Kako je Miles Davis elektrificirao jazz

Ni trideset godina nakon smrti utjecaj Milesa Davisa ne jenjava. Davis je definirao zvuk  modernog jazza kao nitko drugi, posebice na način na koji je u njega integrirao električnu instrumentaciju iz rocka, funka i soula. Radi se o jednom od najutjecajnijih glazbenika dvadesetog stoljeća, bez obzira na žanr. 

Jedan od načina na koji se ova tvrdnja može opravdati je kako često suvremeni glazbenici posuđuju uzorke njegovih kompozicija (sample, op.prev.). Davisa se može čuti kako daje opuštenu pratnju energičnom, naglašenom repanju Trademark Da Skydivera na pjesmi Super Sticky. Ako poslušate pjesmu, nakon baršunastih tonova tenor saksofona Johna Coltranea čut ćete i prepoznatljivi, tužni jauk Davisove prigušene trube iz pjesme Flamenco Sketches. Ovo je inače jedna od najpoznatijih pjesama s albuma Kind of Blue (1959), najprodavanijeg jazz album svih vremena. 

Hip-hop umjetnici poput The Roots, Mobb Deep, The Beatnuts, Black Moon, Heavy D and The Boyz, Notorious BIG, Diddy, Outkast i Queen Latifah (da spomenemo samo neke) također su posuđivali od Davisa.  

Inovativni jazz 

Činilo se da je Miles Davis od početka bio predodređen za velike stvari. Njegov studijski debi teško da je mogao biti uspješniji. Godine 1945., nakon što nije uspio diplomirati na prestižnoj školi Julliard u New Yorku, zamijenio je Dizzyja Gillespieja na snimanju za saksofonista Charlieja Parkera, najcjenjenijeg jazz glazbenika tog vremena, ako ne i svih vremena. Kompozicija A Night in Tunisia dobar je primjer urađenog.  

Premda se Davisovo školovanje u ubrzanom, agresivnom bebopu 1940-ih pokazalo ključnim, ono po čemu je najpoznatiji je njegov rad kao vođe benda. Osnovao je Miles Davis Nonet (grupu od devet glazbenika) s neobičnom postavom, uključujući francuski rog i tubu. Iako njihova glazba nije odmah postala popularna, najavila je dolazak “cool jazza” koji će se pokazati utjecajnim među glazbenicima nezadovoljnim formuliranom prirodom bebopa i naglaskom na virtuoznosti. Izdavanje albuma Birth of the Cool iz 1957, sa snimkama koje datiraju još iz 1949., bio je trenutak koji je ovu glazbu doveo do šire publike. 

U tim burnim godinama stilovi su se brzo smjenjivali, a Miles Davis bio je začetnik većine njih. Nakon cool jazza uslijedio je “hard bop”- povratak nabrijanosti bebopa u kombinaciji s ritmom i bluesom. To se može čuti u pjesmi When Lights Are Low (1955.). Došlo je i do porasta “modalnog jazza”, koji koristi ljestvice a ne temeljne akorde kao osnovu za melodijsku kreativnost. Rezultat je Milestones (1958.), jedno od Davisovih remek djela, nakon kojeg je ubrzo slijedio legendarni Kind of Blue

Ova su djela učvrstila Davisovu reputaciju i vjerojatno gu učinila najcjenjenijim jazz glazbenikom 1960-ih. Karakteristično za Davisa, nije bio zadovoljan ovim priznanjem već je nastavio eksperimentirati. 

Elekrificiranje jazza 

Fasciniran rockom, funkom i soulom, Davis je svojoj glazbi dodao električne instrumente – električne gitare, klavire i klavijature, kao i snažan ritam. Rezultat je bila “fuzija” iz koje je proizašao album In a Silent Way (1969.). Zatim je došao “jazz rock” s albuma Bitches Brew (1970). Kao i za Boba Dylana, elektrifikacija se pokazala rizičnom za Davisa. Dijelovi jazz zajednice nikada mu nisu oprostili ono što su vidjeli kao “izdaju”. Međutim, izvan svijeta jazza njegov ugled neprestano je rastao. 

Davis se povukao iz javnosti 1975. godine. Dugo ga je mučilo loše zdravlje, koje je dodatno pogoršala zlouporaba droga. Iako se tijekom života borio s kontroverzama zbog zlouporabe droga te ćudljivog i agresivnog ponašanja, ono što bi moglo zasjeniti njegovo naslijeđe je često uvredljivo i nasilno postupanje prema ženama. Godine 2006. njegova bivša supruga Frances Davis izjavila je da je “morala bježati, više puta, kako bi spasila živu glavu”. Detaljno je opisala kako je glazbenik vršio pritisak da odustane od svoje karijere jer, kako je rekao, “žena treba biti sa svojim muškarcem.” Još neke od njegovih žena i partnerica iznijele su slične tvrdnje. 

Davis će se u javnosti ponovno pojaviti 1980. i uspješno nastaviti karijeru sve do smrti 28. rujna 1991. Ostao je i dalje otvoren za nove utjecaje, uključujući hip-hop koji je utkao u svoj posljednji studijski album Doo-bop (1991.). Stoga možemo ustvrditi da bi gotovo sigurno odobrio korištenje (sampliranje) svoga djela. 

Njegovo jedinstveno umijeće, kako skladatelja tako i vođe benda, sastojalo se od okupljanja različitih, iznimno talentiranih, često mladih glazbenika i hranjenja njihovim idejama, do te mjere da mu se osporava autorstvo mnogih najpoznatijih pjesama.  Na primjer, mnogi vjeruju da je pijanist Bill Evans komponirao “Blue in Green” s albuma Kind of Blue. Međutim, ako i nije uvijek jasno tko je zaslužan za određene dijelove, krajnji rezultat gotovo uvijek bila je nepogrešivo prepoznatljiva glazba Milesa Davisa. 


Björn Heile, The Conversation

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s