Jutro poslije

Nekad najglamuroznija večer u godini (‘And the Oscar goes to…!’) je iza nas. Zbog planetarne pandemije, jače od tradicije u fabrici snova, ista nije bila ni nalik na nekadašnju sebe. Ne samo tehnički, holivudsko finale sa proglašenjem pobjednika više je ličilo na *Eurosong. I neka je, sve opravdano.

Kakogod, visoki međunarodni žiri Best Foreign Film Academy Awardsa je rekao svoje. Jutro poslije, potom dan za danom po dežurnim medijima u BiH i šire po Jugolendu, svjedočimo manje-više očekivanim, apsurdnim komentarima domaćeg ‘stručnog i žirija publike’. Po televizijama, portalima i tiskovinama osvanuli su i izdominirali kvazi-žurnalistički, nedotupavni, kladioničarski naslovi i komentari poput: ”Jasmilin Quo vadis Aida i p a k (!?) nije dobio Oskara” ili onaj ”Nažalost, bh. film je poražen(?!), ostaje nam utjeha da je Aidu pobjedio odlični danski konkurent, film ‘Another round”.

Naravno, osim nesretnog žurnalističkog dunđerluka, ima tu svega. Bolnih, nepatvorenih uzdaha i suza onih koji su izgubili svoje najbliže i mir svoje duše u srebreničkim infernu i drugim stratištima u Trećem balkanskom ratu. Da se ne lažemo, bilo je istom prigodom stanovitog krokodilskog naricanja i žala za Oskarom. Ponajviše kod onih kojima je rat bio brat i start na ko-je-jamio-jamio putu u, ničim izazvanu, presvijetlu sadašnjost. 

Izdvojeni komentari u BiH i šire

Goreizloženo nikako ne znači da nema ozbiljnih i sadržajnih osvrta na ovu prevažnu temu. Slijedeća dva vrijede posebne pažnje – naše, vaše i njihove.

Prvi  je edukativna panorama pod naslovom ‘Je li nam pukao film’. Autor je bard sarajevske klasične škole Senad Avdić, at his best: 

”(…)Jasmila Žbanić je, nakon Danisa Tanovića, da parafraziramo naslov danskog (anti?)alkoholičarskog laureata, “zavrtila još jednu turu” bosanskohercegovačkih filmova nominiranih za najbolji strani film, što je uspjeh, njen osobni i uskog porodično-saradničkog kruga, kakav je gotovo i praktično i teorijski nezamisliv unutar postojećeg rasporeda u filmskoj industriji, pa stoga i nestvarno ogroman i beskrajno zaslužen…” 

Autoru koji je nekada u papirnatoj, polivalentnoj Slobodnoj Bosni svakog četvrtka danima i noćima spaljivao iluzije svjetine i vlasti, kulturnjaka i poštene inteligencije, rutinski se opet ‘omaknuo’ pravi naslov. Ostatak teksta govori podosta toga, kako upućenima tako i neupućenima u materiju. Plus, jedna naoko sitnica. Autor je svojim fanovima i nefanovima širokog spektra ponudio volen-nolens ekskluzivu: pregled i prevod na esperanto Jugolenda naslova svih dotičnih filmova. To je malo koji (ne)relevantan domaći i regionalni medij učinio, vjerovatno u najboljoj namjeri – ne bi li priča zazvučala kozmopolitskije. Ocjena: nula bodova. Za kaznu, ostavimo ih do daljnjeg tamo u žurnalističkoj kasabi, sa pripadajućim komunikacijskim alatima i epp ukrasima.

Drugi, pomno odabran osvrt nosi intrigantan naslov ‘Zašto „Aida“ nije dobila Oskara’. Isti je osvanuo na beogradskom podkastu OkoRTS, nedavno lansiranom iz poznatog, odmjereno (ne)zavisnog Oko Magazina RTS. Uz sjajnu redakcijsku opremu (službeni video trailer filma, fotografije srebreničkog pakla i dr.) autorka Vesna Knežević u podužem tekstu nudi pedantnu scenu-po-scenu analizu, parafrazirano: ‘dobrog ali i nevelikog filma’ Jasmile Žbanić, koji po njoj ne zaslužuje Oskara; podcrtava kritičke paralele sa filmovima Dara iz Jasenovca i Dnevnik Dijane Budisavljević; usput podsjeća na ranije zločine Bošnjaka nad Srbima na istom prostoru; uz refleksije na nastavak rata ‘drugim sredstvima’ po čuvenom pruskom guruu ratovanja generalu Klauzevitzu; re-eksponira uobraženog, pa bepomoćnog komandanta holandskog bataljona, pukovnika **Karemansa. 

Potkraj teksta ide hipotetičko upozorenje autorke kako bi Bošnjaci ovog nesuđenog Oskara uzeli (op.a: ili opet zgrabili) kao politički manifest i ‘osvetu’ za kontroverznu Nobelovu nagradu Peteru Handkeu, dok bi Srbi bili ponovno stigmatizirani kao dežurni krivci na Balkanu, etc.  

Na kraju, zvoni retoričko pitanje autorke, koje ovdje dajemo na izvornoj ćirilici: ‘…Aли највећи проблем дела Quo vadis, Аида је питање: где је Армија БиХ? Ње нема у филму, осим што се спомиње „да су се јединице повукле у Какањ”. Зашто су припадници Армије БиХ оставили те људе кад су знали, са приличном сигурности, шта ће им српске снаге направити…?

Kredibilan odgovor na rečena pitanja ponudio je Ćamil Duraković (o kojem ćemo vjerovatno još čuti u narednim, nužnim kadrovskim preslagivanjima kod Bošnjaka), novoizabrani predsjednik Skupštine Opštine Srebrenica: “Nisam stručnjak za filmske kritike, ali ako legenda te kritike, Kenneth Turan, kaže da mu nije jasno da film o srebreničkom genocidu, ‘Quo Vadis Aida’, nije dobio Oscara te da tu puzzlu ne može da riješi, kao Srebrenčanin, laik, reći ću sljedeće, da svima olakšam rješavanje puzzle… Da izuzmemo činjenicu da smo mi periferna zemlja za taj moćni zapad, a da smo bez para, to da ne govorim. Znate li da je u Bosni i Hercegovini trebalo da bude ubijeno 100.000 ljudi a dva miliona raseljeno da bi taj Zapad tek onda zaustavio rat…”. 

Jučerašnja opaska nevjerovatne sarajevske rediteljke na berlinskoj adresi Jasmile Žbanić, tokom jednog od nebrojenih tv intervjua, dosta se dobro rimuje sa rečenom argumentacijom prvog čovjeka srebreničkog parlamenta. Ko nije čuo, neka počuje: naime, na Jasmilino traženje, ta i ta ministrica kulture i sporta u administrativno pripadajućem dijelu dejtonskog paradžemata ostala je konzistentno nedostupna za razgovor o projektu filma Quo vadis Aida – i to punih 6 godina. Slovima: šest godina! ‘Jah’, što bi na ovo rekao naš dobri, uskoro bivši High Rep: ”… ali nisam zabrinut, vi treba da se zabrinete, jer samo Bosanci i Hercegovci imaju trajne bonsko-faraonske ovlasti kod rješavanja svojih problema!”. Da ne bi bilo zabune, ova notorna ‘dosjetka’ uvaženog ambasadora Valentina Inzka, neki dan je pojašnjena u pismu novog šefa State Departmenta Antony Blinkena adresiranom na Predsjedništvo BiH. Glavne poruke iz pisma je ponovio i njegov posebni emisar za Balkan, gospodin Matthew Palmer, u prošlom tv Pressingu na N1.

Obrazovanje jeste maternica društva

Vratimo se na kraju ‘Aidi’, većoj od non-Oscara svima koji još vjeruju u održivu BiH, bolje susjedstvo i komšiluk. Ova i slične (ne)ispričane, filmske ili nefilmske priče samo su još jedan uljudan poziv na trajno pomirenje kojeg nema niti će biti na balkanskoj mapi bez Istine i Pravde. Kojih opet nema bez temeljite i potpune reforme (finlandizacije) obrazovanja, te maternice svakog uspješnog ili neuspješnog društva.  

Konkretno: umjesto preskupih, pokazano i dokazano jalovih Igmanskih, Brdo-Brijuni, Berlinskih i sličnih druženja visokih dužnosnika Jugolenda i prijatelja, treba pod hitno pokrenuti ozbiljnu, stalnu ***Regionalnu online & offline konferenciju eksperata o reformi obrazovanja. Za novi početak, treba mudrog i odgovornog češljanja sadržaja udžbenika (h)istorije za osnovne škole. Pa dalje, do ljekovitog, zajedničkog izbora kvantuma obavezne literature, dokumentarnih i igranih filmova na – svi  znaju koje – osjetljive teme. Jedno je sigurno, biće to veća priča od svakog velikog ili malog Schengena. Prije ili kasnije, ali bolje čim prije.

Naravno, onim brzovarećim, najotpornijim mediokritetima koji se vazda snađu, ne treba ni jedno ni drugo, a naročito treće. Kao i njihovim nezamjenljivim vođama i kooperativnom kleru, familiji i poslušnicima. Dok traje da traje. Iz rata u rat. Red vašeg, red našeg strašnog zločina u nedogled. Od non-papera, preko ‘nemilih incidenata’ (čitaj: okidača), pa do stvarnog belaja. Sve dok ima naših, vaših i njihovih budala da rađaju i podižu znane i neznane junake – olovne vojnike i vojnikinje.

/*nemali broj upućenih, dakle ne samo onih koji su skloni teorijama zavjere, tvrdi da je novi način glasanja na dodjeli Oskara ciljano ustanovljen kao ‘pancir košulja’ kontra nepoželjnih pobjednika – party breakera. Dodaju, da je u Hollywoodu krenuo ozbiljan remont klasične glamur-paradigme, odnosno povratak ‘malim temama’ bližim marginama realnog života. Nekadašnju holivudsku filozofiju – glamura, pa ozbiljne kritike američkog društva, potom čiste zabave: ‘vidi koje veličanstvene filmove pravimo’  (‘look what great movies we make.’), u ova nevremena zamjenila je ova: ‘vidi kakvi smo dobri ljudi/ insani’  (‘look what good people we are.’) 

/**prema urednoj dokumentaciji Tribunala u Den Haagu  (ICTY), dotični pukovnik Karemans je u zadnji čas otklonio intervenciju avijacije NATO saveznika pred ulazak trupa generala Mladića u prethodno razoružanu, UN Zaštićenu Zonu Srebrenicu. To je pukovnik odgovorno ishodio kako bi spasio njegov bataljon sastavljen od preplašenih, običnih vojnika ‘prašinara’, umjesto ranije dogovorene elitne postrojbe holandskih komandosa. Zato su kasnije i on i bataljon odlikovani najvišim ordenjem Kraljevine. Doduše, nakon višemjesečne konstruktivne debate u holandskom parlamentu, pod nosom samozatajnog DKP BiH u Den Haagu.

/*** Ko ima bolji prijedlog, biće ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu za mir. Potpisniku ovih redova biće dovoljna neka skromnija nagrada, da li iz Washingtona, New Yorka, Bruxellesa, Parisa, Den Haaga, Stockholma, Helsinkija ili kombinovano odnekud iz Jugolenda, nema problema.  

---

Nedžad S. Hadžimusić

Ilustracija: al-talib.org