Ako porazgovarate s ljudima u svojoj blizini ili pročešljate statuse i komentare na društvenim mrežama, mogli biste zaključiti da je, prema općeprihvaćenom stajalištu, politika kaljuža, a političari zlikovci. Međutim, nakon stava “svi su oni isti” koji ne samo da je pogrešan, već i opasan – opreka MI vs ONI druga je najveća zabluda od koje mnogi od nas pate. Dobro bi zato bilo prisjetiti se (redovito, a pogotovo pred izbore) da političari nisu neko mistično Drugo, da nisu pali s Marsa niti nam ih je netko nametnuo. Pogledajte lijevo i desno od sebe. Zatim pogledajte u ogledalo. Oni su mi. Odnosno, mi smo oni, ako vam je tako draže.

Abraham Lincoln je rekao da je demokracija “vladavina naroda, od naroda i za narod”. Netko ciničniji mogao bi reći da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje – a kada pogledamo primjerke koji se smjenjuju na vlasti u Hrvatskoj i susjedstvu posljednjih desetljeća, teško je ne složiti se.

Glavne prednosti demokracije su to što imamo pravo birati i biti izabrani – bez obzira na podrijetlo, spol, obrazovanje ili iskustvo. U tako postavljenom društvenom sistemu, naravno da će ekipa biti šarolika. Međutim, ako su oni najbolji među nama, onda od njih treba očekivati da se ponašaju u skladu s time, neovisno o svjetonazoru. Kao i prijašnjih godina, i ove se na izbornim listama mogu pronaći svakakvi ‘zanimljivi’ primjerci: od već uobičajenih preletača i moralno fleksibilnih, preko korumpiranih i neradnika, do zloglasnih pijanaca i obiteljskih nasilnika te uvjetno osuđenih zbog prijetnji smrću. No ako mislite da su to najgori od najgorih, varate se. Od niskog uvijek može niže.

Dokazao je to jedan od pretendenata na masnu saborsku plaću, kandidat 7. izborne jedinice, stanoviti Ivan Topić. Tko je to, pitate se, i s pravom. Nitko. Ivan Topić je potpuno nebitan i srećom su mu šanse da osvoji mjesto u Saboru gotovo nikakve. Srećom, kažem, jer pojedinac poput njega ne bi trebao biti pušten da trči među normalnim ljudima, a kamoli da mu se preda u ruke i zrno vlasti. Što drugo reći o nekome tko danima bljuje gnjusobe poput ovih na Twitteru?

 

Tko ne samo da to misli i javno kazuje, nego stoji ponosno iza izrečenog (sadržaja i načina) vlastitim imenom i prezimenom? Što to govori o nama kao društvu ako netko poput njega vjeruje da ima šanse da postane dio zakonodavnog tijela? Jesu li pojedinci poput njega reprezentativni – ili polako postaju ‘novo normalno’? Jesmo li ovo zaista MI? Takvima poput njega najbolje je ne davati medijski prostor, no u ovom slučaju treba napraviti iznimku i iskoristiti dotičnog kao primjer.

Nije li vrijeme da se narod obrazuje kada je u pitanju politika? Znate li uopće koga i zašto birate? Prije nego što zaokružite redni broj na glasačkom listiću, informirate li se uopće (ili dovoljno) kakav program određena stranka nudi? Tko su i kakvi ljudi koji će vas predstavljati – u Saboru, ali i pred svijetom? Kome dajete moć i odgovornost da zastupa vaše najbolje interese?

Nije li vrijeme da uspostavimo određene standarde za (buduće) političare? Zahtijevamo pristojnost i odgovornost za (ne)izrečeno i (ne)učinjeno – i kaznimo ih ako izigraju naše povjerenje ili nas osramote? Nije li to najmanje što možemo učiniti kako bismo povratili i zadržali dostojanstvo?

Matea Šimić