Da li si završio fakultet? (ne kao pitanje o nivou tvog obrazovanja, već upućeno od strane osobe koja nekako – nisi je obavijestio o tome – zna da si ga upisao, pa se radoznalo zanima da li si dao zadnji ispit)

Jesi li se oženio? Ima li cura?

Ima li posla? Jesi li se zaposlio?

Sinhronizovano, vješto usklađeno, kao da su se sastali u lokalnoj čitaonici (iz nekog razloga tako se kod nas naziva objekat u kojima se pučanstvo okuplja i odvijaju se raznolike aktivnosti, poput igranja tombole – moguće je vidjeti bilo šta izuzev čitanja i razgovora o književnosti, tome čitaonica nikad nije poslužila) pa se dogovorili, to su pitanja koja mi istim tonom i nekom čudnom ushićenošću godinama postavljaju sugrađani u gradiću u kojem prebivam (napisao bih mom gradiću, ali to bi sugerisalo neku bliskost ismeđu mjesta, njegovih ljudi i pojedinca – koje u mom slučaju nema).

Moje predviđanje šta će se dešavati od tačke A do tačke B i natrag, prilikom “putešestvija” (kažem to pretenciozno kao da lutam ulicama New Yorka, a ne polu-napuštene bosanske provincije koju na nogama prođeš čitavu za 10 minuta) izgledalo bi ovako:

Već kod semafora (imamo ih na samo jednoj lokaciji u gradu, stoga je uopšteni opis kod semafora sasvim odgovarajući) sresti ću prvu osobu koja će iskazati pozornu znatiželju za moj akademski progres, moj ljubavni status i poslovne prilike.

Zatim kod Remzinog kioska (na toj lokaciji se već godinama ne nalazi nikakav kiosk; sad je tu picerija, ali ipak sam ja ovdje domorodac – mi to tako i dalje nazivamo) ću sresti drugu osobu, koja će mi postaviti istovjetna pitanja…

Iza svakog ćoška iskočio bi znanac, jedva-znalac, ili meni nepoznata osoba – i svi bi se pretvorili u istu osobu, istog ispitivača. Kao opsjednuti istim demonom, a demon je pun trikova – neki bi izgledali sasvim u redu dok se sasvim ne približiš – a onda bi poprimili isti ton i izrešetali te već ustaljenim pitanjima.

Fakultet sam davno završio, pa su tako i prestali pitati – čudno je jer ja nikad nikome od njih nisam pričao ništa o svome studiranju, a opet mi se činilo da su uvijek jako dobro informisani. Vjerovatno su se prebacili na nekog novog jadnika koji je zaglavio između treće i četvrte godine.

Ne razumijem svrhu

Možda je to samo neobavezno čavrljanje, small talk na bosanski način, ali ja postavljam pitanje: razmišljate li o tome kakva osjećanja ćete proizvesti kod osobe koja nije završila fakultet, nema curu i nema posao? Prođe li vam ikad kroz glavu da bi toj osobi takva pitanja mogla stvoriti osjećaj nelagode?

Možda je to oblik primitivnog društvenog pritiska da stvaraš potomstvo i budeš produktivan član zajednice?

Ne mislite li da niste trebali dovesti nekoga u situaciju da posramljeno, oborene glave, pred vama odgovara: “n-ne, n-nemam, n-nisam…”? Čak i kad istu konverzaciju obavljate po deseti put.

Pa čemu onda služe ovakvi “razgovori” u prolazu? Ako nisu nikakvo ugodno čavrljanje, a za osobu bez diplome, posla i cure svakako nisu; ako svakako nije primjereno, ni obostrano očekivano, da vam se pitana osoba povjeri pa da vi na neki način postanete umiješani u njegove probleme, čemu onda!?

Je li u pitanju namjerno izazivanje nekoga ko je u lošoj situaciji, ili naprosto potpuni nedostatak takta jednog neprosvijećenog naroda?

Taj nedostatak takta nisam doživio samo izložen vani, u divljini na ulici, već ponegdje i gdje sam ciljano otišao, tražeći poboljšanje trenutne situacije. Kad sam se, očajan i na ivici gladi, prijavio da radim najniži posao u jednom lokalnom postrojenju, u firmi me dočekala bivša kolegica iz osnovnoškolskih klupa, koja tu obnaša kancelarijsku funkciju.

“Otkud ti ovdje, da se javiš na ovaj oglas!? Ja sam mislila da si ti direktor neke firme u Njemačkoj!”, bile su riječi koje je izgovorila kad sam se našao pred njom.

Zbilja nisam znao šta odgovoriti, samo sam stajao, osjećajući se užasno i posramljeno.

Da li me željela poniziti? Ili se iskreno iznenadila u kojem je pravcu je otišao moj društveno-ekonomski i socijalni status – ali i u tom slučaju neprikladno je, nekom ko samo što nije napisao na kartonu Tražim bilo kakav posao, izražavati čuđenje kako eto nije “direktor u Njemačkoj”.

Šta kada bi zapravo odlučio odgovariti na ta pitanja?

“Baš mi je drago što ste me pitali o mom radno-socijalnom statusu, o ljubavnom stanju i porodičnoj situaciji; vrlo rado ću vam sve detaljno i uširoko objasniti”, izgovorio bi sa smiješkom, i nastavio:

Znate, ja nisan ni na Birou a nisam ni zaposlen. Mora da vam je to neobično za čuti. Ja sam vam za sistem i društvo nevidljivi čovjek. Služba za zapošljavanje mi je oduzela besplatno zdravstveno osiguranje jer se nisam javio 45. dan – ustvari, rekli su da su me odjavili, ali poslije predviđenog perioda “kazne” mogu opet biti prijavljen. Kada sam “odležao svoje”, rekli su mi da se zaista mogu ponovno prijaviti na Biro, ali bez besplatnog zdravstvenog osiguranja. “Neka ide k vragu ova beskorisna institucija, koja me nikad nije pozvala da bi me obavijestila o nekom eventualnom posliću, ali zato se igra određivanjem kaznenog perioda i veoma je ažurna kad treba nekome skinuti besplatno zdravstveno osiguranje”, pomislio sam i nisam se ni prijavio ponovno. Dok se u Hrvatskoj Pučka pravobraniteljica agilno bori za prava građana kojima je oduzeto besplatno zdravstveno osiguranje zbog propuštenih rokova (koji su duži nego u FBiH) u predviđenoj instituciji, i zauzima stav da “potrebno je u potpunosti ukinuti obavezu redovitog osobnog dolaska u HZZO jednom u tri mjeseca, a evidenciju ažurirati i zloupotrebe prevenirati u skladu s mogućnostima 21. stoljeća”, meni je čak i naš ekvivalent Pučke pravobraniteljice, Ombudsmen za ljudska prava BiH odgovorio da nikakva moja prava nisu ugrožena, da su institucije postupile ispravno – ne pokazujući ikakvu naznaku namjere da učine bilo šta i zauzmu bilo kakav stav oko oduzimanja besplatnog zdravstvenog osiguranja građanima koji su propustili 45. dan. Ne vjerujem da će vas to uzrujati, kao što sam se ja uzrujao kada mi je jedan obrtnik, koji vozi dobar automobil i ponekad pronađe nekog za dnevnicu jer ne stigne obaviti sve sam, pričao kako se on javlja na Biro – zbog zdravstvenog osiguranja. On ima bespaltno zdravstveno osiguranje, a ja ga nemam, zvuči pravedno, zar ne? Bio sam zbunjen kada su me na jednom razgovoru na posao sumnjičavo pitali da li sam na Birou, jer imaju iskustva sa time da im se na razgovore na posao javljaju ljudi koji su u aktivnom radnom odnosu negdje drugdje? – kako da objasnim da ja zaista nisam na Birou, ali nisam ni zaposlen! Trenutno me privukao jedan drugi oglas za posao, ali zamislite i oni imaju napomenu: Obavezna prijava kod Zavoda za zapošljavanje (BIRO). Vidite li kako se Služba za zapošljavanje TK pretvorila u avet koja svojim postojanjem zapravo jedino čini da me opstruira u traženju posla: kada sam bio prijavljen to mi ništa nije pomoglo u traženju posla, a sad kad nisam, potencijalni poslodavci zahtijevaju da moram biti prijavljen kako bi se mogao zaposliti. Proživljavam pravo kafkijansko iskustvo. Razlog zbog kojeg me toliko pogodio gubitak besplatnog zdravstvenog osiguranja je to što sam redovno koristio, od doktora propisane, lijekove protiv depresije i anksioznosti.

U BiH je tolika stigma oko mentalnog zdravlja da je i meni savjetovano da nikome ne govorim da koristim lijekove protiv anksioznih i depresivnih stanja, koja nisu uopšte rijetka i ogroman dio svjetske populacije se suočava sa njima. Zar ne bi trebali poticati ljude da traže liječničku pomoć i otvoreno govore o tome, a ne da ih se plaše da se neće moći zaposliti i šta će ljudi misliti? Kako li li je tek ljudima koji su psihotični i teški duševni bolesnici, ovdje gdje će i depresija i anksioznost pojedinca izazvati govorkanja među dobrim građanima. Mene ako neko želi stigmatizirati, faktova radi, ne bi me trebalo kao osobu koja pije lijekove, već kao osobu kojoj su lijekovi propisani – ali ih ne pije – ne svojim izborom već što mi je ukinuto besplatno zdravstveno osiguranje jer se nisam javio na Biro 45. dan. Kako nemam novca da plaćam lijekove, od tada ih i ne koristim.

Ne, nemam djevojku i ne razmišljam o ženidbi. Zapravo, puno je vremena prošlo otkad sam pitao neku ženu da izađemo, ili otkad sam sebi dopustio tu slabost da mi se neko uopšte svidi. Sva moja iskustva sa ženama su negativna, kad god sam gajio osjećanja prema nekoj to je jedino završilo tako da sam se osjećao osramoćenim. To je moja jedina asocijacija na osjećanja prema ženi – to je ono što te dovede do stanja najveće osramoćenosti i povrijeđenosti. Zašto onda težiti ka nečemu što, koliko ti znaš, jedino prouzrokuje bol i sram? Mislim da sam se predao – umrijeti ću sam. Čak i kad sam nekoliko puta stekao utisak da neka žena pokazuje interes za mene, i čini se sasvim u redu, kao lava pokrenuli bi se u meni bijes i strah i postavio bi se prema njoj sa odbojnošću životinje koja jasno pokazuje čovjeku da joj ne prilazi i da je ne dira. „Ljudi razvijaju odbrambene mehanizme koji ih štite od neugodnog stanja u kojem su se nekad našli, i ne žele da se ikad više ponovno nađu. Moguće je da neko ko je razvio osjećanja prema nekoj ženi, i to je završilo tako da se osjećao odbijenim, odbačenim, ismijanim, razvije ‘blokadu’ prema razvijanju ili pokazivanju osjećanja prema bilo kojoj ženi – to je način na koji se njegov mozak želi zaštititi od strašnog iskustva kojeg ne želi ponovno proživljavati. Takve osobe mogu nesvjesno, samodestruktivno, sami sabotirati svaku priliku za uspostavljanjem vezivanja ili privrženosti sa nekom osobom, mogu provesti cijeli život u izbjegavanju samo kako bi se zaštitili od tog negativnog iskustva. Žena koja nikad ništa pogrešno nije postupila prema takvom muškarcu, koja samo što je pokazala interes za njega, ili je ona privukla njegov interes, može probuditi negativne emocije u njemu – kao da se ispred njega nalazi ona žena koja je, kako to on doživljava, povrijedila ga prije možda 10 godina. On ‘sabotiranjem’ razvijanja bilo kakve prisnosti, iskazivanjem odbijajućeg ponašanja, zapravo kažnjava pogrešne ljude: i tu novu ženu ispred sebe, i sebe. Ispred njega se ne nalazi ta žena koja ga je tako povrijedila. Takav čovjek je sam sebe osudio na doživotnu kaznu u kojoj neće nikad dozvoliti da razvije bilo kakva osjećanja prema drugoj osobi, ili dopusti uspostavljanje dubljih veza sa drugom osobom. Kad jednom počne razmišljati o svim prilikama koje je propustio, pogodit će ga teško”, je nešto što bi mi vjerovatno rekao neki psihoterapeut da mogu priuštiti.

A tek porodične prilike? Kada bi vam samo pričao o njima…jer, moja socijalno-ekonomska situacija, i moj ljubavni život, su povoljnije prilike od mojih porodičnih odnosa sa najbližima…tu su tek pravi problemi, o njima čak nisam spreman ni govoriti.

Jeste li ovo željeli saznati? Želite biti umiješani u mizernost mog života? Ja vam svakako nisam planirao ovo ispričati, ali pitali ste.

–

“Znaš, ti si isti kao oni. Tamo te niko ništa ne pita i niko se ne druži. Ja kad sam dobio dijete, kolege na poslu su mi čestitale, i nikad me više nisu pitale ništa u vezi tog djeteta. Meni je tamo odlično, ali fali mi ovaj naš narod – da sjednemo, da se ispričamo”, žalio mi se jedan što je otišao za Njemačku, kao što su otišli skoro svi iz moje generacije koje poznajem.

Zapitam se zašto sam baš ja ostao – kojem bi jedan od glavnih razloga za odlazak bilo upravo to što ne želim imati ništa sa ovim našim narodom.

---

Huso Makalić