Nacionalizam, nesposobnost vlasti i sramoćenje grada, ne samo u najnovijem slučaju oko Bogića Bogićevića, doveli su Sarajevo, usprkos velikom broju dobrih ljudi najboljih namjera, na rub moralnog sunovrata. Jesu li promjene moguće ili je kasno?

Svaki grad, pogotovo grad poput Sarajeva, nemoguće je opisati i odrediti na jedan način. Postoji više dimenzija i više lica Sarajeva. Postoje činjenice i događaji koji mu daju ključne karakteristike.

Sarajevo je prije tridesetak godina doživjelo i preživjelo najgoru opsadu u modernoj povijesti Europe. Svaki iole ozbiljan osvrt na današnje Sarajevo mora ovu traumu uzeti u obzir, kao svojevrsnu početnu točku. Ne postoji grad koji bi iz takve situacije izašao bez dubokih i dugoročnih posljedica.

S druge strane, ne može se poreći da je tragedija Sarajeva korištena i koristi se u kratkoročne političke, izborne svrhe – da se lokalni političari, potpuno nezasluženo, zakite oreolom moralne nadmoći u nadigravanju s političkim protivnicima. Ta praksa je nakon godina zlouporabe metastazirala u današnje stanje. S gorespomenutim protivnicima se u pravilu išlo u postizborne koalicije, iz čistog interesa i bez ikakvih skrupula spram tog istog istraumatiziranog Sarajeva. Patnja je instrumentalizirana od najbezkrupuloznijih, a epska tragedija Sarajeva iskorištena kao dnevno-politička finta za obračunavanje s nepoćudnicima raznih profila.

Današnje Sarajevo teško da se može nazvati multietničkim gradom. U njemu još uvijek žive Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi, u mnogo manjoj mjeri nego prije, ali i dalje su tu. No, karakter grada je posve drukčiji i to je ključni problem. U Sarajevu nažalost buja većinski nacionalizam, godinama svjesno podstican. Da bi se ustanovio odnos prema nebošnjacima i prema multietničkoj BiH, za početak treba pogledati imena ulica i škola u Sarajevu. Zatim, tu su hajke na nepoćudne pojedince, s pogrešnim ili manje pogrešnim imenima, koji se usude misliti. Tu je i pristrasnost većine sarajevskih medija, te izrazito problematično fetišiziranje “borbe za državu” koje isključuje skoro sve Hrvate i Srbe.

U zadnjih nekoliko godina, Sarajevo je, čini se, naglo krenulo putem agresivnog nacional-patriotizma kao osnovnim vidom komunikacije s onom Bosnom i Hercegovinom koju ne doživljava svojom. Ovdje se prije svega misli na “zvanično Sarajevo” koje djeluje kroz političke stranke i medije, ali nažalost ni dio takozvanih običnih građana nije imun na rečenu radikalizaciju. Stvorena je atmosfera kolektivističkog jednoumlja u kojoj se kažnjava svako pojedinačno odstupanje.

Ovaj oblik političko-medijskog (i ne manje važno: akademskog) srozavanja neminovno priziva ponašanje zvaničnog Beograda kroz zadnjih nekoliko godina postojanja Jugoslavije. Geopolitička situacija danas je drugačija, pa je raspad BiH, srećom, skoro pa nemoguć. No, s druge strane, šteta međunacionalnim odnosima može biti dugotrajna i teško popravljiva. Treba li reći da socijalna ili klasna pitanja u tako nabrijanoj identitetskoj i anti-pluralističkoj atmosferi ne mogu doći do izražaja. Svako lijevo ili liberalno mišljenje kad-tad posustane pod pritiskom nacional-patriotskog zova i pragmatično se prilagodi konzervativnoj većinskoj dogmatici.

Konkretno, nečija pravovjernost se testira kroz odanost vječnim istinama (o ratnim događanjima i zvaničnim interpretacijama istih, o hiljadugodišnjem kontinuitetu država, naroda itd.). Svi koji makar i za milimetar odstupe od takvih istina, odmah su sumnjivi. Ako se radi o pripadnicima manjinskih naroda u Sarajevu, eto neprijatelja u našim redovima. Tipična nacionalistička paranoja, po kojoj se današnje Sarajevo ne razlikuje od većine gradova u BiH (osim Tuzle ili djelimično Brčkog kao važnih mikro izuzetka).

Za Sarajevo i za multietničku, pluralističku BiH posebno je problematičan fenomen boraca za građansku državu, što je u praksi tek eufemizam za dominaciju brojnijih. To se više i ne krije nego se govori o “matematičkim većinama”, na sličan način na koji je Slobodan Milošević pokušao zloupotrijebiti princip jedan čovjek, jedan glas u Jugoslaviji, što je u konačnici destruiralo odnose u bivšoj zajedničkoj državi. Istovremeno, perjanice građanske države u BiH kontinuirano bljuju mržnju i agresivno napadaju princip konstitutivnosti, savršeno jasno pokazujući zašto je takva građanska država nepoželjna i apsolutno nemoguća.

Ukoliko Sarajevo poklekne, ako već odavno nije, pred nacional-patriotizmom kao većinskom dogmom, multietnička Bosna i Hercegovina kao iskustvo življenja je nemoguća. Ova jednostavna i lako razumljiva formula teško da se uopće razmatra, u Sarajevu ili bilo gdje u Bosni i Hercegovini. Patetično ronjenje suza za Sarajevom, od strane Zlatka Lagumdžije ili Senada Pećanina, valjda bi trebalo ekskulpirati ovu dvojicu kao nimalo nevažne tvorce upravo takvog, provincijski skučenog i netolerantnog Sarajeva.

Dobra vijest je da i dalje ima dosta onih koji žele bolje i koji su voljni glasati protiv dominantnih etnopolitika, što se pokazalo na zadnjim lokalnim izborima (uz uvažavanje činjenice da je stranka Narod i pravda tek nova i bolja SDA). Loša vijest je da su to uglavnom pripadnici srednjih ili starijih generacija, koji su živjeli multietničko Sarajevo, BiH i Jugoslaviju. Mlađe generacije su kroz obrazovni sistem, kroz politiku i medije, naučene na dogmatizam. One su lišene nedogmatskog znanja i kritičkog mišljenja, pa nerijetko u drugome vide neprijatelja. Za Sarajevo nije prevelika utjeha što je tako i u većini drugih sredina.

Jedini koji mogu dovesti do promjena su građani: organiziranjem, aktivizmom, glasanjem na izborima. Promjena društvene svijesti i nova politička kultura ne padaju s neba. Iluzija je da će neko sa strane to učiniti. Najnovija nada da će novi predsjednik SAD-a ”srediti stvari” jalova je naivnost koja samo može razočarati one koji u nju ozbiljno vjeruju. Za sve one koji žele da Sarajevo bude pravi, istinski glavni grad svih u Bosni i Hercegovini i primjer za slijediti, ovo današnje je noćna mora iz koje se treba što hitnije probuditi.

Više je logičkih objašnjena za negativne promjene u Sarajevu, uključujući naravno i strašno iskustvo rata, ali iznad svega to je namjerno poticani nacional-šovinizam, ponekad presvučen u zloslutno “građansko” ruho. Sarajevo zaslužuje bolje, radi bolje budućnosti BiH i za sve u BiH. Glavni grad mora biti uzor, a ne slika i prilika zemlje koja je u ovom trenutku daleko od bilo kakvog uzora.

---

digitalnademokracija.com