Emmanuel Macron, l’enfant terrible u EU i NATO (2. dio)

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Izvod iz prvog dijela: (…)Macronova ‘presuda’ utoliko više boli jer su upravo Hrvatska i BiH prije 15 godina bile istinske vedete Solunskog samita  EU – Jugoistočna Europa, dakle nesporno na čelu regionalne kolone na euro-atlantskom putu!

Ostavimo Europskom vijeću da čim prije prizemlji Macronove akrobacije oko datuma otpočinjanja pristupnih pregovora EU sa jedinim odlikašem, ali i najranjivijom državom na Zapadnom Balkanu. Paradoksalno, poučna lekcija službenom Parizu i Bruxellesu dolazi za koji dan na predstojećem samitu NATO-a u ‘prijestolnici brexita’ Londonu, (3/4 decembra o.g.) gdje će Sjeverna Makedonija pouzdano dobiti go-ahead za punopravno članstvo.

Recimo da drugi dio ubi-me-prejaka-riječ intervjua predsjednika Macrona The Enonomistu o ‘moždanoj smrti NATO-a’ spada 51 posto u tradicionalnu Francusku školu odmetničkih rezervi prema vojnoj alijansi pod neupitnom supremacijom SAD-a, a 49 posto kao  odgovor na sve ono što Zapadnoj alijansi radi 45. predsjednik SAD, do ekstrema kontroverzni Donald Trump. Od samog ulaska u Bijelu kuću, potom u tekućoj kampanji za drugi mandat (ukoliko prepliva upravo pokrenuti impeachment).

Svojevremeno, francuski grand-nation ponos je ozbiljno povrijeđen činjenicom da joj nikada nije  ponuđeno mjesto u vrhu piramide najmoćnijeg vojno-političkog saveza u istoriji – iako je to predsjednik De Gaulle formalno zatražio u pismu upućenom 17. septembra 1958. američkom kolegi Eisenhoweru i britanskom premijeru Macmillanu. Time su samo galvanizirane fundamentalne razlike između Pariza i Washingtona (i Londona). Iste su 1967. dovele do do izlaska Francuske iz zajedničkih vojnih struktura saveza i ‘selidbe’ sjedišta Zajedničke vojne komande NATO iz Francuske (Saint-Germain-en-Laye) u susjednu Belgiju (Casteau-Mons). Potom je uslijedila dugogodišnja osveta Pariza Londonu odgađanjem, odnosno sabotiranjem prijema Ujedinjenog kraljevstva u EEZ (Europsku ekonomsku zajednicu, današnju EU), etc. Istorijskom ironijom, do potpunog povratka Francuske ‘kući’ u zajedničke vojne strukture NATO došlo je u vrijeme prononsiranog degoliste Jacquesa Chiraca.

Na trenutak, pomjerimo kazaljke ovog vremeplova na 1999. Evo zašto. Dakle, četiri godine prije istorijskog Solunskog samita (2003.), u Atini  je 28. aprila 1999. održan sastanak koji se sasvim utemeljeno može proglasiti prvim na temu ‘Malog Schengena’ ikad. Organiziran je u tandemu UNECE  & SECI (Ekonomska komisija UN za Europu & Inicijativa za saradnju u jugoistočnoj Europi, kao mirnodobska post-daytonska avangarda regionalnog Pakta stabilnosti, odnosno današnjeg Procesa za regionalnu saradnju SEECP/RCC, sa sjedištem u Sarajevu).

Rezultat sastanka je zapisan i potpisan od strane predstavnika zemalja-učesnica u obliku Memoranduma o razumjevanju (MoU) o olakšicama u transportu u jugoistočnoj Europi.

Uz pristojnu notu ponosa, ekstra bonus u finalu rečenog sastanka pripao je autoru ovog osvrta, tada u svojstvu člana mješovite delegacije BiH ispred Ministarstva vanjskih poslova. Da ne bude zabune, treba imati u vidu da se sastanak odvijao u odsustvu predstavnika Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) tada pod UN sankcijama. Dakle, u doslovnom ozračju *NATO bombardovanja, kada su jata F-16 i drugih zrakoplova zapadne alijanse dan za danom iz NATO baze u Avianu (Italija) letjela zračnim koridorom – golim okom vidljiva na nebu iznad Grčke – prema Beogradu i dalje prema uredno najavljenim ciljevima u SRJ.

Da ne dužimo, prijedlog potpisnika ovog teksta u završnom plenumu sastanka kako treba ostaviti ‘otvorena vrata za SRJ’ da – kada se steknu uslovi – ista bude dijelom  ovog regionalnog MoU, proizveo je stanovit efekat, vjerujte mi na riječ. Naime, tadašnji ambasador SAD-a u Atini, uz čestitke na konstruktivnoj intervenciji diplomati koji dolazi iz Sarajeva ‘grada-brata po najcrnjoj **opsadi u modernoj istoriji, Staljingrada’,  istakao je da će o tome odmah biti obaviješteni svi DKP SAD i članica NATO! Voilà.

Na kraju, vratimo se u sadašnjost. Nova postizborna blokada institucija BiH se čvrsto drži, mada se stavovi navodno približavaju – korak po korak, plata po plata, radio ne radio. U međuvremenu, nadalje gledamo beskrajnu sagu o imperativu izmjena paleolitskog Izbornog zakona BiH, te ping pong oko slanja ultra-ispolitiziranog ANP-a, kao uslova svih uslova u provedbi izbora iz 2018. Umirujuća, prelomna vijest je došla prije neki dan iz New Yorka: Visoki predstavnik u BiH, uvaženi ambasador Valentin Inzko glatko je dobio još jedan neoročen mandat od strane Vijeća sigurnosti UN-a.


* NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije (kodno ime Operacija Saveznička sila (engl. Operation Allied Force) ili u SAD Operacija Plemeniti nakovanj (engl. Operation Noble Anvil), u Srbiji poznato i kao NATO agresija ili pogrešno Milosrdni anđeo, bila je završna faza rata na Kosovu i Metohiji, koja je trajala od 24. marta do 10. juna 1999. godine (Izvor: Wikipedia)

**Opsada Sarajeva, pod kodnim imenom ‘strateško davljenje i/ili razvlačenje pameti’ glavnog grada međunarodno priznate Republike BiH, punopravne članice OUN. Trajala je 1.425 dana – od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996 (Izvor: Wikipedia & ICTY Tribunal u Den Haagu).

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s