Hrvatska politička scena u Bosni i Hercegovini već dugo je obilježena snažnom dominacijom HDZ BiH. Ta dominacija posebno je došla do izražaja u zadnjih dvadeset godina. Nastala je ne zbog nekog naročitog uspjeha ove stranke kao takvog, nego zbog specifičnog ustavnog uređenja države, ratnog nasljeđa, straha od političke majorizacije te činjenice da je pitanje kolektivne ravnopravnosti Hrvata postalo jedno od središnjih političkih pitanja u BiH.

Problem nastaje kada se legitimna briga za političku ravnopravnost jednog naroda počne poistovjećivati s podrškom jednoj stranci. Hrvati u BiH čak ni sada, nakon dvadeset godina tzv. “hrvatskog pitanja” nisu politički monolit. Među njima postoje različiti pogledi na ekonomiju, socijalnu politiku, odnos prema Sarajevu, europske integracije, unutarnje uređenje države, kao i na samu definiciju hrvatskih nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini.

Upravo je zato pitanje pluralizma važnije od pitanja koja će konkretna stranka trenutno ili  dugoročno dominirati hrvatskim političkim prostorom.

Nacionalni identitet i stranačka politika nisu isto

Jedna od ključnih zabluda sveukupne  bosanskohercegovačke politike je pretpostavka da nacionalni identitet automatski određuje politički izbor. Biti Hrvat u BiH ne znači nužno biti birač HDZ BiH, kao što biti Bošnjak ili Srbin ne znači automatski pripadati uvijek istoj političkoj opciji.

Zdrava demokracija i zdrav razum podrazumijevaju mogućnost da pripadnici istog naroda imaju različite političke stavove. Pripadnost određenom narodu može biti važan dio identiteta, ali ta činjenica ne bi trebala određivati čitav politički program bilo koje stranke, kao i posljedično svrstavanje glasača.

Zato se izlazak iz svojevrsne „sjene“ dominantne stranke može promatrati prvenstveno kao pitanje razvoja konkurencije: više kandidata, više programa, veća odgovornost izabranih predstavnika i manje mogućnosti da se političko neslaganje predstavi kao izdaja nacionalnog interesa.

Komšić kao simbol dubljeg problema

Željko Komšić je četiri puta biran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Njegovi su izborni rezultati među hrvatskim biračima u pravilu bili znatno slabiji nego među biračima koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Akademska analiza objavljena prije nekoliko mjeseci upravo ovu situaciju koristi kao studiju slučaja (case study) za problem podijeljenih shvaćanja legitimnosti i predstavljanja u bosanskohercegovačkom sustavu vlasti.

Za veliku većinu Hrvata Komšić predstavlja dokaz da postojeći izborni sustav omogućava da kandidat koji nema većinsku potporu hrvatskog biračkog tijela bude izabran kao hrvatski član Predsjedništva. Za povelik dio Bošnjaka, njegov izbor predstavlja ostvarivanje građanskog biračkog prava i potvrdu činjenice da članovi Predsjedništva nisu izabrani isključivo glasovima pripadnika vlastitog konstitutivnog naroda.

Ta dva pogleda teško je pomiriti jednostavnim političkim sloganom. Komšićev slučaj stoga nije samo pitanje jedne osobe, nego pitanje kako pomiriti konstitutivnost naroda i individualno biračko pravo građana.

Opasnost od začaranog kruga

Komšićev izbor (kao i bilo kojeg takvog kandidata ubuduće) može istodobno jačati dvije suprotne političke tendencije.

Kod većine hrvatskog biračkog tijela može pojačati (i pojačao je) osjećaj ugroženosti i učvrstiti podršku HDZ BiH kao samozvanom zaštitniku hrvatskih interesa. S druge strane, dugotrajna dominacija jedne stranke može smanjiti prostor za ozbiljnu unutarnju raspravu o tome što ti interesi zapravo jesu.

Tako nastaje začarani krug: što je veći osjećaj političke ugroženosti, to je veća percipirana potreba za homogenizacijom; što je veća homogenizacija, to je manji prostor za politički pluralizam,  a manjak pluralizma može dodatno povećati osjećaj da nema alternative.

Što bi značio pluralizam hrvatske politike u BiH?

Pluralizam znači i podrazumijeva da političari iz reda hrvatskog naroda ne bi trebali imati isti odnos prema ustavnim reformama, Izbornom zakonu ili pitanju legitimnog predstavljanja. Naprotiv, pluralizam podrazumijeva da o tim pitanjima mogu postojati različiti hrvatski odgovori.

Jedna opcija može naglašavati federalizam i kolektivna prava. Druga može više inzistirati na građanskom modelu. Treća može pokušavati spojiti zaštitu konstitutivnosti s jačanjem građanskih institucija. Četvrta bi mogla nacionalna pitanja staviti u drugi plan i naglasak prebaciti na gospodarstvo, demografiju, javne usluge i borbu protiv korupcije. I tako dalje.

Tek kada takve alternative postoje, birač može stvarno uspoređivati programe umjesto da izbore doživljava kao pitanje „biti ili ne biti“ jednog naroda.

Opći izbori kao test političke konkurencije

Središnje izborno povjerenstvo BiH raspisalo je Opće izbore za nedjelju, 4. listopada 2026. godine. Birat će se članovi Predsjedništva BiH, zastupnici u državnom i federalnom parlamentu, zastupnici u Narodnoj skupštini Republike Srpske, predsjednik i potpredsjednici Republike Srpske te kantonalne skupštine u Federaciji BiH.

Ti izbori zato nisu samo još jedno odmjeravanje velikih stranaka. Oni mogu pokazati postoji li među građanima, uključujući hrvatsko biračko tijelo, stvarna potražnja za većom političkom raznolikošću.

Ključno pitanje nije hoće li jedna stranka izgubiti monopol, nego hoće li birači imati dovoljno stvarnih alternativa da mogu nagraditi ili kazniti političke aktere prema njihovim rezultatima.

Između nacionalne sigurnosti i demokratske odgovornosti

Hrvatska ravnopravnost u BiH legitimno je političko pitanje. Međutim, legitimnost tog zahtjeva ne znači da bilo koja politička stranka treba imati trajni monopol nad njegovim tumačenjem. Jednako tako, kritika HDZ BiH ne bi trebala značiti negiranje stvarnih strahova velike većine hrvatskog stanovništva. Ako se želi ozbiljno govoriti o budućnosti Bosne i Hercegovine, potrebno je istodobno priznati dvije činjenice: Hrvati imaju pravo na političku ravnopravnost, ali imaju i pravo na politički pluralizam. U tome možda leži najvažnija promjena političke kulture: hrvatski identitet ne smije postati svojevrsna stranačka iskaznica.

Dugoročno, najzdravija hrvatska politika u BiH bila bi ona u kojoj nijedna stranka ne može tvrditi da govori u ime svih Hrvata, nego u kojoj se različite hrvatske političke ideje natječu programima, rezultatima i povjerenjem birača. A upravo će opći izbori u desetom mjesecu pokazati koliko je taj prostor za pluralizam objektivno velik, u okolnostima koje su za bh. Hrvate daleko od idealnih.

---

Damir Bosnić