Ponovno pretvaranje Aja Sofije u džamiju predstavlja veliki simbolički korak ka Erdoganovom idealu – islamiziranoj jednopartijskoj državi.

Kada su Osmanlije 1453. osvojile Carigrad, crkva Svete Sofije odmah je pretvorena u džamiju. To je tada bio normalan postupak. U ratu bi pobjednik najprestižniji vjerski objekt pobijeđenog neprijatelja pretvorio u hram vlastite vjere. Španjolci su to isto učinili s džamijama u Toledu, Sevilli i Cordobi. Iako je u ovakvom činu postojao element slavljenja sebe i svoje pobjede, istodobno je pokazivao određeno poštovanje prema onome što su Osmanlije nazivali “ljudima Knjige” – židovima i kršćanima. Iz te perspektive, unatoč svim svojim pogrešnim uvjerenjima, ti ljudi su vjerovali u istog Boga. Na praktičnoj razini, pretvaranje crkve u džamiju bilo je kao jamstvo da zgrada neće ostati ruševina.

Jedna osmanska tradicija obvezuje plemenskog vođu, bega, da obavi molitvu petkom, džumu, sa svojim narodom. Nakon što beg postaje sultan, džamija koja se redovno birala za ovu ceremoniju postala je Sveta Sofija, ili Aja Sofija kako su je Turci nazvali. Freske i mozaici nisu uništeni – nisu bili pokriveni čak ni u sedamnaestom stoljeću.

Gotovo 500 godina Aja Sofija se smatrala najveličanstvenijom, najdragocjenijom džamijom Osmanskog carstva. 1934., gotovo deset godina nakon stvaranja Republike Turske, Kemal Ataturk ju je odlučio pretvoriti u muzej. Za ovaj potez nije bilo vanjskog pritiska. Turski predsjednik naprosto je napravio jedan čist, civilizirani potez, naglašavajući međunarodnu i ljudsku vrijednost ove veličanstvene strukture i njenu univerzalnu privlačnost.

Međutim, ovaj čin nije na isti način prihvaćen od strane svih Turaka. Dvije političke tendencije bile su naročito užasnute: islamisti, za koje je Aja Sofija kao džamija demonstrirala moć islama; i fašisti, koji su imali slične osjećaje, pomiješane s oduševljenjem zbog pobjede turske nacije. Za one koji su vjerovali u desničarske ideologije, ponovno pretvaranje Aja Sofije u džamiju važno je pitanje od tada, iako takvo što nije bio izričit zahtjev ili dio političkog programa.

Predsjednik Erdogan bez sumnje je dijelio ovaj osjećaj frustracije zbog Aja Sofije, ali nije ga izražavao. Na pitanja javnosti o mogućoj „ponovnoj pretvorbi“ odgovorio je: „O tome bismo mogli razmišljati kada Plava džamija bude puna.“ (Poznata i kao Džamija sultana Ahmeda, velika džamija pored Aja Sofije.) U novije je vrijeme čak nagovijestio da je inzistiranje na toj temi provokativno. Međutim, sada je odjednom sam povukao potez i Aja Sofija je ponovno džamija. Zašto je to uradio i što se dogodilo?

U Turskoj, uobičajen odgovor na takva pitanja je da Erdogan ima problema s ekonomijom, što mu umanjuje izbornu podršku pa na ovaj način pokušava odvratiti pozornost. Točno je da je ekonomija u poteškoćama i da Erdogan  i njegova stranka, AKP, trenutno nisu naročito popularni. Iako izbora nema do 2023., što znači da ima puno vremena, vrlo je dvojbeno da će se ekonomska situacija do tada popraviti. Stoga bi gospodarski problemi mogli prisiliti Erdogana na nove inicijative – ili međunarodne, vojne poput onih u Siriji i Libiji, ili ideološke kao u slučaju Aja Sofije.

Bazirajući svoje argumente na ekonomskim neuspjesima, oporba često tvrdi da Erdogan „izmišlja“ ovakve slučajeve kako bi skrenuo pažnju sa stvarnih problema na koje nema odgovore (i za koje nema nikakve dobre vijesti). Možda ima nešto istine u ovom tumačenju, ali u cjelini objašnjenje skretanja pažnje nije uvjerljivo. Pretvorba Aja Sofije u džamiju približava Tursku onoj vrsti društva koju Erdogan pokušava ostvariti. U tom smislu ne radi se ni o kakvom skretanju pažnje, nego o velikom simbolički koraku ka Erdoganovom idealu – islamiziranoj jednopartijskoj državi.

“Naše razlike”

Druga važna tema posljednjih nekoliko mjeseci je novi zakon o odvjetničkim udrugama. U Turskoj postoji 81 teritorijalna jedinica (provincija) i svaka ima svoju odvjetničku komoru. Većina njih često glasno sudjeluje u otporu Erdoganovom režimu. Stoga je nedavno u parlamentu usvojen novi prijedlog zakona koji propisuje da tamo gdje je registrirano više od 5000 odvjetnika, njih 2000 može organizirati novu odvjetničku komoru. Upadljivo je da samo tri odvjetničke komore, Istanbul, Ankara i Izmir imaju toliko članova, s tim da je u Istanbulu oko 2000 pravnika odano stranci AKP.

Radi se očito o manevru za podjelu odvjetničkih udruga u velikim gradovima, stvaranju novih udruga lojalnih AKP-u koje bi se suprotstavile ostalim udrugama, te o promjeni postupka izbora članova krovne „Turske unije odvjetničkih udruženja“. Odvjetničke udruge odane AKP-u već utječu na sudstvo, koje je u dobroj mjeri izgubilo svoju autonomiju. Uništavanje neovisnosti pravosuđa suviše je ozbiljno pitanje da bi se smatralo običnim „skretanjem pažnje“. Takav potez zasigurno će imati dugoročne posljedice.

Nadalje, turska vlada raspravlja o odustajanju od Istanbulske konvencije. Istanbulska konvencija je započela kao inicijativa Vijeća Europe koja se temelji na ideji da države trebaju jamčiti sigurnost i zaštitu ženama od svih vrsta nasilja. Potpisalo ju je dvadeset europskih zemalja, a Erdoganova Turska ju je prva potpisala, 2011. godine.

Ovaj je zakon anatema za neke desničarske skupine i sekte. Klauzula o zaštiti homoseksualaca pogrešno je shvaćena kao poziv da se “postane gej”. Ove grupe su osudile Konvenciju kao protivnu turskim „obiteljskim vrijednostima”, što god to značilo.

Čini se da Erdogan sada podržava povlačenje ratifikacije Istanbulske konvencije. Ako je malo izgledno da su ovim zadovoljni konzervativci, koji bi vjerojatno preferirali blaži oblik islamizma, ovu taktičku promjenu će pozdraviti MHP, ultranacionalistička stranka u savezu s Erdoganom. Možda se svidi i ‘temeljnim pristašama’ AKP-a. Erdogan tako poduzima još jedan odlučan korak u udaljavanju Turske od Zapada, poručujući kako Turska ne dijeli vrijednosti Konvencije poput ravnopravnosti spolova.

Ovakvi zaokreti postali su uobičajeni kako Erdogan odmiče od svojih stavova prije protesta u Gezi parku. Gezi je bila okupacija središnjeg trga u Istanbulu 2013. godine, što je dovelo do demonstracija u mnogim dijelovima zemlje. Bio je to jasan izraz protivljenja Erdoganovoj vladavini, korupciji i zloupotrebi moći koji su se pojavili u prethodnom desetljeću.

Vjerski konzervativci imaju svoje mjesto u svakoj demokraciji, što uključuje pravo na pobjedu na izborima. Ali, demokracija također znači da će i gubiti izbore i da moraju poštivati ​​neovisnost sudstva. Erdogan je međutim jednom rekao da je demokracija poput autobusa iz kojeg možete izaći u najpovoljnijem trenutku. Erdoganov režim nema iskreno, internalizirano poštovanje spram demokracije, koju smatra “zapadnjačkim izumom“. Turski predsjednik sada također pokazuje „naše razlike“ i na pravnoj razini.

Izlazak iz autobusa

Zlouporaba zakona od strane Erdoganovog režima posebno je žestoka kada se radi o političkim suđenjima i zatvaranju ljudi poput Ahmeta Altana, Osmana Kavale, Mümtazera Türköne, Selahattina Demirtaşa i Mehmeta Baransua, kao i stotina i tisuća drugih koji su iskusili nepravdu. Sada imamo i to da je za Osmana Kavalu komponirana kratka „karantenska opera“, što je prvi put da Turčin igra važnu ulogu u europskoj operi još od Mozartove Die Entführung aus dem Serail.

Čini se da kritike iz demokratskog svijeta nemaju mnogo utjecaja na vlasti, jer Erdogan razvija onu vrstu “pravde” koja se nalazi u prvoj riječi njegove stranke AKP (Stranka pravde i razvoja). Slična ravnodušnost prati i odluku da se Aja Sofija opet pretvori u džamiju. Namjera je da to postane trajni simbol predsjedničke diktature.

Murat Belge, Open Democracy

Foto: Diego Cupolo/PA. All rights reserved.