednice, sastoji se u uvjerenju da je identitet statičan, nepromjenjiv, konačan, dat jednom za svagda i da se on nikada ne mijenja. O negativnim posljedicama pogrešnog poimanja identiteta Amin Maalouf u knjizi Ubilački identiteti tvrdi: “…ako se ljudi svih zemalja, svih staleža, svih vjerovanja tako lako preobražavaju u koljače, ako fanatici svakojake fele tako lako uspijevaju da se nametnu kao branioci identiteta, to je zato što plemenska koncepcija identiteta, koja još uvijek prevladava u cijelom svijetu, pogoduje jednom takvom zastanjivanju.” (A. Maluf, 2003:25) To je koncepcija, smatra Maalouf, koja identitet svodi isključivo na jednu pripadnost.

Lovrenović smatra da bosanskohercegovačka socijalna i politička tragedija danas traži odgovor na suštinsko pitanje: “…nakon što se Bosna i Hercegovina pojavila kao zasebna država, a nacionalne kulture u njoj se konstituirale kao tri granitna politička identiteta, a sve to kroz krvavu retortu rata i masovnoga etničkog zločina, kako je moguće pronaći i primijeniti političku formulu koja bi istovremeno sačuvala dragocjeno povijesno-socijalno iskustvo zajedničkog života i interakcije, i zadovoljila nove, ultimativne zahtjeve nacionalnih kultura/identiteta?” (I. Lovrenović – M. Jergović, 2010:164)

Dekonstrukcija esencijaliziranog karaktera bosanskohercegovačke države i kolektivnih identiteta moguća je jedino na način razumijevanja interakcijskog oblikovanja identiteta. To bi, smatra Lovrenović, značilo ostvariti plodotvornu mogućnost dvostrukog pripadanja. On, naime, afirmira plurimorfnost i dijalektičnost kao najznačajnija obilježja identiteta Bosne i Hercegovine. Simultano se u dijalektičkoj igri, tvrdi Lovrenović, na jednoj razini taj identitet ostvaruje kao zajednički, a na drugoj kao tri zasebne identitetske cjeline. “Bosna i Hercegovina jest ime za civilizacijski proces, u kojemu, kao konstanti, učestvuju nacionalne kulture kao varijable, zadržavajući svoj posebni identitet, a izlažući se trajnom kulturotvornom odnosu. Zato svaka nacionalna kultura u Bosni jest i nešto-više-od-onoga-što-jest.” (I. Lovrenović – M. Jergović, 2010:163-164)

Esencijaliziranje kolektivnih identiteta zaustavit će se okončanjem procesa nasilnog razdvajanja zajedničkih elemenata identiteta putem sveobuhvatnog etniziranja i okončanjem poimanja nacionalnih identiteta kao nepromjenljivih i samokonstituirajućih monada. S druge strane, potiranje identitetskih razlika koje potiče unificirani i supstancijalizirani državni subjekt dovodi, po Lovrenoviću, do apsolutizacije razlika i dalje esencijalizacije. Prostor za slobodu identiteta treba tražiti između te dvije krajnosti – apsolutnog razdvajanja i monolitnosti – za što je, smatra on, potrebna drugačija politička klima.


(Tekst je objavljen u zborniku Ivan Lovrenović, djelo (Tešanj 2019), uz ostale tekstove sa istoimenoga skupa koji je u Centru za kulturu i obrazovanje Tešanj održan 7. i 8. prosinca 2018. godine.)

 

Literatura

Fejzić, Nedžad (2003) Od velikih očekivanja do homo sacera. Zenica: Krijesnica br. 25.

Kangrga, Milan (2005) Nacionalizam ili demokracija. Zagreb: Razlog.

Kazaz, Enver (2006) Okrugli stol: Konsocijacijski model uređenja države – spas ili krah Bosne i Hercegovine? Sarajevo: Dani.

Lovrenović, Ivan (2010) Bosanski Hrvati – Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture. Zagreb-Sarajevo: Synopsis.

Lovrenović, Ivan – Jergović, Miljenko (2010) Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata. Zagreb: Novi Liber

Lovrenović, Ivan (2006) Okrugli stol: Konsocijacijski model uređenja države – spas ili krah Bosne i Hercegovine? Sarajevo: Dani.

Lovrenović, Ivan (1998) Unutarnja zemlja. Zagreb: Durieux.

Lovrenović, Ivan (1996) Bosna, kraj stoljeća. Zagreb: Durieux.

Lovrenović, Ivan (1989) Labirint i pamćenje: kulturnohistorijski esej o Bosni. Sarajevo: NIŠRO “Oslobođenje”.

Maluf, Amin (2003) Ubilački identiteti. Beograd: Paideia.


Prenosimo sa ivanlovrenovic.com

Foto: Pixabay

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s