Rusko-ukrajinski rat potaknuo je globalne rasprave o tome što bi “pravedan mir” mogao podrazumijevati. Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskyy naglašava pravedan mir koji uključuje obnovu suvereniteta Ukrajine i naplatu odštete od Rusije. Ostali prijedlozi, u rasponu od zamrzavanja borbenih linija do teritorijalnih ustupaka, predstavljaju suprotstavljene vizije rješenja. Što međutim predstavlja pravdu nakon ovakvog sukoba? Jus post bellum, koncept teorije pravednog rata koji se bavi moralnošću okončanja ratova, uspostavlja okvir za izgradnju mira koji se odnosi kako na neposredne potrebe tako i na dugoročnu stabilnost. U ovom će se članku razmotriti primjena jus post bellum na rat u Ukrajini i skicirati idealno mirovno rješenje koje bi ga pravedno okončalo.
Konačni cilj pravednog rata je ponovna uspostava mira, ali to ne znači vraćanje predratnog statusa quo. Kao što Michael Walzer objašnjava u svom poglavlju u knjizi Ethics Beyond War’s End, upravo je status quo sadržavao okolnosti koje su dovele do sukoba i omogućile agresoru da povede rat. Stoga, potrebno je sigurnije i pravednije stanje od onoga koje je postojalo prije rata. Ukrajina vodi pravedan obrambeni rat poštujući načela jus in bello, dok je Rusija prekršila međunarodno pravo invazijom na Ukrajinu, s vojskom koja je počinila ratne zločine protiv Ukrajinaca što čini svaki mir koji Rusija predloži ne samo nepravednim nego i lažnim, jer priprema teren za daljnju agresiju.
U svojoj knjizi Moralnost rata , koja se smatra jednim od najopsežnijih djela o pravednom ratu, Brian Orend definirao je teoriju poslijeratne pravde koja se sastoji od šest glavnih točaka: javno proglašeni mirovni uvjeti, razmjena ratnih zarobljenika, suđenja za ratne zločine, službena isprika za agresiju, odricanje od svih ratnih stečevina i demilitarizacija. Dok su prve tri točke relativno jednostavne (jer uvjete mirovnog sporazuma treba objaviti građanima obiju nacija i međunarodnoj zajednici, ratne zarobljenike treba vratiti kući, a ruskim dužnosnicima, uključujući više političko i vojno vodstvo, treba se suditi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti), posljednje tri točke su kompliciranije.
Kao pravna sljednica SSSR-a, Rusija se nikada nije ispričala nijednoj zemlji koju je okupirala za zločine i razaranja počinjena u tom razdoblju. Ukrajinci su mnogo propatili tijekom sovjetske okupacije u dvadesetom stoljeću, ponajviše zbog genocida u Holodomoru, nakon toga ruskim hibridnim ratovanjem i napokon invazijom punih razmjera u dvadeset i prvom stoljeću. Ruska vlada i znanstvena zajednica aktivno negiraju te zločine, što čini svaku ispriku nužnim korakom prema pomirenju, ali to je korak koji nema presedana.
Službena isprika poslijeratne post-Putinove vlade označila bi novi korak prema ruskoj dekolonizaciji i postimperijalizmu. Traženje oprosta u ime ruskog naroda za sve zločine, uključujući i one počinjene tijekom sovjetske okupacije, jedini je put do eventualnog pomirenja. No, slično govoru kancelara Adenauera u kojem je tražio oprost za zločine nacističke Njemačke, ovo bi trebao biti samo početak daljnje suradnje na osudi ruskih akcija i na otkrivanju istine o počinjenim zločinima.
Prema Orendu, za uspostavu pravednog mira agresor treba vratiti sve što je nepravedno stekao za vrijeme rata. U slučaju Rusije to bi predstavljalo povratak svih ukrajinskih teritorija okupiranih nakon 2014., uključujući Krim. Aneksija Krima označila je prekretnicu u raspadu međunarodnog prava. Poslijeratna ruska država ne može se reintegrirati u globalnu zajednicu bez pridržavanja normi međunarodne politike. To znači da će Rusija morati proći kroz ustavne izmjene kako bi odustala od zahtjeva za suverenim ukrajinskim teritorijima i poštivala međunarodno priznate granice Ukrajine.
Demilitarizacija je ključna kako bi se osiguralo da se agresija neće ponoviti. Smanjenje ruskih ofenzivnih sposobnosti je ključno, a posebnu pozornost treba posvetiti njezinom nuklearnom oružju, koje poduprlo agresivnu vanjsku politiku. Nuklearni arsenal bio je pokretačka snaga imperijalizma koji je Rusiji omogućio samonametnutu “povlaštenu kartu” (carte blanche, op. prev.) u međunarodnim poslovima. Na isti način na koji je od Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana traženo da se nakon raspada SSSR-a odreknu svog nuklearnog oružja u zamjenu za međunarodno priznanje, buduća poslijeratna ruska vlada trebala bi biti prisiljena da se postupno oslobodi svojih nuklearnih kapaciteta. Orend tvrdi da posjedovanje oružja za masovno uništenje zahtijeva “stabilnu recentnu povijest neagresije”, što je standard koji je Rusija očito prekršila. Kršenjem mira, agresor se pokazao nesposobnim nositi se s odgovornošću za posjedovanje oružja za masovno uništenje, zbog čega je prerizično dopustiti Rusiji da ga zadrži.
Nakon što se uspostavi kakva-takva poslijeratna pravda, Orend tvrdi da se oni koji su uspostavili mir, odnosno Ukrajina i Zapad, suočavaju s izborom između odmazde i rehabilitacije. Treba li Rusiju dodatno kazniti plaćanjem odštete i sankcijama, ili je treba reintegrirati? Ukupni troškovi obnove i oporavka u Ukrajini iznose 486 milijardi dolara, što isključuje dugove nastale tijekom rata, ljudsku patnju i izgubljeni gospodarski potencijal. Agresor je odgovoran za nadoknadu tih troškova prema jus post bellum, što se ne smatra kaznom već dužnošću agresora. Razvijene su razne strategije kako bi se Rusija prisilila na plaćanje odštete, uglavnom usmjerene na zapljenu zamrznute ruske imovine. Iako je to važan prvi korak, potrebno je implementirati daljnje mehanizme kako bi se osigurala ruska financijska odgovornost za obnovu Ukrajine i kompenzacija za počinjene zločine.
Uspostava nove postputinovske ruske vlade mogla bi postaviti temelje za reintegraciju Rusije u međunarodnu zajednicu i postupno ukidanje sankcija, s obzirom da bi se radilo o demokratskom režimu koji se drži tankih načela poslijeratne pravde. Zapad može razmotriti ponovnu uspostavu odnosa s onom Rusijom koja pravi korake prema pomirenju i prihvaća potrebna ograničenja za sprječavanje buduće agresije. Međutim, ruski režim koji odbacuje načela mira, kao i nepravedan završetak rata poput sporazuma o prekidu vatre, opravdao bi produljenje i uvođenje novih sankcija i embarga. Moralna dužnost Zapada bit će zadržati ograničenja Rusiji kako bi je spriječili da nastavi svoju agresiju.
Sve u svemu, sveobuhvatni jus post bellum ne izgleda moguć u slučaju rusko-ukrajinskog rata jer je Rusija odlučna boriti se do kraja, a Zapad oklijeva u donošenju odlučnih poteza jer je u potrazi za brzim mirom. Kako se budu pojavljivali novi prijedlozi za rješenje rata, ključno je imati predstavu o tome kako izgleda istinski pravedan mir. Oslobađanje zarobljenika, suđenja za ratne zločine, službena isprika, povratak teritorija, odšteta i demilitarizacija, bitni su za jus post bellum i sve manje od toga predstavljalo bi nepravedan mir koji bi mogao donijeti nove sukobe u budućnosti.
Nazar Syvak, E-IR.info
Autor je doktorand i dr. sc. kandidat na Sveučilištu Regent.
digitalnademokracija.com 