Nejasno je čemu tolika buka zbog odluke novoizabranog predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića da mu inauguracija bude skromna, s malim brojem prisutnih i bez stranih uzvanika. Zapravo je mnogo bolje da je tako.

Ovo je vjerojatno očajnički potez gubitnika koji nisu očekivali promjene na Pantovčaku i koji misle da imaju ‘prirodno pravo’ vladati. Isti mentalni sklop koji govori o pravoj i krivoj Hrvatskoj sada, čini se, traži bilo kakav izgovor da napadne novoga predsjednika.

Ceremonija inauguracije nije jeftina. Za nju je predviđeno 650.000 kuna iz državnog proračuna (dakle nešto manje od sto tisuća eura). Zar se ti novci ne bi mogli upotrijebiti korisnije? Recimo, dati u dobrotvorne svrhe. U Hrvatskoj ima itekako potrebitih udruga i pojedinaca.

Uspješna javna ceremonija može biti i simbolički i društveno važna. Međutim, u slučaju Hrvatske to se znalo pretvoriti u kič i, još važnije, u „slet kojim dominiraju lente, gardisti u uniformama kakve nikada nisu postojale, a među počasnim gostima bilo je, bivših i budućih, bjegunaca pred zakonom“. To baš i nije nešto što želite riskirati i bolje je igrati na sigurno.

Osim toga, ako bi inauguracija bila javna, mnogi strani državnici morali bi biti pozvani. To naravno uključuje i predstavnike susjednih zemalja. Nikakav problem u slučaju, recimo, Slovenije ili Italije. Ali, želi li zaista hrvatska ‘domoljubna’ javnost da im se tijekom ceremonije i prijenosa uživo ukazuju ljudi poput Aleksandra Vučića ili Željka Komšića? Podsjetimo, prvi je radikalni srpski nacionalist koji bi sada da mu se vjeruje da to nije, dok je drugi ‘državnik’ jedan od većih kreatora podjela u BiH i faktor njene političke nestabilnosti.

Tu treba dodati i mađarskog populističkog premijera Viktora Orbana, kojeg je Milanović prozivao u predizbornim TV debatama. A ne treba zaboraviti niti Kosovo: iako ta država i Srbija surađuju, još uvijek nije sigurno da ne bi bilo, barem njima samima, kontroverzno doći na državnu ceremoniju u jednu od zemalja bivše Jugoslavije.

Hrvatska nije jedina država s predsjednikom koji ima uglavnom ceremonijalne ovlasti. Inauguracija se skromno obilježava i u, na primjer, Austriji, gdje novi predsjednik polaže prisegu pred parlamentom. U slučaju Italije, prisega se obavi u nazočnosti predsjednika senata. Stoga u europskom kontekstu jedna skromna ceremonija nije ništa novo ili neobično.

Ovo su neki od razloga, a ima ih i više, koji ukazuju na to da je odluka Zorana Milanovića o njegovoj inauguraciji posve ispravna.