Parodije Predraga Lucića: žonglirati i pjevati jezikom zločinaca

Piše: Mirnes Sokolović

Prateći ukorak po štampi citate nove (ratne) stvarnosti, o čemu ostaju tragovi u Feralovoj rubrici Greatest shits, Predrag Lucić će, kao pjesnik, početkom devedesetih godina nalaziti svoj materijal koji je autentičniji i življi, luđi i apsurdniji, nego da ga izmišlja. I Lucića, kao Karla Krausa, okupira to što što su ovdje najnevjerovatniji razgovori doslovce izgovoreni, a sve ono što izgleda kao izmišljotine jesu ustvari citati, izvađeni iz novinskih članaka, kao stvarnost apsurdnija i humornija od književnosti. Loveći aktuelnost iz dana u dan i popunjavajući tim zbivanjima dobro poznate forme, Lucić je osjetio potrebnim da pobijedi lažnu ravnotežu, kao (mirnodopska) iluziju, koju stvaraju ti svakodnevni registri i umrtvljeni jezici, pred stvarnošću koja hita u dotad neviđeno, u sasvim izvjesne sukobe i ratove.

RASPJEVAVANJE STVARI KOJE SE NE PJEVAJU

Lucić, kao parodičar, zanimljiv je po tome što veoma rano, već kasnih osamdesetih godina, osjeća da je došlo vrijeme skrenuti pažnju da su stare i uobičajene forme neadekvatne novim nizovima stvarnosti, da se neke stvari u sadašnjici nepovratno mijenjaju, što se najbolje otkriva u parodijskim spojevima. Parodirajući, Lucić stoga nije toliko zainteresovan da tek neobavezno varira manir različitih svakodnevnih i potrošenih formi, svih tih šlagera, opštepoznatih lirskih pjesama, himni, zdravica, koračnica, brojalica, tek da bi ih iscrpio, nego mu je izazovnije, prateći rime i metar, u te zateknute ritmove uglazbiti nove nizove stvarnosti. U tom kratkom spoju neadekvatnih formi i odsječaka žive aktuelnosti, u neobičnom raspjevavanju stvari koje se obično ne pjevaju, krije se efektnost Lucićeve parodije, rođene u sretnom susretu književnosti i novinarstva, koje je pjesniku donosilo obilje živih likova i naopakih (a često i krvavih) detalja.

Kako se vidi iz Antologije suvremene hrvatske gluposti, kao zbirke greatest shitsa iz 90-tih godina, koju su priredili 1998. Lucić i Boris Dežulović, to je vrijeme kada, naprimjer, Franjo Tuđman izjavljuje da je HDZ stvorio hrvatsku državu, tu hrvatsku demokraciju, u kojoj se, evo, mogu govoriti i gluposti, a u reklamnom oglasu HPT-a se obavještava pučanstvo da se nove pojedinosti iz života kardinala Alojzija Stepinca mogu saznati pozivom na govorni automat na 060/412 412.

To je i vrijeme kada Velimir Bujanec predlaže rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj, ističući da bi trećinu Srba trebalo iseliti, trećinu pohrvatiti, a trećinu pobiti, dok Tomislav Merčep piše i objavljuje pjesmu u Hrvatskom vitezu, opjevavajući Hrvatsku koja je iznad svega, tako da je samo Bog od nje veći, i tko se ne bi veselio tolikoj sreći, a za to vrijeme dr. Bernardo G. Di Lenardo-Zamlić u reviji Butiga, u novembru 1996., pojašnjava da je rak naš neprijatelj, jer je to ustvari četnik u nama. Također, dr. Hrvoje Šošić će u Globusu, naprimjer, dokazivati da je hrvatski narod najstariji evropski narod, da je hrvatska država najstarija u Evropi, jer ima tradiciju dugu 35 stoljeća, a budući da su Hrvati katolici i vjeruju da je Bog stvorio čovjeka, Hrvati postoje oduvijek.

Na samom početku, međutim, Luciću će, kao pjesniku nesklada, biti posebno zanimljivo mirnodopske forme ispunjavati ratnom stvarnošću koja polako provaljuje u sadašnjicu. U prvom ciklusu zbirke Haiku haiku jebem ti maiku, podrugljivo će imitirati jugoslovenske patriotske pjesme, u kojima će sada stajati da je ovo lijepa zemlja, meni najdraža, nigdje toliko pitomaca, kao u uvali moga djetinjstva, tenkovi i topovi bestrzajni, koliko pontona i teškolansirnih mostova, dođi umirovljeniče, mi smo u Blatinama, u Jugoslaviji, kasnije će i jugoslovensku himnu prepjevati u Hej, kreteni, jošte živi, a kad 1996. dođe vrijeme za pomirenje i u uspostavljanje novih odnosa, štampaće pjesmu Diplomacijo, diplomacijo, u kojoj od Brijuna pa do Dedinja, s Pantovčaka sve do Cetinja, preko jama i ruševina, ruka ruku spremno hvata, krvavu do lakata, ali tko jebe to, diplomacijo!?

Lucić će od početka biti zainteresovan za srpsku perspektivu, i to je gesta koliko dnevnopolitička, toliko i jezička, pjesnička. U ciklusu pod efektnom parafrazom Med javom i medu SANU-om, iz perspektive Dobrice Ćosića, ispjevaće pjesmu Kojekude – Srbin svude u kojoj će iscrpljivati najprisutniju priču velikosrpskog nacionalizma: Kojekude, kojekude, misli mi se roje lude, bilo kude – Srbin svude, kojekude, kojekude.

Kao pjesnik Lucić je oduševljen gramatičkim nepravilnostima, ali i smjehovnim efektima koji se postižu preregistracijom, neobičnim stavljanjem određenih riječi u drugi kontekst, kao onda kad hrvatsku himnu prebacuje u srpski jezički registar, pa Hrvatska postaje Lepa naša otadžbina, svetosavska zemlja mila, srpske slave dedovina, koja treba biti sve do Trsta. To nije samo jezički zanimljivo, nego nosi i (dnevno)političke konsekvence, budući da su pjesme ispjevane iz perspektiva poznatih ljudi, čak i potpisane imenima svih tih (nacionalističkih) političara, intelektualaca, pjevača, pisaca, u vrijeme barikada po SAO Krajini.

OŽIVLJAVANJE JEZIKA

Koristeći se epopejama, istorijom, hronikama, ličnostima s raznih strana, Lucić usvaja jezičke duktuse bez obzira na standarde i norme, uzima predloške bez obzira na (nacionalne) književnosti, posvećen raspjevavanju raznih kalupa, upuštajući se u vratolomiju i jezički skandal. Služeći se i čakavskim i kajkavskim i štokavskim dijalektima, varirajući i ekavicu i ijekavicu, kad zatreba, usvajaće i orijentalizme i melodiju i sintaksičke obrte sevdalinki, kao i jezik makedonskih i slovenačkih pjesama i popijevki, a u sve to će kombinovati i riječi talijanske i ruske i staroslavenske: njegova jezička umješnost, kao i zadaća da oprisutni različite (dnevnopolitičke) perspektive, jednostavno će dozivati ovaj jezik u njegovoj punoj datosti i širini, i to kod Lucića nije deklarativne prirode, nego pitanje tehnike i zanata.

Oživljujući jedan drveni dnevnopolitički jezik u šatrovačkoj, volšebnoj, ludičkoj maniri, kao humorni apsurdist, Lucić – za razliku od drugih naših antinacionalističkih kritičara i pjesnika – ne nudi program (i veoma rijetko didaktički poantira) nego sasvim usvaja taj jezik nacionalista i zločinaca, žonglira njime, vodi ga i tamo i ovamo, raspjevava ga u hiljadu refrena, imitira sve dok ga ne dogna do apsurda, kao da pjeva uglas i igra se sa đavolom.

Parodija kod Lucića ima uvijek i neku funkciju izvan sebe same, on nije isključivo zaokupljen poljem književnosti (za razliku od Vinavera u Pantologiji), nego se laća najaktuelnijeg i najživljeg (političkog) jezika u tom trenutku, sukladno novinarskoj vokaciji i feralovskom kontekstu u kojem piše.

Pri tom, on je itekako zainteresovan i za književne i lirske forme, u ciklusu Hrvatska književna lirika ispunjavaće ih neprimjerenim sadržajima i inovirati u skladu sa posljednjim trenutkom, tako će pravilne metre Tina, Hanibala Lucića i Dobrice Cesarića ispuniti tenkovima i cijevima, a epigrame nacionalističkog književnika Paje Kanižaja će prebaciti u šovinističke srbograme. Neutralnu diplomatsku perspektivu jednog Yasushija Akashija će ispjevati u haiku formi, lirski vrlo podatnoj, pastoralnoj, pa će tako u jednoj pjesmi taj diplomata krenuti uzbrdo, tenk nizbrdo, kako si bre Akashi, a srpske granate veliki kalibri letiće kao kolibri.

Žurnalistički i birokratski žargon, ispjevan u parodijama, Lucić odvodi u slijepe ulice, a logici nacionalizma ne protivriječi izravno, nego uzima taj jezik, stavlja ga u razne kontekste, razrađuje ga razmahom mašte sve do groteske, što je najgore što se može jednom govoru uraditi, a to je i književno mnogo efektnije nego puko oponiranje u tekstu, kao dostojnom protivniku.

Lucić je, dakle, imao tu nesreću da uobličava jedno od najtežih i najkrvavijih razdoblja, a da niko od njega te stvari nije ispjevao lakše i humornije, a da možda nikad ništa u našoj književnosti nije bilo dato urnebesnije, kao te godine nacionalizma, rata i zločina 90-tih, i kasnije, koje su u nekoliko tomova ispjevane.

VJEŠTA IMITACIJA

Šire gledano, Lucić je, dakle, među onim autorima koji imaju tu sposobnost teške i tragične stvari davati humorno i ironično, lako i prozračno, što nije čest slučaj u književnosti, ne samo našoj. Govoreći o Lori u Splitu, ispjevavajući pod imenom Federico Garcia Lora tehnike mučenja u tom logoru, on će do kraja ostati dosljedan logici ubica koji hinje nevinost, ne videći ništa strašno u tim postupcima, kao da su stražari najnormalnije htjeli pomoći nekom zarobljeniku da pjeva tako što su ga priključili na struju, i ostali začuđeni što tek kukumavče, stenje i ciči, ili kao što su drugog napojili cijelom bocom plina, nakon što se požalio da je žedan, ili što su trećeg zavoljeli kao psa, našli mu ogrlicu, kupili lijepu brnjicu i zavezali ga kraj kućice. Nije stoga čudno da su profesori i teoretičari, koji tradicionalno imaju problema sa prepoznavanjem ironije, tu satirično oživljenu (zločinačku) perspektivu pripisavali samom autoru, kao da se ruga žrtvama i igra sa zločinima, sasvim povjerovavši u tu vještu imitaciju jednog govora, što je i najveći kompliment koji jedan pjesnik i perfomer može dobiti.

U vrijeme kada su najveći autoriteti i državni pisci, što se također može vidjeti u Greatest shitsu, propisivali da se treba pisati samo za uske nacionalne potrebe, Lucić se opredijelio ne samo za angažman, nego i da te najteže događaje opjevava u mnogostrujnom i mnogoznačnom jeziku, nadilazeći zateknute ritmove, (novinarski) zadihan u stizanju stvarnosti, kao da je naumio raskovati poput Vinavera sve što je Gospod u tom trenutku skovao. Tomovi Lucićeve poezije učinili su da borba protiv nacionalizma, pjesnički irelevantna (ako je data sama po sebi), ostane ovdje zanimljiva i živa na duže staze, da sve te persone i događaji iz vremena koje se već polako udaljava, ostanu živi i poznati do danas, u punoj svojoj apsurdnosti i humoru, u formi kabarea i kupleta, u stotinu i hiljadu napjeva, šlagera, pjesama, koji i dalje ostaju u uhu kao dobro poznata melodija.

(zurnal.info)


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Oglasi

Misa za fašista: povijest koja proganja suvremenu Hrvatsku

Piše: Una Hajdari

Neprestana kiša tijekom posebno hladne zimske večeri u Zagrebu nije spriječila grupu vjernika da se okupe ispred bazilike Srca Isusova u središtu Zagreba. Već dvadeset godina ova isusovačka crkva održava misu na godišnjicu smrti Ante Pavelića, čelnika jednog od najozloglašenijih režima u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Nastavi čitati “Misa za fašista: povijest koja proganja suvremenu Hrvatsku”

Osigurač za čuvanje vlasti

U‭ ‬javnom političkom i informativnom prostoru‭ ‬u Hrvatskoj‭ ‬vrlo često se u posljenje vrijeme upotrebljava sintagma‭ ‘‬konzervativna revolucija‭’‬.‭ ‬Tim imenom naziva se društveni angažman ultra konzervativnih nacionalističkih‭ ‬organizacija i pojedinaca:‭ ‬nekoliko minornih političkih stranaka,‭ ‬nevladinih organizacija,‭ ‬pojedinih internetskih portala.‭ ‬Termin revolucija je adekvatan jer spomenuti‭ ‘‬revolucionari‭’ ‬žele graditi društvo kakvo ne postoji u demokratskom svijetu.‭ ‬To bi bilo društvo u kojem su nacionalističke i klerikalističke dogme najveće vrijednosti,‭ ‬kategorije čiji se sadržaji i praksa prihvaćaju onako kako ih propovijeda Katolička crkva i periferne organizacije koje je Crkva proizvela.‭ ‬Jedan vrlo utjecajan takav produkt Katoličke crkve je udruga‭ ‘‬U ime obitelji‭’ ‬koja provodi sve ideje najkonzervativnijega dijela Crkve,‭ ‬a takvim idejama Crkva se ne želi javno baviti.

Andrej Plenković,‭ ‬premijer Vlade i predsjednik HDZ-a,‭ ‬javno se deklarira kao političar desnoga centra‭; ‬kao političar on se tako i ponaša,‭ ‬a kao privatna osoba on je i liberalniji od te odrednice.‭ ‬Poznato je da su Plenković i njegovi ministri‭ (‬osim nekoliko izuzetaka‭) ‬protiv svjetonazorskih‭ ‘‬vrijednosti‭’ ‬gore spomenutih subjekata,‭ ‬ali to ne pokazuju javno.‭ ‬Takve‭ ‬stavove povremeno i prihvaćaju jer im je potreban kompromis sa jakom desnom frakcijom‭ ‬unutar HDZ-a.‭ ‬Ti su kompromisi štetni za hrvatsko društvo,‭ ‬ali i za Plenkovićevu vladu.‭ ‬Opasnost je u tome sto kompromiserstvo otvara šanse političkom ekstremizmu.‭ ‬Ima više takvih primjera,‭ ‬a kao ilustracija lošeg kompromisa vrlo jasno govori slučaj ministra obrazovanja i znanosti Pave Barišića.‭ ‬Poznati‭ ‘‬znanstvenik‭’ ‬i mnogo poznatiji plagijator česta je tema u javnosti.‭ ‬U vezi sa temom Barišić je i neuspješni pokušaj rasprave o plagiranju na Odboru za etiku u znanosti u obrazovanju.‭ ‬Većina nije podržala osudu Barišićevog čina,‭ ‬pa je predsjednik odbora akademik Vlatko Silobrčić podnio ostavku.‭ ‬Podržali su ga još neki članovi i to se tijelo raspalo.‭ ‬Drastičniji je i opasniji sljedeći primjer.‭ ‬U Jasenovcu,‭ ‬vrlo blizu nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora,‭ ‬veterani HOS-a otkrili su spomenik na kojem je uklesan ustaški pozdrav‭ ”‬za dom spremni‭”‬.‭ ‬Na tom skupu održala je govor i načelnica općine Jasenovac Marija Mačković iz HDZ-a.‭ ‬Prošlo je više od mjesec dana od te profašističke provokacije a reakcije državnog vrha Hrvatske niti nižih nivoa nema.

spomenik-jasenovac_page_1
HOS-ov spomenik u Jasenovcu

Plenković ima problema i u svojoj stranci,‭ ‬on nema punu kontrolu u HDZ-u.‭ ‬Formalno Plenkovićev zamjenik Milijan Brkić,‭ ‬koji je u stranci marginaliziran‭ (‬kao Karamarkov kadar‭)‬,‭ ‬ima punu kontrolu nad organizacijom HDZ-a u Zagrebu‭; ‬ima još takvih slučajeva.‭ ‬Ni koalicija HDZ-Most nije posve skladna.‭ ‬Most ima velike zahtjeve i često zauzima nekorektnu poziciju kao da je neka kvazi opozicija u vlastitoj vladi.‭ ‬Dešavaju se i slučajevi vrbovanja kadrova HDZ-a.‭ ‬Jedan sviježi primjer:‭ ‬HDZ je‭ ‬01.12.‭ ‬smijenio uspješnog direktora komunalnog poduzeća u općini Vodice Ivicu Slavicu,‭ ‬a razlog je što je Slavica pristupio Mostu.‭ ‬Ima veliki broj nesporazuma na relaciji HDZ-Most,‭ ‬međutim još uvijek su to sukobi niskog intenziteta i za sada ne ugrožavaju funkcioniranje Vlade.‭

Poslije rigidnog‭ ‬nacionaliste Karamarka Plenković je dočekan kao pravo osvježenje i nova nada.‭ ‬Od njega se previše očekivalo,‭ ‬a već stižu i prva razočarenja.‭ ‬Plenković je počeo griješiti i tamo gdje se od njega‭ ‬očekivalo da bude skoro nepogrešiv,‭ ‬a to je oblast vanjske politike.‭ ‬On ima iskustvo u diplomatskoj službi i iskustvo zastupnika u EU Parlamentu,‭ ‬a već se desilo da je nepotrebno opteretio odnose Hrvatske i Rusije.‭ ‬Prilikom zvanične posjete Ukrajini davao‭ ‬je obećanja kao da govori u ime Europske Unije,‭ ‬a ne kao dužnosnik jedne male članice Unije.‭ ‬Plenkovićeva politika prema Bosni i Hercegovini,‭ ‬barem na nivou verbalnih konstrukcija,‭ ‬apsolutno je korektna.‭ ‬Praksa i tu već bilježi pogreške.‭ ‬Samo nekoliko dana poslije izbora za premijera zvanično je posjetio BiH.‭ ‬Bila je to‭ ‬dobra odluka.‭ ‬Međutim,‭ ‬u Sarajevo je došao potpuno nepripremljen i napravio nekoliko pogrešaka.‭ ‬Osnovna je‭ ‬pogreška što je položaj Hrvata u BiH tretirao s pomanjkanjem diplomatske opreznosti pa je bilo više negativnih nego pozitivnih reakcija na tu posjetu.‭ ‬Istina je da u BiH postoji problem ustavno-pravnog položaja Hrvata,‭ ‬ali se to pitanje mora tretirati sa dovoljno znanja i takta.‭ ‬Da je toga bilo ne bi se desila jedna kadrovska smutnja,‭ ‬već poznata kao slučaj Željana Zovko.‭ ‬Gospođa Zovko,‭ ‬ambasadorica BiH u Rimu,‭ ‬na izborima za Europski parlament u Hrvatskoj bila je na listi Domoljubne koalicije‭ ‬i nije izabrana.‭ ‬Kada je zastupnik u Europskom parlamentu Davor Ivo Stier izabran za ministra vanjksih poslova Hrvatske Željana Zovko poslana je u Europski parlament kao njegova zamjena.‭ ‬Takva kadrovska vratolomija nezabilježena je u parlamentarnoj praksi.

Većina onih koji promišljaju i komentiraju politička i društvena zbivanja mišljenja su da bi Plenković mogao dugo vladati Hrvatskom.‭ ‬Kompromisi i kompromiserstvo ne doprinose ni demokratskom ni ekonomskom napretku,‭ ‬ali su provjereni osigurač za čuvanje vlasti.‭ ‬Malo‭ ‬je vremena trebalo Plenkoviću da demonstrira spremnost i potrebne‭ ‘‬kompetencije‭’ ‬za kojekakve kompromise.‭ ‬Naruku HDZ-u i Plenkoviću dobro je došlo SDP-ovo traženje novih političkih sadržaja i identiteta.‭ ‬Teško da Davor Bernardić na čelu SDP-a može biti generator takvih promjena.‭ ‬To bi mogao biti dobitak za Plenkovićevu vladu,‭ ‬ali nije dobro za Hrvatsku.‭ ‬Vlast bez dobro organizirane opozicije isto je kao bilo koji rad bez kontrolnih mjera.

Zlatko Bosnić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Kakva je budućnost nove hrvatske vlade

Politički i društveni život u Hrvatskoj pratila su negativna obilježja u posljednjih pet godina. Vrlo grubo međusobno natjecanje desnih i lijevih političkih subjekata nametnuo je HDZ Tomislava Karamarka. Uz pomoć Katoličke crkve u Hrvatskoj i njoj bliskih udruga i ratnih veterana, HDZ-ova agresivna politika nametala je ekstremni hrvatski nacionalizam kao temelj i najveću vrijednost hrvatskog društva i države. Zbog toga je hrvatsko društvo duboko podijeljeno u približnom omjeru 50%:50%. U takvoj situaciji i uz otvorenu pomoć Crkve HDZ je u jesen 2015 bio relativni pobjednik izbora, te je sa Mostom  formirao neobičnu vladu na čudnim programskim osnovama. Za samo šest mjeseci ta vlada je pala, a na izvanrednim prijevremenim izborima održanim 11.09.2016 rezultat je bio približno isti kao i na predhodnim redovnim izborima. Nakon izbora 11. septembra  vladu su ponovo formirali HDZ i Most na čelu sa Andrejem Plenkovićem i na novim programskim osnovama.

Plenković je moderan političar demokratskih usmjerenja, obrazovan i tolerantan. Za sebe kaže da kao političar pripada desnom političkom centru. Djeluje smirujuće i optimistično i najavljuje da će u fokusu HDZ-ove politike i vlade biti ekonomija, a ne ideologija. I već zbog svega toga, prema provedenim anketama, ima solidnu podršku hrvatskih građana, a podržavaju ga i mediji, sindikati, poslodavci.

Prilikom predlaganja kandidata za ministre Plenković je učinio i neke hrabre poteze. Među predloženim imenima nije bilo nekih koja su sigurno očekivana. Na primjer, nije bilo ikona desne struje HDZ-a Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Taj izostavljeni dvojac ima snažnu podršku svih konzervativno desnih grupacija. Izostavljen je i vrlo važan dužnosnik i izborni strateg HDZ-a Milijan Brkić, te još neki. To je jasna Plenkovićeva poruka da nacionalizam i ekstremno desničarenje neće biti dio njegove politike. Zbog toga ga sa društvenih mreža udaraju talasi mržnje i optužbi za izdaju nacionalnih interesa. Znajući za sve to, kao i za otpore i opoziciju unutar HDZ-a, Plenković je prilikom komponiranja Vlade morao praviti i stanovite kompromise, pa su ministri postali i neke problematične ličnosti. Za novog ministra obrazovanja i znanosti imenovan je Pavo Barišić. U javnosti su se već pojavili dokazi da je Barišić plagirao dijelove svog doktorskog rada, da je u svome dosadašnjem radu optuživan za finansijske zloupotrebe. Opće je mišljenje da je imenovanjem Barišića Plenković pokušao umiriti konzervativne krugove na Zagrebačkom univerzitetu  (rektor Damir Boras i dr.) i dijelove akademske zajednice. Slične okolnosti utjecale su i na imenovanje novog ministra zdravstva Milana Kujundžića i ministra bez portfelja Gorana Marića, ali to su manje drastični slučajevi nego slučaj Pavo Barišić.

Nezadovoljna konzervativna desnica u njegovoj stranci pravit će probleme Plenkoviću i u Saboru. Već se najavljuje da će zastupnici Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i možda još neki drugi formirati svoj zastupnički klub koji će kritizirati Vladu s pozicija nezadovoljnog dijela HDZ-ovih zastupnika.

Nova Plenkovićeva vlada imat će velikih teškoća. Ipak, treba očekivati da će početne probleme i nesporazume Plenković uspješno savladati i da će u konačnici njegov mandat biti uspješan. Važno je što Plenković ima podršku u institucijama Europske Unije. Za hrvatsku politiku, za Plenkovića i njegovu vladu, važno je i što podršku dobiva od susjeda iz Bosne i Hercegovine i Srbije.

Neven Šimić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Izbori u Hrvatskoj i političke refleksije na Balkan

U Hrvatskoj su 11.09. održani parlamentarni izbori, deveti od njene neovisnosti. Manje od jedne godine prošlo je od prethodnih, a na izbore se moralo zbog nelogičnog, neuspješnog i štetnog eksperimenta u izvedbi koalicije HDZ-Most. Ovi će izbori biti zapamćeni jer su prvi izvanredni-prijevremeni, a bit će zapamćeni i po nekim negativnim rekordima. Na izbore je izašlo 52,59% birača, što je najmanja izlaznost do sada. Zastupljenost žena na izbornim listama također je bila vrlo mala, samo 12%, pa javnost u Hrvatskoj tu činjenicu kvalificira kao sramotu ovih izbora. Mnogo je više informacija i komentara u evropskim i svjetskim medijima nego što ih je bilo o ranijim izborima u Hrvatskoj. Zajednički stavovi stranih medija mogu se svesti na nekoliko mišljenja: poslije izbora ostaju isti ekonomski problemi, te da će i dalje rasti već prisutni nacionalizam. Dnevni list The Guardian ide i dalje i kaže da su mogući i novi sukobi na Balkanu, i to povezuje sa najavljenim referendumom u Republici Srpskoj. Takvo mišljenje objašnjava se tvrdnjom da su Vladimiru Putinu i ovdje potrebni pijuni (poput Milorada Dodika i dr.) kao što ih ima na Baltiku, Ukraijni, Siriji.

Relativni pobjednik izbora u Hrvatskoj je HDZ. To znači da samostalno ne može formirati vladu, parlamentarnu većinu formirat će sa Mostom. Ta vlada neće biti stabilna jer će kao i do sada biti sukoba sa Mostom. Most više sliči na neku religijsku sektu nego na političku stranku, a poznato je da iza njih stoje najkonzervativnije organizacije Katoličke crkve. Vlada će biti nestabilna i zbog odnosa unutar HDZ-a. Novi predsjednik stranke Andrej Plenković još ništa nije promijenio, i dalje su na pozicijama ostali Karamarkovi kadrovi i najtvrđi nacionalisti; npr Zlatko Hasanbegović, ministar kulture koji se ‘’proslavio’’ profašističkim izjavama i ponašanjem.

Ovi izbori imat će utjecaj i na odnose hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Iskustva postjugoslovenske političke klime govore da ti odnosi neće bit iskreni. HDZ-ova vlada verbalno će podržavati Bosnu i Hercegovinu, ali će iza scene podržavati i ideju o trećem entitetu u BiH. Božo Ljubić, nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu, u Mostaru je rekao: ‘’Hrvatska republika Herceg-Bosna nije ugašena …, a s obzirom na stanje u BiH i sve što govore političko Sarajevo i Banjaluka, Herceg-Bosna je danas aktualnija nego ikada zadnjih 20 godina’’. Na istom skupu u Mostaru Plenković se nije ogradio od Ljubićeve izjave. Mada je u posljednje vrijeme bilo zategnutih odnosa na relaciji Zagreb-Beograd, očekuje se da će se ti odnosi poboljšati. Moglo se to zaključiti prateći medijsku scenu u Srbiji, bilo je glasno navijanje za HDZ. Vladajuća Srpska napredna partija (SNP) u proceduri je prijema u političku grupaciju evropskih narodnjačkih stranaka čiji je član i HDZ. Osim toga, SAD i EU žele Srbiju približavati Zapadu, tj otežati Putinu političko osvajanje Balkana, pa će Hrvatska morati uvažavati te činjenice.

Izvjesno je da ni nakon ovih izbora Hrvatska neće imati stabilnu vladu pa će Plenkoviću trebati vremena i puno strpljenja da procese pokrene u dobrom smjeru.

Neven Šimić

Foto kredit: nacional.hr

Zašto je sučeljavanje Milanović-Plenković dobro za Hrvatsku

Televizijsko sučeljavanje lidera dvije naveće hrvatske stranke, HDZ-a i SDP-a, već je donijelo brojne reakcije i namjera ovoga kratkog teksta nije da ga detaljno analizira u smislu onoga što je rečeno ili obećano. Međutim, ono što je ostavilo najjači dojam na gledatelja bio je kvalitativni pomak naprijed u smislu kako je to rečeno i, iznad svega, o čemu se raspravljalo.

Kao prvo, Milanović i Plenković ophodili su se civilizirano jedan prema drugome. Ako je i bilo povišenih tonova – a nije puno – to nikada nije prešlo u otvoreno, agresivno napadanje ili vrijeđanje. Iako se privatno znaju iz vremena kada su radili kao službenici u istome ministarstvu, to nije morao biti ključni razlog. Oba političara doimali su se kao trezveni, pristojni ljudi koji će, nadajmo se, tako voditi i politiku svoje zemlje nakon novih izbora (gotovo je sigurno da će Milanović ili Plenković postati premijerom).

Ono što je daleko najvažnije – i sada i dugoročno – u vezi s ovom debatom je neosporna činjenica da je fokus cijeloga odmjeravanja bio na ekonomskim a ne na svjetonazorskim ili povijesnim temama. To definitivno pokazuje određenu političku zrelost, koja je čak impresivna s obzirom na politički i povijesni kontekst Hrvatske kao nezavisne države. Ako se uzme u obzir da je u Hrvatskoj katastrofalni rat završio prije dvadeset i jednu godinu, te ako se sjetimo svih mogućih ideoloških i političkih nebuloza iz ovoga perioda (npr. od koncepta “nacionalnog pomirenja” do “šatoraša”), televizijska debata koja je sličila mnogim drugim ‘dosadnim’ političkim bitkama u stabilnim europskim zemljama bez recentnih traumatičnih iskustava svakako predstavlja uspjeh. To ne znači da će sve i uvijek odsada biti bolje, ali također teško je povjerovati i da će biti potpunog povratka na stara, istrošena prepucavanja.

Za kraj, bilo bi lijepo vidjeti ovu vrstu i razinu političke komunikacije u drugim državama regije. Zvuči jednostavno, ali mnogi još nisu usvojili ideju da će svima u ovome dijelu svijeta biti bolje kada istinski važna, svakodnevna pitanja koja obično dominiraju u razvijenim europskim demokracijama zamijene “važne” teme poput nacionalnog pitanja, jeftinih a opasnih predizbornih prepucavanja i “slavne prošlosti”.

Sve može… pred izbore

U motelu u Konjicu Bakir Izetbegović i Milorad Dodik dogovorili pitanja koja su do tada bila višekratno i viseštrano opstruirana. Na tom sastanku 31. jula dogovoren je mehanizam koordinacije na koji se predugo i bezrazložno čeka, a konačno je potpisano i pismo namjere prema MMF-u za novu tranšu kredita. U prvi mah to je ocijenjeno kao odličan rezultat i naznaka pozitivnih kretanja, tj mogućnost dogovora i o naizgled teškim pitanjima.

Međutim, prava pozadina sastanka Izetbegović-Dodik od 31.7. nije zabrinutost za stanje u zemlji nego približavanje lokalnih izbora. Pred svake izbore najavljuju se važni dogovori i velike odluke. Najčešće od toga ne bude ništa. Namjesto dogovara, političari i političke stranke isforsiraju međusobne sukobe i tako proizvedu materijal za predizbornu kampanju kojim za sve neuspjehe optužuju druge. Najvažnije im je poslati poruku da su za sve neuspjehe krivi drugi i da ti drugi rade “protiv interesa našeg naroda”. To je provjeren recept za dobar izborni rezultat pa ga koriste sve nacionalne stranke.

Osim ovih zajedničkih predizbornih interesa, Izetbegović, Dodik i Čović imaju i svoje posebne interese. Izetbegović često čini unutrašnjo-političke i vanjsko-političke gafove koje politička javnost oštro kritizira. U zadnje vrijeme imao je nekoliko vrlo štetnih gafova, pokazujući prenaglašenu turkofiliju i slugansko udvaranje Erdoganu. Nakon pretrpljenih oštrih kritika htio je pokazati spremnost na kompromise pa i dogovore s Dodikom, vjerujući da time demonstrira državničku odgovornost. Dodiku je važno da se potpiše pismo namjere o novoj tranši sredstava od MMF-a jer RS ima velike budžetske deficite.

Čović je nezadovoljan funkcioniranjem koalicije u FBiH pa je njegova oštra reakcija na dogovor Izetbegović-Dodik poruka Izetbegoviću da je spreman na grubo zaoštravanje odnosa.

Domaćin i medijator sastanka Izetbegović-Dodik bio je specijalni predstavnik EU Lars-Gunnar Wigemark, i sigurno je da ima i njegove odgovornosti. Ima vrlo ozbiljnih i argumentiranih kritika na njegov račun, sa osnovnom porukom da su rezultati njegova rada posve nevidljivi pa je htio nekakve lake i brze poene.

SNSD neće biti dio Vijeća ministara BiH jer bi to bilo opasno za Izetbegovića i SDA. O tome govori i činjenica da su protiv dogovora od 31.7. sve stranke u FBiH – samo SBB ima neku vrstu neutralnog stava, a razlog je delikatna pozicija Fahrudina Radončića.  I Mladen Ivanić, član Predsjedništva BiH, rekao je da neće biti promjena u Vijeću ministara. On kaže da to neće dopustiti i da za to ima potrebne formalne mehanizme.

Dragan Čović održao je vlastitu konferenciju za novinare i poručio da za usvajanje dogovara o Reformskoj agendi ne postoji potrebna parlamentarna većina, što znači da će Hrvati glasati protiv. U isto vrijeme Dodik je dao izjavu medijima i uputio pismo Izetbegoviću i Čoviću, gdje kaže da podržava Čovićev zahtjev o Reformskoj agendi, tj. da se u proces odlučivanja uključe kantoni i Distrikt Brčko.

Ovaj će sukob trajati koliko političkim liderima odgovara. Sve to ide na štetu BiH jer se gubi dragocjeno vrijeme. Također je već odavno jasno da bi i Visoki predstavnik međunarodne zajednice i Specijalni predstavnik EU mogli i morali činiti više da pomognu institucijama BiH – dovoljno je samo da efikasnije koriste ovlasti koje imaju. Javnost i građani BiH iziritarni su godinama tako neodgovornim ponašanjem stranih diplomata sa tim zvučnim titulama. A to je, zapravo, već puno puta viđeno. Radi se o lošem i štetnom običaju međunarodnih činovnika. U tzv konfliktnim područjima takve persone imaju raskošne privilegije, nisku odgovornost i načelne priče koje domaćim političarima ništa ne znače. To se i u većoj mjeri nego što je rečeno odnosi na Visokog predstavnika međunarodne Valentina Inzka, a nije daleko iza njega ni Specijalni predstavnik EU Wigemark.

Dakle, ništa se novo i neobično nije desilo što na bh političkoj sceni nije viđeno baš mnogo puta. Moguće je da spektakularna pomirenja i svađe u kratkom vremenu budu nekoliko puta ponavljani, a poslije završetka izbora nastupit će primirje. Ne zna se dokle.

Zlatko Bosnić

Novi izbori su najbolje rješenje za Hrvatsku

Hrvatska je u velikoj krizi. To vide građani Hrvatske, a znaju se i razlozi: potpuni gubitak povjerenja u predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, svađa između dva potpredsjednika vlade, Karamarka i Petrova, te blokiranje reformi obrazovnog sustava. Čini se da hrvatska vlada uopće ne funkcionira, turistička sezona je tu, a posla i inače ima preko glave i da je sve u najboljem redu.

U ovakvoj situaciji novi izbori su vjerojatno najpoštenije i najučinkovitije rješenje: najpoštenije jer hrvatskim građanima treba dati da odluče što misle o ovakvoj vladi, a najučinkovitije jer jedina druga opcija je patetično traženje nove saborske većine. Prioriteti moraju biti jasni: ili je to opstanak ovakve vlade ili su to interesi hrvatskih građana. Tu ne bi trebalo biti dilema.

Ako se novi izbori dogode, bit će zanimljivo vidjeti na koji način je kriza utjecala na popularnost glavnih aktera. Koalicija Most mogla bi izgubiti veliki broj glasova, ali to se može desiti i HDZ-u koji ima stabilno biračko tijelo. Živi zid mogao bi biti veliki dobitinik, ali u tome slučaju postoji mogućnost – s obzirom da oni sigurno ne bi podržali novu desnu vladu na čelu s HDZ-om – da  u nekoj novoj SDP-ovoj vladi budu ono što je Most bio HDZ-u. Takvo preslaganje ne bi dovelo do stabilne vlade, a stabilna vlada je upravo ono što Hrvatska treba. Jedino što je sigurno predvidjeti jeste da predstoje zanimljivi dani i tjedni.

DD

Lekcije za budućnost: kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj

 

Aktualna vlast u Hrvatskoj bit ce upamćena kao neosporni rekorder. Nažalost, ti rekordi se ne mjere uspjesima nego uvjerljivim minusima. Za samo tri mjeseca učinili su štetu hrvatskom društvu i državi koju je nemoguće popraviti za mnogo više vremena od ta tri mjeseca. Zadnjih nekoliko godina narasle su ideološke podjele pa hrvatsko društvo funkcionira kao podijeljeno tijelo. Ta situacija nelogična je i teško objašnjiva, tim više što se kulturna i civilizacijska dostignuća Hrvatske mogu svrstati u srednjo-europski i mediteranski kontekst jer tamo i pripadaju. A kako onda nazvati ovo što se sada dešava u Hrvatskoj? Dešava se vrlo vidljiva nacionalizacija, fašizacija i klerikalizacija društva. Slične regresije počele su za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska je tada bezočno i kukavički napadnuta od moćne JNA. Razarani su gradovi i sela, stanovništvo ubijano i protjerivano. Ratna stradanja, neosjetljivost i nepravda međunarodnih politika spram nečijih stradanja u pravilu proizvode revanšizme. To se desilo i u Hrvatskoj. Vlast predsjednika Franje Tuđmana podržavala je narastanje i fetišizaciju novonastale države. Međutim, Tuđman je znao da to može nositi i opasnosti, te autoritarnom vlašću i vlastitom karizmom nije dopustio da nacionalistički revanšizam ode predaleko.

Nakon 2000. godine hrvatsko društvo postupno se oslobađa štetnih zabluda i sve su rijeđi pregrijani nacionalistički tonovi. U četiri sljedeća izborna mandata, dva HDZ-ova i dva SDP-ova, vlast je pozitivnim činjenjem obeshrabrila ekstremizme i društvo se kretalo normalnim ritmom građanskoga života. Demokratska posrnuća pojavljuju se ponovo dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a prije četiri godine. Karamarko je netalentirani političar, slabo obrazovani i prosječan špijun, on je čovjek koji vjeruje da je država samo represivni aparat, druge državne funkcije ne razumije pa ih zato i ne cijeni. Novi predsjednik Stranku je organizirao po strogim kriterijima centralističkog upravljanja. Politički program HDZ-a ideologiziran je i oslonjen na kategorije ekstremnog nacionalizma i ultradesničarske netolerancije. Tako spolna i rodna diskriminacija biva tolerirana, a sve vrste manjinskih prava postaju upitne. Apsurd je da i ovakav HDZ ima punu podršku većine katoličkih biskupa, vjerskih medija i emisija. Zahvaljujući toj podršci i neuspješnoj SDP-ovoj vladi HDZ je relativni pobjednik izbora iz novembra 2015.

Vrlo tijesna izborna pobjeda diktirala je formiranje koalicijske vlade. Koalicijski partner HDZ-a MOST neobična je politička pojava (nije politička stranka, nego savez neovisnih izbornih lista). Imao je MOST i neke čudne zahtjeve, npr da predsjednik Vlade bude nestranačka ličnost. Morao je HDZ udovoljiti njihovom zahtjevu, jer bez glasova MOST-a nije bilo moguće formirati vladu. Tako je premijer postao Tihomir Orešković, državljanin Kanade rođen u Hrvatskoj koji uopće nije sudjelovao na izborima i nema nikakav izborni legitimitet. Zbog neobičnog načina izbora premijera Vlada također funkcionira neuobičajeno. Umjesto da je premijer najutjecajniji i najodgovorniji, osim njega postoje još dvije moćne adrese: Karamarko i šef MOST-a Božo Petrov. Tako umjesto premijera postoje tri kvazi-premijera pa u takvoj konstelaciji Vlada ne funkcionira kao tim, nego je to labava unija tri tima. U takvom formatu Vlada neće moći ispunjavati svoje obaveze, a vjerojatno neće ni dugo trajati.

Hrvatska javnost u početku je začuđeno šutjela, a kasnije je uslijedila bujica pitanja. O slabim rezultatima i o načinu rada Vlade i Parlamenta počela su prvo argumentirana i dobronamjerna propitivanja, ali su ubrzo počela i ona suprotnog predznaka. Sve vrste medija puni su komentara. Govore pravni i ekonomski eksperti, biznismeni, novinari, umjetnici, sindikalni aktivisti. U manjini su oni koji imaju razumijevanja za ovakvu vladu, čak i među HDZ-ovim pristašama. Napisano je i objavljeno stotine i stotine rasprava i registara neuređenih ili pogrešno urađenih vladinih obaveza. Samo površan pregled svega rečenoga zahtijevao bi veliki i ozbiljan posao. Kao ilustraciju predhodno rečenog, dovoljno je spomenuti i zainteresirane uputiti na kvalitetnu i intelgentnu inventuru Jurice Pavičića, uglednog intelektualca, novinara i književnika. Brojnim tekstovima i izjavama akcentira se vladino nečinjenje, nekompetentno tretiranje važnih pitanja, sporost i neodlučnost. Ove odrednice odnose se na sve oblasti društvenog života: na ekonomiju, infrastrukturu, kulturu, unutrašnju i vanjsku politiku.

Prve oštre kritike, čak i prosvjedi građana i umjetničkih udruga, desile su se zbog imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Hasanbegović je Karamarkov prijatelj i to mu je bila ulaznica za ministarsku poziciju. Njegove izjave i autorski tekstovi relativiziraju antifašističke tradicije i vrijednosti iz Drugog svjetskog rata i poslije njega. Hasanbegović je ujedno nostalgičan spram zločinačko-marionetske Pavelićeve Nezavisne države Hrvatske (NDH). Saznanja o ovakvoj političkoj orijentaciji ministra kulture  i njegove aktualne izjave, te izjave i postupci drugih političara vladajuće koalicije, isprovocirali su veliki politički i međunacionalni skandal. Državna komemoracija i odavanje počasti žrtvama zloglasnog ustaškog logora Jasenovac održava se svake godine u aprilu mjesecu. Zvanična državna komemoracija ove godine će se održati 22. aprila. Savez židovskih općina Hrvatske, Srpsko narodno vijeće i Savez antifašista Hrvatske odbijaju prisustvo tom činu. Židovske općine svoju komemoraciju održali su 13. aprila, a Srpsko narodno vijeće će komemorirati 22. aprila, samo u različitom terminu od zvanične državne komemoracije. Komemoracija Saveza antifašista Hrvatske održat će se 24. aprila. Na komemoraciji Saveza židovskih općina Hrvatske 13. aprila osim organizatora prisustvovao je i veliki broj uglednih građana Zagreba i Hrvatske te ambasadori SAD i EU, što je znakovita poruka vladinoj politici.

Potpuni poraz nacionalističke politike Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice Hrvatske, počinje se dešavati 12. aprila. Toga dana su u odvojenim izjavama predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Orešković govorili apsolutno drugačijim političkim jezikom od onoga kojeg inače koriste. Morali su snažno progovoriti protiv režima Pavelićeve NDH i priznati strašne ustaške zločine, što do tada nikada nisu činili. Poslje njih učinit će isto i Tomislav Karamarko. Nikako to nije slučajno, jer je 12. aprila u Zagrebu u službenom posjetu boravio Nicholas Dean, specijalni izaslanik Vlade SAD za pitanje Holokausta i sastao se s predsjednicom i premijerom. Brzo će se pokazati hoće li hrvatski visoki dužnosnici ostati na tim pozicijama ili je to bilo samo jednokratno savijanje kičme pod teretom pritiska politike SAD-a.

Zapletena i mučna politička situacija u Hrvatskoj osim depresivnih učinaka na hrvatsko društvo ima i loše vanjsko-političke odjeke. Šteta i neinteligentan pokušaj blokade Srbije na putu ka EU ima naročito negativne odjeke u državama bivše Jugoslavije. Taj postupak osuđen je i u nekoliko zemalja EU pa neke od tih reakcija prenose i mediji u RH i BiH. Često je citirana oštra kritika predsjednika odbora za EU njemačkog Bundestaga Gunthera Krichbauma (CDU) koji kritizira blokadu otvaranja poglavlja o pravosuđu Srbije. Isti dan predsjednik Parlamenta Hrvatske Željko Reiner potpuno relativizira kritiku gospodina Krichbauma i kaže da mediji tome daju nepotrebno veliku pažnju. Istoj kritici pridružio se Josip Juratović (SPD), zastupnik u Bundestagu i član vanjsko-političkog odbora. Juratović (porijeklom Hrvat) kaže da je Hrvatska iznevjerila očekivanja EU.

Vrlo je štetan i gaf koji Hrvatska čini u odnosu na kandidaturu bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić na mjesto generalnog sekretara UN-a. Bivša vlada dala je podršku gospođi Pusić, sadašnja vlada ili je ne podržava ili je potpuno indolentna prema toj činjenici. A sama kandidatura, bez obzira na konačan ishod, mogla bi se iskoristiti za promociju Hrvatske. Veliki korak nazad nova hrvatska vlada učinila je i ograničavanjem slobode medija. Već su vidljivi i rezultati; zabrana pojedinih emisija na javnoj tv i prestanak finansiranja nekoliko neprofitnih medija zato što se ministru kulture ne sviđaju njihovi sadržaji. Ta je pojava toliko očita da su se njome počeli baviti i akreditirani diplomatski predstavnici u Zagrebu. Austrijski ambasador Andreas Wiedenhoff na Twiteru je 14. aprila objavio da je održan zanimljiv sastanak o slobodi medija na kojem su prisustvovali ambasadori SAD, Norveške, Njemačke, Velike Britanije i Austrije. Isti dan je hrvatska predsjednica reagirala na tu izjavu. ‘’Veleposlanici se ne mogu i ne smiju miješati u unutrašnje stvari zemlje primateljice ‘’, izjavila je Grabar-Kitarović, ali nije se dotakla teme o kojoj su ambasadori raspravljali.

Hrvatska je na krivom putu. Njezina vlast upustila se u štetnu ideologizaciju društva vjerovatno i zbog toga što je nesposobna za rješavanje znatno težih pitanja. Unutarkoalicijski nesporazumi i sukobi, brojni nacionalistički i šovinistički ispadi za koje niko ne odgovara čine Hrvatskoj štetu i u društvu proizvode nervozu. Zbog toga će padati i međunarodni rejting Hrvatske. Nestabilna vlada i podijeljeno društvo zaustavljaju svaki napredak. Kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj ima destimulativan utjecaj i na Bosnu i Hercegovinu jer se od Hrvatske očekivala podrška i pomoć za priključivanje BiH međunarodnim asocijacijama. Hrvatska neće brzo riješiti svoje unutrašnje nesporazume, ali će zbog štete koja joj se time dešava naučiti lekciju koja će joj u budućnosti koristiti.

DD

Foto: Wikipedia