Zabrana nošenja islamskih marama na javnim mjestima u Francuskoj – osobito na ulici – prijedlog je koji iznosi stranka Rassemblement national (RN), na čelu s Marine Le Pen, a to je prijedlog koji se iznova pojavljuje sa svakim predsjedničkim izborima. Ideja ograničavanja slobode muslimanki da nose vjerske simbole po vlastitom izboru ipak nije nova: uzastopne zabrane hidžaba u školama, velova koji prekrivaju cijelo lice na javnim mjestima, burkinija na plažama ili marama koje nose majke u pratnji djece na školskim izletima ili tijekom sportskih događanja, pa čak i zabrana koje se u školama proširuju na abaje. Takvi su se prijedlozi pojavljivali jedan za drugim, a neki su i usvojeni.

Središnje pitanje u svakom od tih slučajeva – koje ovaj put postaje još očitije – jesu pravne osnove na kojima se ovi prijedlozi temelje. Ograničavanje temeljne slobode u državi utemeljenoj na vladavini prava doista zahtijeva pravnu osnovu, odnosno opravdanje. Je li to ovdje slučaj?

Sekularizam ne zahtijeva da građani u javnosti budu vjerski neutralni

Za razliku od drugih zakonodavnih prijedloga kojima se želi zabraniti nošenje marama u određenim okolnostima, zabrana na javnim mjestima ne tvrdi da se temelji na načelu sekularizma. To načelo, naime, podrazumijeva poštovanje svih uvjerenja, jednakost svih građana neovisno o njihovoj vjeri te slobodu ispovijedanja i prakticiranja vjere.

Sekularizam također podrazumijeva neutralnost države: osobe koje obavljaju poslove u javnim službama, primjerice, moraju se suzdržati od nošenja vjerskih simbola tijekom obavljanja svojih dužnosti. Sekularizam je poslužio i kao osnova za reguliranje nošenja vjerskih simbola među učenicima u državnim školama 2004. godine. Međutim, ta se zabrana odnosi posebno na javnu obrazovnu službu i ni na koji način ne znači da sekularizam građanima nameće neutralnost. U javnoj sferi stoga je sloboda vjeroispovijedi vodeće načelo.

Zabrana nošenja marama u javnosti stoga bi bila u suprotnosti s tim ustavnim načelom, svojstvenim Francuskoj. U svakom slučaju, to nije pristup koji predlaže RN, koji takvu zabranu nastoji opravdati tvrdnjom da postoji povezanost između marama i islamizma.

Od marame do islamizma: promjena argumentacije

Ograničenja slobode nošenja vjerskih simbola temelje se na različitim razlozima, a ponekad i na različitim linijama argumentacije:

• Zakon iz 2004. godine, kojim se zabranjuju vjerski simboli u školama, temelji se na načelu sekularizma.
• Zakon iz 2016. godine, koji omogućuje uključivanje klauzule o neutralnosti u interne pravilnike poduzeća, uveo je, pod određenim uvjetima, mogućnost ograničavanja izražavanja uvjerenja u ime zahtjeva za neutralnošću.
• Zabrana prekrivanja lica na javnim mjestima iz 2010. godine branila se, među ostalim, u ime republikanskih vrijednosti i društvene kohezije.

Navedeni se pravni akti ne odnose na iste prakse niti se temelje na istim razlozima. Zajedničko im je postupno pomicanje argumenata kojima se ograničavanje vjerske vidljivosti nastoji učiniti pravno prihvatljivim.

Argumentacija koja se danas koristi drukčija je: više nije riječ samo o tome da se nošenje marama smatra vjerskim izražavanjem nespojivim s određenim shvaćanjima sekularizma, pa čak ni o tome da ono predstavlja prijetnju „društvenoj koheziji”, nego o tome da se marama prikazuje kao vidljivi znak političke ideologije. Marama se tako predstavlja kao znak islamizma.

Takvo izjednačavanje pretpostavlja da se na temelju vidljivog vjerskog ponašanja može zaključiti da osoba pripada određenoj političkoj ideologiji. Međutim, takav zaključak nipošto nije samorazumljiv.

Dostupni podaci ne potvrđuju da se nošenje marame može svesti na politički motiv. Ta se praksa razlikuje ovisno o generaciji te migracijskom i društvenom podrijetlu; pokrivanje glave stoga se ne može smatrati homogenim oblikom ponašanja koji odgovara jednom jedinom ideološkom usmjerenju.

Nadalje, sociološka istraživanja o pokrivanju među francuskim muslimankama pokazuju raznolikost značenja koja žene mogu pridavati nošenju marame: vjersku praksu, potvrđivanje identiteta ili oblik emancipacije i osnaživanja. Višestruka značenja nošenja marame stoga se protive izjednačavanju pokrivanja glave s prihvaćanjem islamističke ideologije.

Ta je razlika pravno značajna. Ograničenje temeljne slobode ne može se temeljiti na općoj pretpostavci da sve osobe koje prakticiraju određeni oblik vjerskog ponašanja zapravo slijede politički cilj ili predstavljaju prijetnju. Kada se državna intervencija opravdava na temelju određenih ponašanja ili opredjeljenja, ona moraju biti prepoznatljiva neovisno o tome jesu li povezana s vjerskom praksom. Samo nošenje marame ne može se izjednačiti s pripadanjem islamističkoj ideologiji.

Zabrana nespojiva s europskim i međunarodnim obvezama

U nedostatku uvjerljivih dokaza o jasnoj političkoj prijetnji, takva bi zabrana u konačnici bila protivna članku 9. Europske konvencije o ljudskim pravima, koji štiti slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi – uključujući slobodu izražavanja vlastitih vjerskih uvjerenja, osobito u javnosti. Ta sloboda, dakako, nije apsolutna: Konvencija dopušta određena ograničenja ako su propisana zakonom, slijede legitiman cilj i nužna su u demokratskom društvu.

Sudska praksa Europskog suda za ljudska prava pokazuje da se ograničenja vjerskih simbola procjenjuju s obzirom na okolnosti u kojima se oni nose. Sud je tako prihvatio određena ograničenja u specifičnim okruženjima, osobito u školama ili na radnom mjestu, ali to ne znači da se svaki oblik izražavanja vjere može zabraniti na javnim mjestima.

Takva bi zabrana također bila protivna člancima 18. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji štite slobodu savjesti i vjeroispovijedi te načelo jednakosti.

Odbor Ujedinjenih naroda za ljudska prava stoga izražava „zabrinutost zbog širenja takvih ograničenja” i poziva Francusku da „procijeni diskriminatorni učinak u praksi i utjecaj tih mjera na pripadnike vjerskih manjina, osobito muslimanke i muslimanske djevojke”.

Takva bi zabrana stoga predstavljala osobito ozbiljno kršenje vladavine prava ako bi se temeljila na ideji da političke vlasti pukom tvrdnjom mogu vjersku praksu pretvoriti u pokazatelj političke prijetnje. Također bi otvorila ozbiljno pitanje u pogledu zabrane diskriminacije jer bi bila usmjerena protiv određene vjere i spola.

To je pitanje tim zabrinjavajuće jer su žene koje nose maramu već izložene diskriminaciji, osobito pri zapošljavanju i u različitim područjima društvenog života, što je dokumentirano u novijim izvješćima Zaštitnika prava.

Razvoj argumenata u korist takvih zabrana

Ovaj prijedlog otvara pitanje koje nadilazi samo nošenje marame; on je simptomatičan za odnos stranke Rassemblement national prema pravima i slobodama: želju da se zaobiđe vladavina prava, odnosno poštovanje temeljnih prava zajamčenih Ustavom te europskim i međunarodnim konvencijama.

U državi utemeljenoj na vladavini prava sama politička volja nije dovoljna da nadjača pravne zaštitne mehanizme koji obvezuju zakonodavca. Vlada koja zanemaruje pravna ograničenja predstavlja samu definiciju proizvoljne vlasti.

Pitanje koje otvara ovaj novi prijedlog francuske stranke krajnje desnice stoga u konačnici nadilazi maramu. Riječ je o granicama koje država može postaviti ostvarivanju temeljne slobode i, šire, o sposobnosti prava da djeluje kao učinkovita brana političkoj volji.

---

Lauren Bakir, The Conversation

Autorica je istraživačica javnog prava, Sveučilište u Strasbourgu.