Duško Barać, Uzroci nastaka i bitna obilježja franjevačkog reda i bosanske redodržave

Skoro će pedeset godina otkako tragam za osobnim i znanstvenim identitetom autora koji je na „našim stranama“ nastupio samo jednom, ali kako!

Tadašnji Institut za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu održao je početkom novembra 1972. godine, o stopedesetoj godišnjici rođenja fra Grge Martića, simpozij „Fra Grgo Martić i bosanskohercegovačka kulturna i književna baština“, a slijedeće godine u svome Godišnjaku objavio i zbornik radova pod istim naslovom. (U redakciji su bili Mirjana Bogavac, Boris Ćorić, Dejan Đuričković, Branko Milanović i Ljubica Tomić-Kovač.)

Bilo mi je tada daleko Sarajevo, fizički i mentalno, ali zbornik sam uspio nabaviti odmah po njegovu izlasku. Eminentni književni teoretičari, historičari književnosti, historičari, filolozi u njemu su objavili zanimljive i važne uvide, između ostalih Midhat Begić, Srećko M. Džaja, Krunoslav Pranjić, Muhamed Hadžijahić, Dalibor Brozović, Rafo Bogišić, Hajrudin Ćurić, Boris Ćorić… No, potpuno iznenađenje bio je prvi prilog u zborniku, od autora o kojemu, dakle, ni tada a ni godinama kasnije nikada ništa nisam uspijevao saznati, a u zborniku se ne donosi ni jedna biografska informacija: Duško Barać. Za ono doba sve je u tome bilo nesvakidašnje. Prvo, tema (Uzroci nastanka i bitna obilježja franjevačkog reda i bosanske redodržave), o kojoj se tu piše kompetentno, s produbljenim uvidima u materiju i s nekim lucidnim transhistorijskim zaključcima, drugo, činjenica da autor, očigledno, ne dolazi ni iz franjevačke blizine, ni uopće iz religijskih čak ni iz religioloških krugova, nego iz neke, tada za mene neutvrdive sekularne i ideološki potpuno „pravovjerne“ znanstveno-intelektualne sredine.

Kopajući i pretražujući nedavno po internetskom šipražju s posve drugim ciljevima, iskrsne preda me jedan osamljeni podatak o čovjeku: „In memoriam mr. Duško Barač“, citiran iz Zbornika Radova Pravnog fakulteta u Splitu iz godine 1990. Tu stoji da Pravni fakultet u Splitu ovim izdanjem odaje dužno poštovanje svome „prije sedamnaest godina preminulom uvaženom kolegi mr. Dušku Baraću“. Također, stoji da je bio učesnik NOB-a od 1943. još kao dječak; da je 1944. u Livanjskom odredu, a kasnije na visokim funkcijama u Narodnoj omladini BiH, da bi se potom posvetio daljem školovanju i znanstvenom radu.

Eto: Livno! A ako je Livno, onda ima čovjek koji ne može ne znati – prijatelj Stipo Manđeralo. Pisac, kroničar, erudit i enciklopedist Livna i Tropolja (a Tropolje je kulturološki, historijski, genealoški duboko i prostrano kao mali svemir), kakvoga bi svaki kraj i svaki grad voljeli imati ali ga ima samo Livno, pa je Livno veliko po Manđeralu, a Manđeralo po svome opusu. I, naravno, odmah me Stipo prosvjetljuje. U njegovoj knjizi Lučonoše. Prilozi proučavanju livanjskog školstva (Sarajevo – Zagreb, 2019), među čvrsto ispitanim i pritvrđenim podacima o milijunu osoba stoji i zapis o Dušku Baraću:

„Duško Barać (1928-1973) bio je učenik prvog razreda Građanske škole (1939/40), onda kad se ta škola transformirala u gimnaziju. (Stric mu Niko Barać bio je prvi direktor Građanske škole u Livnu, a otac Jozo nadaleko poznati livanjski stolar, koji je još 1920. godine bio član sindikata drvodjelskih radnika u Livnu.) Kao omladinski rukovodilac (bio sekretar Sreskog komiteta Narodne omladine) već prvih godina nakon Drugog svjetskog rata politički je bio vrlo angažiran i bio pokretač svih značajnijih aktivnosti u društvenom i kulturnom životu mladih u Livnu. Pod njegovim rukovodstvom organizirane su omladinske radne brigade, koje su gradile željezničke pruge Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo, autoput Bratstvo-jedinstvo i sudjelovale u mnogim drugim radnim akcijama. Na osnivačkoj skupštini KUD-a „Radnik“ 11.5.1947. izabran je za člana Upravnog odbora Društva. Organizirao mnogobrojne kulturno-umjetničke manifestacije, smotre i priredbe. U livanjskoj Općini bio načelnik prosvjete. Kao već odrastao čovjek na Pravnom će fakultetu diplomirati, onda i doktorirati. Potom će na Pravnom fakultetu u Splitu kao profesor predavati predmet: uprava, odnosno upravno pravo. Na Pravnom fakultetu Splitu je 1967. i 1970. objavljivao članke o ustavnom i zakonodavnom sistemu, o problemima ustanova koje vrše poslove od posebnog društvenog interesa.“

Dodaje Manđeralo i napomenu, da je podatak o livanjskim precima Duška Baraća donio u svojoj knjizi Zlatne ruke: prilozi proučavanju prošlosti livanjskoga kraja (Svjetlo riječi, Sarajevo 1999).

Eto, dakle, obrisa jedne vrijedne ličnosti, sklopljenih makar u osnovnim crtama. A i dalje mi ostaje bez odgovora – što je pažnju i zanimanje angažiranoga pripadnika onodobnih društvenopolitičkih struktura pa potom mladoga akademskog istraživača usmjerilo k tako bizarnom predmetu – uzrocima nastanka i bitnim obilježjima franjevačkog reda i bosanske redodržave. Nije mi manje zanimljivo ni tko je mogao članovima organizacijskog odbora simpozija o Martiću, striktno orijentiranoga na književnopovijesne i filološke aspekte, sugerirati Baraća s njegovom temom, i to kao glavnoga referenta. Bez sumnje netko tko je izbliza mogao znati za njegove tematske sklonosti te vrste. Spekuliram: u to doba tajnik Udruženja katoličkih svećenika BiH je mladi profesor fra Marko Oršolić, čovjek fantastične društvenosti, s bezbrojnim kontaktima, na stotinu strana. Taj je znao sve što se treba znati, i svakoga koga treba znati, a nije imao nikakvih problema da na svim adresama bude „kao kod kuće“. Samo spekuliram. Od Oršolića, međutim, decizivnu i jednoznačnu informaciju ove vrste nikada nećeš dobiti. Kao da njime upravlja strah od konačnosti. Bilo čega, i najobičnijeg podatka.

Duško Barać umro je 21. oktobra 1973. u Zagrebu. I to je podatak! Jer, sarajevski referat podnio je samo godinu dana ranije, u novembru 1972. Na mome oštećenom primjerku zbornika o Martiću nema podatka o tačnom datumu štampanja, ali znajući ondašnju prosječnu proceduru pripreme takvih izdanja i njihovoga dovršavanja u štamparijama, bit će da je mogao izaći najprije krajem godine 1973, te Barać vjerojatno nije mogao dočekati da ga vidi.

Postscriptum. Javlja Manđeralo još, a svaka njegova informacija je zlato: „Na Duškovom primjeru da se lijepo ilustrirati ona: vremena se mijenjaju i mi s njima. Nekadašnjem gorljivom skojevcu i omladinskom rukovodiocu sprovod na goričkom groblju vodila su (čini mi se) trojica fratara. Bio je oženjen učiteljicom Ivankom Međugorac, koja je radila u livanjskim osnovnim školama. Nisu imali djece. Kuća im bila u današnjoj ulici Stjepana Radića. Dotrajala i zapuštena, još uvijek je tu.“

(I. Lovrenović)

Duško Barać

UZROCI NASTANKA I BITNA OBILJEŽJA FRANJEVAČKOG REDA I BOSANSKE REDODRŽAVE

Sve izrazitije uvjerenje suvremenog društva da osnovni či­nilac privrednog razvoja nije više kapital a ni teritorij, pa ma kako velik bio, nego da je to sposobnost društva za tehničke inovacije i njihovu industrijsku primjenu, dovelo je znanost up­ravljanja u žižu naučnog interesiranja.

Trenutno stanje razvoja znanosti upravljanja u to nas još više učvršćuje. Poslije druge integracije znanosti upravljanja, ko­ja je postala preuska za čitav niz novih društvenih fenomena, došlo je do nove diferencijacije, a odmah zatim i do „eksplozije“ upravnih znanosti u obliku novih teorija i metoda upravljanja, kao što je: Teorija igara od Neumana, Vinerova kibernetika, Funkcionalizam Parsonsa i Malinovskog, Skinerovo operaciono istraživanje i niz drugih. Posljedice toga su višestruke. Upravljanje prestaje biti djelatnost na kojoj se mogu bez štetnih posljedica ogledati talentirani amateri, nego postaje područje djelovanja kva­lificiranih stručnjaka kao i u drugim egzaktnim znanostima. Još je važnije da se danas od znanosti upravljanja očekuju objašnjenja i razrješenja mnogih iz niza gorućih problema društva.

U toj situaciji dolazi do pojačanog interesa za one oblike upravljanja u kojima su se nataložila iskustva povijesti. Dakle, istražiti one ljudske institucije koje traju stotinama godina, prou­čiti njihovu ljudsku strukturu, utvrditi kakav je splet odnosa među ljudima bio pogodan za izvršenje različitih ciljeva, uvijek ostavlja­jući po strani one metafizičke značajke koje za naše istraživanje nisu relevantne.

Poseban interes u takvom istraživanju predstavlja odnos između jednom utvrđenih struktura i faktora vremena. Ta zar nam i danas mnogi instituti upravljanja ne izgledaju izvanrednim, da nam tokom vremena, u sivilu svagdašnjice, izgube na značenju i vrijednosti. Za mnoge strukture, čija starost ide do jednog mileni­ja, pa i više, umješnost postojanja vjerojatno se morala pronala­ziti između jednom utvrđenog cilja i stalnog pronalaženja suvre­menih formi kojim se je taj cilj mogao ostvarivati. Veliki broj ugaslih i izumrlih redova, baš u katoličkoj crkvi, upravo govori o tome da se taj naizgled veoma jednostavni put osuvremenjavanja nije dao lako pronalaziti.

U tu nam svrhu katolička crkva, ta centralističko-hijerarhijska organizacija bezbrojnih institucija, od kojih su neke organizi­rane na feudalno-centralistički način, a druge na karizmi sa većim ili manjim stupnjem demokratičnosti, pruža obilje dragocjenog materijala. Stvar je ljudske mudrosti (ili gluposti) da tuđe iskus­tvo iskoristi i nauči na njemu ili da ga odbaci.

Zato je za nauku o upravljanju korisno i interesantno prou­čavati konfederativnu organizaciju benediktinskog reda, demokratsko-karizmatsku organizaciju franjevačkog reda i centralističku organizaciju isusovačkog reda, čiji je osnivač, bivši isluženi časnik jedne armije, prenio neka vojna organizaciona načela u organiza­ciju reda. Ova tri u katoličkoj crkvi ugledna i značajna reda osno­vana su u toku jedne tisuće godina, u različitim prilikama u crkvi i oko nje, sa različitim zadacima i sa različitom, zadacima prilagođe­nom, organizacionom strukturom.

Osnivanje dvaju prosjačkih redova — franjevačkog i domi­nikanskog vrši se početkom XIII stoljeća u socijalno interesantnoj situaciji.

To je doba kada se u krilu feudalnog sistema, koji je trajao tisuću godina i prema kojem su sve postojeće strukture crkve bile maksimalno prilagođene, postepeno pojavljuje nova socijalna snaga – siromašno a vremenom i obogaćeno stanovništvo gradova srednje Evrope. Njegovu pojavu opisuje franjevac dr A. Gemelli u djelu „Franjevački duh“ riječima: „Među dvije se velike sile, među Crkvom i carstvom javila treća: općina. Podupiru je biskupi, pobijaju feudalci. Općina označuje građanske jezgre, koje rade, pro­izvode, bave se obrtom, putuju, stječu novac, a s novcem moć, te hoće da sami sobom upravljaju, ukinuvši lensko ropstvo i upleta­nje velikih i malih vazala. Općina traži usredotočivanje raštrkanih naseljenika, polagano usrkivanje seoskoga puka u gradski, zamje­nu zemljišnog gospodarstva novčanim, množenje sajmova i trgova, pomnožavanje obrtničkih i trgovačkih poslova, gdje se razvija zanat posebnim razvrstavanjem u cehove.

Ova korjenita promjena politička i gospodarstvena, koja nastaje u općenitosti carstva, proizvodi život mnogo radiniji i pokretniji od lenskoga s vrlo različnim duhovnim zahtjevima, koji se među ostalim očituju u vrlo znamenitom događaju: u širenju i upotrebi pučkoga govora i u službenim spisima. Promjena je jezika tako teška, te ne biva bez preinake kulture. Pučki govor naviješta novi narod.“

Taj se novi narod izmicao ispod feudalne hijerarhije, kako svjetovne tako i crkvene, i trebalo je pronaći organizaciju novog socijalnog profila, novog duha i nove organizacione strukture, ko­ja bi stare tisućgodišnje ciljeve crkve realizirala u novim prilikama i na nov način jednako uspješno kao i do sada. Na izazov vremena dat je uspješan odgovor. Osnovan je franjevački red.

Feudalni srednji vijek ima za osnovu teritorij, pa kao što je na teritoriji dominirala svjetovna vlast lenskog gospodara, u skladu s njom sprovedena je teritorijalna vlast crkve ispoljena u dva osnovna oblika: župa – biskupija na jednoj strani i različiti redovi na drugoj strani. Među redovima najznačajnije mjesto zauzimao je u srednjem vijeku veoma ugledni benediktinski red. Inovacije do kojih je došlo nisu tekle na relaciji župa – bisku­pija – univerzalna crkva, nego bočno, na relaciji benediktinci – franjevci.

Benediktinski samostani su organizirani na određenom te­ritoriju. Sa sistemom stroge klauzure, oni nisu uopće mogli obuh­vatili novi svijet cipelara, krojača, tkalaca i trgovaca, koji je čitav život provodio putujući od trga do trga, od kraja do kraja. Bene­diktincima je tada, kao i prije, dolazilo pučanstvo s određenih teritorija koje su gravitirale nekoj od benediktinskih opatija. Za taj puk bile su dovoljne tradicionalne institucije teritorijalne crkve. Ono pučanstvo, međutim, koje nije živjelo stalno na određenom teritoriju i nije steklo navike kontakta sa crkvom, pokazivalo je u početku prema crkvi ravnodušnost i pasivnost što se vremenom pretvaralo u kritiku klera tražeći i od njega rad i siromaštvo, vremenom je. obrazovalo kritiku crkve i novo vjersko učenje. Na toj osnovi nastaju katari, patareni, valdenzi i drugi. Tradicionalne institucije zajedno sa dotada dominirajućim benediktinskim redom gube na značenju, jer na nove probleme daju stare odgovore.

Crkva se u prvi mah ne snalazi, ali se ubrzo, osnivanjem i razvojem franjevačkog reda čija su najvažnija pravila poslušnost i siromaštvo (uz, za naše razmatranje, manje značajan princip ce­libata), suprotstavlja dezintegraciji kršćanstva i ponovo uzima pod svoje okrilje sve one koje je prije izgubila. Zatim, dajući novu vri­jednost starim oblicima života a prije svega radu, prelazi na osva­janje novih ljudi i krajeva za kršćanstvo. Možda bi se usput mogla postavili tvrdnja, koju treba provjeravati, da je crkva bolje i brže zapazila pojavu siromašnih i proleterizirajućih slojeva XII i XIII stoljeća nego modernog proletarijata XIX i XX stoljeća.

Na nove potrebe odgovara se stvaranjem novih organizacija. Ali, to nije dovoljno. Trebaju i nove ideje. Kao što struktura fra­njevačkog reda proizilazi iz strukture društva iz kojeg i za kojeg red nastaje, tako i franjevačka misaonost ima uz opće univerzal­ne kršćanske značajke i neke samosvojne, za doba u kojem su nastale veoma smjele i originalne ideje. U tom pogledu je veoma interesantan naučitelj franjevačke filozofske škole – Duns Skot, koji je naglašavanjem slobode, intuitivne spoznaje, ljubavi, ljud­skog dostojanstva i osobnosti u crkvi u kojoj suvereno vladaju ideje sv. Augustina i sv. Tome izgledao mnogim visokim crkvenim prelatima kao preteča onih crkvenih zabluda protiv kojih se crkva dugotrajno borila.

Duns Skotov antropologizam, voluntarizam i filozofski hu­manizam, nasuprot apstraktnom determinizmu i konkretnom fatalizmu, bio je blizak mnogim humanistima izvan crkve, pa su u razradi Duns Skotovih ideja o voljno utemeljenom, slobodnom, in­dividualnom, prema svojim idealima i svrhama usmjerenom ljud­skom djelovanju i etičkom odlučivanju koji u sebi uključuje kri­tičan odnos naspram autoriteta i krutih doktrina učestvovali broj­ni crkveni i izvancrkveni mislioci. S obzirom na vrijeme, bile su to par ekselans smjele ideje. Za crkvu toliko smjele da još ni do danas nisu u potpunosti i bez rezerve usvojene, iako je otpor pre­ma njima vremenom znatno ublažen.

Jedan od najdinamičnijih redova katoličke crkve – franje­vački red – nastao je u jednom dalekom vremenu (pred 700 godi­na) iz posebnih uvjeta ondašnjeg društva i iz težnje crkve da se nad manje ili više siromašnim ali u biti novim socijalnim slojem, kao i nad ostalim od crkve sve više otuđivanim vjernicima, usposta­vi na nov način utjecaj i dominacija crkve.

Danas franjevačka zajednica (ne uzimajući u obzir laički III red) broji oko 100.000 članova u svijetu, svrstanih u tri samostalne franjevačke obitelji: a) mala braća, b) konventualci i c) kapucini, jedan ženski red, klarise, zatim oko 500 različitih ženskih franje­vačkih kongregacija sa veoma velikom unutrašnjom autonomijom. Pa ako danas dijelovi franjevačke obitelji predstavljaju preglednu cjelinu koja relativno složno sarađuje, ljubomorno brani svoje specifičnosti ustrojstva i „bratski“ sukobljuje oko brojnih materijal­nih i nematerijalnih interesa, u prošlosti nije bilo lako.

Malo je u kojem redu u katoličkoj crkvi bilo toliko unutraš­njih sukoba i reformi kao u franjevačkom. Formalno sukobljeni oko pitanja tko pravilnije opslužuje pravila i generalne konstitu­cije franjevačkog reda, red se sukobljavao, dijelio i opet ujedinja­vao. Njime su strujale staleške i klasne borbe onog vremena i tekli takvi radikalni zahtjevi kao što je zahtjev za komunističkom organizacijom reda, crkve i društva (borbe protiv Fratičelija), kao ni u jednom do tada. U odnosu na komunizam u redu crkva nije imala mnogo protiv, iako je početno siromaštvo dobrohotno dozvo­lila napustiti, ali je na sve kritike iz reda na bogatstvo, nepotizam i druge mane crkve grčevito reagirala, dozvoljavajući siromaštvo onih koji se za njega opredijele, ali i ne dajući pravo da to drugi­ma predlažu. Crkva je usvajala siromaštvo koje se smjerno stav­lja u njenu službu, budno pazeći da se služenje ne pretvori u suprotstavljanje.

Vremenom je franjevački red i sam stekao ogromna bogat­stva. Posebnim ublažavanjem početno strogih pravila reda (u Bos­ni Srebreničkoj posebnim papskim povlasticama to jc pravo još više prošireno), red je to svoje početno siromaštvo znatno promi­jenio, pa ipak je neka suzdržanost u raspolaganju materijalnim dobrima ostala. Franjevački samostani se odlikuju skromnošću, ozbiljnošću, odjeća je gruba i priprosta i u cijelom redu se zapaža osjećaj mjere kod zadovoljavanja različitih materijalnih potreba.

Uz socijalne, brojni drugi uzroci dovodili su do većeg broja sukoba koji su potresali red i od jednog reda pravili više različi­tih franjevačkih zajednica. Nad „eksplozivnim“ karakterom reda crkva je budno motrila i uvijek ga uspješno usmjeravala ka svo­jini institucionalnim ciljevima. Isto tako, red su uzdrmavali potresi koji su nastajali u samoj crkvi, najviše prilikom borbe za papsku vlast, kada je svaki papa imao svoj dio franjevačke zajednice uz sebe i kada je franjevačka zajednica imala više vrhovnih pogla­vara, generala, koji se međusobno nisu priznavali.

No, svi ti događaji pripadaju daljoj ili bližoj prošlosti. Franjevačka zajednica danas brodi mirnijim vodama. Zadnje veće organizaciono prestrojavanje izvršeno je bulom Leona XIII „Felicitate quadam“ (nekom srećom), čime je završeno konačno uje­dinjenje: a) opservanata, b) reformala, c) rekolekta i d) diskalceata (ili alkantarinaca) u jedan jedinstveni red manje braće.

Franjevački red, kao i svi ostali redovi u crkvi, podvrgnut jc potpunoj centralizaciji. Vrhovništvo crkve – (individualno) u ličnosti rimskog pape i (kolektivno) koncil i biskupska sinoda ut­vrđuju ciljeve i zadatke sveukupnoj crkvi, pa i franjevačkom redu. Samostalnost reda se ogleda jedino u pravu da samostalno prona­lazi najpogodnije puteve do ostvarenja cilja. Kurijalni centralizam još i ne pomišlja na popuštanje. Ono što je kod franjevačkog reda interesantno je njegova vlastita unutrašnja struktura, organizira­na na umjereno demokratski način.

U početku, svi su se franjevački redovnici sastajali na du­hovski kapilul, pretresali svoj rad i birali starješine. Kad se red brojem članova i veličinom teritorija povećao do te mjere da se više nije moglo na neposredno demokratski način upravljati, red se organizirao u određen broj teritorijalnih jedinica – provincija, vikarija i kustodija, koje su pred generalni kapitul držale svoje provincijalne kapitule i birale novu upravu, koja je onda učestvo­vala na općoj skupštini reda. Vremenom su se pravila upravljanja mijenjala donošenjem ili usavršavanjem generalnih konstitucija reda, pa je neposredna demokracija zamijenjena posrednom, a ova opet dopunjena brojnim pravima imenovanja nižih funkcionara po višim, tako da je konačni rezultat nemoguće ocijeniti kao pot­puno opće i jednako samostalno upravljanje svih članova svojim redom, ali značajan stupanj unutrašnjeg samoodređivanja ostao je uvijek. Za taj bismo oblik mogli reći da je zasnovan na višestru­kom prepletu različitih prava neposrednog i posrednog imenova­nja i izabiranja.

Zakonodavno-upravni organ upravljanja redom jc opća skup­ština reda; sredinu između opće skupštine reda i kolektivno-izvršnog organa, generalne uprave reda, sačinjava manji kolektivni or­gan upravljanja – plenarno vijeće reda. Najvažniji individualni organi upravljanja su: generalni ministar, zamjenik generalnog mi­nistra i sedam definitora, u stvari sedam generalnih savjetnika za pojedine dijelove svijeta. Budući da je red podijeljen na stotinjak provincija, to u upravljanju redom, preko generalnog kapitula, učestvuju sve provincije, kao u nekoj vrsti demokratskog fede­ralizma.

Generalni ministar nalazi se na čelu reda u toku jednog mandata, a iznimno se to može ponoviti još dva puta. Poslije za­vršene funkcije generalni ministar ide ponovo u provinciju iz koje je potekao i može preuzeti neku funkciju u provinciji, ali isto tako može otići za „običnog redova“ u najzabačeniju župu. Upravo ovaj element organizacije – da na čelo reda, provincije, samosta­na ili na bilo koju drugu funkciju može doći svaki član reda i da se protekom mandata vraća po pravilu na posao odakle je došao – predstavlja još uvijek nedostižni primjer vertikalne rotacije u praksi i značajan element demokratskog upravljanja. S obzirom da je takvo ustrojstvo uvedeno u red prije 700 godina, to je bio, bez obzira na nesavršenosti i slučajeve izigravanja, izvanredan pri­mjer djelomičnog samoodlučivanja i samoupravljanja članova jed­ne staleške organizacije. Organizacije kojoj je ta unutrašnja jednakost davala stotinu života.

Drugi oblik demokratskog struktuiranja franjevačkog reda predstavlja 500 godina stara institucija natječaja. Natječaj je uve­den za članove reda za sve naučne, stručne i njima slične funkci­je, kao na primjer, rektora, profesora teologije itd. i predstavljao je odličan put izbora sposobnih djelatnika na jednom poslu i branu na nepotizam koji je u crkvi jedno vrijeme tako krasno cvao.

Usporenom okoštavanju, birokratizaciji, kako bismo mi to danas rekli, doprinijela je još jedna interesantna franjevačka in­stitucija. To je institucija generalne ili provincijalne ophodnje. U stvari, periodičnu inspekciju kustodija, vikanja, te provincija, vr­šili bi pojedini ugledni franjevci, koji vrlo često nisu imali nikak­vih posebnih funkcija u upravi reda nego bi se birali iz redova obične braće, ad hoc, za jednu priliku. Izbor ophoditelja bi se u normalnim prilikama vršio uvijek iz druge provincije istog go­vornog jezika, ali često i iz sasvim drugog kraja svijeta. Tako bi franjevci iz Francuske išli u ophodnju u Englesku (gdje je red bio veoma razvijen), iz Italije ili Saske dolazili bi u Bosnu, i obratno. Na kraju inspekcijskog obilaska ophoditelji bi podnijeli svoja kri­tička zapažanja na provincijskom, a po potrebi i generalnom kapitulu, i na taj način, razmjenom zapažanja i ocjenom rada kao jednaki sa jednakim, bez formalnih funkcija, značajno utjecali na rad i ponašanje onih koji su na ljestvici hijerarhijske strukture daleko više od njih stajali.

Razmatranje bosanske redodržave, Bosne Srebreničke, bilo bi interesantno i korisno već i kada bi ona u sebi sadržavala sva bitna organizaciona obilježja franjevačkog reda. Međutim, njeno iskustvo, njena organizaciona rješenja sadrže daleko više, jer su joj povijesni događaji namijenili originalan i samosvojan hod.

Franjevci dolaze u Bosnu na poziv ili preporuku bivšeg srp­skog kralja Stefana Dragutina i uz svesrdnu podršku bosanskog bana Stjepana Kotromanića. Svrha dolaska bilo jc širenje kršćan­stva i pobijanje hereze koju neki autori nazivaju bogumilstvom, drugi patarenstvom, treći akefalnošću crkve bosanske, četvrti sim­biozom staroslavenskog poganskog kulta i kršćanstva, peti nečim drugim, itd. Ostavljajući po strani karakter pobijane hereze, jer ­ovo nije rasprava o njoj, smatram da o ovoj temi nauka nije dala svoju konačnu riječ.

Bosanska redodržava je krajnja jugoistočna provincija na gra­nici između rimskog zapada i bizantijskog istoka. Zatim, to je bila jedna od najvećih provincija onog doba, obuhvaćala je jedno vrijeme sav teritorij od Karpata do Jadrana, odnosno dijelove da­našnje Albanije, Srbije, Bugarske, Ugarske, Vlaške, te čitavu Dal­maciju, Hrvatsku, Sloveniju i cjelokupno područje današnje Bosne, pa čak i jednu kustodiju u Italiji. Zatim, franjevci u Bosnu do­laze skupa sa dominikancima kao istražitelji (inkvizitori), ali nakon jednog stoljeća istiskuju dominikance i ostaju jedinim redom na tom području. Uz sve to, najsudbonosniji događaj predstavlja tur­sko osvajanje Bosne 1463. godine, kada nestaje klasične crkvene uprave, a franjevci, primajući od Mehmeda Osvajača poznatu po­velju Ahdnamu, prilagođuju se situaciji i, ostajući i dalje jedinim redovnicima u Bosni, preuzimaju sve funkcije mjesnih i biskup­skog ordinarija. I ne samo to, nego postaju političke vođe crkveno-svjetovnih korporacija, tzv. milet-a, religiozno-nacionalne ustano­ve – jednog specifičnog instituta koga poznaje samo tursko carstvo.

U tim povijesnim događajima franjevci će stečene karakteris­tike, a osobito stečena prava, ljubomorno čuvati i onda kada u promijenjenim okolnostima zadržavanje tih starih prava bude na­nosilo štetu društveno-političkim interesima bosanskohercegovačkog katoličkog puka.

U tim burnim vremenima i ratnim osvajanjima položaj re­da se sve više komplicirao. Jedno jedinstveno područje redodržave našlo se u granicama triju između sebe ratujućih carstava: osmanlijske Turske, ugarsko-hrvatske države i Mletačke Republike.

Klasično ustrojstvo jedne obične franjevačke provincije za ovakvo opterećenje nije bilo predviđeno, pa to nije moglo ni izdr­žali. Tom nepredviđenom pritisku i novim zahtjevima vremena redodržava se prilagođavala praktičnim organizacionim inovacija­ma i brojnim povlasticama koje je životna praksa donosila.

Jedan od odgovora na tako veliko organizaciono i materijal­no opterećenje bila je podjela redodržave na manje jedinice, kustodije. Tako franjevački Ijetopisac fra Luka Wadding u svojim Analima navodi popis bosanske vikarije sa osam kustodija: duvanjskom, grebenskom, bosanskom, usorskom, mačvanskom, bugar­skom, kovinskom i ruskom. Vremenom, ovaj broj kustodija varirao je od pet do devet, da bi se zadnjih stoljeća turske vladavine, ka­da su popaljeni brojni samostani, definitivno zadržao na tri: kraljevskosutjeskoj, fojničkoj i kreševskoj.

Puno strpljivog rada i ogroman napor trebalo je uložiti da bi se svake treće godine, u teškim uvjetima državno-teokratske vladavine jedne potpuno suprotne religije, održao provincijalni kapitul kao jedini radni dogovor na kojem su se svi poslovi redodržave za iduće tri godine mogli utvrditi. Uz nekad nerješive probleme prometa trebalo je odrediti gdje će se održati kapitul, na području koje države i sa čijeg će područja biti birani redodržavnici, njihovi vikari i definitori. Sa svjetovnim vlastima trebalo je riješiti pitanje dolaska članova zajednice sa područja onih dru­gih država sa kojima jc matična država (Turska) često bila u ratu. Pa dok su Turci zazirali i nerado na svom području gledali franjev­ce sa mletačke teritorije, ni Mletačka Republika nije ljubila fra­njevce pod Turcima i često ih sa nepovjerenjem smatrala privrženicima a nekada i turskim suradnicima. Kada se ne bi našlo za sva tri dijela provincije pogodno mjesto za održavanje kapitula, kapitul se znao održavati na obalama Save, pri čemu je svaki dio zajednice bio na svojoj strani teritorija, a kapitul se održavao sinhroniziranjem mišljenja i prijedloga ovosavskih i prekosavskih čla­nova redodržave. Vremenom, nastalo je pravilo da je izbor svih funkcionara bio vršen kombinirano po teritoriji i u vremenu. Pa ako je redodržavnik bio iz turskog dijela provincije, njegov zamje­nik je morao biti iz mletačkog dijela, a barem dva definitora iz austrijskog dijela provincije. Svakim novim mandatom funkcije su morale mijenjati svoj teritorijalni domicil.

Budući da je utjecaj bosanskih biskupa iz Đakova zbog rat­nih prilika bio osjetno smanjen, a vremenom i potpuno nestao, franjevci su silom prilika preuzeli svu teritorijalnu crkvenu upravu u svoje ruke, a naročito su temeljito preuzeli upravu župa. Teško je naći kraj u svijetu gdje su redovnici imali sve župe u svojim rukama kao franjevci pod Turcima u Bosni, osim malog broja župa i kapelanija u zapadnoj Bosni i Hercegovini, ali i tu pod franjevačkim usmjeravanjem.

Kako su se postepeno političke prilike normalizirale, došlo je do restauriranja teritorijalne crkvene hijerarhije pod nazivom apostolski vikarijat (vrijeme osnivanja i izričitost akta o osniva­nju još sigurno nije utvrđen). Jedno vrijeme su podjednako i rav­nopravno apostolski vikarijat i redodržavništvo Bosne Srebreničke upravljali većinom poslova, da bi postepeno ali sigurno odluču­juće pozicije zauzela klasična crkvena hijerarhija.

Napuštanje vremenom stečenih pozicija i vraćanje na funk­ciju pukog izvršioca odluka teritorijalnih crkvenih vlasti, u prvoj fazi u formi apostolskog vikarijata a kasnije u regularnim biskup­skim i nadbiskupskim institucijama, franjevački red i njegovi redodržavnici primali su vrlo teško i ne bez otpora.

Na žestinu sukoba nije ništa manje utjecala činjenica da su skoro svi apostolski vikari, a i mnogi biskupi, i sami poticali iz franjevačkog reda. Čitav niz različitih sukoba promjenljivog in­tenziteta za svih proteklih 200 godina potresao je katoličku crkvu u Bosni. Franjevci su sa puno moralnog prava smatrali da su pos­tojeće pozicije katoličke crkve u Bosni oni sačuvali uz besprimjer­ne žrtve i stradanja i da nije pravo da sada sve stečene pozicije neodložno napuste. Naročito su teško primali tendenciju potiski­vanja franjevaca sa župa, koju neosjetno ali konzekventno sprovo­de bosanski biskupi od prvih dana svoje biskupske restauracije. Različiti sukobi, pod različitim motivima, od fra Grge Ilijića preko Barišića i Stadlera do niza drugih danas, predstavljaju kontinuitet suradnje kroz sukob, u kojemu franjevci brane stečena prava vlastitog odlučivanja i samostalnog upravljanja prije svega sobom, a zatim i crkvom, dok stare crkvene konstantinovske strukture nastoje to slomiti i sve svesti na pod kanonskim pravom utvrđen red odnosa. Budući da je to klasičan odnos teritorijalne crkvene vlasti i na njenom području potpuno podložnih redovničkih zajednica, sve do koncila takvo stanje bilo je u crkvi jedino važeće. Neobjaš­njivo je da se stanje nije počelo bitno mijenjati nakon koncila, kada crkva naglašenije postaje zajednica vjernika.

Sa stajališta suvremene teorije upravljanja, franjevački zahtjev za aktivnim doprinosom u upravljanju institucijom u kojoj oni predstavljaju tako značajan stup može se razumjeti i podržati. Jedno od prvih načela uspješnog upravljanja, koje glasi: ljudi puno efikasnije obavljaju one poslove čiju vrijednost sami osjećaju nego one na koje ih se silom gura, može se i na franjevce bosanske redodržave primijeniti. Pa ako im se u zahtjevu za sudjelovanje u upravljanju ne može ništa zamjeriti, jer je to istovremeno i put u efikasnost, to ne bismo mogli reći i za težnju franjevaca da zadrže dominantne političke pozicije kod bosanskohercegovačkih katolika i da time uspore njihovu političku emancipaciju i prouzrokuju značajnu političku štetu.

Do toga dolazi kad franjevci, kao što smo već rekli, preuzi­maju ulogu „milet baše“, tj. neke vrste političkih predstavnika kršćanske (katoličke) raje pred turskim vlastima. To je specifična turska društvena institucija sa svrhom da se u zemlji u kojoj su pripadnici islama jedini punopravni građani osigura za druge veće konfesionalno-nacionalne grupe neka, mada često marginalna, su­radnja. Franjevci ovu funkciju preuzimaju silom prilika i vrše je manje-više uspješno za vrijeme čitave turske ere.

Budući da se zbog posebnih povijesnih okolnosti građan­sko društvo pod turskom upravom ne pojavljuje u jednom jedin­stvenom obliku, nego da je konfesionalizam do te mjere impregnirao bosanskohercegovačko društvo da se u njemu javlja samostal­no najprije srpsko građansko društvo, zatim nešto kasnije musli­mansko, a da se na pojavu građanstva kod katolika u Bosni i osnivanje njegovih kulturnih i političkih organizacija trebalo nesrazmjerno dulje čekati, snose djelomično za to krivnju i fra­njevci.

Uz brojne razloge, kao što su dugogodišnji ratovi i ratom prouzrokovane emigracije i imigracije, osiromašenje i iseljenje iz Bosne u Austriju moćnih trgovačkih obitelji (Brnjakovići i drugi), razloge treba tražiti i u franjevačkoj navici da ne prave razliku između katolika kao vjernika i katolika kao političkog subjekta, te da sa strahom i nerazumijevanjem gledaju na političko sazrije­vanje i afirmiranje praveći mu na tom putu razne smetnje. Time franjevci nisu htjeli svjesno nanositi štetu bosanskohercegovačklm katolicima u trenutku njihovog izlaska na političku scenu, nego je to bio refleks zaštite krivo shvaćenih starih prava i preživjelog staleškog mentaliteta, kao da se u svijetu pa i u Bosni od dana Ahdname ništa nije izmijenilo.

(ivanlovrenovic.com)

Ilustracija: Franjevačka prisusnost u Bosni. Đuro Seder, “Fra Anđeo i sultan” (slika se nalazi u jednoj od učionica Franjevačke teologije u Sarajevu).

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s