Jalovi “orbanizam” hrvatske desnice

Piše: Krešimir Zovak

Posljednjih 30 godina jasno pokazuje: ekstremna desnica u Hrvatskoj nikada nije uspjela ništa napraviti izvan HDZ-a. Njezini nadobudniji predstavnici smatraju kako je sada savršeni trenutak da se to promijeni. No može li tek više šovinizma biti pobjednički recept? Nastavi čitati “Jalovi “orbanizam” hrvatske desnice”

Oglasi

Jeftini populizam Miroslava Škore

Miroslav Škoro, pjevač i poduzetnik, najavio je kandidaturu za predsjednika Hrvatske. Objavio je video u kojem je naveo svoje razloge. Nastavi čitati “Jeftini populizam Miroslava Škore”

Tko je glasao za HDZ?

Piše: Boris Dežulović

Lako je zamisliti dramu među našima u Irskoj, koji se ovih dana podozrivo zagledaju po Penneysovim dućanima pokušavajući otkriti koji je to jedan od njih što je glasao za HDZ. Nije takve drame među Hrvatima bilo još otkako se siječnja 2010. hercegovačkim gradićem Ravnom pročulo da je jedan u općini glasao za Ivu Josipovića Nastavi čitati “Tko je glasao za HDZ?”

Kako se biraju dužnosnici institucija Europske unije i zašto u Europskom parlamentu sjedi Željana Zovko

„Bilo bi dobro da objasnite koje su razlike između Europskog parlamenta, Europske komisije i Vijeća Europe, kako se koji bira te za što je tko nadležan.

Također, zanima me koliko je legalno da u Europskom parlamentu sjedi Željana Zovko koja je članica stranke izvan EU te cijelu svoju karijeru zastupa interese zemlje koja nije članica EU“, upit je čitatelja koji je reagirao na poziv da nam uoči izbora za Europski parlament pošalju svoja pitanja.

Europski parlament jedina je institucija koju izravno biraju građani

Europski parlament jedina je institucija EU koju izravno biraju građani u svim državama članicama, a u trenutačnom sazivu u njemu sjedi 751 zastupnik. Europski parlament svoje plenarne sjednice održava naizmjenično u Strasbourgu i Bruxellesu. Zajedno s Vijećem EU, Parlament djeluje kao zakonodavac koji usvaja zakonodavne prijedloge i odlučuje o proračunu EU. On, također, nadzire i rad Europske komisije i drugih tijela EU.

Zastupnici u Europskom parlamentu biraju se na mandat od pet godina i ne mogu istovremeno biti zastupnici i u domaćim parlamentima. U EP-u oni ne djeluju kao predstavnici svojih država, već kao zastupnici koji brinu o interesima građana cijele EU pa su tako i svrstani po političkim opredjeljenjima i slijede zajedničku politiku europskih grupacija koje djeluju u Parlamentu. U postojećem sazivu Parlamenta, prije izbora predviđenih za svibanj, djeluje osam grupacija. Najveća grupacija je Europska pučka stranka (EPP) u koju spadaju zastupnici HDZ-a Dubravka Šuica, Ivana Maletić, Željana Zovko i Ivica Tolić te Marijana Petir. Slijedi Progresivni savez socijalista i demokrata u Europskom parlamentu (S&D) u kojem trenutačno sjede zastupnici iz SDP-a Biljana Borzan i Tonino Picula. Treća grupacija po veličini su Europski konzervativci i reformisti (ECR) u kojima je Ruža Tomašić. Slijedi Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE) u kojem su Ivan Jakovčić i  Jozo Radoš te Zeleni/Europski slobodni savez (Greens/EFA) u kojem je Davor Škrlec. U Parlamentu trenutačno djeluju još i Europska ujedinjena ljevica – Nordijska zelena ljevica (GUE/NGL), Klub zastupnika Europe slobode i demokracije(EFDD) i Europa nacija i sloboda (ENF).

Nakon izbora u svibnju postoji velika mogućnost da će karte biti drugačije posložene, odnosno da će se osnovati neki novi klubovi zastupnika.

Europska komisija je izvršno tijelo Europske unije sa sjedištem u Bruxellesu. Podijeljena je na odjele, odnosno glavne uprave, kojima su na čelu povjerenici.  U Komisiji u ovom trenutku (prije izlaska Velike Britanije iz EU) djeluje 28 povjerenika – svaka država članica predložila je po jednog kandidata za povjerenika. U ovom sastavu Komisije hrvatski je predstavnik Neven Mimica koji se nalazi na čelu Glavne uprave za međunarodnu suradnju i razvoj.

Predsjednika Europske komisije na mandat od pet godina imenuje Europski parlament iz grupacije koja je osvojila najveći broj mandata. Europska komisija sastavlja se nakon izbora za Europski parlament.

Za razliku od Europske unije, u Vijeću Europe su gotovo sve europske države

Vijeće Europe ne predstavlja instituciju EU i ne bi ga se smjelo miješati s gore spomenutim Vijećem EU ili s Europskim vijećem (summit šefova država ili vlada EU koji se sastaju nekoliko puta godišnje).

Vijeće Europe najstarija je europska organizacija sa sjedištem u Strasbourgu. Obuhvaća 47 država članica (sve europske države osim Bjelorusije), a glavni joj je cilj promicanje suradnje, ljudskih prava i temeljnih sloboda te demokracije i vladavine prava. Hrvatska je u Vijeće Europe ušla još 1996. godine. Temeljni dokument VE je Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine u skladu s kojom je 1959. godine utemeljen Europski sud za ljudska prava. Odluke tog suda obvezujuće su za sve članice Vijeća Europe.

Glavno izvršno tijelo VE je Odbor ministara koji okuplja ministre vanjskih poslova država članica, a kojem je Hrvatska prošle godine predsjedala.

Glavno savjetodavno tijelo je Parlamentarna skupština Vijeća Europe. U njoj sjede izaslanici iz parlamenata zemalja članica. Za administrativno djelovanje Vijeća Europe zaduženo je Tajništvo, odnosno glavni tajnik Vijeća Europe, a važnu ulogu predstavlja i Povjerenica za ljudska prava. Za povjerenicu je prošle godine izabrana Dunja Mijatović iz BiH.

Željana Zovko na mjesto hrvatske eurozastupnice došla je iz BiH

Željana Zovko, porijeklom iz Mostara, na zajedničkoj listi Domoljubne koalicije na izborima za Europski parlament 2014. godine, bila je na devetom mjestu. Tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko namjeravao je, naime, obuhvatiti što širi spektar  – od umjerenog Andreja Plenkovića, preko branitelja u vidu Ivice Tolića, Hrvata u BiH čija je predstavnica Zovko do dijaspore u čije je ime na liste uvršten Ivan Sablić iz Njemačke.

Željana Zovko je prije ulaska u Europski parlament obnašala brojne dužnosti u BH diplomaciji, a u parlament je ušla s mjesta veleposlanice BiH u Italiji. Mjesto joj se otvorilo nakon što su se poslije izbora 2016. Andrej Plenković i Davor Ivo Stier vratili u Zagreb – jedan na mjesto premijera, a drugi na mjesto ministra vanjskih poslova. Lista se pomakla na Ivicu Tolića i Ivana Tepeša iz HSP-a – koji je od tog mjesta odustao i prepustio ga Željani Zovko.

Djelovanje u Europskom parlamentu načelno podrazumijeva rad za opće dobro svih građana Europske unije, ne u ime pojedine države članice, a kamoli za interese zemlje koja nije u Uniji, odnosno za dio stanovništva te zemlje.

Međutim, domaći Zakon o izboru članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske kao jedini uvjet za kandidaturu propisuje posjedovanje državljanstva. Navodi se kako „za člana u Europski parlament može biti biran hrvatski državljanin koji ima biračko pravo“, a Željana Zovko posjeduje dvojno državljanstvo.

Također, valjanost liste Domoljubne koalicije 2014. godine nije osporena, a isti zakon propisuje kako se ispražnjeno mjesto popunjuje sa sljedećom osobom na listi.

(Faktograf)

Bernardićev SDP kao Karamarkov HDZ

Osam saborskih zastupnika i zastupnica i nepoznat broj članova Glavnog odbora napustio je SDP pod vodstvom Davora Bernardića. Prema svemu sudeći, tu nije kraj napuštanja tonućeg broda pa bi valjalo dodati – za sada.

Faktografovi izvori tvrde da je nejasno koliko je članova napustilo Glavni odbor jer su neki od njih navodno svoje ostavke dali samo predsjedniku stranke, dok se primjerice Željko Siladija, iako ga se SDP javno odricao i najavljivao da neće sudjelovati na glasanjima Glavnog odbora, ipak tamo pojavio i glasao.

Prošlog tjedna Glavni odbor SDP-a napustilo je još dvoje članova pa je tako od prvotnih 103 sada, prema Telegramovom pisanju, preostalo 95 članova. Večernji list, s druge strane govori o 96 članova odbora, moguće i zbog službene stranice SDP-a. Naime, napuštanje stranke očigledno se događa toliko brzo da SDP na službenim stranicama neke odlaske naprosto ne stigne pravovremeno zabilježiti pa se tako na popisu članova Glavnog odbora i dalje nalazi Damir Vučak, jedan od posljednjih koji su napustili SDP.

Uz osipanje članstva, poseban problem u radu Glavnog odbora predstavlja sukobljavanje dviju struja u tumačenju odredbi statuta SDP-a koje govore o Glavnom odboru i kvorumu, odnosno o broju ruku potrebnih za postizanje dvotrećinske većine. Uz sve to, tvrde naši izvori, kada se na sjednici Glavnog odbora i postigne dogovor o potrebnoj brojci, prisutnost članova broji se na samom početku sjednice, ali ne i neposredno prije donošenja odluka.

Napad na Ipsos

Kaotičnoj situaciji u stranci doprinosi i način na koji se Davor Bernardić odlučuje obračunavati sa sve poraznijim rejtingom SDP-a u anketama. Kao što je poznato, prema rezultatima ovomjesečnog istraživanjaCrobarometar, koje je provela agencija Ipsos od 1. do 20. prosinca 2018. među 982 punoljetna građana, Živi zid je pretekao SDP za 0,1 postotni bod. Živi zid tako osvaja 14,9 posto (13,5 posto u studenome) ispitanika, a SDP 14,8 posto (14,6 posto u studenome). Premda je taj rezultat u okviru moguće statističke pogreške, većina medija naglasila je da je Živi zid po prvi put prestigao SDP. Dok su Živozidaši otvoreno slavili, Bernardić je krenuo u otvoreni napad – na agenciju Ipsos. Kako je zabilježio Jutarnji list, netom nakon objave rezultata ankete glavni tajnik SDP-a Nikša Vukas na svojem je Facebook profilu napisao da su rezultati lažirani te da ih je agencija krivotvorila po narudžbi premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića.

“Plenkovićeva tvornica laži nastavlja s proizvodnjom. Otkrili smo veliku aferu. Još jednu prevaru u režiji Plenkovića i HDZ-a i to nakon što je lagao da će vratiti INA-u u hrvatske ruke, nakon što je lagao da neće dopustiti zatvaranje sisačke rafinerije, nakon što je lagao da nije umiješan u aferu Borg, nakon što je lagao da nema veze sa kupovinom zastupnika u Saboru, nakon što je lagao da odabrani avioni koštaju 500 milijuna eura, nakon što je lagao da se obavještajni sustav ne koristi za obračun unutar HDZ-a, sada opet laže i manipulira i to po pitanju istraživanja rejtinga stranaka”, napisao je Vukas.Tu njegovu objavu promptno je prenio predsjednik SDP-a Davor Bernardić, pokazujući time da potpuno stoji iza njezina sadržaja, piše Jutarnji list.

Članovi dobili mail s rezultatima agencije koja je radila po narudžbi SDP-a

Nekoliko sati ranije, kako doznajemo, iz središnjice stranke na mail adrese svih članova i članica stranke odaslan je mail gotovo istog sadržaja kao Vukasov Facebook status. U mailu naslovljenom „Plenkovićeva tvornica laži nastavlja s proizvodnjom“, članovima stranke poslana je i anketa slovenske agencije Ninamedia, provedena sredinom prosinca po narudžbi SDP-a.

U slovenskoj anketi kojom se iz SDP-a diče, a koju Faktograf ima u posjedu, rejting stranke je 17,1 posto. To jest nešto više od rejtinga koji im daje Crobarometar agencije Ipsos (14,8 posto), ali je također u okviru moguće statističke pogreške hrvatske ankete (plus-minus 3,6 posto). Međutim, anketa Ninamedie Živom zidu daje samo 8,3 posto, a HDZ-u 23,4 posto, odnosno 5 i pol posto manje od Crobarometra.

SDP bi, međutim, itekako trebali brinuti podatci navedeni na desetoj stranici ankete Ninamedie.

„Da su parlamentarni izbori ove nedjelje, najveći udio anketiranih koji bi izašli na izbore glasao bi za stranku HDZ (21,4 %), kojoj slijedi SDP (15,1 %) i Živi zid (7,4 %), dok ostale stranke imaju udio manji od 5 %. Trećina ispitanika ne zna, nije sigurna ili ne želi reći za koga bi glasovali (33,80 %), a 3,2 % anketiranih ne bi glasovali“, navodi se u anketi.

Bernardićevo i Vukasovo optuživanje za podvale nije najbolje sjelo brojnim SDP-ovcima, uključujući i Peđu Grbina. „Prije nekoliko godina čitava se hrvatska javnost smijala Tomislavu Karamarku kada je prozivao anketarske kuće za namještanje rezultata na štetu njega i HDZ-a. Žao mi je što si neki moji kolege dopuštaju da SDP dovedu u istu situaciju i u isti koš s Karamarkovim HDZ-om“, rekao je Grbin za Faktograf.

Komentar smo zatražili i od agencije IPSOS. Antu Šalinovića, direktora te agencije upitali smo kako komentira Bernardićeve izjave i smatra li da se njima nanosi šteta njegovoj agenciji.

„Nemam potrebu na to se osvrtati“, tek nam je kratko odgovorio.


(Faktograf)

Političke “bitke” za Vukovar

Piše: Andrea Radak

Najveći grad na hrvatskoj strani Dunava jedan je od simbola posljednjeg rata. Tom statusu nisu doprinijela samo golema stradanja civilnog stanovništva, već i kontinuirani pokušaji da se ona politički instrumentaliziraju. Dvadeset godina nakon “mirne reintegracije”, stvari u tom smislu samo eskaliraju.

Vukovar bi u posljednja dva desetljeća, sve do ove jeseni, poprištem političke (zlo)upotrebe postajao obično jednom godišnje, i to 18. studenoga kad bi se, uz komemoriranje žrtava posljednjeg rata, sjećanje na te tragične događaje nerijetko koristilo kao prilika da se između trenutačnih političkih antagonista na posve neherojski način izmijene prizemni politički udarci, često i ispod pojasa, ali i da se nagovijeste neka nova moguća politička savezništva. Od ove godine tom se visoko ispolitiziranom datumu pridružuje još jedan, onaj s početka listopada, koji u sebi također nosi nemali potencijal za nova politička namigivanja. Naime, 13. listopada održano je prvo okupljanje u povodu toga što, kako je kazao aktualni HDZ-ov gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, ujedno organizator prosvjeda, “u 27 godina nije riješen problem ratnih zločina. Ako se netko nađe pogođen, neka, no taj je pogodak puno manje bolan od pogodaka koje trpe obitelji žrtava”.

Također je najavljeno da će skup održati i dogodine, ako se dogodi da institucije dotad ne obave svoj posao, a važno je napomenuti da će tada u jeku biti predsjednička kampanja. Penavine demonstracije protiv grijeha propusta, samo da podsjetimo, okupile su tog dana praktički svu desnu opoziciju vladajućem, “europeiziranom” HDZ-u i njegovim koalicijskim partnerima. Tako su se u Vukovaru zatekli Stevo Culej, jedini HDZ-ov zastupnik koji se okuražio doći, zatim donedavni prvi lički hadezeovac Darko Milinović, pa nerazdvojni politički par Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, liderica desne civilne scene Željka Markić, hrastovac Hrvoje Zekanović, šatoraš Đuro Glogoški, mostovci Miro Bulj i Ines Strenja Linić, umirovljeni generali Ljubo Ćesić Rojs i Željko Sačić itd. No prije nego što kažemo koju više o tome koje i kakve nam poruke šalje aktualni politički Vukovar, podsjetimo nakratko kako izgleda onaj tragički.

Konvencionalno manihejstvo, koje u vezi Vukovara ne popušta sada već gotovo tri desetljeća, dosad je taj grad određivalo isključivo kao mjesto pijeteta, mjesto kojim dominira herojska epopeja iz 1991., dok s druge strane stalno djeluje “peta kolona”. Sliku dopunjuju martiri koji su pali i čija se imena praktički svake godine dopisuju na zidove te hrvatske Masade, kako ga se često pjesnički naziva, a generalno govoreći, vukovarska epizoda uglavnom služi kao temelj na kojemu se gradi novi nacionalni identitet. Da bi se te nove vrijednosti uspješno internalizirale, posebno među mlađim generacijama, tokom cijele godine u njemu se odvija svojevrsni sat povijesti na kojemu je sudjelovanje osnovnoškolskih i srednjoškolskih đaka mandatnog karaktera. Istovremeno, nema volje ni pokušaja, ili ih je vrlo malo, da se oko Vukovara stvori neki novi, drukčiji, da ne kažemo kritički kontranarativ koji bi se suprotstavio ideološkom apsolutizmu, domoljubnoj pedagogiji, militarizmu (Vukovar shvaćen kao fortifikacijska utvrda s novom kasarnom, čije je nedavno otvaranje bilo popraćeno egzaltiranim govorima predsjednice i ministra obrane) i poticanju nesnošljivosti prema “hereditarnom neprijatelju” – Srbima.

Grad-karaula

Kad smo već spomenuli patriotsku pedagogiju, recimo da je pokušaj norveške vlade – za koji ovih dana u novinama čitamo da je praktički propao – da financira alternativni pedagoški program, odnosno zajedničku školu za Hrvate i Srbe, bio jedan od rijetkih primjera kakve-takve kontranaracije. U vezi militarizacije, koja bi svoj raison d’être našla upravo na istočnim hrvatskim granicama, već spomenuti Culej u trampovskom je stilu poručio kako bi Zakon o nabavi i posjedovanju oružja građana posebice podržao onda kad bi olakšao da “svaki psihički i fizički zdrav Hrvat, koji se nalazi u pograničnim dijelovima s bivšom neprijateljskom Srbijom, ima oružje pod kontrolom i pri ruci, jer tko zna što donosi noć i budućnost”. Stajaća vojska i rekasarnizacija grada huškačkom političkom diskursu jamče stalnu logistiku, a Culejev prijedlog o naoružavanju “psihofizički zdravih Hrvata” samo daje jedan živopisni garnirung cijeloj stvari.

Sveza između tragičkog i političkog Vukovara jednostavna je i puno puta objašnjena. Ona je dakle u tome što politika, uglavnom HDZ-ova, na posve pragmatičan način parazitira na tragediji, što je čitavo stanovništvo na neki način talac te vulgarne pragme koja od dovršetka mirne reintegracije u siječnju 1998. do danas vlada bez prave alternative i što se sada, kako izgleda, odnosi između centra zemlje i njezine periferije definitivno cementiraju, s time da je Vukovaru namijenjena uloga karaule i funkcija će mu biti kalibrirana isključivo prema potrebama nacionalne sigurnosti. U tom smislu, svi oni čimbenici koji Vukovar uzimaju za start svojih novih političkih manevara s velikom sigurnošću mogu računati na uspjeh svoje akcije, posebno ako se u obzir uzme njegov vrlo visok, da ga tako nazovemo, ucjenjivački potencijal, jer na domaćoj političkoj sceni nema praktički nikoga tko bi se usudio prigovoriti vukovarskim političkim mobilizacijama.

Recimo, na Penavin su se poziv lideri HDZ-a i drugih stranaka ovog listopada još možda i mogli oglušiti, ali sljedećeg će im to biti puno teže, ako ne i nemoguće. Antićirilična kampanja otprije pet godina, koja je također krenula iz Vukovara, ne samo da je uspjela jer je dovela do promjene gradskog statuta i zapravo onemogućila upotrebu drugog pisma, nego je bila i svojevrsna uvertira za sve kasnije akcije desne civilne scene i veterana, ali je i nagovijestila dolazak Tomislava Karamarka i njegovih na vlast. A kad je socijaldemokratskoj vlasti 2013. pokazana figa promptno formiranom drugom kolonom, onom tzv. vukovarske Hrvatske, u kojoj nije bilo mjesta ni za tadašnjeg predsjednika Ivu Josipovića ni za SDP-ovog premijera Zorana Milanovića, zapravo im je poručeno da na drugi mandat ne računaju. Tako je i bilo, drugi mandat vidjeli nisu.

Ljuljanje HDZ-a

E sad, pitanje je koji su zapravo stvarni politički ciljevi i kolika je snaga ove najnovije inicijative, dakako, pod uvjetom da se složimo da je Penavi & comp. do domaćeg sudstva i njegovog rada stalo k’o do lanjskog snijega i da sva ta domoljubna pirotehnika nije ništa drugo doli kamuflaža za nešto drugo. Ima nekoliko stvari koje su bile indikativne na vukovarskom prosvjedu, a koje bi mogle upućivati na prave motive i ciljeve te akcije. Najprije, pojavili su se više ili manje glasno iskazani zahtjevi za ukidanje abolicije. Riječ je o Tuđmanovu ustupku međunarodnoj zajednici iz sredine devedesetih godina, a zauzvrat je istočnu Hrvatsku vratio bez novog rata i novih žrtava. Današnjoj desnici ne samo da je opći oprost Srbima neprihvatljiv, iako se on ne odnosi na počinitelje ratnih zločina, nego ga, što je još važnije, vide kao moguću slabu točku HDZ-ove politike, kao nešto što bi se dalo iskoristiti i preko čega bi se vlast mogla isprovocirati i zaljuljati.

Stari je to desničarski trop o potrebi purifikacije za kojom posegnu od prilike do prilike, na čemu se uvijek može dobro testirati potencijalna ranjivost aktualne politike i možebitno od nje profitirati. Druga stvar koja se dala primijetiti u Vukovaru je najava da bi se slični skupovi mogli seliti po ostatku zemlje, odnosno da bi se cijela Hrvatska, već prema potrebi, mogla “vukovarizirati”. Naime, neki su sudionici spominjali mogući sličan skup u Glini, pa sve pomalo vuče na svojevrsnu antibirokratsku revoluciju, s time da “baza” ovaj put birokrate vidi i u središnjici HDZ-a na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma i u evropskoj središnjici – u Bruxellesu. Tako su se u Vukovaru na jednom plakatu ispod premijerove slike kočili Matoševi stihovi o odnarođenom političaru: “U šarmantnoj pozi moderni poganac – Najmio ga stranac, da nam metne lanac.” Te antibriselske i “antibirokratske” sentimente domaća desnica uvelike dijeli sa sličnim tendencijama u Evropi, poput onih u Skandinaviji, srednjoj i istočnoj Evropi i sada Italiji, baš kao i inzistiranje na suverenizmu, na podudarnosti države i nacije, na jedinstvu politike i kulture, na ksenofobnom i iracionalnom stavu prema manjincima svih vrsta i migrantima itd.

Ipak, Hrvatska ima i nekoliko specifičnosti u odnosu na ostatak Evrope i preostale zemlje bivše Jugoslavije, pa i one koje su sudjelovale u ratovima devedesetih. Jedna od njih je brojnost veterana i njihovih udruga te njihovo obilato državno financiranje, uz istovremenu slabu uključenost u svijet rada, zbog čega se veterani teško mogu solidarizirati s ostatkom stanovništva. Primjerice, za mirovine veterana godišnje se izdvaja 6,1 milijarda kuna i one su u prosjeku dvostruko veće od mirovina zasluženih radom, a s povlasticama iz novog, tzv. Medvedovog Zakona o braniteljima, izdvajanja za veteranske mirovine do 2025. godine dosegnut će 8,3 milijarde kuna. I Evropska se komisija raspisala o tome da su povlastice koje imaju i ekonomski problematične i društveno nepravedne; stoga kad veterani sljedeći put zagrme protiv Bruxellesa, valja imati na umu da to nije ni iz kakvih načelnih razloga, nego radi čuvanja svojih privilegija.

Desna preslagivanja

Inače, veterani su se i ranije znali javno očitovati, čak i za Tuđmanova života, ali su im zahtjevi tada bili statusne prirode. Situacija se mijenjala u trenucima kad bi HDZ bio u opoziciji. Tada bi nastupali kao svojevrsno vojno krilo stranke, kao što je to bio slučaj na splitskoj rivi za vrijeme prvog SDP-ovog mandata i u zagrebačkoj Savskoj ulici za njihova drugog mandata. No dok bi vladao HDZ, oni samostalnih političkih zahtjeva nisu imali – sve dosad. Naime, nakon kratkotrajne Karamarkove epizode – kad su povjerovali da je to baš to i kad se dalo jasno vidjeti da se politički ekstremizam na vlasti u nas nosi sasvim dobro, uostalom, kao i u nekim EU-državama – u drukčijem evropskom i domaćem kontekstu te financijski osnaženi, veterani sada traže (i) svoj politički izraz, svoju političku subjektivaciju.

Još je jedan specifikum Hrvatske u odnosu na druge evropske zemlje, primjerice Poljsku. Riječ je o tome da su aktivnosti utjecajne domaće Katoličke crkve i međunarodno povezanog neokonzervativnog pokreta u Hrvatskoj obično komplementarne onima veterana. Naime, oba ta krila, i Crkva i veterani, značajnu su ulogu u našem društvu zadobila zahvaljujući materijalnim transferima koji im, voljom vladajućih, pritječu već više od dvadeset godina: Crkvi ih jamče četiri međudržavna sporazuma s Vatikanom, a veteranima HDZ-ova ciljana politika davanja beneficija demobiliziranim vojnicima, pa je i to jedan od razloga zašto ta stranka iz izbora u izbore bilježi najveći postotak lojalnih birača. Podjela uloga između tzv. centra i desnice – u kojoj uz dijelove organizacija razvojačenih branitelja sada participiraju i tzv. antiplenkovićevci koje čine HDZ-ovi otpadnici i možebitni “spavači” unutar stranke, te Crkva i njezini adepti na civilnoj sceni – godinama je izgledala tako da vladajuća većina s jedne strane desnicu obilato financira, a u isto se vrijeme zbog njezina djelovanja, kao, skandalizira. No, kako smo rekli, u posljednje se vrijeme ovdje događaju neka preslagivanja.

U tom smislu, možemo zaključiti da će temeljno pitanje u sljedećem periodu biti hoće li oni koji se predstavljaju kao branitelji nacionalnog interesa nadgornjati transnacionalnu, da ne kažemo kompradorsku buržoaziju, odnosno hoće li tzv. suverenisti, kod kojih se zapravo radi o pokušaju uspostave nacionalne buržoazije – nije nevažno primijetiti da dobar dio časničkog zbora, od generala Gotovine, Čermaka i Markača preko aktualnog ministra obrane Krstičevića do SDP-ovog brigadira Kotromanovića, na ovaj ili onaj način participira u biznisu – konačno uspjeti politički materijalizirati svoj ekonomski uspon. Za sve ostale, koji žive od svog rada, malo će se toga promijeniti – “metnuo im lanac” netko domaći ili neki stranac.

Foto: AFP

Parodije Predraga Lucića: žonglirati i pjevati jezikom zločinaca

Piše: Mirnes Sokolović

Prateći ukorak po štampi citate nove (ratne) stvarnosti, o čemu ostaju tragovi u Feralovoj rubrici Greatest shits, Predrag Lucić će, kao pjesnik, početkom devedesetih godina nalaziti svoj materijal koji je autentičniji i življi, luđi i apsurdniji, nego da ga izmišlja. I Lucića, kao Karla Krausa, okupira to što što su ovdje najnevjerovatniji razgovori doslovce izgovoreni, a sve ono što izgleda kao izmišljotine jesu ustvari citati, izvađeni iz novinskih članaka, kao stvarnost apsurdnija i humornija od književnosti. Loveći aktuelnost iz dana u dan i popunjavajući tim zbivanjima dobro poznate forme, Lucić je osjetio potrebnim da pobijedi lažnu ravnotežu, kao (mirnodopska) iluziju, koju stvaraju ti svakodnevni registri i umrtvljeni jezici, pred stvarnošću koja hita u dotad neviđeno, u sasvim izvjesne sukobe i ratove. Nastavi čitati “Parodije Predraga Lucića: žonglirati i pjevati jezikom zločinaca”

Misa za fašista: povijest koja proganja suvremenu Hrvatsku

Piše: Una Hajdari

Neprestana kiša tijekom posebno hladne zimske večeri u Zagrebu nije spriječila grupu vjernika da se okupe ispred bazilike Srca Isusova u središtu Zagreba. Već dvadeset godina ova isusovačka crkva održava misu na godišnjicu smrti Ante Pavelića, čelnika jednog od najozloglašenijih režima u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Nastavi čitati “Misa za fašista: povijest koja proganja suvremenu Hrvatsku”

Osigurač za čuvanje vlasti

U‭ ‬javnom političkom i informativnom prostoru‭ ‬u Hrvatskoj‭ ‬vrlo često se u posljenje vrijeme upotrebljava sintagma‭ ‘‬konzervativna revolucija‭’‬.‭ ‬Tim imenom naziva se društveni angažman ultra konzervativnih nacionalističkih‭ ‬organizacija i pojedinaca:‭ ‬nekoliko minornih političkih stranaka,‭ ‬nevladinih organizacija,‭ ‬pojedinih internetskih portala.‭ ‬Termin revolucija je adekvatan jer spomenuti‭ ‘‬revolucionari‭’ ‬žele graditi društvo kakvo ne postoji u demokratskom svijetu.‭ ‬To bi bilo društvo u kojem su nacionalističke i klerikalističke dogme najveće vrijednosti,‭ ‬kategorije čiji se sadržaji i praksa prihvaćaju onako kako ih propovijeda Katolička crkva i periferne organizacije koje je Crkva proizvela.‭ ‬Jedan vrlo utjecajan takav produkt Katoličke crkve je udruga‭ ‘‬U ime obitelji‭’ ‬koja provodi sve ideje najkonzervativnijega dijela Crkve,‭ ‬a takvim idejama Crkva se ne želi javno baviti.

Andrej Plenković,‭ ‬premijer Vlade i predsjednik HDZ-a,‭ ‬javno se deklarira kao političar desnoga centra‭; ‬kao političar on se tako i ponaša,‭ ‬a kao privatna osoba on je i liberalniji od te odrednice.‭ ‬Poznato je da su Plenković i njegovi ministri‭ (‬osim nekoliko izuzetaka‭) ‬protiv svjetonazorskih‭ ‘‬vrijednosti‭’ ‬gore spomenutih subjekata,‭ ‬ali to ne pokazuju javno.‭ ‬Takve‭ ‬stavove povremeno i prihvaćaju jer im je potreban kompromis sa jakom desnom frakcijom‭ ‬unutar HDZ-a.‭ ‬Ti su kompromisi štetni za hrvatsko društvo,‭ ‬ali i za Plenkovićevu vladu.‭ ‬Opasnost je u tome sto kompromiserstvo otvara šanse političkom ekstremizmu.‭ ‬Ima više takvih primjera,‭ ‬a kao ilustracija lošeg kompromisa vrlo jasno govori slučaj ministra obrazovanja i znanosti Pave Barišića.‭ ‬Poznati‭ ‘‬znanstvenik‭’ ‬i mnogo poznatiji plagijator česta je tema u javnosti.‭ ‬U vezi sa temom Barišić je i neuspješni pokušaj rasprave o plagiranju na Odboru za etiku u znanosti u obrazovanju.‭ ‬Većina nije podržala osudu Barišićevog čina,‭ ‬pa je predsjednik odbora akademik Vlatko Silobrčić podnio ostavku.‭ ‬Podržali su ga još neki članovi i to se tijelo raspalo.‭ ‬Drastičniji je i opasniji sljedeći primjer.‭ ‬U Jasenovcu,‭ ‬vrlo blizu nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora,‭ ‬veterani HOS-a otkrili su spomenik na kojem je uklesan ustaški pozdrav‭ ”‬za dom spremni‭”‬.‭ ‬Na tom skupu održala je govor i načelnica općine Jasenovac Marija Mačković iz HDZ-a.‭ ‬Prošlo je više od mjesec dana od te profašističke provokacije a reakcije državnog vrha Hrvatske niti nižih nivoa nema.

spomenik-jasenovac_page_1
HOS-ov spomenik u Jasenovcu

Plenković ima problema i u svojoj stranci,‭ ‬on nema punu kontrolu u HDZ-u.‭ ‬Formalno Plenkovićev zamjenik Milijan Brkić,‭ ‬koji je u stranci marginaliziran‭ (‬kao Karamarkov kadar‭)‬,‭ ‬ima punu kontrolu nad organizacijom HDZ-a u Zagrebu‭; ‬ima još takvih slučajeva.‭ ‬Ni koalicija HDZ-Most nije posve skladna.‭ ‬Most ima velike zahtjeve i često zauzima nekorektnu poziciju kao da je neka kvazi opozicija u vlastitoj vladi.‭ ‬Dešavaju se i slučajevi vrbovanja kadrova HDZ-a.‭ ‬Jedan sviježi primjer:‭ ‬HDZ je‭ ‬01.12.‭ ‬smijenio uspješnog direktora komunalnog poduzeća u općini Vodice Ivicu Slavicu,‭ ‬a razlog je što je Slavica pristupio Mostu.‭ ‬Ima veliki broj nesporazuma na relaciji HDZ-Most,‭ ‬međutim još uvijek su to sukobi niskog intenziteta i za sada ne ugrožavaju funkcioniranje Vlade.‭

Poslije rigidnog‭ ‬nacionaliste Karamarka Plenković je dočekan kao pravo osvježenje i nova nada.‭ ‬Od njega se previše očekivalo,‭ ‬a već stižu i prva razočarenja.‭ ‬Plenković je počeo griješiti i tamo gdje se od njega‭ ‬očekivalo da bude skoro nepogrešiv,‭ ‬a to je oblast vanjske politike.‭ ‬On ima iskustvo u diplomatskoj službi i iskustvo zastupnika u EU Parlamentu,‭ ‬a već se desilo da je nepotrebno opteretio odnose Hrvatske i Rusije.‭ ‬Prilikom zvanične posjete Ukrajini davao‭ ‬je obećanja kao da govori u ime Europske Unije,‭ ‬a ne kao dužnosnik jedne male članice Unije.‭ ‬Plenkovićeva politika prema Bosni i Hercegovini,‭ ‬barem na nivou verbalnih konstrukcija,‭ ‬apsolutno je korektna.‭ ‬Praksa i tu već bilježi pogreške.‭ ‬Samo nekoliko dana poslije izbora za premijera zvanično je posjetio BiH.‭ ‬Bila je to‭ ‬dobra odluka.‭ ‬Međutim,‭ ‬u Sarajevo je došao potpuno nepripremljen i napravio nekoliko pogrešaka.‭ ‬Osnovna je‭ ‬pogreška što je položaj Hrvata u BiH tretirao s pomanjkanjem diplomatske opreznosti pa je bilo više negativnih nego pozitivnih reakcija na tu posjetu.‭ ‬Istina je da u BiH postoji problem ustavno-pravnog položaja Hrvata,‭ ‬ali se to pitanje mora tretirati sa dovoljno znanja i takta.‭ ‬Da je toga bilo ne bi se desila jedna kadrovska smutnja,‭ ‬već poznata kao slučaj Željana Zovko.‭ ‬Gospođa Zovko,‭ ‬ambasadorica BiH u Rimu,‭ ‬na izborima za Europski parlament u Hrvatskoj bila je na listi Domoljubne koalicije‭ ‬i nije izabrana.‭ ‬Kada je zastupnik u Europskom parlamentu Davor Ivo Stier izabran za ministra vanjksih poslova Hrvatske Željana Zovko poslana je u Europski parlament kao njegova zamjena.‭ ‬Takva kadrovska vratolomija nezabilježena je u parlamentarnoj praksi.

Većina onih koji promišljaju i komentiraju politička i društvena zbivanja mišljenja su da bi Plenković mogao dugo vladati Hrvatskom.‭ ‬Kompromisi i kompromiserstvo ne doprinose ni demokratskom ni ekonomskom napretku,‭ ‬ali su provjereni osigurač za čuvanje vlasti.‭ ‬Malo‭ ‬je vremena trebalo Plenkoviću da demonstrira spremnost i potrebne‭ ‘‬kompetencije‭’ ‬za kojekakve kompromise.‭ ‬Naruku HDZ-u i Plenkoviću dobro je došlo SDP-ovo traženje novih političkih sadržaja i identiteta.‭ ‬Teško da Davor Bernardić na čelu SDP-a može biti generator takvih promjena.‭ ‬To bi mogao biti dobitak za Plenkovićevu vladu,‭ ‬ali nije dobro za Hrvatsku.‭ ‬Vlast bez dobro organizirane opozicije isto je kao bilo koji rad bez kontrolnih mjera.

Zlatko Bosnić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Kakva je budućnost nove hrvatske vlade

Politički i društveni život u Hrvatskoj pratila su negativna obilježja u posljednjih pet godina. Vrlo grubo međusobno natjecanje desnih i lijevih političkih subjekata nametnuo je HDZ Tomislava Karamarka. Uz pomoć Katoličke crkve u Hrvatskoj i njoj bliskih udruga i ratnih veterana, HDZ-ova agresivna politika nametala je ekstremni hrvatski nacionalizam kao temelj i najveću vrijednost hrvatskog društva i države. Zbog toga je hrvatsko društvo duboko podijeljeno u približnom omjeru 50%:50%. U takvoj situaciji i uz otvorenu pomoć Crkve HDZ je u jesen 2015 bio relativni pobjednik izbora, te je sa Mostom  formirao neobičnu vladu na čudnim programskim osnovama. Za samo šest mjeseci ta vlada je pala, a na izvanrednim prijevremenim izborima održanim 11.09.2016 rezultat je bio približno isti kao i na predhodnim redovnim izborima. Nakon izbora 11. septembra  vladu su ponovo formirali HDZ i Most na čelu sa Andrejem Plenkovićem i na novim programskim osnovama.

Plenković je moderan političar demokratskih usmjerenja, obrazovan i tolerantan. Za sebe kaže da kao političar pripada desnom političkom centru. Djeluje smirujuće i optimistično i najavljuje da će u fokusu HDZ-ove politike i vlade biti ekonomija, a ne ideologija. I već zbog svega toga, prema provedenim anketama, ima solidnu podršku hrvatskih građana, a podržavaju ga i mediji, sindikati, poslodavci.

Prilikom predlaganja kandidata za ministre Plenković je učinio i neke hrabre poteze. Među predloženim imenima nije bilo nekih koja su sigurno očekivana. Na primjer, nije bilo ikona desne struje HDZ-a Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Taj izostavljeni dvojac ima snažnu podršku svih konzervativno desnih grupacija. Izostavljen je i vrlo važan dužnosnik i izborni strateg HDZ-a Milijan Brkić, te još neki. To je jasna Plenkovićeva poruka da nacionalizam i ekstremno desničarenje neće biti dio njegove politike. Zbog toga ga sa društvenih mreža udaraju talasi mržnje i optužbi za izdaju nacionalnih interesa. Znajući za sve to, kao i za otpore i opoziciju unutar HDZ-a, Plenković je prilikom komponiranja Vlade morao praviti i stanovite kompromise, pa su ministri postali i neke problematične ličnosti. Za novog ministra obrazovanja i znanosti imenovan je Pavo Barišić. U javnosti su se već pojavili dokazi da je Barišić plagirao dijelove svog doktorskog rada, da je u svome dosadašnjem radu optuživan za finansijske zloupotrebe. Opće je mišljenje da je imenovanjem Barišića Plenković pokušao umiriti konzervativne krugove na Zagrebačkom univerzitetu  (rektor Damir Boras i dr.) i dijelove akademske zajednice. Slične okolnosti utjecale su i na imenovanje novog ministra zdravstva Milana Kujundžića i ministra bez portfelja Gorana Marića, ali to su manje drastični slučajevi nego slučaj Pavo Barišić.

Nezadovoljna konzervativna desnica u njegovoj stranci pravit će probleme Plenkoviću i u Saboru. Već se najavljuje da će zastupnici Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i možda još neki drugi formirati svoj zastupnički klub koji će kritizirati Vladu s pozicija nezadovoljnog dijela HDZ-ovih zastupnika.

Nova Plenkovićeva vlada imat će velikih teškoća. Ipak, treba očekivati da će početne probleme i nesporazume Plenković uspješno savladati i da će u konačnici njegov mandat biti uspješan. Važno je što Plenković ima podršku u institucijama Europske Unije. Za hrvatsku politiku, za Plenkovića i njegovu vladu, važno je i što podršku dobiva od susjeda iz Bosne i Hercegovine i Srbije.

Neven Šimić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Izbori u Hrvatskoj i političke refleksije na Balkan

U Hrvatskoj su 11.09. održani parlamentarni izbori, deveti od njene neovisnosti. Manje od jedne godine prošlo je od prethodnih, a na izbore se moralo zbog nelogičnog, neuspješnog i štetnog eksperimenta u izvedbi koalicije HDZ-Most. Ovi će izbori biti zapamćeni jer su prvi izvanredni-prijevremeni, a bit će zapamćeni i po nekim negativnim rekordima. Na izbore je izašlo 52,59% birača, što je najmanja izlaznost do sada. Zastupljenost žena na izbornim listama također je bila vrlo mala, samo 12%, pa javnost u Hrvatskoj tu činjenicu kvalificira kao sramotu ovih izbora. Mnogo je više informacija i komentara u evropskim i svjetskim medijima nego što ih je bilo o ranijim izborima u Hrvatskoj. Zajednički stavovi stranih medija mogu se svesti na nekoliko mišljenja: poslije izbora ostaju isti ekonomski problemi, te da će i dalje rasti već prisutni nacionalizam. Dnevni list The Guardian ide i dalje i kaže da su mogući i novi sukobi na Balkanu, i to povezuje sa najavljenim referendumom u Republici Srpskoj. Takvo mišljenje objašnjava se tvrdnjom da su Vladimiru Putinu i ovdje potrebni pijuni (poput Milorada Dodika i dr.) kao što ih ima na Baltiku, Ukraijni, Siriji.

Relativni pobjednik izbora u Hrvatskoj je HDZ. To znači da samostalno ne može formirati vladu, parlamentarnu većinu formirat će sa Mostom. Ta vlada neće biti stabilna jer će kao i do sada biti sukoba sa Mostom. Most više sliči na neku religijsku sektu nego na političku stranku, a poznato je da iza njih stoje najkonzervativnije organizacije Katoličke crkve. Vlada će biti nestabilna i zbog odnosa unutar HDZ-a. Novi predsjednik stranke Andrej Plenković još ništa nije promijenio, i dalje su na pozicijama ostali Karamarkovi kadrovi i najtvrđi nacionalisti; npr Zlatko Hasanbegović, ministar kulture koji se ‘’proslavio’’ profašističkim izjavama i ponašanjem.

Ovi izbori imat će utjecaj i na odnose hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Iskustva postjugoslovenske političke klime govore da ti odnosi neće bit iskreni. HDZ-ova vlada verbalno će podržavati Bosnu i Hercegovinu, ali će iza scene podržavati i ideju o trećem entitetu u BiH. Božo Ljubić, nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu, u Mostaru je rekao: ‘’Hrvatska republika Herceg-Bosna nije ugašena …, a s obzirom na stanje u BiH i sve što govore političko Sarajevo i Banjaluka, Herceg-Bosna je danas aktualnija nego ikada zadnjih 20 godina’’. Na istom skupu u Mostaru Plenković se nije ogradio od Ljubićeve izjave. Mada je u posljednje vrijeme bilo zategnutih odnosa na relaciji Zagreb-Beograd, očekuje se da će se ti odnosi poboljšati. Moglo se to zaključiti prateći medijsku scenu u Srbiji, bilo je glasno navijanje za HDZ. Vladajuća Srpska napredna partija (SNP) u proceduri je prijema u političku grupaciju evropskih narodnjačkih stranaka čiji je član i HDZ. Osim toga, SAD i EU žele Srbiju približavati Zapadu, tj otežati Putinu političko osvajanje Balkana, pa će Hrvatska morati uvažavati te činjenice.

Izvjesno je da ni nakon ovih izbora Hrvatska neće imati stabilnu vladu pa će Plenkoviću trebati vremena i puno strpljenja da procese pokrene u dobrom smjeru.

Neven Šimić

Foto kredit: nacional.hr

Zašto je sučeljavanje Milanović-Plenković dobro za Hrvatsku

Televizijsko sučeljavanje lidera dvije naveće hrvatske stranke, HDZ-a i SDP-a, već je donijelo brojne reakcije i namjera ovoga kratkog teksta nije da ga detaljno analizira u smislu onoga što je rečeno ili obećano. Međutim, ono što je ostavilo najjači dojam na gledatelja bio je kvalitativni pomak naprijed u smislu kako je to rečeno i, iznad svega, o čemu se raspravljalo.

Kao prvo, Milanović i Plenković ophodili su se civilizirano jedan prema drugome. Ako je i bilo povišenih tonova – a nije puno – to nikada nije prešlo u otvoreno, agresivno napadanje ili vrijeđanje. Iako se privatno znaju iz vremena kada su radili kao službenici u istome ministarstvu, to nije morao biti ključni razlog. Oba političara doimali su se kao trezveni, pristojni ljudi koji će, nadajmo se, tako voditi i politiku svoje zemlje nakon novih izbora (gotovo je sigurno da će Milanović ili Plenković postati premijerom).

Ono što je daleko najvažnije – i sada i dugoročno – u vezi s ovom debatom je neosporna činjenica da je fokus cijeloga odmjeravanja bio na ekonomskim a ne na svjetonazorskim ili povijesnim temama. To definitivno pokazuje određenu političku zrelost, koja je čak impresivna s obzirom na politički i povijesni kontekst Hrvatske kao nezavisne države. Ako se uzme u obzir da je u Hrvatskoj katastrofalni rat završio prije dvadeset i jednu godinu, te ako se sjetimo svih mogućih ideoloških i političkih nebuloza iz ovoga perioda (npr. od koncepta “nacionalnog pomirenja” do “šatoraša”), televizijska debata koja je sličila mnogim drugim ‘dosadnim’ političkim bitkama u stabilnim europskim zemljama bez recentnih traumatičnih iskustava svakako predstavlja uspjeh. To ne znači da će sve i uvijek odsada biti bolje, ali također teško je povjerovati i da će biti potpunog povratka na stara, istrošena prepucavanja.

Za kraj, bilo bi lijepo vidjeti ovu vrstu i razinu političke komunikacije u drugim državama regije. Zvuči jednostavno, ali mnogi još nisu usvojili ideju da će svima u ovome dijelu svijeta biti bolje kada istinski važna, svakodnevna pitanja koja obično dominiraju u razvijenim europskim demokracijama zamijene “važne” teme poput nacionalnog pitanja, jeftinih a opasnih predizbornih prepucavanja i “slavne prošlosti”.

Sve može… pred izbore

U motelu u Konjicu Bakir Izetbegović i Milorad Dodik dogovorili pitanja koja su do tada bila višekratno i viseštrano opstruirana. Na tom sastanku 31. jula dogovoren je mehanizam koordinacije na koji se predugo i bezrazložno čeka, a konačno je potpisano i pismo namjere prema MMF-u za novu tranšu kredita. U prvi mah to je ocijenjeno kao odličan rezultat i naznaka pozitivnih kretanja, tj mogućnost dogovora i o naizgled teškim pitanjima. Nastavi čitati “Sve može… pred izbore”

Novi izbori su najbolje rješenje za Hrvatsku

Hrvatska je u velikoj krizi. To vide građani Hrvatske, a znaju se i razlozi: potpuni gubitak povjerenja u predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, svađa između dva potpredsjednika vlade, Karamarka i Petrova, te blokiranje reformi obrazovnog sustava. Čini se da hrvatska vlada uopće ne funkcionira, turistička sezona je tu, a posla i inače ima preko glave i da je sve u najboljem redu.

U ovakvoj situaciji novi izbori su vjerojatno najpoštenije i najučinkovitije rješenje: najpoštenije jer hrvatskim građanima treba dati da odluče što misle o ovakvoj vladi, a najučinkovitije jer jedina druga opcija je patetično traženje nove saborske većine. Prioriteti moraju biti jasni: ili je to opstanak ovakve vlade ili su to interesi hrvatskih građana. Tu ne bi trebalo biti dilema.

Ako se novi izbori dogode, bit će zanimljivo vidjeti na koji način je kriza utjecala na popularnost glavnih aktera. Koalicija Most mogla bi izgubiti veliki broj glasova, ali to se može desiti i HDZ-u koji ima stabilno biračko tijelo. Živi zid mogao bi biti veliki dobitinik, ali u tome slučaju postoji mogućnost – s obzirom da oni sigurno ne bi podržali novu desnu vladu na čelu s HDZ-om – da  u nekoj novoj SDP-ovoj vladi budu ono što je Most bio HDZ-u. Takvo preslaganje ne bi dovelo do stabilne vlade, a stabilna vlada je upravo ono što Hrvatska treba. Jedino što je sigurno predvidjeti jeste da predstoje zanimljivi dani i tjedni.

DD

Lekcije za budućnost: kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj

 

Aktualna vlast u Hrvatskoj bit ce upamćena kao neosporni rekorder. Nažalost, ti rekordi se ne mjere uspjesima nego uvjerljivim minusima. Za samo tri mjeseca učinili su štetu hrvatskom društvu i državi koju je nemoguće popraviti za mnogo više vremena od ta tri mjeseca. Zadnjih nekoliko godina narasle su ideološke podjele pa hrvatsko društvo funkcionira kao podijeljeno tijelo. Ta situacija nelogična je i teško objašnjiva, tim više što se kulturna i civilizacijska dostignuća Hrvatske mogu svrstati u srednjo-europski i mediteranski kontekst jer tamo i pripadaju. A kako onda nazvati ovo što se sada dešava u Hrvatskoj? Dešava se vrlo vidljiva nacionalizacija, fašizacija i klerikalizacija društva. Slične regresije počele su za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska je tada bezočno i kukavički napadnuta od moćne JNA. Razarani su gradovi i sela, stanovništvo ubijano i protjerivano. Ratna stradanja, neosjetljivost i nepravda međunarodnih politika spram nečijih stradanja u pravilu proizvode revanšizme. To se desilo i u Hrvatskoj. Vlast predsjednika Franje Tuđmana podržavala je narastanje i fetišizaciju novonastale države. Međutim, Tuđman je znao da to može nositi i opasnosti, te autoritarnom vlašću i vlastitom karizmom nije dopustio da nacionalistički revanšizam ode predaleko.

Nakon 2000. godine hrvatsko društvo postupno se oslobađa štetnih zabluda i sve su rijeđi pregrijani nacionalistički tonovi. U četiri sljedeća izborna mandata, dva HDZ-ova i dva SDP-ova, vlast je pozitivnim činjenjem obeshrabrila ekstremizme i društvo se kretalo normalnim ritmom građanskoga života. Demokratska posrnuća pojavljuju se ponovo dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a prije četiri godine. Karamarko je netalentirani političar, slabo obrazovani i prosječan špijun, on je čovjek koji vjeruje da je država samo represivni aparat, druge državne funkcije ne razumije pa ih zato i ne cijeni. Novi predsjednik Stranku je organizirao po strogim kriterijima centralističkog upravljanja. Politički program HDZ-a ideologiziran je i oslonjen na kategorije ekstremnog nacionalizma i ultradesničarske netolerancije. Tako spolna i rodna diskriminacija biva tolerirana, a sve vrste manjinskih prava postaju upitne. Apsurd je da i ovakav HDZ ima punu podršku većine katoličkih biskupa, vjerskih medija i emisija. Zahvaljujući toj podršci i neuspješnoj SDP-ovoj vladi HDZ je relativni pobjednik izbora iz novembra 2015.

Vrlo tijesna izborna pobjeda diktirala je formiranje koalicijske vlade. Koalicijski partner HDZ-a MOST neobična je politička pojava (nije politička stranka, nego savez neovisnih izbornih lista). Imao je MOST i neke čudne zahtjeve, npr da predsjednik Vlade bude nestranačka ličnost. Morao je HDZ udovoljiti njihovom zahtjevu, jer bez glasova MOST-a nije bilo moguće formirati vladu. Tako je premijer postao Tihomir Orešković, državljanin Kanade rođen u Hrvatskoj koji uopće nije sudjelovao na izborima i nema nikakav izborni legitimitet. Zbog neobičnog načina izbora premijera Vlada također funkcionira neuobičajeno. Umjesto da je premijer najutjecajniji i najodgovorniji, osim njega postoje još dvije moćne adrese: Karamarko i šef MOST-a Božo Petrov. Tako umjesto premijera postoje tri kvazi-premijera pa u takvoj konstelaciji Vlada ne funkcionira kao tim, nego je to labava unija tri tima. U takvom formatu Vlada neće moći ispunjavati svoje obaveze, a vjerojatno neće ni dugo trajati.

Hrvatska javnost u početku je začuđeno šutjela, a kasnije je uslijedila bujica pitanja. O slabim rezultatima i o načinu rada Vlade i Parlamenta počela su prvo argumentirana i dobronamjerna propitivanja, ali su ubrzo počela i ona suprotnog predznaka. Sve vrste medija puni su komentara. Govore pravni i ekonomski eksperti, biznismeni, novinari, umjetnici, sindikalni aktivisti. U manjini su oni koji imaju razumijevanja za ovakvu vladu, čak i među HDZ-ovim pristašama. Napisano je i objavljeno stotine i stotine rasprava i registara neuređenih ili pogrešno urađenih vladinih obaveza. Samo površan pregled svega rečenoga zahtijevao bi veliki i ozbiljan posao. Kao ilustraciju predhodno rečenog, dovoljno je spomenuti i zainteresirane uputiti na kvalitetnu i intelgentnu inventuru Jurice Pavičića, uglednog intelektualca, novinara i književnika. Brojnim tekstovima i izjavama akcentira se vladino nečinjenje, nekompetentno tretiranje važnih pitanja, sporost i neodlučnost. Ove odrednice odnose se na sve oblasti društvenog života: na ekonomiju, infrastrukturu, kulturu, unutrašnju i vanjsku politiku.

Prve oštre kritike, čak i prosvjedi građana i umjetničkih udruga, desile su se zbog imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Hasanbegović je Karamarkov prijatelj i to mu je bila ulaznica za ministarsku poziciju. Njegove izjave i autorski tekstovi relativiziraju antifašističke tradicije i vrijednosti iz Drugog svjetskog rata i poslije njega. Hasanbegović je ujedno nostalgičan spram zločinačko-marionetske Pavelićeve Nezavisne države Hrvatske (NDH). Saznanja o ovakvoj političkoj orijentaciji ministra kulture  i njegove aktualne izjave, te izjave i postupci drugih političara vladajuće koalicije, isprovocirali su veliki politički i međunacionalni skandal. Državna komemoracija i odavanje počasti žrtvama zloglasnog ustaškog logora Jasenovac održava se svake godine u aprilu mjesecu. Zvanična državna komemoracija ove godine će se održati 22. aprila. Savez židovskih općina Hrvatske, Srpsko narodno vijeće i Savez antifašista Hrvatske odbijaju prisustvo tom činu. Židovske općine svoju komemoraciju održali su 13. aprila, a Srpsko narodno vijeće će komemorirati 22. aprila, samo u različitom terminu od zvanične državne komemoracije. Komemoracija Saveza antifašista Hrvatske održat će se 24. aprila. Na komemoraciji Saveza židovskih općina Hrvatske 13. aprila osim organizatora prisustvovao je i veliki broj uglednih građana Zagreba i Hrvatske te ambasadori SAD i EU, što je znakovita poruka vladinoj politici.

Potpuni poraz nacionalističke politike Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice Hrvatske, počinje se dešavati 12. aprila. Toga dana su u odvojenim izjavama predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Orešković govorili apsolutno drugačijim političkim jezikom od onoga kojeg inače koriste. Morali su snažno progovoriti protiv režima Pavelićeve NDH i priznati strašne ustaške zločine, što do tada nikada nisu činili. Poslje njih učinit će isto i Tomislav Karamarko. Nikako to nije slučajno, jer je 12. aprila u Zagrebu u službenom posjetu boravio Nicholas Dean, specijalni izaslanik Vlade SAD za pitanje Holokausta i sastao se s predsjednicom i premijerom. Brzo će se pokazati hoće li hrvatski visoki dužnosnici ostati na tim pozicijama ili je to bilo samo jednokratno savijanje kičme pod teretom pritiska politike SAD-a.

Zapletena i mučna politička situacija u Hrvatskoj osim depresivnih učinaka na hrvatsko društvo ima i loše vanjsko-političke odjeke. Šteta i neinteligentan pokušaj blokade Srbije na putu ka EU ima naročito negativne odjeke u državama bivše Jugoslavije. Taj postupak osuđen je i u nekoliko zemalja EU pa neke od tih reakcija prenose i mediji u RH i BiH. Često je citirana oštra kritika predsjednika odbora za EU njemačkog Bundestaga Gunthera Krichbauma (CDU) koji kritizira blokadu otvaranja poglavlja o pravosuđu Srbije. Isti dan predsjednik Parlamenta Hrvatske Željko Reiner potpuno relativizira kritiku gospodina Krichbauma i kaže da mediji tome daju nepotrebno veliku pažnju. Istoj kritici pridružio se Josip Juratović (SPD), zastupnik u Bundestagu i član vanjsko-političkog odbora. Juratović (porijeklom Hrvat) kaže da je Hrvatska iznevjerila očekivanja EU.

Vrlo je štetan i gaf koji Hrvatska čini u odnosu na kandidaturu bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić na mjesto generalnog sekretara UN-a. Bivša vlada dala je podršku gospođi Pusić, sadašnja vlada ili je ne podržava ili je potpuno indolentna prema toj činjenici. A sama kandidatura, bez obzira na konačan ishod, mogla bi se iskoristiti za promociju Hrvatske. Veliki korak nazad nova hrvatska vlada učinila je i ograničavanjem slobode medija. Već su vidljivi i rezultati; zabrana pojedinih emisija na javnoj tv i prestanak finansiranja nekoliko neprofitnih medija zato što se ministru kulture ne sviđaju njihovi sadržaji. Ta je pojava toliko očita da su se njome počeli baviti i akreditirani diplomatski predstavnici u Zagrebu. Austrijski ambasador Andreas Wiedenhoff na Twiteru je 14. aprila objavio da je održan zanimljiv sastanak o slobodi medija na kojem su prisustvovali ambasadori SAD, Norveške, Njemačke, Velike Britanije i Austrije. Isti dan je hrvatska predsjednica reagirala na tu izjavu. ‘’Veleposlanici se ne mogu i ne smiju miješati u unutrašnje stvari zemlje primateljice ‘’, izjavila je Grabar-Kitarović, ali nije se dotakla teme o kojoj su ambasadori raspravljali.

Hrvatska je na krivom putu. Njezina vlast upustila se u štetnu ideologizaciju društva vjerovatno i zbog toga što je nesposobna za rješavanje znatno težih pitanja. Unutarkoalicijski nesporazumi i sukobi, brojni nacionalistički i šovinistički ispadi za koje niko ne odgovara čine Hrvatskoj štetu i u društvu proizvode nervozu. Zbog toga će padati i međunarodni rejting Hrvatske. Nestabilna vlada i podijeljeno društvo zaustavljaju svaki napredak. Kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj ima destimulativan utjecaj i na Bosnu i Hercegovinu jer se od Hrvatske očekivala podrška i pomoć za priključivanje BiH međunarodnim asocijacijama. Hrvatska neće brzo riješiti svoje unutrašnje nesporazume, ali će zbog štete koja joj se time dešava naučiti lekciju koja će joj u budućnosti koristiti.

DD

Foto: Wikipedia