Tarik Haverić: Novi život starih tekstova (II)

Nastavak teksta: Novi život starih tekstova (I)

S druge strane, Vejzalajbegovićev tekst »SDA rezolucija – ko sanja Republiku BiH?«, upravo zato što je oslobođen polemičarske strasti koja i prečesto preraste u animozitet, pruža priliku za analizu cijelog žanra kojem, po mom mišljenju, pripada – a to je impresionistička politologija koja, barem kvantitativno, zauzima prvo mjesto u elektronskim medijima i kibernetičkom prostoru.

Nauka je sistematiziran skup znanja koji omogućuje da se predvide budući događaji. U nekim prirodnim naukama predviđanja su sasvim pouzdana – tako astronomi sa sigurnošću mogu da najave pomračenje Sunca ili prolazak komete. Druge prirodne nauke, kao što je meteorologija, ne predviđaju događaje s potpunom pouzdanošću već samo s višim ili nižim stupnjem vjerovatnosti.

Društvene nauke ne predviđaju događaje, već ukazuju na stupanj vjerovatnosti da do njih dođe. Iako i one svoja saznanja predstavljaju kao teorije ili zakone (npr. Duvergerov zakon u politologiji), tačnije je govoriti o »zakonitostima« ili »pravilnostima« društvenog ponašanja. No i za jedne i za druge nauke presudna je tačnost opisa određene situacije, opisa koji treba da se sastoji od empirijski provjerljivih iskaza.

Tekst Došao šejtan po svoje sadrži niz takvih iskaza, iz kojih sam deducirao predviđanje da Bosna i Hercegovina ne može postati demokratija evropskoga tipa (i ukazao na ono što vidim kao glavne zapreke za tu transformaciju). To moje predviđanje moglo se u tom trenutku (tj. 2006, kada je tekst napisan) osporiti uglavnom na tri načina: a) da se za sve ili neke konstativne iskaze iz teksta dokaže da nisu tačni jer ne odgovaraju činjenicama, b) da se prizna da su moji iskazi tačni, ali da se dokaže da postoje relevantne činjenice koje u rasuđivanju nisam uzeo u obzir, zbog čega je moj opis kao cjelina netačan, i c) da se prizna da je moj opis tačan i potpun, ali da se dokaže da sam iz njega izveo pogrešan zaključak jer je moje rasuđivanje formalno neispravno tj. nevaljano.

Četvrti način da se nepobitno dokaže da je moje predviđanje pogrešno ticao se budućnosti: recimo, da u bilo kojem trenutku nakon 2006. Bosna i Hercegovina, političkim zalaganjem Stranke za BiH pod vođstvom Harisa Silajdžića, zaista postane građanska demokratija.

To vrijedi i danas: ako ustvrdimo da je tekst »Došao šejtan po svoje« aktuelan i 2019. godine (kao što vjeruje uredništvo Prometeja, a vjerujem i ja), i ako ime Stranke za BiH zamijenimo imenom Stranke demokratske akcije, dobit ćemo predviđanje za koje će se nepobitno dokazati da je pogrešno ako u budućnosti ova stranka, ostajući na vlasti, preobrazi Bosnu i Hercegovinu u »građansku državu«.

Boris Vejzalajbegović odlučio je, međutim, da svoje »zamjerke, dopune i drukčija mišljenja« uz tekst predstavi bez empirijske provjere mojih iskaza, kao i bez dokazivanja eventualne formalnologičke neispravnosti moga zaključivanja. Svoje tvrdnje on iznosi kao uopštena nagađanja o namjerama neimenovanih aktera, što je glavno svojstvo impresionističke politologije. On, naprimjer, u naslovu svoga komentara najavljuje da će govoriti o tome »ko sanja Republiku BiH«, ali iz samog teksta ne saznajemo identitet tih sanjara. On zamjera zagovornicima »države građana« naivno vjerovanje da će uvođenjem načela »jedan građanin-jedan glas« i službenog naziva Republika Bosna i Hercegovina ova zemlja postati raj, da će poteći med i mlijeko i sl., ali ne daje imena tih naivaca niti navode iz njihovih tekstova (javnih nastupa, partijskih programa…) kojima bi to potvrdio. Kako je, od svih autora koji su o tome pisali, u tekstu spomenuto samo moje ime, dužan sam da napomenem kako je ta Vejzalajbegovićeva interpretacija mojih zalaganja za načelo »jedan građanin-jedan glas« neuspjela karikatura. To načelo ugrađeno je u politički sistem zapadnih demokratija – ali i nezapadnih. Na snazi je ne samo u Francuskoj ili Švedskoj, već i u Hrvatskoj i Rusiji, Turskoj i Srbiji… Koji ozbiljan politolog će ustvrditi da u Iranu ili Bjelorusiji »teče med i mlijeko« samo zato što se u tim zemljama šef države bira većinom glasova svih državljana? Vejzalajbegović očito ne pravi razliku između nužnog i dovoljnog uvjeta: voda je nužna za život, ali nije dovoljna – potrebna je i hrana (sunčeva svjetlost… itd.). Kada bi se demokratski model sveo na većinsko odlučivanje, sistem bi se vrlo brzo pretvorio u tiraniju većine. Zato je načelo »jedan građanin-jedan glas« nužan uvjet liberalne demokratije, ali ne i dovoljan. Potrebna su tu institucionalna rješenja, mehanizmi i procedure koji štite a) manjinu od većine, b) građanina od države i c) pojedinca od kolektivitetâ koji na njega polažu pravo, bili ti kolektiviteti većinski ili manjinski u datom društvu. No rasprava se o tome nikada ne vodi: već sâmo spominjanje većinskog glasanja dovoljno je da izazove optužbe za »unitarizam« (uz tradicionalno nerazlikovanje unitarne i centralistički uređene države), pri čemu se taj model donošenja odluka, koji je na snazi u francuskoj Nacionalnoj skupštini, američkom Kongresu i Hrvatskom saboru, samo u Bosni i Hercegovini naziva »preglasavanjem«.

Potpuno Vejzalajbegovićevo nerazumijevanje moga teksta vidi se i u načinu na koji prepričava ono što vidi kao jednu od mojih glavnih postavki: »Ne može se insistirati na državi naroda i tražiti prava za svoju nacionalnu skupinu a onda, kada uvidiš da je ’šejtan došao po svoje’, tražiti građansku državu«. Iz toga slijedi da ja smatram kako država narodâ zaista štiti prava nacionalnih skupina! Upravo obratno – ona su najbolje zaštićena u građanskoj državi, kako sam pisao u istom tekstu »Korzikanska braća« (Oslobođenje/Nedjelja, 9. oktobar 1988) spomenutom u prvom nastavku. Povod je bio jedan argument koji je Slobodan Milošević istakao u prilog tada aktuelnim »okupljanjima na nacionalnoj osnovi« kosovskih Srba i Crnogoraca:

“S pravom odbacujući apriorni negativni pred­znak koji se u nekim našim sredinama daje okupljanjima na nacionalnoj osnovi, Miloše­vić primjećuje da se »ljudi … okupljaju na onoj osnovi na kojoj su napadnuti i ugrože­ni. Ne mogu da se brane … kao Holanđani ili protestanti ili kao odgajivači pamuka ­— jer ih na toj osnovi niko i ne ugrožava«. No ovo tačno zapažanje sadrži u sebi vlastitu negaciju: nema na svijetu pravnoga sistema koji posebno štiti Burmance, posebno penzi­onere a posebno zubne tehničare. Upravo u građanskoj demokratiji koju, kako kaže Mi­lošević, »sa omalovažavanjem nekad sasvim neopravdano smatramo demokratijom niže kategorije«, pobrojane skupine zaštićene su prije i iznad svega kao građani, a ta najšira kategorija u sebi sadrži sve aspekte zaštite Holanđana i protestanata, kao i njihovog ži­vota, zdravlja i imovine” (I vrapci na grani, s. 32).

Da posebne skupine ne mogu osigurati svoj opstanak pomoću institucija koje nose njihov pečat, upozorio sam i 2007:

“Broj Hrvata u BiH se prepolovio ne zbog Dejtonskog sporazuma već zbog činjenice da su nekoliko godina ranije osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, i ako 2089. bude sjedio u Vatikanu banjalučki biskup in partibus, bit će to posljedica današnjeg ustrajavanja hrvatske političke klase na konstitutivnosti, paritetu i trećem entitetu, tj. konstrukcijama javnog prava što bi Hrvate, u kolektivnoj imaginaciji (…), upravo trebalo da zaštite!” (Čas lobotomije, s. 150)

Nažalost, podaci kojima raspolaže sama Katolička crkva daju zaključiti da će se proces pražnjenja banjalučke biskupije od katolika završiti mnogo prije 2089, i moje predviđanje je samo u tome bilo pogrešno. Kako god bilo, ja to predviđanje, naime da će »država narodâ« dovesti do materijalne, moralne i kulturne degradacije onih čije interese navodno brani, ponavljam u različitim formulacijama punu 31 godinu. Volio bih da me stvarnost demantirala, ali nije: Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Ostali odlaze iz Bosne i Hercegovine u zemlje u kojima nisu konstitutivni niti imaju »legitimne predstavnike«, i u kojima je njihov »identitet« osiguran isključivo pravnim sredstvima građanske demokratije – koja u našim uvjetima nije suprotstavljena pravima »nacionalnih skupina«, kako vjeruje Vejzalajbegović, već ih jedina može djelotvorno štititi.

Vejzalajbegovićev tekst sadrži još nekoliko s grane ubranih supozicija koje autor ničim ne podupire. Naprimjer, da građanska država znači ukidanje entiteta (volio bih da znam gdje sam to napisao, ili gdje je to napisao bilo koji drugi politolog), ili da se grupni identiteti mogu štititi samo teritorijalno (posebna država za bijelce, posebna za Afroamerikance, posebna za Amerindijance – i eto ti Sjedinjenih Američkih Država!). Još neke moje stavove (i stavove drugi autora koje ne imenuje) on nastoji da pobije spekulativnim putem, što je još jedna odlika impresionističke politologije. No ko može reći »da li se nešto drukčije moglo uraditi da je npr. Zulfikarpašić bio na čelu glavne muslimanske stranke«? Umjesto nagađanja o alternativnim ili kontrafaktualnim ishodima, izvadit ću iz starih tekstova još nekoliko svojih politoloških predviđanja koja su se ticala budućnosti koja je u međuvremenu postala sadašnjost a danas je već prošlost. Samo empirijskom provjerom koja će ih potvrditi ili opovrgnuti možemo steći uvid u »praktične implikacije« mojih stavova i, posredno, zaključiti o opravdanosti Vejzalajbegovićevih »zamjerki, dopuna i drukčijih mišljenja« uz tekst »Došao šejtan po svoje«.

Naprimjer, sâm taj naslov iz 2006. aludira na jedno predviđanje koje sam iznio u julu 1992, u tekstu »Što se više mijenja, to je više isto« (Oslobođenje, 1. jula 1992), komentirajući Platformu za djelovanje Predsjedništva BiH u ratnim uslovima usvojenu koji dan ranije. Moja glavna zamjerka ticala se dijela Platforme u kojem se kaže: »Višenacio­nalni sastav jedinica i štabova može sa više uspjeha voditi borbu za oslobođenje BiH od agresora. Stoga će se omogu­ćiti lokalnim i opštinskim oružanim formacijama da pristupe zajedničkoj borbi pod uslovom da priznaju suverenitet i integritet BiH i njenu legalnu vlast«.

U svome komentaru, napisao sam sljedeće:

“Iz rečenog se ne vidi (ali se dade naslutiti) otkud vjetar pu­še. »Višenacionalni sastav« oru­žanih snaga ne znači da će u svakoj jedinici biti procentualno onoliko Srba, Hrvata i Muslimana koliko ih ima i u populaciji, već da će legalno postojati et­nički čiste jedinice (»lokalne i opštinske oružane formacije«) koje vode zajedničku borbu. Ova odluka je pogubna (…). Od čuvene rečenice da rat u Hrvatskoj »nije naš rat« pa do potoka krvi u Bosni i Hercegovi­ni nije prošlo mnogo vremena. Od trenutka donošenja ove »Platforme« pa dok šejtan ne do­đe po svoje proći će još manje. Dvije (ili tri) vojske nužno zna­či isto toliko policija i valuta, a kada na dnevni red dođe finan­siranje vojske — i dva (ili tri) poreska sustava… “(I vrapci na grani, s. 192).

I šejtan je došao po svoje tek koji mjesec kasnije, kada je – Platformom legalizirano, a etnički čisto – Hrvatsko vijeće obrane zaratilo s Armijom BiH. A HZ Herceg-Bosna imala je, kako je najavljeno, svoju policiju i valutu, kao i poreski sustav…

Na to sam podsjetio u naslovu teksta iz 2006, prenesenog na Prometeju, upozoravajući na opasnosti propagandistički motiviranog »građanskog zaokreta« Stranke za BiH – što se i ovoga puta potvrdilo za koji mjesec, s odbacivanjem tzv. Aprilskog paketa.

Godinu dana kasnije, 2007, primijetio sam da je Turska, jedino islamsko društvo koje je osamdesetak godina u kontinuitetu njegovalo liberalne zasade, zbog Erdoğanove desekularizacije počela »opasno da se ljulja« (Čas lobotomije, s. 140). Danas, 2019, Turska je zemlja s autoritarnim sistemom, na rubu privrednog kolapsa.

Konačno, u aprilu 2014, u tekstu »Bosanskohercegovački muslimani i (post)modernost« (Oslobođenje, »Pogledi«, 12/19. april 2014), ustvrdio sam da su bosanski muslimani kolektivitet koji »napreduje jedino u nazadovanju, i žuri da se što više približi islamskom svijetu i podijeli njegovu neizvjesnu sudbinu — iako ga niko na to ne tjera«. Jer, društva koja taj svijet čine »nalaze se u ogromnim problemima, od kojih su ozbiljniji samo problemi u kojima će se nalaziti za deset-dvadeset godina. (…) Njihova nestabilnost postat će pravilo a ne izuzetak, i idućih desetljeća islamske zemlje bit će poprište oružanih sukoba niskog i srednjeg intenziteta, socijalnih potresa i međuetničkih i međukonfesionalnih napetosti koje će u pravilnim razmacima eskalirati izazivajući prisilne migracije i masovna kršenja individualnih i kolektivnih prava«. Podsjetio sam i da »konstantna napetost između sunita i šiita povremeno prerasta u oružani sukob, kakav je ovaj današnji koji prijeti da će zapaliti Bliski istok i možda predstavlja (…) početak dugog razdoblja ratovanja«…

…a Islamska država Iraka i Levanta (IDIL) proglašena je dva mjeseca kasnije, u junu 2014.

Uz sva ta politološka predviđanja koja su se ostvarila, postoje sigurno u mojim napisima i radovima i ona koja su bila pogrešna. No to se mora dokazivati za svako od njih posebno, analizom historijskih i društvenih činjenica i prepoznatljivih tendencija socijalno-političkog razvoja, a ne uopštenim iznošenjem »drukčijih mišljenja«.


Autor: Tarik Haverić, Prometej.ba

(Iz građe za Um bosanske kritike)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s