Mnogi su u ovaj pandemijski nevakat otkrili svoju kreativnu stranu. Ili barem tako misle. Među njima i podobar broj vaših fejsbuk prijatelja kojima se iznenada javio poriv za pisanje i literarizaciju vlastitih misli. Raduje vas to. Vjerujete u skrivene talente koji čuče tu negdje na potezu od inboksa do houm pejdža. No vaš optimizam se rasplinuo dok si rekao news feed.
U vašim prijateljima, tješite se, nesumnjivo leži golem kreativni potencijal. No nekako je dojam da pisana riječ nije medij za ispoljavanje rečenog potencijala. Vidite da se vaši fejsbuk prijatelji počesto ogriješe o sintaksu i dobre postulate pisanja. Vidite da im zapisi vrve od patetike i stilskih figura koje kao da su preuzeli od spisateljskih gromada sa fejsbučkih i tviteraških influensatorija. To je ona vrsta fejsbučke esejistike i tviteraške p(r)oze koja proračunato koketira sa masom i populistički je nutka plitkim emocijama i instant senzacijama. I vaš blizak prijatelj upao je u istu populističku i antiliterarnu zamku.
Ali dobro, to može biti i zabavno. Jer svaki kreativni posrtaj ima i svoju komičnu dimenziju. Evo i vaš prijatelj se dobrohotno smijulji dok čita kako ga sofisticirano derete. I ne treba biti strog ili sarkastično podrugljiv prema ljudima koji se okušavaju u novim formama. Ne mora iza svakog poriva za pisanjem stajati talenat, znanje, misaonost. Ranije spomenuti influenseri nemaju ništa od toga pa im opet dobro ide. Dovoljno je samo pogoditi emocionalni kod ciljane mase i automatski postaješ analitičar, društveni aktivist, literat. Užasi postmoderne, reći će neko.
No šta ako se vaš fejsbuk prijatelj prešalta na poeziju, već vas obliva hladan znoj od rečene pomisli. Pa se ispostavi da je za poeziju talentiran ko Sabit Iztarčina za pravopis. Ništa, opet se tješite, sve je to zabavno, na neki način i dirljivo. Svaki izlet u pisanje, pa i onaj diletantski, treba ispratiti otvorena srca, kao izraz plemenite namjere. Plemenite namjere ne moraju nužno biti usklađene sa talentom. A i zabavno je, rekosmo već.
I tako, dokoličarski dumajući, sjetite se one epizode Crne guje u kojoj Edmund svom priglupom gospodaru, princu od Walesa, kaže: promijenio bih jedan majušni aspekt Vašeg teksta: riječi! Razmišljate kojim pristupom da se obratite vašem prijatelju. Pristup prvi: druže, možda bih promijenio neke majušne aspekte tvoga teksta. Ili pristup drugi: druže, ovo ti kurcu ne valja. Znajući vašeg prijatelja, pretpostavljate da bi mu prvi pristup bio ljigav, jer bi od prve shvatio da mu zapravo govorite kako mu tekst kurcu ne valja.
No dobro. Ljudi se traže kroz razne forme. Sigurni ste da će prihvatiti dobronamjernu kritiku i sugestiju. Evo vaš prijatelj upravo čita ovo i, šeretski se smješkajući, zamišlja kako će vam dobronamjerno uletiti hadžialagića na prvom postCovidovskom nogometnom terminu. Zamišlja, u osami svoga toplog izolatorija, kako da vam dohaka kad ste mu već rasplinuli iluziju da literarno pokori svekoliki fejsbuk i vascijeli tviterluk. Dobro poznajete misaoni mehanizam ovog inače dragog vam rmpalije i đilkoša. Znate da će na terminu primarno ciljati vaše cjevanice a ne onaj prostor između dvije stative. Staro je to zlopamtilo.
Ali to su prava prijateljstva, ona zbog kojih vam bride cjevanice na prvom postCovidovskom treningu. To su pravi prijatelji, oni koji će vam oprostiti što im kreativne pokušaje oplemenjujete sarkazmom i falusnim metaforama. Istina, pokoji će vas put vaš prijatelj pedagoški napucati lopotom ili skršiti hadžialagićevskim uklizavanjem. No bolje i to nego da se razračuna s vama kao Zidane s Materazzijem one tople berlinske noći. Ekipa s termina će sve to veselo posmatrati.
A onda ćete svi skupa otići na pivu i gromoglasno proslaviti kraj izolacije.
Neven Šimić
Foto: Pixabay
digitalnademokracija.com 