Piše: Ivan Lovrenović

Za koji dan ući ćemo u četrnaestu godinu otkako sarajevsku i bh. federacijsku političku scenu sluđuje pojava Željka Komšića. Četrnaest godina sluđivanja i nazadovanja u političkim odnosima – to je jedini vidljiv i mjerljiv učinak ovoga već trostrukog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Kada je Komšić 2006. godine prvi put izabran za člana Predsjedništva „iz reda hrvatskog naroda“, bio je to rezultat etnopolitičke režije u kazalištu (op)sjena velikoga mešetara i maloga političara Zlatka Lagumdžije, u kojemu je Komšiću bila dodijeljena uloga mehaničkoga lutka. Pisao sam tada (6. 10. 2006) kako će Komšić-Lagumdžijino neprepoznavanje važnosti nacionalnih pitanja u stvarnosti Bosne i Hercegovine kod Hrvata rezultirati paranoičnim manifestacijama ugroženosti i zakinutosti, produbljivanjem nepovjerenja prema državi i prema „Sarajevu“, osjećajem izdanosti, izoliranosti, ponovo probuđenim refleksom separatizma, a da od svega toga ne može biti koristi ni za koga, naročito ne za „sve građane Bosne i Hercegovine“, u koje se Komšić kune. On je tipičan predstavnik političko-mentalnog sklopa karakterističnoga za Sarajevo, neovisno o strankama, koji bi najradije da ne vidi plurimorfnu nacionalnu strukturu, taj bazični problem BiH. On ga osjeća kao nešto retrogradno i vrijedno prezira, a riješiti se može tako da ga se ne vidi. Ta „politika“ nema intelektualno-političke snage ni kapaciteta da promišlja cjelinu vlastite zemlje. Sarajevo Komšića slavi jer je, eto, „naš“, „građanin, raja, nije papak“… Biti-kao-mi, ne razlikovati se, iako si nekakav vražiji „drugi“, to je ovdje hvaljena vrlina, dokaz i vrhunac multietničnosti. Drugost očitovana u svojemu punom kapacitetu doživljava se kao stranost, kao opasnost, ili kao stvar za podsmijeh i porugu. Klasični i osnovni mehanizam asimilacije.

Tako je bilo 2006, prije četrnaest godina. Danas je Komšić u svojemu fatalnom nerazumijevanju Bosne i Hercegovine i građanskom nacionalizmu napredovao do zagriženoga negiranja principa konstitutivnosti naroda, koji je – takav kakav je – za sada još jedina brana potpunom političkom i društvenom raspadu Bosne i Hercegovine. A da mu se sva politička praksa na kraju krajeva svodi na trivijalni i besprincipijelni ćar, pokazao je udruživanjem u nacionalističku koaliciju s Izetbegovićem i Radončićem. O tome je ovih dana izvanredan članak objavio Neven Šimić.

---

Tekst “Uspavanka za političkog klauna” možete pročitati ovdje.

Preuzeto s ivanlovrenovic.com