Zašto bi mnogi željeli da je Plenković autokrat?

Hrvatski politički život posljednjih nekoliko godina obilježava jedna “enigma”. Vlada pod vodstvom Andreja Plenkovića niže debakl za debaklom, većina ministara završava svoje mandate prerano zbog afera, ali i dalje ju krasi prilična stabilnost. Mogu dežurni čuvari političkog bontona ponavljati do besvijesti kako bi u “normalnim državama” vlada pala i nakon manjih i beznačajnijih afera, ali ništa se promijeniti neće. Razlog nisu “Pupovčeve ruke” ni biračima svojstvena tolerancija korupcije. Razlog se krije u idejnoj i političkoj nemoći opozicije.

Desnica je projektom “Škoro” pokazala koji su joj limiti i da nije u stanju ozbiljnije konkurirati na starim postavkama. Most se pokušava apgrejdati, ali ni tu nema prostora za ozbiljnije preslagivanje političkog polja. Možemo! je i dalje potpuno orijentiran na Zagreb i političke intervencije na nacionalnom spektru svode se na televizijska gostovanja Sandre Benčić. SDP pak i dalje luta u kadrovskoj i idejnoj pustinji i održava se pukom infrastrukturnom inercijom uz nekoliko zanimljivijih mlađih snaga na lokalnoj razini. Takva podjela uloga i dometa Plenkovića stavlja u lagodan položaj: može se profilirati kao brana od ekstremne desnice bez da se liši potrebne koketerije nižih stranačkih ešalona s ustaštvom, a i dovoljno je “europski” orijentiran da se zapravo po ničemu ne razlikuje od konkurenata s lijevog centra. Da mu ne mogu podvaliti ništa novo.

I onda u toj političkoj nemoći često dolazi do najgluplje moguće optužbe, a ona glasi da je Plenković autokrat. Te se optužbe iznose gotovo u redovitim intervalima, samo povodi variraju. Nedavni je povod bila Plenkovićeva podrška Janši na slovenskim izborima. Janša nesumnjivo pokazuje autokratske tendencije, ali Plenkovićeva podrška po liniji europske političke obitelji ništa ne govori o prirodi njegove vladavine. Među prošlim povodima možemo istaknuti svu silu onih koja je proistekla iz upravljanja pandemijom kada su se epidemiološke mjere koje su po logici stvari ograničavajuće tretirale kao autokratski hirevi. A kao konkretni dokazi Plenkovićeve autokracije nudila su se i hapšenja nekih nesretnika koji su na društvenim mrežama pisali kontra premijera. Doslovno na tisuće ljudi dnevno piše iste stvari, što na društvenim mrežama što u medijima, i nikome se ništa ne događa.

Ovdje se ne radi samo o tome da se slučajno Plenkovićev narcizam dijagnosticira kao autokracija. Posrijedi je dublja želja dijela političkih aktera, liberalnog civilnog društva i medijske scene da nam vlast bude autokratska jer jedino u tom kontekstu znaju politički funkcionirati: kao borci za slobodu i demokraciju. Doslovno se da pročitati želja da Plenković bude kao Orban i da onda politika bude svedena na jasnu dihotomiju autokracija/sloboda. Ta se želja javlja iz proste političke slabosti i nemoći bilo kakve kreacije. A i iz potrebe za potvrdom vlastitog političkog smisla, a nerijetko i za reklamiranjem potencijalnim financijerima. Bilo da se radi o akterima na medijskoj sceni koji su odrasli na feralovskom individualizmu, novoj generaciji endžiovaca koja ne može zamisliti svoju misiju van konteksta autokratske vlade ili političarima koji ne mogu ponuditi nijednu novu ideju osim borbe protiv cenzure ili političke kontrole. Ta snažna želja za Plenkovićevom snažnom rukom često rezultira karikaturom: i Plenkovića i oporbe. I sasvim je očito da ta želja najviše govori o onima u kojima čuči: oni bi radije živjeli u autokraciji da se mogu predstavljati kao borci za slobodu. I pritom im je sasvim svejedno što bi autokracija značila za one koji nemaju platformu s koje mogu prozivati autokraciju.

Marko Kostanić, Bilten

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s