Može li židovska država biti demokratska država, može li cionizam prihvatiti pluralizam? Ova glavna dilema vezana za osnivanje države očitija je nego ikad, dok Izrael slavi 75. godišnjicu svog osnutka i gotovo stoljeće i pol nakon što su prvi cionisti došli u Palestinu iz Europe.

Izrael je danas vojna sila i jedna od 38 članica utjecajne Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, koja je osnovana 1961. s ciljem promicanja suradnje među demokratskim vladama orijentiranim na slobodno tržište.

Takva snaga i ekonomska održivost nisu bile poznate Židovima čiji je identitet stvoren u europskoj dijaspori. Tamo su judaizam i njegovi praktikanti izbjegavali političku i vojnu moć. Sebe su vidjeli kao manjinu suočenu s diskriminacijom, progonom i nasiljem. Moć je bila u domenu nežidova.

Židovi, često odvojeni od nežidovskog svijeta, umjesto toga fokusirali su se na razvoj društvenih institucija za pomoć siromašnima i slabima, ne iskazujući svoju volju kao politička zajednica.

Ovakav stav prema državi i politici za europske Židove počeo se mijenjati nakon Francuske revolucije, kada je većina Židova živjela u Europi, posebice u srednjoj i istočnoj Europi. Kako su se neke od tradicionalnih pravnih i političkih prepreka koje su Židove držale izvan društvenog mainstreama počele urušavati, Židovi su se počeli integrirati u šire društvo i kulturu.

Za neke Židove, ovaj proces također je donio nove stavove spram njihovog židovskog identiteta.

Mnogi od njih više se nisu definirali kao pripadnici vjerske zajednice. Kao što su počele činiti i mnoge druge skupine u Europi, oni su sebe smatrali pripadnicima nacionalne zajednice. Nekim Židovima nacionalizam je ponudio izlaz iz nevolja s kojima su se suočavali u Europi: mržnjom i diskriminacijom, što je postalo poznato kao antisemitizam.

Ovaj nacionalizam nazvan je cionizam. Razmišljalo se da ako su Židovi nacija, onda bi trebali imati svoju nacionalnu državu, po mogućnosti u Palestini, pradomovini Židova. Tamo bi mogli preuzeti kontrolu nad svojom povijesnom sudbinom, a ne biti prepušteni na milost i nemilost nežidovskim narodima i vladarima.

Cionizam je nastojao riješiti jedan specifično židovski problem: okupiti Židove raspršene diljem svijeta, okončati jedinstveno židovsko višestoljetno povijesno iskustvo pod vlašću često neprijateljskih vlada, i univerzaliziranje židovskog iskustva stvaranjem židovske države i društva poput svih drugih naroda. Kao što stoji u izrealeskoj deklaraciji o neovisnosti, to je bilo “prirodno pravo židovskog naroda da bude gospodar vlastite sudbine, kao i svi drugi narodi, u svojoj vlastitoj, suverenoj državi”.

Međutim, koliko bi židovska država bila univerzalna i za sve? I može li takva nacija biti i židovska i demokratska?

To je središnje pitanje na koje, više od stoljeća kasnije, tek treba dati jasan i potvrdan odgovor.

Pomirujući univerzalno i posebno

Theodor Herzl, austrougarski Židov priznat kao otac modernog cionizma, razmatrao je ovu dilemu u svom utopijskom romanu iz 1902. “Altneuland”, ili “Stara nova zemlja“. Herzl je pokušao zamisliti kako bi izgledalo buduće židovsko društvo u Palestini.

Jedan od ključnih elemenata romana je politička kampanja koja sukobljava ksenofobičnog rabina koji propovijeda židovski karakter zajednice i sekularnog kandidata koji zagovara inkluzivnost i suradnju Židova i Arapa u ovom zamišljenom židovskom društvu.

Herzlov izbor bio je da prevlada pluralistički kandidat.

Ali, kroz povijest cionističkog pokreta i države Izrael, ono što je Herzl opisao bio je glavni izvor tenzija. Ta se dvojnost u potpunosti pokazala u izraelskoj deklaraciji o neovisnosti, koja je ne mnogo načina suštinska manifestacija političkog cionizma.

S jedne strane, ovaj dokument nudi verziju židovske povijesti koja naglašava jedinstvenost židovskog iskustva i nudi povijesno opravdanje za stvaranje sigurnog utočišta za Židove.

Nakon što su ustvrdili privrženost Židova njihovoj pradomovini, autori deklaracije osvrću se na holokaust, pišući da je “masakr milijuna Židova u Europi … bio još jedan jasan dokaz hitnosti rješavanja problema ”židovskog beskućništva” pomoću “ponovne uspostave” židovske države, koja će “svakom Židovu širom otvoriti vrata domovine”.

U isto vrijeme, ovaj dokument obećava da će država Izrael biti vjerna povelji UN-a, štiteći prava svih manjina: “Država će se temeljiti na slobodi, pravdi i miru kako su zamislili proroci Izraela; osigurat će potpunu jednakost društvenih i političkih prava svim svojim stanovnicima bez obzira na vjeru, rasu ili spol.”

David Ben-Gurion, prvi premijer Izraela, sugerirao je da će cionizam nestati jednom kada zemlja bude stvorena. Nacija, u obliku židovske države sa zakonima koji štite manjine, razriješila bi proturječnosti svojstvene cionističkoj ideologiji.

Ali sve dok je većina Izraelaca osjećala egzistencijalnu prijetnju, kako od susjednih arapskih država tako i od izrazito loših ekonomskih uvjeta, cionizam je nastavio pružati ujedinjujuću ideološku podlogu većini Izraelaca.

Transformacija nakon 1967. 

Nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, kada je Izrael osvojio Sinajski poluotok od Egipta, Zapadnu obalu od Jordana i Golansku visoravan od Sirije, zemlja je postala regionalna vojna i ekonomska sila.

Bilo je to vrijeme značajnih društvenih, političkih i ekonomskih promjena.

Sve veći broj Izraelaca, posebno onih iz sekularnije, više klase, počeo je dovoditi u pitanje partikularizam koji je zemlju zamišljao kao sklonište za Židove koje će ih zaštititi od vanjskih prijetnji. Za ove, sve imućnije Izraelce, poznate kao postcionisti, mitovi o osnivanju ranjive mlade države više se nisu činili relevantnima.

Oni su željeli da Izrael postane potpuno normalan dio globalnog poretka pod vodstvom Amerike. Vjerovali su da se zemlja trebala integrirati u regiju tako što bi se riješili sukobi između Židova i Arapa. Željeli su sudjelovati na globalnom ekonomskom tržištu dok je zemlja prelazila s državne ekonomije na slobodno tržište.

U isto vrijeme, religiozni Židovi i siromašniji Izraelci, koji potječu uglavnom iz židovskih zajednica arapskog Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, opirali su se ovom kozmopolitskom liberalnom zaokretu. Čvrsto su se držali svog židovskog identiteta, odbijajući ono što su smatrali kompromisima vođenim tuđinskim idealima, poput demokracije i pluralizma. Ovoj skupini, poznatoj kao neocionisti, ideal je bila židovska država kao zaštita od brzih promjena koje su zahvatile zemlju.

Nestanak palestinskog pitanja

Od 1970-ih do 2000, većina podjela između postcionista i neocionista ticala se okupacije Zapadne obale gdje živi tri milijuna Palestinaca. Može li biti mira između Izraelaca i Palestinaca?

Postcionisti su željeli mir, tražeći rješenje s dvije države, s palestinskom državom pokraj Izraela. Neocionisti su odbacili svaki teritorijalni kompromis s Palestincima.

U 21. stoljeću, nakon kolapsa mirovnog procesa i druge intifade (palestinskog ustanka), palestinsko pitanje praktički je nestalo iz izraelskog političkog pejsaža.

Umjesto toga, pozornost zemlje vratila se na stare podjele između onih koji zagovaraju politiku koja bi ojačala židovski karakter zemlje i onih koji zagovaraju univerzalnu politiku, povoljniju za isključene manjine.

Izraelska vlada koja je došla na vlast krajem 2022. najsnažnije predstavlja nacionalistički tabor. Njen glavni cilj bio je plan za smanjenje i ograničavanje ovlasti izraelskog Vrhovnog suda. Vladajućoj koaliciji sud je bio prepreka u provođenju politike koja jača židovski karakter zemlje.

Ova takozvana reforma izvela je stotine tisuća prosvjednika na ulice. Njihov zahtjev je jednostavan – demokracija.

Izrael više nije mlada i neiskusna država u nastajanju, ali tek mora prevladati osnovnu kontradikciju koja ovu državu definira od samog početka: može li biti i židovska i demokratska?

Eran Kaplan, The Conversation

Autor predaje na Rhoda i Richard Goldman katedri za židovske studije, Državno sveučilište San Francisco

Naslovna fotografija: Ispod portreta Theodora Herzla, David Ben-Gurion 14. svibnja 1948. proglašava uspostavu židovske države, koja će biti poznata pod imenom država Izrael.