“Zajedno smo jači” svima je poznata izreka, lako primjenjiva na politički život u Hrvatskoj. To se posebno odnosi na liberale, na koloplet malih centrističkih stranaka koje same ne prelaze izborni prag. Osim par značajnih iznimki poput osvojenog gradonačelničkog mjesta u Splitu, ove stranke prilično su marginalne na političkoj sceni kojom tradicionalno dominiraju HDZ i SDP, te zasad povremene pojave, stranke i opcije koje su lijevo i desno od dvije glavne stranke. To je šteta, jer liberali bi imali dosta toga korisnog za reći i ponuditi. Osim toga, jako je važno imati zdravu konkurenciju, imati više od dvije opcije, od dva odrvenjena svjetonazora, više od nesretnih i pohabanih ustaša i partizana.

Jedna jaka liberalna opcija, bilo stranka ili koalicija, značajno bi poboljšala kvalitetu ponude na političkom tržištu. Nažalost, više ne čudi da se Hrvatsku opisuje “klijentelističkom, stranački zarobljenom državom”, da se ekonomski sustav označava ortačkim, te da se govori o “etatističkom ambijentu”. Jaka liberalna opcija i liberali kao borci za individualne slobode i jednakost mogli bi itekako poboljšati standarde bavljenja politikom.

Osnova njihovog djelovanja trebala bi biti borba protiv korupcije, klijentelizma, nepotizma i svih vrsta povlastica, te racionalan pristup problemima, s jasnim otklonom od ideoloških prepreka i svakih predrasuda. Drugim riječima, liberali bi trebali “biti na braniku vrijednosti zapadne civilizacije u najširem smislu: pristojni i održiv omjer između državnog, javnog i privatnog sektora, integralna sloboda govora, sekularno društvo, pristojni tonovi u javnom prostoru nasuprot svinjskom urlanju i gnojenju, forsiranje isprva nepopularnih, a zapravo razboritih, dugoročno promišljanih javnih politika i ukupna uračunljivost politike”.

Jedan od problema s kojim se liberali u Hrvatskoj suočavaju je nedostatak povjerenja u sustav i uvriježeno mišljenje da su “svi isti”. Borba protiv ovakvih stavova i za dobivanje povjerenja bitka je koju će liberali morati dobiti, prije ili kasnije, ako žele biti relevantni.

Drugi problem je odlazak potencijalnih glasača. Oni koji odlaze, koji traže ne samo veće plaće nego i sređeniju državu za sebe i svoje obitelji, zapravo traže liberalnu politiku, znali to ili ne. Međutim, jednom kad odu teško da će se vratiti il aktivno sudjelovati na izborima.  

Nadalje, problem je i nedostatak vizije, nemanje narativa koji će pokrenuti građane, onu većinu koja i dalje najčešće glasa srcem a ne glavom. Liberalne opcije često nemaju jak identitetsko-emocionalni naboj (iznimka u Hrvatskoj je IDS), dok se suhim činjenicama još uvijek nigdje ne osvaja većina. To su sve prepreke koje nisu male, ali nisu ni nerješive. Osim ako ste premaleni pa vas ni potencijalni glasači ne primjećuju i ne uzimaju u obzir.   

Stoga, zajednički rad odmah donosi prednosti. Ujedinjeni liberali u startu bi imali jače medijsko prisustvo, koje ako potraje znači i jači koalicijski potencijal. Ako bi radili zajedno, liberali bi potaknuli potencijalne glasače da im daju šansu. Uz postojan rad rasla bi im podrška. Dugoročno, građani bi itekako osjetili korist od političara “koji razvoj zemlje vide u zalaganju za pravnu državu, slobodno tržište i razvoj znanosti i obrazovanja. Vrlo brzo nestalo bi priče o suludim ideološkim pitanjima, boji polja u hrvatskom grbu i ostalim nebulozama kojima nas dva suprotna pola drže lancima vezane za turobnu prošlost, ne nudeći ništa za budućnost”.

Kakvi god da su razlozi za rascjepkanost liberalne opcije, na njima treba raditi i otkloniti ih. Svaka nesuglasica se da riješiti. Baš zato što mogu biti drukčiji i bolji, liberali trebaju sujetu i osobne ambicije pretpostaviti općem dobru i višem političkom i društvenom interesu.

Dražen Šimić

Foto: Pixabay