Mora li zaista vijest o ugušenom trogodišnjem djetetu pronađenom u plićaku biti prva stvar koju ću saznati ujutro? Je li njeno širenje opravdano? Koja je točno njena funkcija?
Vijest po svojoj definiciji treba biti neki značajan podatak, informacija od neke vrijednosti primatelju, nešto što će ga informirati ili, u najmanju ruku, zabaviti. Teško mi je zamisliti kako bi ova specifična vijest mogla upasti u jednu od te dvije kategorije.
“Majka monstrum”: ljudi zaduženi za informiranje javnosti skovali su ovaj maštoviti i nimalo predvidljivi naziv prije nego je policija imala priliku završiti istragu, i puno prije nego je žena proglašena krivom na suđenju (koje, usput budi rečeno, još nije ni počelo – a u datom trenutku se nije ni znalo hoće li). Čak i prije nego je naše ekrane preplavila riječ ‘monstrum’, stotine Nicka Praskatona je očekivano kombiniralo i komentiralo (predvidljivo loše napisane) članke koji su reciklirali ono malo informacija koje jesu bile dostupne – i novinarima i javnosti. Stručnjacima trebaju dokazi, laboratorijske analize, svjedoci, priznanja. Ne i ovim genijalcima. Oni su na temelju činjenice da je nestanak djeteta prijavljen u ponoć odmah znali da je majka ubojica. Najbolje bi bilo da odmah ukinemo policiju i sudstvo i uštedimo milijarde u proračunu.
Istovremeno je krenula kuknja kako smo “postali izopačeno društvo”. Ništa nismo postali. Ovakve se stvari nažalost događaju otkad je ‘svijeta i vijeka’. Isto tako ne bih išla toliko daleko da tu ‘izopačenu’ etiketu nalijepim cijelom društvu. Ono što bih primjetila su komentari koje su ostavljali ispod članaka, ali i na Facebook profilu osumnjičene.
“Baš se vidi da imaš lice đavolje, kako bi ti ja presudio!!!!”
“maloje reci trebate ubit treba te sjec komad po komad da osjetiš bol”
“Droljo prokleta uf da te vidim kamenolovala bi te fujjjjjj gadiš mi se na kilometar…”
I tako dalje. To je isti soj ljudi koji su se nekada skupljali kako bi gledali javne torture i pogubljenja. Soj ljudi koji bi, ako im se pruži prilika, i sami sudjelovali u mučenju i ubijanju. Oni koji, kad im se pruži prilika, čine ratne zločine. A inače su mahom fini ljudi. Mirni susjedi. I oni su također veliki faktor u onome što čini društvo, kako ga sami zovu, izopačenim.
Međutim, ovdje nisu bitni oni. Nisu bitni ni novinari koji svoj posao obavljaju ispod granice kvalitete i dostojanstva. Nije to hrvatski specifikum, naravno; svijet je prepun takvih novina i portala. Razlika je u tome što su ‘vani’ tabloidi koji pišu na taj način, dok su kod nas to mainstream mediji. U svakom bih im slučaju savjetovala da, ako već nemaju potrebne vještine, ako nisu sposobni pratiti ozbiljnije događaje – da se mane kilava posla. Držite se sporta, uređenja doma, recepata, poznatih i slavnih. Nije sramota. I takve su vijesti potrebne. Nisu bitni ni svi oni koji uredno klikču na članke koji ih ne zanimaju, samo kako bi mogli pljuvati po njima jer “nikoga nije briga za [umetni temu]” i “zašto uopće objavljujete ovakve članke”. Odgovor koji im izmiče, a zapravo je vrlo jasan – zato što ima ljudi koje zanima i koji će o tome čitati. To što tebi nešto nije zanimljivo, ne znači da nikome drugome nije. Ti, srećo, nisi mjerilo. Mene ne zanima ni nogomet ni Lidija Bačić. Ipak će se o njima nastaviti pisati – i to je u redu. Ako vas brine da ta vrsta vijesti zatupljuje vas ili vašu djecu, pročitajte knjigu.
Ono što bi naši portali trebali jest prestati objavljivati vijesti poput ove s početka teksta. Kome i na koji način točno ovakve novosti koriste? U pitanju je osobna tragedija, ništa iz čega možemo učiti, ništa što bi služilo kao upozorenje. Ova je priča čisti jad i čemer, okrutna i neobjašnjiva nesreća, neizmjerna tuga – i ništa više. Zar zaista želite biti obavješteni da se dogodila? Zašto? I zašto novinari misle da nas o tome trebaju obavijestiti?
Nemoguće je izbjeći loše vijesti. Ne mislim da bi nam trebali obzirno servirati samo pomno očišćene verzije koje ne uznemiriju niti opterećuju duh, naprotiv. Patnje ima napretek. Pitanje je što i koliko trebamo, moramo znati. Nije isto kada se izvještava o ratu u Siriji, ubijenim (bivšim) suprugama, terorističkim napadima, fatalnim prometnim nesrećama, očajnim uvjetima u kojima izbjeglice žive. Iako su u pitanju tragedije raznih intenziteta koje najvjerojatnije ne pogađaju prosječnog čitatelja osobno (i sreća što je tako) – to su problemi koji se tiču cijelog društva, a širenje svijesti je potrebno da bi se nešto poduzelo kako bi se ta patnja prekinula, kako bi se nešto promijenilo nabolje.
Razvlačenje nesretne sudbine jednog malog dječaka javnim prostorom ne služi ničem osim povećanju prodaje novina i prometa internet stranica. A mi koji to čitamo ili se zapravo na neki bolestan način hranimo prilikama da ispoljavamo svoj pravednički bijes i koristimo ovakve katastrofe kao potvrdu naše (moralne) nadmoći; ili potpuno pogrešno puštamo još više negativnosti u svoj život, dopuštamo joj da nas pogađa na osobnoj raznini i posljedično šteti našem emocionalnom i mentalnom zdravlju.
Mnogi meni bliskih ljudi su u nekom trenutku donijeli svjesnu odluku da izbjegavaju sve novosti. I svaki od njih mi je rekao da je bio mnogo sretniji tijekom tog razdoblja.
Je li to zaista riješenje? Potpuno se izolirati od vijesti? Ili, kao što sam ranije spomenula, neke stvari ipak moramo znati? Kako naučiti koje ne moramo – i kako se od njih zaštititi?
Matea Šimić
Foto: Flickr
digitalnademokracija.com 