Zabrinjavajući uspon krajnje desnice u Europi – to je poznata tema koju progresivni političari i liberalni mediji često ponavljaju. Nakon referenduma o Brexitu 2016. i pobjede Donalda Trumpa na američkim izborima predviđao se značajan porast podrške nacionalističkim, euroskeptičnim i netolerantnim strankama. Ipak, taj porast nikada nije zaživio.

Prošlogodišnji izborni uspjeh njemačkih socijaldemokrata i neuspjeh ekstremno desne Alternative za Njemačku sugerirali su da su snage reakcije u povlačenju. Ali, onda smo vidjeli drugi krug predsjedničkih izbora u Francuskoj, gdje je krajnja desničarka Marine Le Pen osvojila rekordnih 13,3 milijuna glasova – više od 41% od ukupnog broja.

Šira lekcija koja se može izvući iz takvih fluktuacija jest da pokušaji da se razaznaju različiti trendovi diljem Europe mogu dovesti u zabludu. Ponašanje glasača u različitim zemljama pod utjecajem je pojedinaca, događaja, tajminga, regionalnih tema, stranačke lojalnosti i izbornih sustava. Na kraju krajeva, svaka politika je lokalna.

Ipak, krajnje desne populističke stranke su paneuropski problem koji se tiče svih demokrata. Zajedničko tlo i ideološke veze mogu se pronaći, primjerice, između Švedske , na krajnjem sjeveru Europe, i Italije na jugu Sredozemlja. U obje zemlje stranke radikalne desnice su u usponu.

Iznenadivši mnoge u Stockholmu, Švedski demokrati, stranka s neonacističkim korijenima, snažnim antiimigrantskim stavom i žestokom potporom redu i zakonu, osvojili su drugo mjesto na općim izborima, uz potporu svakog petog glasača. Ako činjenica da takva stranka, koju protivnici opisuju kao neofašističke smeđekošuljaše, odlučuje tko je na vlasti nije dovoljno alarmantna, razmislite o ovome: u zemlji rođenja Grete Thunberg, 22% birača u dobi između 18 i 21, koji su prvi put glasali, podržali su Švedske demokrate, stranku koja dijeli skepticizam europske krajnje desnice o klimatskoj krizi .

Zabrinutost zbog troškova života i energetske krize, rat u Ukrajini, imigracija i kriminalna djela s uporabom vatrenog oružja – gorući problem u Švedskoj – mogu pomoći objasniti ovaj fenomen. I ovo nije slučaj samo u Švedskoj. Ovakve teme lako je prevesti i primijeniti na Italiju, gdje su krajnje desničarske stranke istomišljenice spremne osvojiti vlast na izborima u nedjelju.

Ankete javnog mnijenja pokazuju da će Braća Italije Giorgie Meloni, pobunjenički populistički pokret čija loza vuče korijene od Mussolinija, predvoditi sljedeću vladu. Podržavaju je još dvije poznate desničarske figure: bivši premijer Silvio Berlusconi i Matteo Salvini iz Lige. Oba ova političara stručnjaci su za politiku podjela.

Poput Švedskih demokrata i francuskog Nacionalnog skupa (bivša Nacionalna fronta), Braća Italije pažljivo su oprala svoj imidž i potisnula svoje najgore porive. Meloni je ublažila svoj stav protiv EU i distancirala se od Rusije. Nasuprot tome, Berlusconi je poznat kao stari prijatelj Vladimira Putina.

Talijanska krajnja desnica dijeli i neke druge karakteristike sa svojom europskom braćom – neprijateljstvo prema “elitama”, autoritarne tendencije, prezir prema multikulturalizmu i rodnim pravima, te opsjednutost nacionalnim identitetom, potkrijepljen rasizmom. Poljska, Nizozemska, Austrija, Španjolska, Srbija – sve imaju svoje verzije iste zaraze.

Šteta koju krajnja desnica može učiniti na vlasti bolno je očita u Mađarskoj. Njezin promoskovski premijer Viktor Orbán i njegova stranka Fidesz opstruirali su djelovanje EU-a u Ukrajini i potkopavali pravosudne, akademske, manjinske i medijske slobode. Europski parlament je ustvrdio da Mađarska više nije demokracija.

U trenutku nacionalne introspekcije, Britanci bi trebali biti zahvalni – i ponosni – što stranke krajnje desnice nikada nisu stekle značaj koji imaju drugdje. Međutim, može li se to dogoditi i ovdje? Ako vlast bude dovoljno loše vladala – da, moglo bi.

The Observer