Opsada opsadom

Ovogodišnje šestoaprilsko ignoriranje – ili bolje rečeno proganjanje – antifašističkog  nasljeđa iz historije grada Sarajeva nije novo. Na stogodišnjicu kraja Prvog svjetskog rata, simbolično obilježene u Sarajevu manifestacijom „Sarajevo, Heart of Europe“ (onom kada je Šaban bio predgrupa Bečkoj filharmoniji, a sve pod pokroviteljstvom Europske unije), Sarajevo je stavljeno u fokus fin de siècla kao mjesta koje je ratovima počelo i zaključilo XX stoljeće.

Ono što je u toj priči zamagljeno i očito se svjesno ignorira, gotovo je pola stoljeća egzistencije jugoslovenskog transnacionalnog i socijalističkog koncepta “bratstva i jedinstva” kao suprotnosti razdjelnicama i katalizatorima sukoba među narodima na ovim prostorima. Nije da ih nije bilo, niti je Jugoslavija bila idealna, ali upućuje se njome na jednu neoprobanu konceptualnu mogućnost, jer pola vijeka je – historijski gledano – ništa.

Ista takva matrica “voldemortiziranja” Jugoslavije, odnosno zamagljivanja kolektivnog sjećanja na zajedničke mogućnosti i antifašističko nasljeđe, posrijedi je i danas. Njen kontinuitet, u prazničkom aspektu, najvidljiviji je sa simboličkom zamjenom izvršenom 25. novembru – koji je od “Dana ZAVNOBiH-a”, postao tek 25. novembar, “Dan državnosti BiH”. Dan u čiju su simboliku, retroaktivno, upisani elementi iz perioda ’92-’95, kao i republičke te post-Daytonske zastave Bosne i Hercegovine.

Sažimanje prostora na takvim mjestima stapaju se naizgled različite društvene konstrukcije, bivajući uslovljene ili doživljene prevladavajućim političkim relacijama moći. I to nije slučajno. Upravo takva retorika i simbolika hoće potvrditi da se Bosna i Hercegovina – i dalje – nalazi u opasnosti od prijetećeg Drugog sa kojim više nema niti može biti suživota, već samo trajne opasnosti.

Na ovom mjestu, afirmira se ideja građanskog, nacionalne države i potrebe za simboličkom asimilacijom svih “dobrih” Drugih u jedan nacionalni homogenitet – onaj dominirajućeg etniciteta. I da se 25. novembar prethodno nije ispraznio od svog ZAVNOBiH-skog sadržaja, upravo bi takva Bosna i Hercegovina bila negacija one njene državotvornosti koju se tim datumom slavi.

Zato, mora se nastaviti ratoljubnom militarizacijom društva, politički eksploatisati traumu i simbolički obezbijediti da ono ostane zarobljeno u toj matrici.

Pobjeda nad antifašizmom koju je na Dan Grada Sarajeva 2017. godine proglasio njegov bivši gradonačelnik Abdulah Skaka, najmaterijalniji je primjer te prakse. Sarajevo, simbolički, ostaje zarobljeno i opkoljeno – bez sjećanja na Muslimansku partizansku brigadu koja ga je 1945. godine oslobodila, ali i bez sjećanja na koncert Laibacha pred kraj opsade, u Narodnom pozorištu u Sarajevu, samo dan pred okončanje agresije i potpisivanje Daytonskog sporazuma.

Laibach je tada upozorio na problem Sarajeva kao mjesta na kojem europska politička historija traumatično čisti svoje simptome, jer je istina Europe zlo samo. Ova poruka Petra Mlakara iz Odjela za čistu i primijenjenu filozofiju umjetničkog kolektiva Neue Slowenische Kunsta ovih se dana nije mogla čuti.

Sarajevo se u tom kontekstu ušušno europeiziralo.

Jasmin Hasanović

Foto: Pixabay

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s