Spekulativne vježbe (I)

I u ranijim vremenima mislioci su nastojali da anticipiraju budućnost čovječanstva u cjelini ili barem neke njene aspekte (npr. kraljevstvo Božje na zemlji, besklasno društvo itd.), i da predvide neposredne faze kroz koje će svijet navodno proći, ali ta proročka djelatnost naročito se razvila u drugoj polovini proteklog stoljeća.

Neka od predviđanja su se ostvarila, naprimjer ono koje dugujemo Marshallu McLuhanu, koji je sredinom 1960-ih skovao pojam »globalnog sela« u koje se svijet pretvara zahvaljujući elektronskim medijima, prije svega televiziji (a to možemo, s boljim razlozima, proširiti na internet). Još jedno obistinjeno predviđanje, danas zaboravljeno, sažeto je u naslovu knjige francuskog esejista i diplomata Alaina Peyrefittea Kad se Kina probudi… svijet će zadrhtati, što se na francuskom još i rimuje: Quand la Chine s’éveillera… le monde tremblera (1973).

Bilo je i pogrešnih historičarsko-politoloških predviđanja koja su se na neki način ipak ostvarila. Sovjetski Savez se raspao, ali ne zbog demografskog pritiska azijskih muslimanskih republika, kako je najavljivala u svome Rasprsnutom carstvu Hélène Carrère d’Encausse (L’Empire éclaté, 1978), jer su prve republike koje su se odcijepile od SSSR bile »hrišćanske« (Estonija, Letonija i Litvanija), dok su »muslimanske« ostale vezane za Rusiju na ovaj ili onaj način.

Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih mnogo se tinte prolilo oko Francisa Fukuyame i njegovog članka Kraj povijesti? (The End of History?, 1989), pogrešno shvaćenog kao proglašenje kraja nasilnih sukoba zbog urušavanja realnog socijalizma i konačne pobjede liberalne demokratije (a gdje bi onda krvavi raspad Jugoslavije opovrgnuo autorove teze). No iz današnje perspektive mnogo je intrigantniji članak Samuela Huntingtona Sudar civilizacija? (The Clash of Civilizations?, 1993): Huntington raspoznaje sedam ili osam velikih svjetskih civilizacija (zapadna, konfučijanska, japanska, islamska, hinduistička, slavensko-pravoslavna, latinoamerička i možda afrička), i predviđa da se budući svjetski ratovi neće voditi na ideološkoj već na kulturno-religijskoj tj. identitetskoj osnovi. Glavna osa svjetske politike bit će odnosi između zapadne civilizacije i svih ostalih (»the West and the Rest«)…

Još prije nego što je Huntington formulirao svoju glavnu tezu, rat unutar islamske civilizacije između Iraka i Irana (1980-1988), s preko milion mrtvih na obje strane, ozbiljno je kompromitirao takvo viđenje. U naše vrijeme, kompromitira ga rat unutar slavenske civilizacije između Rusije i Ukrajine (2014-?), s preko dva miliona mrtvih na obje strane. I kao kruna svega, sukob unutar zapadne civilizacije, koji još nije postao vojni, sa Sjedinjenim Američkim Državama koje otvoreno prijete dojučerašnjim saveznicima, rade na razbijanju evropskog jedinstva i ne kriju teritorijalne pretenzije (zasad samo prema Grenlandu i Kanadi)… A ne treba posebno napominjati da se ni svrstavanje zapadne i katoličke Mađarske uz slavensko-pravoslavnu Rusiju ne uklapa u Huntingtonov shematizam.

U ovoj spekulativnoj vježbi argumentiram da je Huntingtonovo predviđanje pogrešno, ali da se nakon promjene paradigme pokazuje kao tačno: kada se pojmu civilizacije dade nov sadržaj, može se tvrditi da su danas dvije glavne civilizacije zaista suprotstavljene, ne u nekom sudaru (clash) kao jednokratnom silovitom događaju, već u sukobu (conflict) kao trajnom procesu čiji se kraj ne može naslutiti.

U prirodnim naukama, do »promjene paradigme« kako ju je aktualizirao Thomas Kuhn u Strukturi naučnih revolucija dolazi kada se naučnici suoče s anomalijama koje je nemoguće objasniti pomoću prihvaćene paradigme, s kojom je dotad ostvarivan naučni napredak. U društvenim naukama, čiji cilj nije objašnjenje prirode već razumijevanje čovjekovog svijeta, o tom svijetu ne postoji jedinstvena teorija: tu se promjena paradigme prije sastoji u usvajanju drukčijeg pogleda na činjenice koje su i dotad bile poznate, nego u prilagođavanju teorije novootkrivenima (za razliku npr. od medicine, gdje je teorija o psihosomatskim uzrocima čira na želucu napuštena nakon otkrivanja njegovog uzročnika, bakterije H. pylori).

Potvrđivanju teze o sukobu civilizacija mora prethoditi kritika nekih uvriježenih ideja, koncepata, »historijskih istina« i interpretativnih modela koji se konstruiraju unutar granica mislivog što ih u svakoj kulturi postavljaju naslijeđene predodžbe, predrasude, sklonosti i navike koje upravljaju ponašanjem ljudi i njihovim mislima i osjećajima a da oni toga nisu svjesni. U toj kritici ne treba polaziti od svojstava pojedinačnih lingvističkih, intelektualnih i afektivnih elementa (tj. od njihove eventualne »pogrešnosti«), već od cjeline perceptivno-djelatne mreže u koju su povezani.

Postoje sasvim bezazlena povlačenja činjenica pred interpretacijama ili masovnom pogrešnom upotrebom. Milioni ljudi širom svijeta vjeruju da na panorami Londona sa zgradom Parlamenta prepoznaju Big Ben; oni zapravo vide toranj sa satom, dok se veliko zvono u tornju, Big Ben, ne može izvana vidjeti – ali od toga što se Elizabethin toranj (službeni naziv od 2012) zove po ekstenziji Big Ben nema nikakve štete. Nije drukčije ni s nekim metaforama koje se pogrešno upotrebljavaju (katahreza), npr. kada se za svaki sukob jačeg i slabijeg protivnika povlače »David i Golijat« – što je umjesno ako i samo ako slabiji neočekivano pobijedi. A tek Don Kihot, opšteprihvaćen kao figura idealističnog pojedinca koji se bezuspješno bori protiv moćnih struktura (»boj s vjetrenjačama«!), dok se zapravo radi o umobolniku koji vidi protivnike tamo gdje ih nema (jer vjetrenjače nisu divovi)… Ni ova praksa ne nanosi štetu i ne vrijedi je ispravljati, a ne zna se ni ko bi to mogao: važno je da komunikacijska zajednica jednosmisleno razumije pogrešno upotrijebljene metafore.

Promjena paradigme na koju pozivam u ovoj spekulativnoj vježbi je složena. Radi se o cijelom nizu novih viđenja koja potencijalno izazivaju ozbiljne posljedice, i počinjem s jednom od uvriježenih historijskih istina o Drugom svjetskom ratu: u borbi protiv nacizma, SSSR je pretrpio najveće ljudske gubitke (23 miliona vojnih i civilnih žrtava), dijelom i zato što su Saveznici kasnili s otvaranjem drugog fronta u Evropi koji bi smanjio pritisak Hitlerovih divizija na SSSR. U promijenjenoj perspektivi, prije nego što će postati najveća žrtva nacizma, Sovjetski Savez je bio njegov najveći saveznik, koji je u komadanju Poljske 1939. uzeo čak veći dio nego Treći Reich, i nije mu padalo na pamet da otvara drugi front kako bi smanjio pritisak koji je trpjela  Velika Britanija, sama na svijetu u borbi protiv nacizma sve dok Hitler nije iznevjerio svoga saveznika Staljina. Dalje, sovjetske žrtve bile bi mnogo manje da nespremna Crvena armija nije bila obezglavljena Staljinovim čistkama među visokim vojnim komandantima, ili da komesari nisu prisiljavali pješadiju da trči preko minskih polja kako bi oslobodila put tenkovima… Ova nova perspektiva od posebnog je interesa danas, jer podsjeća da era preziranja istine ne počinje s Donaldom Trumpom, kao što ni državno sankcioniranje iznošenja činjenica ne počinje sa supresijom, u zapadnim demokratijama, određenog tipa izvještavanja o Gazi: još 2016. jedan ruski bloger osuđen je na visoku globu zbog »širenja lažnih informacija o postupcima Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu« – zato što je podsjetio da su u septembru 1939. Njemačka i SSSR zajedno izvršili agresiju na Poljsku.

Još jedna odlučujuća promjena perspektive tiče se možda najvažnijeg obećanja sila-pobjednica u Drugom svjetskom ratu: »Nikad više«! Moralni imperativ potaknut holokaustom brzo je poprimio univerzalističko značenje: više ne smije doći ne samo do istrebljenja Jevreja, već do genocida uopšte! Pa ipak je došlo, u Bosni i Ruandi, Miyanmaru i Gazi… Da bi se zahtjev »Nikad više!« ispunio, pažnja se s posljedica koje se po svaku cijenu žele izbjeći mora preusmjeriti na društvenu konstelaciju koja ih je omogućila. U svojoj Anatomiji fašizma (2004) Robert O. Paxton ističe devet »mobilizirajućih strasti« na kojima fašizam počiva (podređenost pojedinca skupini, uvjerenje da je skupina žrtva, strah pred slabljenjem skupine zbog razornog utjecaja liberalnog individualizma i stranih utjecaja itd.), i pet faza kroz koje prolazi. Prva faza je intelektualna, u njoj se u raspravama o gubitku nacionalne snage i energije izražava razočaranje u demokratiju – a fašizam u toj prvoj  fazi, pisao je Paxton još 2004, postoji u svim demokratskim zemljama, uključujući SAD. Druga faza je ukorjenjivanje, u njoj fašizam postaje akter na nacionalnoj sceni, zahvaljujući političkoj blokadi i polarizaciji društva – a danas smo svjedoci da su i u zapadnim demokratijama stranke ekstremne desnice sve zastupljenije u parlamentima… Žele li se izbjeći istrebljenja, onda »Nikad više!« treba shvatiti kao imperativno suprotstavljanje svakom »političkom ponašanju obilježenom opsesivnom zaokupljenošću slabljenjem zajednice, poniženjem ili žrtvoslovljem, i kultom jedinstva, energije i čistote«, jer ono neizostavno dovodi na vlast autokratske vođe, uvijek muškarce, čijim instinktima skupina vjeruje više nego apstraktnom i univerzalnom umu, i koji ugroženošću zajednice pravdaju svako djelovanje prema unutrašnjim i vanjskim neprijateljima, bez ikakvih zakonskih ili moralnih ograničenja. Ne treba posebno podsjećati da su, iz pragmatičkih razloga, takvi pojedinci bili povlašteni partneri dvaju velikih blokova od 1945. do danas: satrapi u zemljama Trećeg svijeta, u pravilu borci za nacionalno dostojanstvo, bili su prihvatljivi kao brana ili komunizmu ili imperijalizmu.  

U  ovoj spekulativnoj vježbi ponudit ću još neke promjene perspektive koje učvršćuju novu paradigmu koja se, u najkraćem, sastoji u tome da se odustane od vezivanja civilizacije za teritorij. Pripadnici dviju neteritorijalnih civilizacija, koje nazivam liberalnom i autokratsko-identitetskom, žive u različitim omjerima unutar svake teritorijalne zajednice, u Njemačkoj i Iranu, Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelu, Hrvatskoj i Turskoj. Te civilizacije određene su vrijednostima, i nalaze se u sukobu čiji intenzitet varira od jednog političkog društva do drugog. Njihov sukob, a ne sukob tradicionalnih civilizacija kako ih je poimao Huntington, još dugo će biti glavni vektor svjetske povijesti.

U nastavku ću podrobnije obrazložiti to viđenje. Prije toga, stalo mi je da ponudim alternativni pogled na goruću zbilju koju oblikuje nova politika SAD na unutrašnjem i vanjskom planu. Na američkog predsjednika koji je tu promjenu politike inicirao ne gledam, unatoč svim njegovim ekscesima i protivrječnostima, kao na »pirata s Kariba«, već kao na oruđe Svjetskog duha (o primjenjivosti Hegelove filozofije povijesti u našoj  epohi – nešto kasnije). Engleski jezik ima izraz foolproof, »otporan na budale«, po analogiji na bulletproof, »neprobojan« ili »otporan na metke«. Upotrebljava se da opiše neku napravu ili sistem koje ništa ne može oštetiti ili pokvariti, čak ni budala koja nasumice pritišće dugmad i povlači poluge, zalijeva kontrolnu ploču himberom ili na njoj jede vruće buredžike. Donald Trump je dar Svjetskog duha, on je test na koji se Zapad nikada ne bi od svoje volje odlučio, eksperiment u prirodnoj veličini koji će pokazati stvarnu vrijednost desetljećima izgrađivanih i razvijanih organizacija i procedura. »Samo moć ustavlja moć«, pisao je Montesquieu, i na toj filozofiji je podignuta cijela američka ustavna građevina s ravnotežom između triju grana vlasti (checks and balances) koja treba da spriječi da bilo koja od njih stekne nekontroliranu moć. Ako taj sistem nije u stanju da obuzda nasumično divljanje izvršne vlasti, znači da nije tako savršen kao što su vjerovale generacije američkih konstitucionalista – koje bi bez eksperimenta Trump bilo teško u to uvjeriti. To vrijedi i za evropske institucije, koje svoju solidnost treba da dokažu u krizi, a ne na svečanim sjednicama Evropskog parlamenta, kao i za arhitekturu sjevernoatlantskog odbrambenog savezništva…

Američki ustavni sistem, Evropska unija, NATO – svi ti pravno-politički kompleksi ozbiljno su uzdrmani, ali bez toga ne bismo znali odgovaraju li svrsi i jesu li foolproof. Neki od njih možda se neće održati, što će značiti da je njihovo vrijeme isteklo. Rekao bi Hegel, »sve što je u povijesti propalo, propalo je s razlogom«.

---

Tarik Haverić, tarikhaveric.com

Ilustracija: foreignpolicy.com