Dok su nam komunikacijski kanali bili zakrčeni vijestima o smrti britanske kraljice, lako je bilo smetnuti s uma da i stanovnici glavnog hrvatskog grada prolaze kroz teško razdoblje otkako je i njihov dobrohotni vladar preminuo nakon višedesetljetnog upravljanja u veljači prošle godine. Nedugo nakon neočekivanog raspleta sapunice zvane ‘Može li itko svrgnuti Milana Bandića?’ za novog je gradonačelnika izabran Tomislav Tomašević, a Zagrepčani su ostali bez zla na koje su navikli i nasilno izbačeni iz zone komfora.

Nikome nije bilo lako posljednjih petnaestak mjeseci: bilo je propusta, bilo je negodovanja, bilo je protestiranja. Hrvati su poslovično skloni kritiziranju i sumnjičavi, Možemo i gradonačelnik Tomašević zeleni i zeleni. A upravo se ovaj zeleni dio pokazao najproblematičnijim: gotovo svaka odluka donesena s namjerom da Zagreb učini čišćim i ugodnijim za život (od pretvaranja Stare Vlaške u pješačku zonu, preko biciklističke staze u Deželićevoj, do novog sustava naplate odvoza otpada) dočekana je od strane građana s podsmjehom, otporom ili kombinacijom jednoga i drugoga. Čini se kao da je sve vezano uz zaštitu okoliša posljednjih godina postalo sinonimno sa svjetonazorom koji je mnogima ovdje odbojan. Jednostavno, ako se za nešto zalažu oni lijevo, mora da je loše.

I tako je u mnogima krčkalo sveto hrvatsko trojstvo: strah od promjene, strah od ljevice i strast prema hejtanju sve do gradonačelnikovog gostovanja u emisiji Nu2 nakon kojeg je nakupljeno nezadovoljstvo eruptiralo i uzrokovalo višednevni kolektivni slom živaca. U maniri djeteta koje se tek uči nositi s velikim emocijama, a roditelji ga tjeraju da pere zube prije spavanja, danima su urlali po društvenim mrežama (a neki zasigurno i  kvartovskim birtijama): NEĆU. Neću odvajati otpad, neću kupovati posebne vrećice, neću pješačke zone, neću čekati tramvaj, neću voziti bicikl.

Dok ovo čitate, naturalizacija gradova diljem Europe već je započela i nezaustavljivo napreduje. Naravno da iziskuje promjenu navika, a sama ideja toga u mnogima izaziva nelagodu,  no iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da je najbolja stvar koja se gradu može dogoditi. Živim u gradu koji sam ima stanovnika gotovo kao cijela Hrvatska i posljednjih se godina miču kontejneri, niču stabla, pacifiziraju ulice. Istovremeno, pri svakom vraćanju u domovinu primjećujem sve više automobila, buke, smrada i betona, a sve manje hlada – kako u gradovima, tako i u manjim mjestima gdje je već dugo trend posjeći svaku biljku višu od pola metra i pretvoriti okućnice u kratko potšišanu noćnu moru američkog predgrađa.

Obeshrabrujuće je morati objašnjavati 2022. godine važnost odvajanja otpada. Obeshrabrujuće je znati da među vašim sugrađanima ima onih koji će se potruditi i potrošiti vrijeme da bi bacili svoju vreću nerazvrstanog smeća bilo gdje, pa makar i u Jarunsko jezero, samo kako bi izbjegli platiti koju kunu više i, najbitnije od svega, napraviti nešto što im je nametnuo netko tko im nije simpatičan. Obeshrabrujuće je vidjeti kako odbijaju mjere koje će rezultirati kvalitetnijim zrakom i životom općenito za njih i njihovu djecu iz komocije ili inata.

Je li moguće da su tako brzo zaboravili da se dvadeset godina nije radilo ništa po tom pitanju? Umjesto da protratimo još deset mozgajući koji bi princip bio idealan za svakog pojedinog stanovnika – kako bi bilo da prihvatimo promjenu i nastavimo se kretati prema nekom još boljem rješenju? Sve to što je zadesilo i tek ima zadesiti Zagrepčane stanovnicima mnogih europskih gradova već je dugo normala. Uzmimo za primjer Barcelonu u kojoj je prošle godine također došlo do velike promjene u načinu odvajanja i odvoženja otpada. Počeo se primjenjivati novi sustav, stanovnici su negodovali zbog načina na koji se odvozio bio otpad. I što se dogodilo? Gradska uprava je nakon nekog vremena razmotrila i uvažila pritužbe i – promijenila ga.

Osim nekih legitimnih zamjerki i prostora za poboljšanje te duboko ukorijenjenog otpora prema svemu novome – razlog za (ne)opravdanu kritiku s kojom se suočava gradska vlast vjerojatno leži i u činjenici da prevelik dio ljudi na ovim prostorima vezuje vlastitu vrijednost i osobni uspjeh s posjedovanjem automobila. Nekad davno smo hodali, vozili traktore, satima čekali loše vlakove – sada imamo vlastita četiri kotača. Umjesto stabala krušaka i jabuka i blatnjavih kućnih prilaza, sada imamo asfalt. Znači li to da smo napokon uspjeli? Prestali biti kmetovi i drugovi i postali gospoda? Dostigli toliko priželjkivani bolji status? Bojim se da ne.

Zaista, ne biste li radije živjeli u gradu koji ima više parkova nego parkirališta? Razvijena zemlja nije ona u kojoj siromašni imaju automobile, već ona u kojoj bogati koriste javni prijevoz. Ona u kojoj su ulice pravljene po mjeri ljudi, a ne vozila. Ona čiji građani imaju čisti zrak i vodu. Ona čiji se stanovnici ne guše u prljavštini i hrpi smeća koju nekontrolirano proizvode.

Jasno je da gradska i državna vlast moraju činiti više. Za početak, omogućiti javni prijevoz koji će biti kvalitetniji i cjenovno dostupniji, pobrinuti se da ceste budu sigurnije i prilagođene biciklistima i pješacima. No, sve će te mjere biti uzaludne dok ne dogodi ozbiljniji pomak u mentalitetu onih za koje su pravljene. Takve tektonske promjene iziskuju vrijeme. Za razliku od smeća, vremena nemamo mnogo.

Matea Šimić