Bosna i Hercegovina proživljava izrazito negativan period. Nacionalizam raste svugdje, uključujući Sarajevo, čiji politički i medijski mainstream i dalje uvjerava da se radi o tolerantnom i otvorenom gradu.

Toj toleranciji i otvorenosti uvjerili su se gosti iz Srbije prije par dana na Ilidži. Svjedoče joj i kukasti križevi na oglasima Privredne komore Izraela.

Ovakvih incidenata ima svugdje, u svim sredinama, barem u Europi. Ali, u Sarajevu i Bosni i Hercegovini to je posebno teško gledati, s obzirom na tragičnu povijest devedesetih koja je kulminirala genocidom, ali i na uporno, licemjerno inzistiranje na toleranciji koja nažalost odavno ne postoji. U smislu medijske i političke slike, Sarajevo je postalo jedna od prijestolnica balkanskog nacionalizma. To je tragično za grad koji je proživio pakao trogodišnje opsade i ostao herojski svoj, u mjeri u kojoj je to bilo moguće tada. Treba vjerovati i čini se da su takozvani obični ljudi i dalje mnogo bolji od medija i, nadasve, velike većine svojih političkih lidera. Također, stranačkog i ideološkog pluralizma još uvijek ima najviše u Sarajevu, kao i manjinskih mišljenja koja se argumentirano suprotstavljaju dominantnom narativu, što može biti klica nekih budućih (za sada maglovitih) pozitivnih promjena.

Ugledni portal Telegram objavio je tekst koji kontekstualizira nedavne incidente, uključujući devetojanuarski performans u groteskno nazvanom Istočnom Sarajevu, rubnom dijelu grada koji je u sastavu Republike Srpske, te paranoju “probosanskih” i “građanskih” perjanica zbog izglednog odlaska s vlasti na entitetskom i državnom nivou. Dragan Markovina, autor teksta, pesimističan je glede budućnosti BiH, i to objašnjava ovako:

“Da stvar bude gora, atmosfera je i bez Dodikovog ludovanja u Sarajevu svakako bila na rubu ključanja, zbog nezadovoljstva Bakira Izetbegovića i Željka Komšića povodom ustupaka koje su stranke tzv. Osmorke napravile prema Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću prilikom dogovora oko formiranja vlasti, odnosno zbog činjenice da oni sami neće biti dio nove vlasti. I na sve to, Milorad Dodik je dodatno otežao položaj svojim koalicijskim partnerima, potpirio novi val bošnjačkog nacionalizma i pokazao da mu krajnji cilj jest rasturanje te zemlje pod svaku cijenu.

Čitav problem Bosne i Hercegovine, koji je praktično nerješiv i koji može dovesti do još više nasilja koje će biti nemoguće kontrolirati, leži u tome što politika koja dolazi iz Republike Srpske doista ne želi nikakvu Bosnu i Hercegovinu, dok se hrvatska i bošnjačka politika sukobljavaju oko principa uređenja zemlje. Pri čemu su u najkompliciranijem, a ujedno i najodgovornijem položaju Bošnjaci, koji bi zbog čitavog niza razloga, najradije ukinuli konstitutivnost naroda i uveli tzv. normalnu državu.

Problem s tom idejom, osim što mislim da je zapravo naopaka i ide protiv same biti Bosne i Hercegovine, jeste u tome što je neostvariva i ne bi ni na koji način mogla funkcionirati na uvjerljivo najvećem dijelu teritorija.”

Markovina dalje smatra, a što je ključna teza, da “Bosnu i Hercegovinu danas kao državu održava tek činjenica da i dalje postoji međunarodni faktor koji sprečava njen raspad, ali kojeg su bošnjački nacionalisti u posljednje vrijeme proglasili neprijateljem.” Ovo je možda pretjerano, ali svakako se treba zabrinuti. Milorad Dodik radi prije svega za sebe, a i da hoće ne može ništa bez režima u Srbiji, i to je adresa kojoj se treba obratiti. Međunarodna zajednica, s izuzetkom Rusije, ipak je na kraju glavni garant stabilnosti u zemlji. Demoniziranje OHR-a i zapadnih zemalja je izrazito neodgovorno i kontraproduktivno, jer alternativa je Bosna i Hercegovina sasvim prepuštena lokalnim nacionalistima i bjelosvjetskim diktatorima.

Markovina na kraju poluozbiljno predlaže “potpuni međunarodni protektorat”, ali razumije da takvo što nije realna opcija.

Strateško sljepilo i potpuni nedostatak koherentne vizije danas “građansko” Sarajevo čine dijelom problema a ne dijelom rješenja.

digitalnademokracija.com