Emmanuel Macron, l’enfant terrible u EU i NATO

Piše: Nedžad S. Hadžimusic

Tempirana kao melem na ranu džaba okrečenog dijela europskog predsoblja, Inicijativa predsjednika Srbije Aleksanda Vučića o tzv. malom Schengenu nije polučila neki razdragrani entuzijazam na prostoru Jugolenda, ali ide dalje. Unatoč predvidivim komentarima dežurnih skeptika kontra ovog ‘surogata’ legitimnih europskih aspiracija Zapadnog Balkana ili kolumbo-pretjerivanja cinika koji u svakom panbalkanskom konceptu prepoznaju opasnost od restauracije Jugoslavije, ili čak – Dušanovog carstva! Nastavi čitati “Emmanuel Macron, l’enfant terrible u EU i NATO”

Odbrojavanje (10): Aktivacija MAP-a i žuti prsluci

Piše: Nedžad S Hadžimusić

21. Aktivacija MAP-a – hold your horses*

U svojstvu nekad prvog bh. diplomate akreditovanog uoči i tokom Trećeg balkanskog rata u sjedištu NATO (Bruxelles, Belgija), potom redovnog gosta-predavača u čuvenoj NATO School za visoke i najviše oficire Zapadne Alijanse (Oberammergau, Njemačka), te bivšeg pomoćnika ministra vanjskih poslova za Multilateralnu saradnju i ko-predsjedavajućeg Državne komisije BiH za saradnju sa NATO-om itd., potpisnik ovih redova srdačno pozdravlja u četvrtak potvrđenu vijest o pozivu upućenom nadležnim u BiH da ponude namjenski Nacionalni (državni) program, kao preludij sine qua non za aktivaciju MAP-a sa NATO-om (Membership Action Plan). Nastavi čitati “Odbrojavanje (10): Aktivacija MAP-a i žuti prsluci”

Ruska strategija: Putin koristi sukob u Siriji da Tursku pretvori u poslušnika Moskve

Piše: Mustafa Demir

Turska, Rusija i Iran aktivno su se uključili u sirijski sukob, svaka od ovih država s vlastitim divergentnim interesima. Moskva i Teheran podržavaju sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, u nadi da će zadržati svoj utjecaj na strateškom sirijskom području. S druge strane, od samog početka krize 2011. godine, Turska je opsjednuta uklanjanjem Assada.

Do sada su ove tri zemlje uspjevale uskladiti svoje ciljeve. Njihovi međusobni sastanci u 2017. i 2018. godini – u Sočiju, Astani, Teheranu i opet u Sočiju – imali su važnu ulogu u približavanju stavova. Zapravo, čini se da je glavna strategija ruskog predsjednika Vladimira Putina od 2017. godine naovamo nastavak ove vrste dogovora.

Na primjer, 17. rujna Putin i njegov turski kolega Erdogan sastali su se u Sočiju kako bi razgovarali o pokrajini Idlib, koja je pod kontrolom sirijskih pobunjenika. Zanimljivo je da je na tom sastanku Vladimir Putin odbacio svoj plan (objavljen u Teheranu 7. rujna) da svim raspoloživim snagama napadne Idlib. Ovo je navodno bio ustupak budući da se Turska usprotivila planu na summitu u Teheranu i umjesto toga pozvala na prekid vatre. Putin je tom prilikom ignorirao turske prigovore i naglasio svoje stajalište da je eliminacija terorista u regiji prioritet. Posljedično, njegov ustupak doimao se kao značajan zaokret.

Na summitu u Astani 2017., Rusija, Iran i Turska proglasili su četiri regije – pokrajina Idlib, istočna Ghouta, sjeverni ruralni Homs i južna Sirija (uključujući Quneitru i dijelove guvernije Daraa) – kao zone gdje treba smiriti tenzije. Međutim, sirijski režim, u suradnji s Rusijom i Iranom, naknadno je pokrenuo ofenzivu na neka od tih područja, uz izliku uklanjanja terorističkih skupina. Jedna po jedna, regije koje su označene kao područja gdje treba smiriti stvari bile su razorene.

Amberin Zaman, kolumnist Al-Monitora koji pokriva Tursku, tvrdi da bi napad na Idlib mogao dovesti do toga da Erdoganova vlada izgubi kontrolu nad pobunjenicima na tom području i da Turska postane potencijalni cilj za radikalnije džihadiste. Prema nekim izvorima, gotovo 60% Idliba kontrolira HTS, radikalna džihadistička skupina koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom organizacijom.

Štoviše, invazija po ruskom scenariju vjerojatno bi dovela do još jednog masovnog priliva izbjeglica iz Idliba u susjedne zemlje, posebno Tursku i dalje u Europu. Tako agresivna ruska pozicija glede Idliba osuđena je od strane zapadnih zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Putinov plan igre

Pitanje je jesu li ove kritike razlog zašto je Putin promijenio svoju odluku da se uključi u invaziju ili postoji neki drugi motiv. Na summitu u rujnu Putin i Erdogan složili su se kako će do 15. listopada u Idlibu biti uspostavljena demilitarizirana tampon zona koja razdvaja pobunjenike i Asadove snage.  Erdogan je tom prilikom rekao :

Oporba će ostati tamo gdje jeste, ali radikalne skupine koje ćemo označiti zajedno s Rusijom neće biti dopuštene. Granice demilitarizirane zone zajednički će se nadzirati.

Ipak, jedno je jasno – dok je Turska uspjela privremeno zaustaviti invaziju na Idlib, Rusija će pažljivo pratiti situaciju. Sporazum zahtijeva da se iz demilitarizirane zone povuku oni pobunjenici koje se proglasi radikalnim. Ako to ne učine, Rusija i Assad imat će izgovor da aktiviraju svoj prvobitni plan.

Nema sumnje da će Rusija postupno jačati pritisak na Erdogana, barem u taktičkom smislu, tako što će Tursku smatrati i učiniti odgovornom za eliminaciju “radikalnih” džihadističkih skupina iz Idliba. Na taj način Turska bi bila podložnija terorističkim napadima, te kao takva trebala dodatnu pomoć Rusije kao novog hegemona u regiji.

Jasno je da Putinova strategija nije samo da podržava Assadov režim, svoga glavnog saveznika u Siriji. Putin također želi iskoristiti ovaj konflikt da poremeti i prekine utjecaj zapadnog saveza u regiji i da Tursku kao članicu NATO saveza približi Moskvi. Čini se da Rusija nikad nije napustila svoju hladnoratovsku strategiju širenja napetosti među NATO saveznicima.

Cengiz Çandar, turski novinar i autor s dugogodišnjim iskustvom, smatra da je za Putina slamanje zapadnog saveza prioritet u odnosu na podršku sirijskom režimu koji je njegov tradicionalni saveznik. U tom kontekstu, na nedavni summit u Sočiju može se gledati kao na Putinovo manevriranje kojim bi Erdogana približio Rusiji. To je, čini se, Putinova “velika strategija”.

 

Razbijanje NATO saveza

Iako se čini da se turski interesi u Siriji poklapaju s interesima Zapada i NATO-a, rastuća asimetrična ovisnost o Rusiji prisilila je Erdogana da napravi ustupke Rusiji na mnogim razinama, od sigurnosti do gospodarstva. Nedavna kupovina ruskih S400 raketa za zračnu obranu samo je jedan od mnogih primjera. Zapravo, putanja ove asimetrične ovisnosti postavlja pitanje je li Turska postala ruski poslušnik. Takvo što (ruski poslušnik a član NATO saveza) zapravo je ono što Rusija želi kako bi stekla dodatnu moć u svome globalnom natjecanju sa SAD-om i NATO-m.

Iz perspektive NATO-a, političko približavanje Rusije i Turske do sada je viđeno kao taktika. Međutim, pretvaranje ovog približavanja u rastuću asimetričnu međuovisnost koja pogoduje Rusiji baca sumnju na već slabašnu predanost Turske zapadnom savezu. Osim toga, što Turska više biva uvučena u sirijski sukob to postaje sve teže da se Erdogan odvoji od Putina. Sirijski sukob na njenim granicama, te Rusija i Iran koji sve više oblikuju politiku regije čine da Turska sve više postaje „dužnik“ zemljama neprijateljima NATO-a.

Da bi postigla sigurnost unutar svojih granica čini se da će Turska morati prihvatiti aspiracije ove dvije sile, a to su zemlje koje bi učinile sve da oslabe Zapad i NATO.


(The Conversation)

Antiamerikanizam (I): “Полезные идиоты”

Piše: Tarik Haverić

Početkom 1980-ih godina u nekim zemljama zapadne Evrope nastao je širok građanski pokret za jednostrano nuklearno razoružanje, koji se naročito zalagao za povlačenje američkih nuklearnih raketa srednjeg dometa iz Velike Britanije. U tom pokretu, čiji je glavni iako ne i jedini nosilac bila organizacija Campaign for Nuclear Disarmament (CND), uzeli su učešća mnogi intelektualci i javne ličnosti. Nastavi čitati “Antiamerikanizam (I): “Полезные идиоты””

Postaje li Njemačka nova globalna supersila?

Utjecaj Njemačke na ostatak svijeta nesumnjivo je u porastu, kako zbog ekonomskih tako i zbog geostrateških razloga.

Njemačka je najveća europska i četvrta najveća svjetska ekonomija. Ekonomski utjecaj Njemačke u ovim krajevima ne treba posebno objašnjavati, uz opasku da je on možda i prevelik – već je pisano o ovisnosti hrvatske ekonomije o Njemačkoj.

Globalnom geostrateškom situacijom dominira svojevrsno povlačenje (privremeno?) SAD-a kao lidera. Administracija Donalda Trumpa napravila je niz poteza (samo u zadnjih par tjedana, povlačenje iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama i ograničenje suradnje s Kubom) koji čine da ova država ubrzano gubi primat i ugled u svijetu.

Kako piše The Conversation, povlačenje SAD-a predstavlja priliku za druge zemlje da zaigraju aktivniju ulogu, a Njemačka je svakako jedna od tih zemalja. Ta država je npr. jedna od vodećih sila u oblasti globalne razvojne politike. Osim toga, ono što dodatno ide u prilog Njemačkoj je sada već tradicionalna, povijesno uvjetovana spremnost na multilateralne projekte, od kojih su Europska unija i NATO najvažniji. Koliko god bila jaka, Njemačka treba supranacionalno okružje.

U tome smislu Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) ide na ruku Njemačkoj, kao i cijeloj EU koja bi trebala, a što ipak nije sigurno, postati mnogo složnija i jača u svojim odlukama.

Još jedan projekt koji bi mogao imati dalekosežne posljedice je njemačko uvezivanje postrojbi drugih država u svoje redove. Radi se o projektu pod pokroviteljstvom NATO saveza a neki su ga već nazvali potihim pravljenjem europske vojske. Cilj ovoga projekta je dvostruk: da uveća europske vojne kapacitete unutar NATO saveza i da stvori europske obrambene postrojbe koje bi jednoga dana bile samostalne.

Dakle, Njemačka će svoj utjecaj promovirati kroz europske i NATO projekte, i to je za nju optimalan pristup. Važno je i da Njemačka nastavi biti regionalno integrirajući faktor (vidjet ćemo npr. koliko će ta država nastaviti podupirati Srbiju na putu u EU). Ako stvari budu išle istim tokom, EU i Njemačka nastavit će globalno uvećavati svoj utjecaj, što bi za svijet moralo biti bolje od dominacije SAD-a, Kine i Rusije.


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Izbori u SAD i posljedice na ostatak svijeta

U još uvijek najmoćnijoj državi svijeta za par dana, 8.11., održat će se predsjednički izbori. Svi se slažu da će rezultat imati posljedice na cijeli svijet, ali nitko nije potpuno siguran kakve. Svi komentatori također se slažu da je Hillary Clinton dio uhodane mašinerije i establishmenta, dok je Donald Trump jedna prilična nepoznanica: kako promatračima, tako možda i samome sebi.

Poznati novinar Jonathan Freedland piše za The Guardian da bi Trumpova pobjeda predstavljala povratak u ‘srednji vijek’, zato što bi SAD i svijet dobili lidera koji vjeruje da su “klimatske promjene kineska zavjera, a da osumnjičene za terorizam treba mučiti i ubijati im članove obitelji”. Također smatra da Saudijska Arabija treba imati nuklearno oružje, te se pita zašto ga njegova zemlja ne koristi. Ono što je posebno zabrinjavajuće za Europu je Trumpova nezainteresiranost za NATO, što u praksi znači da ako Rusija napadne npr. jednu od baltičkih republika (a sve tri su članice saveza), SAD je ne bi branio. Time bi se NATO savez obesmislio i trebalo bi krenuti praktično od nule s novim konceptom obrane Europe i zapadnog svijeta.

S druge strane, Trump ima i svoje pobornike. Slovenački filozof Slavoj Žižek izjavio je u razgovoru za britansku tv kuću Channel 4 da bi da je Amerikanac glasao za njega. Priznao je da ga Trump užasava, ali misli da bi njegov izbor doveo do tektonskih promjena u politici SAD-a, što bi navodno dovelo do pozitivnih promjena. Žižek vidi Hillary Clinton kao stvarnu opasnost po svijet, kao nekoga tko bi predstavljao ‘najopasniju vrstu inercije’, i kao lažnog progresivnog političara koji je zapravo blizak krupnome kapitalu (banke). Hillary Clinton je nesumnjivo sposobna i inteligentna, i kao političar daleko kompetentnija nego što bi gospodin Trump ikada mogao biti. Međutim, njeni pobornici nisu strastveni kao Trumpovi, a puno ljudi neće ni glasati za nju nego protiv njenoga suparnika. Ona također zagovara aktivnije sudjelovanje svoje države na Bliskome istoku, što bi zaista moglo dovesti do sukoba s Rusijom (kod Putina nas više ništa ne bi trebalo iznenaditi).

Rezultati izbora u SAD-u sigurno će se osjetiti u ostatku svijeta. Prisjetimo se samo tijesne pobjede George W. Busha 2000. godine. Tko zna što bi bilo da je pobijedio Al Gore. Da li bismo imali rat u Iraku, koji je osim ljudske tragedije od Bliskog istoka načinio izrazito nestabilno područje, kao stvoreno za npr. Islamsku državu? Da ne govorimo o Vijetnamu ili ulozi SAD-a u ratovima u bivšoj Jugoslaviji: kakvo god bilo vaše mišljenje o ulozi te države, teško je ne složiti se da je njena uloga bila vjerojatno presudna u razvoju događaja.

Za nekoliko dana saznat ćemo ime novoga predsjednika Sjedinjenih država. Ta osoba mogla bi bitno utjecati na vašu budućnost i zbog toga su ovi izbori važni za cijeli svijet.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3