Nisam cinik i nije mi svejedno kako se u postratnoj, takozvanoj daytonskoj Bosni i Hercegovini obilježavaju razne godišnjice. Datumi koji bi mogli biti podsjetnik na zajedničku tragediju i opomena budućim generacijama, u praksi su pretvoreni u instrumente političkog i nacionalnog razgraničenja. Svaka zajednica njeguje vlastiti kalendar – ne samo datume osnivanja vojnih formacija nego i sjećanja na zločine koje su počinili „oni drugi“. Tako se prošlost ne prevazilazi, nego produžava u sadašnjost.
Nakon referenduma o nezavisnosti 29. februara i 1. marta 1992. godine, međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uslijedilo je početkom aprila, gotovo istovremeno s izbijanjem otvorenih sukoba. Tri ključne vojne formacije iz tog perioda – HVO, Armija RBiH i VRS – i danas obilježavaju vlastite datume kao temelj identiteta. Iako su nastajale u različitim političkim i ideološkim okvirima, njihovo ratni naslijeđe nikada nije integrisano u zajedničku priču; ako je nešto takvo uopšte moguće.
Umjesto toga, razvijeni su i nezavisno postoje paralelni i okomiti narativi. U bošnjačkom političkom i intelektualnom prostoru često se insistira na moralnoj superiornosti Armije RBiH, dok srpski i hrvatski narativi vlastite vojske predstavljaju kao nužan odgovor na strah od dominacije. Nakon Dejtonskog sporazuma sve su ove strukture pravno izjednačene, a kasnijim reformama formirane su jedinstvene Oružane snage Bosne i Hercegovine – jasno, bez ikakve zajedničke kulture sjećanja.
Najbolje se to vidi na mjestima stradanja. Zločini u Trusini i Ahmićima, počinjeni istog dana 1993. godine nad hrvatskim i bošnjačkim civilima, obilježavaju se pretežno odvojeno – u Trusini ih uglavnom obilježavaju Hrvati, u Ahmićima većinom Bošnjaci. Sličan obrazac prisutan je i u Vozući, gdje se komemoracije za srpske žrtve organiziraju gotovo isključivo unutar srpske zajednice. Iako postoje sporadični pokušaji uključivijeg pristupa, mjesta stradanja u praksi ostaju podijeljena duž etničkih linija.
Zbog toga, komemoracije ne služe kao prostor susreta i suosjećanja, nego funkcionišu kao produžetak konflikta. Fokusirane su gotovo isključivo na vlastite žrtve i vlastitu patnju, dok se zločini počinjeni „u naše ime“ relativiziraju ili prešućuju. Takav obrazac ne samo da onemogućava empatiju nego dugoročno održava podjele.
Iskustva drugih društava pokazuju da je, uz odgovarajuće okolnosti i spremnost, moguć i drugačiji put. Nakon Genocida u Ruandi, suočavanje s prošlošću nije bilo zasnovano samo na kažnjavanju počinilaca nego i na njihovoj reintegraciji u društvo. Ključni moment bio je u tome što počinioci nisu trajno tretirani kao „tuđi“, nego kao „naši“ – članovi iste zajednice koji su počinili zločin. Upravo iz tog razloga religijski lideri, često iz zajednica žrtava, obraćali su se zatvorenicima, insistirajući na priznanju krivice, pokajanju i moralnoj obnovi. Time je otvoren prostor u kojem je pomirenje, iako teško i sporo, postalo moguće.
Preneseno u bosanskohercegovački i širi postjugoslavenski kontekst, to otvara pitanje odgovornosti religijskih zajednica – islamske, katoličke i pravoslavne. Njihovi teološki temelji ne samo da dopuštaju, nego i zahtjevaju aktivnu ulogu u pomirenju.
U Evanđelju po Mateju stoji imperativ: „Ljubite neprijatelje svoje i molite za one koji vas progone“ (Mt 5,44). Ova zapovijed ide dalje od pukog nenasilja; ona podrazumijeva aktivan odnos prema „drugome“, čak i kada je taj drugi bio neprijatelj. U istom duhu naglašava se i: „Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božijim zvati.“ Kur’anski tekst također jasno poručuje: „…ko ubije nekoga koji nije ubio nikoga ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ko ga u životu održi – kao da je sve ljude u životu održao…“ (El-Ma’ide, 32). Ova poruka ne završava osudom zločina; ona afirmira spašavanje života kao vrhunsku moralnu vrijednost – dio koji se u javnom govoru često previđa.
A takvi primjeri su postojali i tokom rata u Bosni i Hercegovini. Bilo je ljudi koji su spašavali živote i dostojanstvo „onih drugih“, često po cijenu vlastite sigurnosti. Takvi pojedinci postoje u svim zajednicama, ali su njihove priče uglavnom nezanimljive ako nisu i nepoželjne, jer ne odgovaraju jednostavnoj podjeli na „ dobre“ i „zle“. Upravo bi religijske zajednice mogle imati važnu ulogu u isticanju i afirmaciji takvih primjera.
Slična logika odgovornosti vidljiva je i u Njemačkoj. Memorijal ubijenim Jevrejima Evrope u samom centru Berlina nije samo spomenik žrtvama, nego i simbolički čin priznanja zločina počinjenih u ime vlastitog naroda. Njegova snaga nije u monumentalnosti, nego u jasnoj poruci: odgovornost se ne prebacuje na „druge“, nego se prihvata kao dio vlastite historije.
U bosanskohercegovačkom kontekstu takav zaokret još uvijek izostaje. Osuđenici za ratne zločine se često ili odbacuju kao oni koji „nisu naši“ ili, puno problematičnije, glorificiraju kao heroji a njihovi zločiini se negiraju uprkos pravosnažnim presudama. Istovremeno, oni koji su priznali krivicu nerijetko ostaju bez prostora za reintegraciju, i u vlastitoj zajednici i šire. Time se zatvara krug u kojem nema ni istinskog priznanja niti makar male mogućnosti za oprost.
Smisao obilježavanja godišnjica mogao bi se obnoviti tek promjenom njegove logike. To ne znači odustajanje od vlastitih žrtava, nego proširenje perspektive: priznati zločine počinjene u vlastito ime i prihvatiti počinioce kao dio vlastite zajednice – ne da bi bili opravdani, nego da bi odgovornost bila stvarna. Istovremeno, to podrazumijeva spremnost da se empatija ne zaustavlja na etničkim granicama.
Primjeri poput Ruande i Berlina pokazuju da takav pristup nije nemoguć, ali zahtijeva jasan moralni zaokret. Bez takvog pomaka, sjećanje će ostati izvor podjela i potencijalnih novih sukoba. S njim, međutim, postoji mala mogućnost da postane temelj stabilnijeg i dugoročnog mira.
Mirsad Maglajac, Prometej.ba
Foto: kulturasjecanja.org
digitalnademokracija.com 